Evo kako poznati suvremeni evangelizator i apologet Karl Keating komentira slijedeću tvrdnju:
“Katolici se ne trude toliko oko evangelizacije kao drugi kršćani, jer misle da su djela važnija od riječi.”
Nema sumnje da tako misle mnogi katolici, ali nećemo nikoga uvrijediti ako kažemo da taj izgovor često skriva druge razloge, među kojima nalazimo zbunjenost i plašljivost.
Ni jedan veliki kršćanski evangelizator nije poznat po tome što se oslanjao isključivo na djela i što je potpuno zanemario širenje riječi Božje. Za prve Duhove, Petar ‘povišenim glasom reče’ Židovima koji su boravili u Jeruzalemu (Dj 2,14). On je, prema tome, propovijedao, i nije bio zadovoljan samo time što je pružao dobar primjer drugima. U tome je nasljedovao svoga Gospodina koji je svoje apostole poslao u parovima da propovijedaju obraćenje i liječe bolesne (Mk 6,7-13). Pavao se zaputio na opasna putovanja ne zato da bi židovi i pogani gorljivo hvalili njegova djela, nego zato da bi mogli čuti njegova uporna preklinjanja kojima ih je pozivao da se obrate.
Dovoljno se sjetiti Patrika koji je propovijedao u Irskoj, Ćirila i Metoda koji su Slavenima propovijedali o Kristu, Roberta Belarmina koji je iskazao golemo govorničko umijeće svađajući se s protestantskim reformatorima, Ivana Pavla II. koji je neprekidno putovao po svijetu i pozivao nas da uzvjerujemo svemu čemu nas uči Katolička Crkva. Oni nisu bili zadovoljni samo svojim djelima, budući da ih se često može krivo tumačiti. Točno je, čovjek koji postupa ispravno može se nazvati dobrim kršćaninom, ali to danas mnogim ljudima ništa ne znači.
Razmotrimo jedan primjer iz života: prije nekoliko godina jednog su američkog delegata u Ujedinjenim narodima novinari upitali kako bi on riješio krizu na Bliskom istoku, našto je on odgovorio: ‘Rješenje je doista vrlo jednostavno. Sve što moramo učiniti jest natjerati Arape i Izraelce da sjednu za stol i rasprave o problemima kao dobri kršćani.’ Siroti čovjek nije imao pojma što govori. Ni Arapi, barem većina njih, ni Židovi nisu kršćani. Oni se mogu susresti i razgovarati jedni s drugima onako kako dobri kršćani međusobno razgovaraju. To bi bilo sjajno. Međutim, ako se ne obrate, oni nikad neće biti dobri kršćani, ma koliko se trudili nalikovati im po svojim djelima.
Neposredno prije uzašašća na nebo Isus je rekao apostolima, što znači i svim kršćanima: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!’ (Mt 28,19-20). On nije rekao: ‘Idite, budite ljudima primjer i zadovoljite se time.’ Rekao nam je da propovijedamo i naučavamo našu vjeru. Evangelizacija koja nije vidljiva izvana uopće nije evangelizacija.
Mnogi pripadnici drugih kršćanskih sljedbi, kao i pseudokršćani, to shvaćaju. Oni se ne boje upoznati sa svojom porukom pripadnike drugih religija, ili one koji nisu pripadnici ni jedne religije. Sjetite se samo protestanata koji na uglovima ulica propovijedaju svoju vjeru, kao i evangelika koji se najviše koriste televizijskim medijem. Najviše obraćenika imaju upravo pseudokršćanske sljedbe, kao što su Mormoni i Jehovini svjedoci, koji ističu potrebu evangeliziranja od vrata do vrata.
Katolici se počinju buditi iz zimskog sna i počinju se suočavati s ovom činjenicom kao s ozbiljnim izazovom. Već je bilo i vrijeme da se probude, budući da gotovo polovicu svih obraćenika na mormonsku vjeru i na vjeru Jehovinih svjedoka, da ne spominjemo protestantske fundamentaliste, čine bivši katolici.
Katolici najprije trebaju evangelizirati sami sebe. Mnogi odrasli katolici praktično nisu poučeni u vjeri. Oni su možda profesionalci u svom poslu, no njihovo je razumijevanje vjere ravno razumijevanju jednog gimnazijalca. To je glavni razlog zašto su oni tako lak plijen onima koji kupe svoje pristaše i koji svakodnevno obilaze naša vrata. Brzina kojom katolici uspijevaju progutati nejneobičnije i najegzotičnije priče, koje im takvi evangelisti pričaju, prava je pravcata optužba žalosnog stanja u kojemu se nalazi kateheza za odrasle.
Međutim, to ne znači da zbog toga trebamo biti potišteni. Naime, u najnovije se vrijeme ipak događaju povoljnije promjene. Katolici kojima je dosta vlastitog neznanja zahtijevaju – pa stoga i dobivaju – pouku u vjeri kakvu su trebali imati prije mnogo godina. Mnogi se katolici – između ostalih svećenici i redovnici, ali uglavnom laici – angažiraju u aktivnoj evangelizaciji. Njihov je uspjeh vidljiv u stalnom porastu broja obraćenika. Katolici počinju zauzimati realniji i djelotvorniji pristup evangelizaciji, budući da se oslanjaju na Bibliju i povijest.
Izvor: Što katolici doista vjeruju – 52 odgovora na uobičajeno pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri. Verbum: Split, 2011.
