Anarholiberalizam

A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u samom preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš”?
To govorahu samo da ga iskušaju, pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen”. I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi”? Ona reče: “Nitko, Gospodine”. Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti” .
(Iv 8,1-11).

DIVINIZIRANI ČOVJEK

Jedna od temeljnih tvrdnji koncilskog duha kada je riječ o grijehu i milosti jest da se ne može imati iskustvo grijeha ako se nema iskustvo Božje milosti. Istinu o sebi čovjek može znati samo onda ako dopusti transcendenciji da ga obasja snagom Duha i tom snagom čovjek otkriva sebe i svoje grijehe. Grijeh je otajstvo, definiramo ga kao religiozni pojam za zlo koje čovjek čini. Budući da je grijeh tajna, otajstvo i proizvod ranjene naravi, može se od njega izliječiti otajstvenom snagom, još većom od grijeha, a to je milost. Isus je čovjeku, pa i najgorem grešniku prilazio iz perspektive ljubavi i prihvaćanja. Istina nas oslobađa za ljubav, što znači da samo kada čovjek spozna istinu o sebi, može spoznati ljubav, jer ljubav nije ona koja drugome dopušta da čini što hoće, i da razbukta svoje subjektivno shvaćanje slobode, nego je ljubav ona koja odgaja, izgrađuje. U svijetu je danas prisutno krivo poimanje ljubavi i krivo poimanje slobode, bazirano na subjektivizmu pojedinca, što je dovelo do snažne moralne dekadencije, osobito u zapadnom svijetu. Nema gore, nego kada se čovjekov ograničeni subjektivizam divinizira, postavi se kao nešto meritorno u odnosu na sve, pa i na samoga Krista. Krist se danas, u boju između neoliberalnog i rigorističkog svijeta nalazi u velikom procijepu. Neoliberali i anarholiberali se pozivaju na Krista promovirajući subjektivnu slobodu pojedinca iz koje proizlazi voluntarističko shvaćanje ljudskih prava koje nema metafizički temelj.

Liberalni pogled na Krista projicira svoju laksnost. Krist je onaj koji bezuvjetno voli čovjeka i neće ga osuditi, čak i ako se ne kaje za svoje grijehe. Rigorizam ili konzervativizam u svojoj krajnosti često dovodi do osude čovjeka. Dok liberalizam prihvaća čovjeka, njegovo subjektivno shvaćanje morala, rigorizam važe svaku čovjekovu misao ili način života. Krist se danas nalazi u procijepu neoliberalizrna i konzervativizma, jer ga svojataju i jedni i drugi. Ali ako se malo dublje pokuša shvatiti Krista i njegov odnos prema grijehu i grešnicima, doći će se do sasvim drugih spoznaja. I neoliberalizam koji često prelazi u anarholiberalizam, i sam konzervativizam treba realno i trijezno sagledati.

ANARHOLIBERALIZAM

Pojedinac kao biće ima svoju neprocjenjivu vrijednost i kršćanin je pozvan osluškivati drugoga čovjeka, jer osluškivanje i strahopoštovanje pred drugom osobom kao projektom Božje stvoriteljske ljubavi i jest ostvarenje Kristove maksime o ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi. Ta zapovijed ujedno i pokazuje da je čovjek društveno biće, jer ljubav prema bližnjemu izranja iz čovjekove društvenosti, drugim riječima singularnosti i pluralnosti. Kristološko oplemenjivanje društvenosti jamči bolji i kvalitetniji svijet, a on pretpostavlja osluškivanje i prihvaćanje drugog čovjeka u njegovom totalitetu. To prihvaćanje ima i svoje zakonitosti – temeljna je zakonitost briga za drugoga i međusobni odgoj za rast u ljubavi i prijateljstvu, s konačnim ciljem u Kristu. Gdje su ljubav i prijateljstvo i Bog je tamo – on je izvor svega. Promatrajući čovjeka i duhovno stanje moralne dekadencije u koje je upao, Bog bi komotno mogao reći: “Stvorio sam čudovište koje se urotilo protiv mene”. I to je istina. Sve one darove koji su čovjeku dani od Boga, čovjek je iskoristio za pobunu protiv Boga. “Non serviam” – revolucionarna rečenica, dijabolično geslo usmjereno protiv Boga, rečenica koja mu objavljuje rat, postala je implicitna sintagma ili geslo modernog anarholiberalizma . Današnji čovjek u sebi nosi adamovsko prokletstvo i oholost, misli da može biti sam Bog, te je počeo sebe divinizirati i mistificirati. Od svih tragedija u povijesti čovječanstva, najveća je ona koja se događa u čovjekovom nutarnjem svijetu – njegovoj intrapersonalnosti, mikrokozmosu. Jer – kada taj mikrokozmos zaposjedne kolosaina oholost koja se stavlja na mjesto Boga i objavljuje mu rat, čovjek, prevaren kreće u bitku koja je već unaprijed za njega izgubljena. Zašto čovjek, maleno i ograničeno, naivno biće sebe postavlja kao mjerilo stvari? Zbog čega čovjek sebe izdiže iznad reda stvari i usklađuje svijet po svojoj volji koju je zaposjeo duh oholosti, delirij samodostatnosti, samoglorifikacije? Kada kršćanin, onaj isti pomazanik Božji počinje slušati teze jednog promotora samoobožavanja – njegovo subjektivno shvaćanje slobode, njegov voluntarizam, njegovu intelektualnu zaglupljenost, jednostavno mu srce zaplače, prožeto snagom Božje ljubavi i spoznajom da čovjek može živjeti u takvoj zabludi. Sv. Pavao izvanredno je rekao da ne treba slušati grijeh i njegove požude. Čovjek zaveden grijehom živi u uvjerenju da su njegov način života i njegova samodivinizacija nešto moderno i kvalitetno.

MENTALITET GRIJEHA

Mentalitet grijeha koji proizvodi anarhizam i ortodoksni liberalizam kao stav jest vrlo opasan i svaki kršćanin koji ga želi suzbijati, ne može to činiti na razumskoj razini. Budući da je grijeh otajstvo i da osoba predana grijehu čitavu svoju egzistenciju prožima jednim takvim ranjivim stanjem, i da je grijeh u njoj izgradio mehanizme obrane od prigovora koji bi je eventualno pokušali potaknuti da se istrgne iz stanja grijeha. Pokušajte objasniti alkoholičaru da nije dobro opijati se. Objasnite bludniku da nije moralno uništavati tuđe živote. Recite preljubniku da nije moralno varati svoju obitelj. Objasnite lopovu da nije dobro krasti. Pokušajte to učiniti na razumskoj razini i nećete ni pojmiti kakav ćete fijasko i neuspjeh doživjeti. Jer – grijeh je stvarnost protiv koje se treba boriti otajstveno. Nebuloze ekstremnog anarhističkog poganstva mogu se pobijati samo silom Kristove evanđeoske ljubavi. Tek kada se takve teze i mistifikacije o individualizaciji čovjeka, o čovjeku kao mjeri stvari, o subjektivizmu kao jedinoj garanciji ispravnog moralnog djelovanja obasjaju silom Kristova evanđelja, one postaju poput pljeve što je vjetar razgoni! U pogledu na pojedinca i njegov život vulgarni anarholiberalizam ima vrlo problematične teze i pozicije, i što ih čovjek više osluškuje, ako u sebi ima imalo osjećaja za istinu, shvatit će nebuloznost tih pogleda. Današnji se anarholiberal promovira kao prorok ljubavi prema čovjeku, prikazuje se kao najvjerodostojniji borac za ljudska prava. Postoji više shvaćanja ljudskih prava. Kršćansko shvaćanje je nepromjenjivo i ukorijenjeno u metafizičkoj odrednici u Kristovom evanđeoskom svjetlu i ono može istinski oduševiti čovjeka za svoj zakon, jer ima onaj pravi nepatvoreni šarm privlačnosti, mira i nutarnje radosti. O tome govori papa Ivan Pavao II. u svojoj knjizi o nepromjenjivosti moralnoga zakona – “Temelji etike”.

Anarhističko shvaćanje ljudskih prava neprestano “evoluira” u svojoj nelogičnosti, te je podložno subjektivizmu pojedinca, grupe, a takvo shvaćanje izvrsno je precizirano u samom čovjeku, njegovoj ograničenosti, voluntarizmu, a taj voluntarizam opet ima svoju metafizičku i negativno-mističku odrednicu koja je čovjeka uvjerila u njegovu divinizaciju. Antiteistički pristup ima vrlo naglašen emocionalno-patetični naboj u borbi za divinizacijsko-ljudska kvaziprava, jer se subjektivizam i dekadencija prikazuju na infantilno-viktimizacijski način, pa anarholiberal postaje žrtva koju ovaj svijet ne razumije. Kao što imamo evanđeoski svijet u kojeg imaju uvida oni koji svoju egzistenciju i nutrinu snagom vjere predaju Kristu i tako potpuno razumiju njegove zakone – to je iluminacija do koje dovodi obraćenje, isto tako postoji i “europejska” iluminacija. Kršćanina će progoniti oni koji ne razumiju njegov evanđeoski svijet i ne mogu shvatiti Krista. Međutim, bez obzira na progone Krist svoje progonitelje neće prisiljavati na vjeru i poštovat će njihovu slobodnu volju. On je toliko dosljedan u svojoj ljubavi da neće nasilno ulaziti u čovjekovu savjest i volju. Blago će pozivati na obraćenje, kucat će na vrata čovjekove egzistencije, ali će ujedno dopustiti da bude progonjen zato što poštuje čak i negativno opredjeljenje svojih progonitelja. Krist je primjer iznimne tolerancije, jer to je tolerancija nenasilnog tipa.

NEOLIBERALNA MISAO KAO VELIKA LAŽ

Anarholiberalni iluminati imaju drugu vrstu navještaja svojega mračnoga svijeta. Njihovo djelovanje ima dvije sofisticirane metode. Prva je da se ponašaju viktimizacijski i samopretvaraju se u žrtvu, kršćane prikazuju kao bolesnike, isljednike i progonitelje, te tako stvaraju paranoju o “inkvizicijskoj crkvi”. U prvoj metodi neoliberalne misli i apologije nemorala povezuju se dvije vrlo zanimljive stvari. To su mješavina predrasude o inkvizitorskoj naravi Crkve i progoniteljskog nadahnuća prema Crkvi koja se ne želi pokloniti takvoj subjektivističkoj refleksiji. Takva mješavina predrasuda i progoniteljskog nadahnuća zapravo najsnažnije pokazuje ideologiziranost anarhističke misli. Ideolozi sami stvaraju progoniteljske sustave prema onima koji se ne uklapaju u njihov sklop, a one za koje misle da su njihovi progonitelji iz podsvjesnog straha etiketiraju kao inkvizitore. Takav strah potamnjuje pravo svjetlo Krista i Crkve, te Krist postaje strogi sudac, a Crkva inkvizicijska institucija koja bi svaku kritiku spalila na lomači. Oni malo smjeliji u svojim refleksijama, koji su uz to usvojili nešto teoloških fraza usude se Krista prilagođavati sebi i prikazivati ga onakvog kakav on nije (Isus da – Crkva ne). Druga metoda je njegovanje napadačke propagande prema samoj Crkvi na koju gledaju kao krvnoga neprijatelja, te bi je htjeli prisiliti da im se prilagodi. I tu se nalazi vrlo zanimljiva razlika između Crkve prožete Kristom i anarholiberalnog duha. Dok Krist i Crkva upozoravaju, pozivaju na obraćenje, promjenu života, ali ujedno i poštuju slobodnu volju onoga koji odbije poslušati taj poziv, anarhistički mentalni sklop neće poštivati slobodnu volju kršćanina katolika koji odbije prihvatiti njihov koncept svijeta i društva. Čak dapače – on će kršćanina progoniti kao netolerantnog, mada taj kršćanin nije učinio ništa što bi ugrožavalo modernog narholiberala i proroka poganstva. Tim činom započet će jedna vrsta nasilja nad sviješću i savješću katolika, jedan isljednički i progoniteljski mentalitet, gaženje moralnih vrijednosti, ne zbog toga što te vrijednosti ugrožavaju neoliberalnog inkvizitora, jer ga one uopće ne mogu ugroziti, nego zbog toga što neoliberal osjeća da ga te vrijednosti, utemeljene na evanđeoskim obzorjima ugrožavaju dokle god postoje. Neoliberalna misao je velika laž. Govor o pravima pojedinca samo je pusta tlapnja, jer takva prava se priznaju samo ako se ravnaju po načelu pomodarstva i radikalnog nemorala. Kada se međutim radi o kršćanskim vrijednostima i moralnom sustavu utemeljenom na Kristu, oni će odmah biti popljuvani i ismijani. Najveće žrtve takvog mentalnog sklopa, bez bilo kakve vlastite krivnje, jesu katolici zbog toga što njihov pokušaj dosijednog življenja evanđelja sam po sebi iritira anarholiberalne inkvizitore. Na početku ovoga poglavlja jednim odlomkom iz Ivanova evanđelja htio sam prikazati onaj istinski odnos Krista prema jednoj ženi preljubnici koja je osjetila svjetlo Njegove milosti i odlučila promijeniti svoj život. Isus je preljubnicu zaštitio od prokazivačkog i licemjernog mentaliteta, dajući im do znanja da nemaju pravo prezirati i osuđivati čovjeka, te je ženi s ljubavlju pokazao onaj istinski pravi put spasenja. Pomodarska analitika ne može shvatiti ni proniknuti u ovaj odlomak koji govori o Kristovom odnosu prema grešniku. Ona ne može shvatiti razliku između preziranja grijeha i grešnika.

ANTITEISTIČKI NABOJ

u svojoj paranoji pomodarski mentalitet svaku kritiku tumači kao neprijateljstvo, pa bi u tom svom shvaćanju rulju koja je htjela kamenovati grešnicu i samoga Krista poistovjetili zbog svog nerazumijevanja duhovnih zakona. Misao prožeta antiteističkim nabojem uopće ne može proniknuti pravu poruku ovoga evanđelja. Ta misao je izgradila nemoralni sustav i subjektivističko shvaćanje slobode do sulude dogmatičnosti – pa bez obzira na različitu percepciju ove preljubnice, pa i bilo kojeg grešnika između Krista i svjetine, ona će staviti Krista, kršćane i razularenu svjetinu u isti koš. “Nije bitno kakav odnos imaju Krist, kako ga vi kršćani gledate, i svjetina prema preljubnici i bilo kojem tzv. grešniku. Ono što im je zajedničko je da ne poštuju opredjeljenje te žene da živi kako hoće”, zapjenjeno i fanatično mantrat će fanatični anarhist.

Krist i kršćani koji ga žele slijediti istinski, koji su uvijek prezirali licemjerje svjetine, ali jednako i anarholiberalnu pseudoanalitiku koja je divinizirala čovjeka, od tih istih liberalnih fanatika postaju proglašeni licemjerima, i tako se otvara nova etapa mentalnog lova na kršćane. Za neke crkvene dokumente znalo se reći da se u njima Ivan Pavao II. “pozabavio nekim moralnim pitanjima”. Ovaj vrlo simpatičan izričaj i način Papina promišljanja relativizacije Krista u svijetu govore koliko je zapravo misao uronjena u Krista superiorna, uvjerljiva i snažnija u odnosu na anarholiberalnu tlapnju i pseudoanalitiku. Iskusnom vjerniku pobijanje antikršćanske analitike biti će dječja igra, a samo je potrebno afirmirati mlade ljude katoličke provenijencije koji će se baciti na zanimljiv zadatak otkrivanja, te rakskrinkavanja zla kvazihumanističke tlapnje.