Preuzvišeni biskup Athanasius Schneider iz Kazahstana posljednji je u nizu biskupa koji su progovorili o nedoumicama i problemima u tumačenju tekstova dokumenata II Vatikanskog koncila, zauzevši se za službeno tumačenje ili pojašnjenje tih dokumenata u kontinuitetu s katoličkom tradicijom.
Njegovi komentari dolaze nam u kontekstu podužeg intervjua s Michaelom Vorisom iz Church Militant TV, koji je uhvatio biskupa u Rimu i nekako od njega dobio 34-minutni intervju. Ovo nije prvi put da je mons. Schneider izrekao takve komentare; 2010. pozvao je na donošenje Silabusa zabluda u tumačenju II Vatikanskog koncila, no u svojim komentarima Vorisu on odlazi dalje i objašnjava koje su konkretne zamjerke nekim od koncilskih dokumenata i kakva vrsta pojašnjenja je potrebna.
Biskup Schneider započinje konstatacijom da je najveća zabluda glede Koncila već temeljni pristup koji Koncil gleda kao raskid s tradicijom. Ovime on priziva k sjećanju riječi pape Benedikta XVI, koji je popularizirao izraz “hermeneutika prekida” u svojoj sada poznatoj homiliji iz 2005. Mons. Schneider primjećuje da ova pretpostavka prekida može biti “liberalna ili tradicionalna”, iako, kao što objašnjavaju njegovi kasniji komentari, liberalni prekid smatra daleko težim od bilo kakvog mogućeg tradicionalnog prekida. Njegov prijedlog rješenja ovog problema je formalna deklaracija da Koncil treba tumačiti u kontinuitetu s tradicijom i da koncilski oci nisu imali namjeru raskinuti s prošlošću.
Poput kardinala Kaspera, mons. Schneider primjećuje da nije riječ samo o problemu s tumačenjem Koncila, onime što je Benedikt XVI nazvao “koncilom medija”, nego i s nekim samim dokumentima. Kaže da je “većina tekstova Koncila vrlo bogata i tradicionalna”, ali neki su “kontroverzni ili dvosmisleni” i pate od “nedostatka preciznosti”. Neki od tih dokumenata su “otvoreni za različita tumačenja” (što je kard. Kasper nazvao “kompromisnim formulama”). Tako, slijedeći kard. Kaspera, on priznaje postojanje dvosmilenosti u dokumentima.
Upitan za vrijeme intervjua o komentarima kardinala Kaspera, daleko od toga da bi ih zanijekao ili im protuslovio, tvrdi da su kardinalovi komentari točni i da ih Učiteljstvo treba službeno izjaviti. On poziva na službeno pojašnjenje dokumenata II Vatikanskog koncila, neku vrstu mjerodavnog ključa za tumačenje koji će osigurati da se dokumenti shvaćaju u kontinuitetu s tradicijom. Kaže da Crkva treba ponuditi “neka pojašnjenja ili neke indikacije krivog tumačenja… jer moramo biti vrlo, vrlo konkretni” i predlaže možda napomene za pojašnjenje, poput onih koje je Pavao VI dao za Lumen Gentium.
Usput rečeno, prije nekoliko tjedana i ja sam predložio sličan koncept da je potrebno mjerodavno tumačenje II Vatikanskog koncila.
I dok mons. Schneider ne slijedi kard. Kaspera u raspravi oko toga koliko su te dvosmislenosti namjerno učinjene, raspravlja neke vrlo konkretne primjere specifičnih odlomaka koje smatra problematičnima i traži od Učiteljstva da “nam dade jasno, vrlo jasno, tumačenje određenih tema”. Predlaže da bi ovo pojašnjenje trebalo doći od samog pape.
Koje to dvosmislenosti preuzvišeni biskup Athanasius Schneider smatra problematičnima?
Njegov prvi primjer je nauk o kolegijalnosti koji se nalazi u Lumen Gentium. Ne citirajući ni jedan konkretni odlomak, smatra da dokument naučava papino poglavarstvo na “nedovoljan” način i da se dokument može čitati na način da je papa prvi među jednakima, koji ima samo prvenstvo časti, zanemarujući ili umanjujući njegovu stvarnu nadležnost i ulogu kao episcopus episcoporum (biskup biskupa). Mons. Schneider ne citira izravno tekst, tako da ovo neću dalje komentirati osim da kažem da je shvaćanje kolegijalnosti koje biskup naziva “nedovoljnima” vrlo uobičajeno.
Ostajući na Lumen Gentium, zadržava se dosta dugo na članku 16, za kojega snažno tvrdi da “zahtijeva objašnjenje”. Problematični odlomak koji navodi je rečenica koja kaže da “odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnomu Bogu”. Konkretni problem nalazi u zadnjoj tvrdnji, koja kaže da muslimani i katolici zajedno štuju jednog Boga. Mons. Schneider kaže da je ova rečenica iznimno nespretna i dopušta “dvije bitno različite razine” tumačenja. U nastavku čini iznimno važnu distinkciju između vjere u jednog Boga prema naravnom razumu i nadnaravne vrline vjere, koja je jedina Bogu ugodna:
“Mi Boga uvijek štujemo kao Trojstvo… naše štovanje je štovanje nadnaravne vjere. Za štovanje Boga samo kao stvoritelja ili samo kao jednoga Boga, nije potreba vjera. Dovoljna je uporaba razuma. To je dogma Prvog vatikanskog koncila, da je svaka ljudska osoba u stanju samo svojim razumom, prirodnim svjetlom razuma, bez svjetla vjere, spoznati opstojnost jednoga Boga kao stvoritelja, te stoga, štovati ga prema svojoj spoznaji nastaloj putem prirodnog razuma. To su muslimani – oni nemaju nadnaravnu vjeru i stoga nemaju nadnaravni čin bogoštovlja. Čak i Židovi koji su odbacili Isusa kao Boga, kao Trojstvo, odbacili su ga i nemaju vjere. Stoga je njihovo štovanje također naravno, a ne nadnaravno”.
Muslimansko štovanje Alaha nije isto kao i nadnaravno štovanje Trojstva, koje je jedino Bogu ugodno. Tako, čak ako i tvrde da štuju istog Boga na temelju određenog povijesnog porijekla, njihovo bogoštovlje je suštinski različito od katoličkog bogoštovlja i ne može biti ugodno Bogu jer im nedostaje nadnaravna krepost vjere. Kad je Voris spomenuo da je kardinal Timothy Dolan nedavno ohrabrio muslimane da zadrže svoju vjeru i rekao da štujemo istog Boga, mons. Schneider suho odgovara: “Kardinal se pozvao na ovaj izraz Koncila. Sad vidite zašto je nužno ojačati ovu temeljnu distinkciju”.
Na mons. Schneiderovoj “crnoj listi” je i Gaudium et spes 12, koja počinje tvrdnjom “sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu” (finis et culmin). U svojoj analizi ovog odlomka:
“Mislim da je ovaj izraz vrlo dvosmislen. On nije točan jer sve stvari koje postoje na zemlji imaju svrhu u Bogu i trebaju proslaviti Boga kao svoj vrhunac… sve stvari koje postoje stvorene su na slavu Božju i Kristovu, po Njemu i za Njega. Krist je svrha svega stvorenoga. Cilj ovog izraza bio je da je Bog stvorio sve ne-razumske stvari na službu čovjeku i da je čovjek vladar ili kralj ovih stvorenja jer mu je Bog dao takvo dostojanstvo. Ali smatram da ne možemo to reći na ovakav način. Moramo i tu naglasiti da, premda su stvorene stvari na zemlji stvorene za čovjeka, nisu u konačnici za čovjeka… stoga trebamo i to objasniti; u protivnom to je antropocentrizam, a to je sve dio krize ovih posljednjih pedeset godina, ta antropocentrična vizija. I ne samo vizija, nego i praksa, kršćanski život, liturgija i teologija. Vrlo antropocentrično. A to je najveća opasnost za čovječanstvo, da Crkva postane antropocentrična, jer to je bio prvi grijeh Adama i Eve. To je vrlo opasno i takvi izrazi naših koncilskih tekstova mogu se upotrijebiti za takve stvari i stoga zahtijevaju dodatna pojašnjenja.
Kad je riječ o ekumenizmu, mons. Schneider iznimno je kritičan prema tonu dokumenta Unitatis Redintegratio. Dokument o ekumenizmu naučava da Bog može upotrijebiti i ne-katoličke zajednice kao sredstvo spasenja. Mons. Schneider smatra:
“Ovo se može protumačiti i na krivi način, na način granske teorije anglikanaca, prema kojoj postoji nekoliko grana kršćanstva koje su sve sredstva spasenja. Stoga, moramo pojasniti i ovaj izraz. Moramo možda ipak reći, Bog može upotrijebiti i druge kršćane, ali pojedinačno zbog toga što su kršteni… Sjetite se što je rekao sv. Augustin, ono što ne-katolici imaju, uzeli su od Crkve. Čak je rekao da su to ukrali iz naše kuće. Ono što imaju, to je katoličko, ne njihovo. Stoga, moramo to objasniti. U protivnom, može se krivo shvatiti.”
Drugim riječima, pojedinačni ne-katolički kršćani, zaslugom valjanog krštenja u kojemu imaju udjela, sigurno mogu biti sredstvo milosti; sa mnom je evanđelje prvi podijelio protestant dok sam bio tinejdžer poganin i to je postalo sredstvo milosti koje je bilo prvi korak u mom cijelom obraćenju. No mons. Schneider ukazuje da to ne možemo pripisati sektama ili denominacijama kolektivno, kao da bi Bog htio upotrijebiti grupe koje se nalaze u materijalnoj herezi kao neku vrstu “pod-crkava” usporedno s Katoličkom Crkvom. Kakvo god dobro pojedinci čine ili donose, donose ga po onome što zadržavaju od katoličanstva. S druge strane, te denominacije, svoje postojanje duguju činjenici da odbacuju katoličanstvo. Stoga činjenica da pojedinačni protestant može biti blagoslov ili upotrijebljen kao donositelj milosti ne legitimizira protestantizam kao takav.
Ima još puno toga i potičem vas da pogledate cijeli intervju ako imate vremena. No važno je primijetiti da je mons. Schneider zadnji glas pridodan rastućem trendu: svećenici koji priznaju da sami dokumenti II Vatikanskog koncila sadrže dvoznačnosti i probleme koje treba ispraviti. Sam Benedikt XVI bio je možda i prvi koji je postavio ovakve primjedbe kad je primijetio da su neki od koncilskih dokumenata “gusti” i “slabi” (vidjeti ovdje) i ispravio subsistit in u problemu dokumenta Lumen Gentium izdavši tumačeći dokument; u novije vrijeme imali smo Kard. Kasperovo iskreno priznanje hotimičnih dvosmislenosi u koncilskim tekstovima. Sada imamo ove osvježavajuće iskrene komentare mons. Schneidera o nekim legitimnim problemima s nekoliko ključnih koncilskih dokumenata.
Kako se udaljavamo od 1965., postaje sve prihvatljivije primjećivati postojanje dvosmislenosti i problema u koncilskim dokumentima, i to se može činiti bez dovođenja u pitanje legitimnost Koncila. To je značajan pomak, s obzirom da su tijekom prethodnih godina postojale samo dvije moguće pozicije spram Koncila: dokumenti su savršeni, proljeće Crkve trebalo je potvrđivati bez zadrške, a problemi su postojali ne zbog dvosmislenosti u tekstovima nego zbog liberala koji su izvrtali dokumente, takorekući otimajući ih. Ili, ako biste zanijekali bilo koju od ovih tvrdnji, jedina alternativa bila je da ste šizmatik (raskolnik) koji dovodi u pitanje legitimnost Koncila i koji je neposlušan Učiteljstvu. Komentari pape Benedikta XVI, kard. Kaspera i mons. Schneiderovi jasno pokazuju da je o dokumentima moguće voditi inteligentnu raspravu koja priznaje njihovu slabost bez bilo kakve nevjernosti Crkvi. Doista, najnoviji komentari mons. Schneidera pokazuju nam da je ovakva rasprava ne samo moguća, nego i neophodna.
Razgovor je preuzet sa stranice unamsanctamcatholicam.blogspot.com
