“Iustitia et Pax”: NE rasprodavanju domovine!

Biskup Vlado Košić je 22. siječnja 2013. godine prezentirao hrvatskoj javnosti reagiranje Komisije Hrvatske biskupske konferencije „Iustitia et Pax“ na nacrt Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske, što ga je u „superbrzu“ proceduru kod Hrvatskog sabora upućuje Vlada RH.

Hrvatski biskupi protive se davanju ovlaštenja izvršnoj vlasti, da prema svojem nahođenju i „neposrednom pogodbom“ prodaje krupnim investitorima šume, vodno dobro i kulturna dobra – bez kontrole Sabora i bez efektivnog utjecaja lokalne samouprave. Smatraju da takvo suspendiranja demokracije neće Hrvatskoj donijeti nikakvog dobra.

U svojoj izjavi, koju u cijelosti prenosi IKA[1], Komisija „Iustitia et Pax“ govori da „osjeća svojom moralnom dužnošću i odgovornošću iskazati hrvatskoj javnosti svoje snažne rezerve i temeljite sumnje“ u svezi prijedloga Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske (ZSIPRH). Ovime je „Iustitia et Pax“ nastavila svoje djelovanje na zaštiti fundamentalnih nacionalnih dobara iz ranijih godina.[2]

Nacrt ZSIPRH objavljen je na web stranicama Ministarstva gospodarstva 15. siječnja 2012. godine[3], a za javnu raspravu o strateški važnom zakonu ostavljeno je „čak“ deset dana od kada je javnost obaviještena oglasom na web – stranici Ministarstva. „Iustitia et Pax“ smatra da je taj rok „neprimjeren jer je predmet zakona ne samo ulaganje u nove ili postojeće proizvodne i uslužne djelatnosti, nego i moguća rasprodaja gotovo svih preostalih prirodnih bogatstava, nepokretnih kulturnih i drugih javnih dobara“.

Predloženim zakonom se Vladi RH omogućuje da u hitnoj proceduri i uz tehničku podršku središnjih tijela državne uprave, te bez pravog nadzora Sabora i bez „upletanja“ lokalne samouprave prodaje i daje u koncesije, te odlučuje o svemu što je po Vladinoj prosudbi potrebno da promovira investicije veće od 150 milijuna kuna. Sa ovakvim zakonom, „zaobilaženje zakona“ dobiva sasvim novi značaj: njime je veliki dio „normalnog“ hrvatskog zakonodavstva, koji vrijedi za „normalne“ ljude stavljen izvan snage – jedino pod uvjetom da se gospoda i dame iz Vlade među sobom slože da podrže određeni projekt. Tako se u čl. 29. – 33. Nacrta zakona predviđa da će lokacijsku, građevinsku i uporabnu dozvolu za potrebe „strateških projekata“ davati izravno Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u Zagrebu, pri čemu – zamisli ovo – nije potrebno poštivati prostorne planove, nego volju članova Vlade.

U prijevodu, ako se Vlada sa „strateškim investitorom“ dogovori da bi bilo lijepo sagraditi neboder na stajalištu tramvaja na Jelačić placu, ili pak nuklearnu elektranu na Bačvicama u Splitu – molim lijepo: evo čl. 29., 30., 31. i 32. Zakona … ne moramo nikog’ pitati ništa! Golf na Srđu? Termoelektrana-ugljenara u Plominu? Brijuni Rivijera? Nema problema! Ako nam se svidi, smjestiti ćemo termoelektranu na Brijunima! Jel’ vam treba rivijera na Srđu?

Kada govorimo da Vlada po ovom zakonu ne mora pitati nikoga ništa, onda je to bukvalno: nacrt ZSIPRH uopće ne predviđa nikakve žalbe ili bilo kakve pravne lijekove protiv odluka Vlade.

Prema ZSIPRH, vlada može raditi – što god hoće i kako god hoće. Za „smokvin list“, imamo u čl. 20. Nacrta, gdje se predviđa da DORH mora dati mišljenje o „pravnoj valjanosti“ raspolaganja nekretninama. Doista „smokvin list“: DORH bi trebao pogledati zemljišnoknjižni izvadak i vidjeti da li je slučajno ugovorom obuhvaćena neka nekretnina koja nije u vlasništvu Republike Hrvatske. Može eventualno DORH dati primjedbu da akt kojim se otuđuje vlasništvo zemljišta ne može nositi naziv “građevinska dozvola”, te da Republiku Hrvatsku ne može kod sklapanja ugovora zastupati teta iz kantine.

Svako drugo raspolaganje nekretninama „uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro“ je „pravno valjano“ – jer predstavlja sam ZSIPRH „pravo“ po kojemu Vlada može raditi što god hoće. (Da, da, naučili smo se već da ono što dopušta/nalaže takvo pravo – koje osmišljavaju oni koji ne mare što je pravo pred licem Božjim – često baš i nema veze sa pravdom i sa istinskom koristi za ljude.)

Za davanje koncesija na pomorskom dobru i za gospodarsko korištenje nepokretnog kulturnog dobra ne mora se pitati čak ni DORH – pa čak ni u takvom jednom formalističkom smislu.

Čak i kada je vlasništvo neke nekretnine sporno između RH i jedinice lokalne samouprave sporno, može Vlada njome slobodno raspolagati: naime prema čl. 19. Nacrta, vlada izdvoji na neki „poseban račun“ procijenjenu vrijednost nekretnine. Ta cijena koja ne mora imati nikakvu vezu sa efektivnom prodajnom cijenom nekretnine (znamo već, da cijenu Vlada može odrediti „neposrednom pogodbom“). Inače takve depozitne račune obično drže sudovi i javni bilježnici, ali ZSIPRH dopušta i nekakvo drugačije rješenje – može Vlada i sama pričuvati taj novac. Vrijednost procjenjuje „neovisni vještak“ (ne mora biti čak niti na listi sudskih vještaka), kojega (jasno) imenuje Vlada prema svojem izboru i sa kojim Vlada dogovara honorar prema svojoj prosudbi (pazi neovisnosti). Nije predviđeno da bi se jedinica lokalne samouprave smjela bilo kome žaliti za takvo zadiranje u npr. Zoološki vrt u Osijeku (dovoljno je da se Vlada sjeti da je posrijedi njeno vlasništvo, i da DORH rutinski podigne tužbu u tom pravcu – onda je nekretnina „sporna“ …). Ne može se lokalna samouprava žaliti čak ni sudu pred kojim se spor o toj nekretnini vodi: očito Vlada sudu baš i ne bi htjela vjerovati (valjda zato što nije „neovisan“ kao oni „neovisni vještaci“) – čak ako postoji mogućnost da se zakonom propiše da će sud o žalbu odlučiti u roku od npr. 10 dana (ako je taj rok dovoljan za javnu raspravu o zakonu …). Vjerovati sudu smo dužni mi normalni građani.

Mislite da je ovo previše karikirano: „Ne bi valjda bili skroz tako bezočni“. A za što bi im drugo trebale takve karikaturalne ovlasti, nego da budu bezočni. Ovlasti se traže, zato da bi ih se koristile. Još veće ovlasti se traže, da bi ih se još više koristilo.

Ima još sto čuda u ZSIPRH: doista jedan zakon u stilu „prosvijećenog apsolutizma“. Očito to prepoznaje i suradnik biskupa Košića dr. Neven Šimac, europski stručnjak za državno-upravne znanosti[4], koji je na presici 22. siječnja 2013. godine pomagao u prezentiranju stavova Komisije „Iustitia et Pax“. On sažeto poručuje: „Hrvatsku se pokušava staviti na bubanj!“

Nestrpljivost Vlade RH da dođe do skoro-pa-neograničenih ovlasti možemo iščitati i iz ne osobito česte zaključne odredbe: „Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u ‘Narodnim novinama’.“

Vratimo se na riječi Komisije: „Minule Vlade naše zemlje prodale su, naime, velik dio javnih dobara i tvrtki na područjima od vitalnoga značaja za trajni razvoj naše državne zajednice, pa tako napose na novčarskom, energetskom i telekomunikacijskom području. Novčana sredstva dobivena od tih rasprodaja utrošena su ne u trajna dobra – kao primjerice škole, bolnice, javne uslužne mreže i objekte – nego na tekuću potrošnju. Hrvatskim vladama ostajalo je zbog toga sve manje sredstava ‘vladanja’ na korist građana i utjecanja na gospodarstvo, financije, monetarno i socijalno područje. Republici – a res publica je zajednička stvar svih građana i svih naraštaja – Hrvatskoj je ostalo još vrlo malo javnih dobara, onih prirodnih (more i vode, šume i zemlja) kao i onih vitalnih djela ljudskih ruku minulih naraštaja (mrežni sustavi auto/cesta, željeznica, prijenosa informacija, prometnih luka i različitih cjevovoda…), koja trebaju s jedne strane jamčiti pravo na univerzalna prirodna dobra, a s druge, na održivi razvoj za ovaj i buduće naraštaje. O tim preostalim dobrima, tim rijetkim nichama, usporednim prednostima i razvojnim mogućnostima RH, svi hrvatski građani moraju imati pravo raspravljati, predlagati i suvereno odlučivati. O tome je naša Komisija u više navrata iskazala svoj kršćanski i građanski stav, sukladan socijalnom nauku Crkve koji predstavlja jedan od ponajboljih etičkih – ljudskih i građanskih, socijalnih i ekoloških doprinosa kršćana našem zajedničkom svijetu. Ne zaboravljamo da socijalni nauk i brojne socijalne okružnice posljednjih papa, kao i Papinskog vijeća ‘Iustitia et Pax’ i mnogih istovjetnih nacionalnih komisija upozoravaju na opasnost od rasprodaje zemlje i vode, posebice u siromašnoj Africi i Aziji, gdje špekulativni kapital svjetskih sila otkupljuje ili unajmljuje milijune hektara zemlje i izvore pitke vode.“

Uglavnom, razumni ljudi prepoznaju ovdje prijeteću opasnost, da nas se svede na jednu siromašnu zemlju; zemlju u kojoj će apsolutistička vlast rasprodavati temeljne nacionalne resurse špekulantima iz metropola svijeta, a domaći narod će imati status kakvog u tim pričama i inače imaju domorodci[5]. Možda će glas razuma kojega nam posreduje Crkva ovaj put odjeknuti: kada su već svi drugi tako kolosalno zakazali.[6]

Nešto svečanijim izričajem Komisije „Iustitia et Pax“: postupkom iz ZSIPRH se „povlašćuje velike ulagače, što znači da mali ulagači i koncesionari moraju trpjeti spori postupak i birokratska odugovlačenja, dok ‘veliki igrači’, domaći i strani, imaju pravo na brzi postupak. Ovakve odredbe ne samo da uvode diskriminacijsko načelo – brže i jednostavnije za bogate – nego povećavaju mogućnost samovoljnih odluka izvršne vlasti i, istovremeno, smanjuju mogućnost provjere i osiguranja zakonitosti.“ Stoga se traži, da se – nasuprot ovoj želji da se omogući rasprodaja najvrjednije narodne imovine neposrednim pogodbama – ubuduće propiše da se može prodaji najvažnijih javnih dobara pristupiti tek uz odobrenje Naroda na referendumu.

U znak pune potpore Matice Hrvatske izjavi komisije „Iustitia et Pax“, nju je supotpisao i predsjednik MH Igor Zidić.

Dario  C.

Slika: Philaweb