Više od godinu dana na vrhu top liste u Americi stajala je knjiga The Da Vinci Code [Da Vincijev kod]. Tiskano je skoro sedam milijuna primjeraka, a knjiga je prevedena na više od četrdeset jezika. Sve su poznatije novine i magazini donijeli pohvalne prikaze. Columbia Pictures je po njoj snimila film.
Da Vincijev kod je triler u kojemu dva učenjaka, u potrazi za Svetim gralom (zdjelom iz koje je Isus jeo na posljednjoj večeri i u koju je Josip iz Arimateje skupio njegovu krv), uz uobičajenu ponudu uzbudljivih zapleta, mračnih ubojstava i naglih preokreta, usput nude i pouku i objašnjenje “velike tajne” Svetoga grala. Autor romana Dan Brown tvrdi da se njegovo djelo, iako fikcija, temelji na dobro proučenim činjenicama, pa preko svojih protagonista, američkog simbologa Langdona i britanskog historičara Teabinga, tobože silno učenih znanstvenika, prikazuje Katoličku crkvu i Opus Dei u najgorem mogućem svjetlu, optužujući ih za malverzacije, ubojstva, zaluđivanje masa i dvomilenijsko prikrivanje istine. Koju zna samo nekoliko ljudi, to jest čuvari Svetoga grala – i sam Dan Brown.
Tako nam Teabing objašnjava da je Katolička crkva na svom Koncilu u Niceji 325. uzdigla Isusa, do tada običnog čovjeka, na mjesto božanstva. Novo je vjerovanje bilo izglasano s tijesnom većinom, jer nitko od kršćana prije tog sabora nije vjerovao da je Isus Bog. Tako je Crkva sebe postavila za privilegiranu i jedinu instituciju kroz koju se čovjek može spasiti.
No da vidimo koliko je taj fiktivni britanski historičar i stvarno upućen u (nefiktivnu) povijest.
Kao prvo, povijesna je činjenica, koju ni jedan pošten historičar neće osporiti, da su kršćani već od samog početka vjerovali u Isusovo božanstvo. Za to nam je dokaz u prvom redu Novi zavjet (napisan između 50. i 100.) u kojem nalazimo mnoštvo potvrda Isusova božanstva, od kojih spomenimo samo Tomino obraćanje Isusu: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28), a zatim i stotine spisa crkvenih otaca iz prva tri stoljeća kršćanstva. Iz tog mnoštva spomenimo primjerice samo ono što oko 110. u svojoj Poslanici Efežanima (18,2) veli sv. Ignacije: “Naš Bog, Isus Krist, je začet od Marije po Božjem planu…”
Svemu tome treba dodati i mnoštvo crkvenih spisa, pa i same poganske zapise o kršćanima – i sve nam to svjedoči da su kršćani u Isusovo božanstvo vjerovali još od samog početka, a ne kako to tvrdi “učeni” Teabing. Na koncilu u Niceji je, između ostalog, bila osuđena hereza biskupa Arija, koji je naučavao da Isus nije Bog. Od nekoliko stotina okupljenih biskupa, samo su dvojica glasala njemu u prilog, dok su se svi ostali izjasnili za tradicionalno vjerovanje otaca, to jest da je Isus jednak s Ocem. Na koncu Teabing, da bi njegova “povijest” zvučala uvjerljivije, napominje da su povijest uvijek pisali pobjednici. I pritom sasvim zaboravlja da kršćani u prva tri stoljeća (sve do 313. god.), dakle u doba nastanka svetih spisa, nisu ni u kojem slučaju bili pobjednici, nego progonjena manjina.
Dan Brown u svom romanu izvrće i ulogu cara Konstantina, tvrdeći preko svojih “junaka” da je Konstantin naredio da se načini 50 prijepisa Svetog pisma iz kojih je izbacio evanđelja u kojima se Isus opisuje kao čovjek, a ubacio druga, u kojima se smatra Bogom. Prema njemu je kod sastavljanja Novog zavjeta bilo razmatrano 80, ali su bila prihvaćena samo četiri, i to zato što su Isusa prikazivala kao Boga.
Po Brownu, Bibliju je zapravo sastavio poganski car Konstantin. Stotine, ako ne i tisuće, ranije napisanih evanđelja bila su skupljena i spaljena. Od čega je svega točno tek jedno: “Oko 332. godine car Konstantin, želeći potaknuti i urediti kršćansko bogoslužje u sve većem broju crkava u svojoj prijestolnici, zatražio je od Euzebija da vješti prepisivači izrade 50 primjeraka Svetog pisma” (Metzger: The Canon of the New Testament [Kanon Novog testamenta], str. 206).
Iako se Konstantin pokrstio tek potkraj života, što je u to doba među obraćenicima bilo uobičajeno, njegovo je prihvaćanje vjere započelo najkasnije još 313. kad je u znaku križa pobijedio u boju kod milvijskog mosta. Car nije imao baš nikakva utjecaja na sastavljanje Svetog pisma; a 4 evanđelja, 13 Pavlovih poslanica i Djela apostolska od samog su početka (još od prije Konstantinova rođenja) smatrani Svetim pismom, dok je konačni kanon Novog zavjeta odredio papa Damaz I. 382. god., dakle dugo poslije smrti Konstantinove. Osim toga, Isus je u kanonskim evanđeljima opisan sa svim svojstvima Boga, ali i čovjeka, koji diše, koji je gladan, koji se ljuti, jede i pije s običnim ljudima, koji i plače i umire, dok je u gnostičkim evanđeljima prikazan kao fantom, kao duh koji ponekad stanuje u tijelu no ponekad iz njega i izlazi, i koji govori tako da ga malo tko može razumjeti.
Ali, kad smo već kod gnostičkih evanđelja, čitatelj od Teabinga doznaje da su neka od njih preživjela zahvaljujući Svitcima s Mrtvog mora, pronađenim 1950-ih u jednoj špilji kraj Kumrana. Što je, međutim, netočno, jer među njima nalazimo oko 200 svitaka s preko 800 rukopisa s tekstovima Starog zavjeta. U kumranskoj zbirci ne nalazimo, međutim, baš nijedan svitak koji govori o Isusu, i to naprosto zato što je spomenuti grad bio razoren još prije nego što je bila napisana ijedna knjiga Novog zavjeta. Očito je, dakle, da Brownova tvrdnja da je dobro proučio građu, pripada čistoj fikciji kao i čitavo njegovo djelo.
U svom bestseleru autor nam otkriva da je sveti gral zapravo Marija Magdalena, točnije njezine kosti u društvu s tri kovčega gnostičkih evanđelja i drugih tajnih spisa, a koji govore da je Marija Magdalena zapravo bila Isusova žena, te da su imali i djecu, kao i da je poslije Isusove smrti (ne i uskrsnuća) Magdalena morala pobjeći u Francusku, zato što je Petar preuzeo vlast, koju je Isus zapravo namijenio Magdaleni. Tako se u Francuskoj sve do naših dana sačuvala Isusova loza, i to unatoč toga što je Katolička crkva već stoljećima nastoji iskorijeniti, a sve u svrhu očuvanja vlasti muškaraca i potiskivanja žena. Za čitavu tu konstrukciju Dan Brown ne posjeduje baš nijedan dokaz, izuzmemo li izmišljotine njegovih “učenjaka” koji krivo i neznalački tumače gnostička evanđelja (napisana u 2. i 3. stoljeću), te kod čitatelja stvaraju dojam da ona stvarno podržavaju njegovu teoriju.
Tumačenja Leonardovih slika Mona Liza, Posljednja večera i Madona u špilji – nisu ništa bliže istini. Očito je da autor nije pročitao ni jednu analizu Da Vincijevih djela. Tvrdnja da je sv. Ivan apostol na slici Posljednja večera zapravo Marija Magdalena, te kako joj Petar prijeti prstom, potječe iz ezoterične i okultne kuhinje koja nema baš nikakav oslonac ni u nauci ni u umjetnosti, a počesto ni u zdravoj pameti. Čitava je ta knjiga, koja navodno otkriva velike tajne, zapravo samo zbrkana papazjanija skrparena iz nekoliko drugih okultno-ezoteričnih romana, očito jedinog Brownova štiva.
Ivan Poljaković
