Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Ako prođe Kasperov nauk … trebati će mijenjati i Evanđelje

Objavljeno: 23. listopada 2015.
Kategorija: Autoritet Crkve

U žestokoj debati o pričešćivanju za razvedene katolike u novom građanskom braku, koju je započeo kardinal Kasper na Sinodi o obitelji 2014., lako se mogu izgubiti iz vida, čak i među vjernicima laicima, granice rasprave. A te su, doista, zadane jednostavnije nego što bi se moglo učiniti. S Kristovim dolaskom, nanovo je uspostavljen izvorni Stvoriteljev nacrt: onaj prema kojemu su muškarac i žena pozvani da postanu „jedno tijelo i jedan duh“. U Starom Zavjetu Bog dopušta mogućnost opoziva, ali samo „zbog tvrdoće vašeg srca“ (Mk 10,2 – 9). U Novome Zavjetu ta mogućnost postaje isključenom te se zavodi potpuna nerazrješivost braka.

Tako kršćanstvo predlaže, po prvi put u povijesti Svijeta, ideju da vjerna ljubav Krista u odnosu prema ljudima, ljubav Krista prema Crkvi, i Ljubav koja sjedinjuje tri osobe Svetoga Trojstva, ima svoj odraz, recimo tako, u ljudskoj ljubavi. Riječ je novoj poruci – kako za Židove, tako, još i više, za pogane. Povjesničari podsjećaju da je u doba apostola, te još i više u tri naredna stoljeća, u Rimskom carstvu razvod bio iznimno raširen. Dijelom i stoga što ga je mogao zatražiti ne samo muškarac, kroz tzv. otpust, kako je to bilo u ranijim stoljećima, nego također i žena. Veliki Seneka, približno suvremenik Isusov, piše već kako se „ljudi razvode kako bi stupili u brak i stupaju u brak kako bi se razveli“. Rimski pjesnik Juvenal se u prvom stoljeću poslije Krista može sjetiti imena žene koja se udavala 8 puta u 5 godina, dok njegov kolega i suvremenik Marcijal opisuje krizu suvremenoga braka, spominjući se Telesille i njenih 10 muževa.

Možemo zamisliti, u svjetlu ovih napomena, koliko je teško moralo tada biti za kršćane da objasne takvu svoju viziju braka. Ipak je, za njih, ona bila neraskidivo vezana uz zapovijed ljubavi koju je donio Krist. Ako se, doista, sav stari zakon ispunjava u toj zapovijedi ljubavi, moramo shvatiti da ne ostaje druga mogućnost nego da se prema toj zapovijedi živi, nadasve u obiteljskom životu: živjeti prema toj zapovijedi, sa svim njezinim radostima i bolima, s njezinim nagradama i križevima, prema Kristovom nauku. Stoga je za prve kršćane razbiti jedan brak značilo naprosto ne živjeti ljubav, prema supružniku i djeci; ne živjeti prema nauku Krista, spremnog da umre za voljene osobe. Stoljećima je taj koncept dovodio do isključenja iz euharistijskog zajedništva onih razvedenih koji bi nanovo sklapali brak; takvo isključenje ne predstavlja definitivnu presudu o osobama, koju nitko nije ovlašten dati, nego presudu o jednom činu: o lomu onog zajedništva kojega su htjeli sam Bog i supružnici.

Za Crkvu onaj koji lomi zajedništvo (communio) sa svojim bližnjim, nema pristupa sakramentalnom zajedništvu (communio sacramentalis). Neovisno o načinu na koji to čini: ubojica, kradljivac, također i osoba koja je uvrijedila svojega brata, treba se najprije pokajati, izmijeniti život, kako bi potom mogao pristupiti sakramentalnom zajedništvu. Bez pokajanja, kaže sveti Pavao, nedostojno se pričešćujemo, jer „neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“. Srž kršćanstva je ova: ne pristupa se Bogu drugačije, nego putem svoje braće; ne može se biti u zajedništvu s Njim, ukoliko nismo u zajedništvu sa svojim bližnjim.

Piše evanđelist Matej: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5,23-24). Crkva stoga traži da obnovimo svezu s našim bližnjim, prije nego pristupimo euharistiji. Otac koji napušta ženu i djecu kako bi otišao s drugom ženom, ostavljajući ženu i djecu u očajanju, razbija zajedništvo s osobama koje su njemu najbliže. Krši zapovijed ljubavi, odvajajući se nasilno od Boga koji je Ljubav. Stoga ga Crkva opominje da mu, bez pokajanja i promjene života, nije dopušteno pristupiti sakramentu zajedništva, susretu s Bogom koji se učinio bližnjim čovjeku, kako bi se čovjek učinio doista bližnjim svojoj braći.

Ukoliko bi se prihvatili prijedlozi kardinala Kaspera, ne samo da bi bilo potrebno izbrisati iz Evanđelja odlomke o braku, nego bi bilo potrebno odbaciti i duh Evanđelja: ne pristupa se Bogu, koji je Ljubav i Zajedništvo, osim putem braće, onih koji stoje uz nas. Ne prilazi se oltaru Boga vjernoga, nakon što se izdalo vjernost koju smo obećali i koju dugujemo onima koji su nam najbliži, bračnom drugu i vlastitoj djeci. To ne znači da, ne dopuštajući pričest razvedenima koji žive i u tjelesnom odnosu s osobom koja im nije supružnik, Crkva takve napušta ili ih smatra, u kršćanskom smislu govoreći, „izgubljenima“. To bi također bilo nesukladno evanđeoskom nauku. I što nam je onda činiti? Neka imaju na umu sinodalni oci, bez prečica, da put kojim je krenuo Krist – put Križa – nije bio taj da kaže kako grijeh ne postoji, nego onaj da umre za nas grješnike.

Francesco Agnoli

(preuzeto od „La Nuova Bussola Quotidiana“)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.