Nakon što smo iz poruke karidala Josipa Božanića saznali da državne vlasti uopće nisu konzultirale Katoličku Crkvu kod donošenja (ni?) najnovijih ograničenja bogoslužja u Hrvatskoj,[1] možda dolazi kraj jednom višemjesečnom razdoblju u kojem su hrvatski biskupi pred javnošću (vjerničkom i nevjerničkom) kao kolektiv uglavnom iskazali nesnalaženje pred iznenadnim izazovom kojega je pred vjerske slobode postavilo miješanje građanske vlasti u isključive prerogative vjerskih vlasti – napokon imamo jasno iskazano stajalište o granicama između državne vlasti i slobode Crkve.
Barem od jednog biskupa: na stranicama Požeške biskupije možemo čitati jasan i glasan stav biskupa požeškog Antuna Škvorčevića u njegovoj ovogodišnjoj Božićnoj poruci.[2]
Za potrebe ove naše prezentacije, iznijeti ćemo samo onaj dio Božićne poruke koji se tiče pitanja pandemije koronavirusa i odnosa s građanskim vlastima. U toj stvari se u toč. 4. – 8. poruke biskupa Škvorčevića poručuje:
„Ograničenja postavljena kod nas ovih dana za euharistijska slavlja i samu proslavu Božića zaoštrila su pitanje: Kako biti vjernik u doba pandemije? Nacionalni stožer civilne zaštite i hrvatska Vlada zaslužuju svaku pohvalu i zahvalu za sve što čine da očuvaju zdravlje hrvatskih građana i organiziraju zdravstveni sustav u teškim okolnostima. No, epidemiološki stručnjaci i javni politički dužnosnici u donošenju mjera polaze gotovo isključivo od zdravstvenog i gospodarskog kriterija, stavljajući kršćane u nezavidan položaj. Oni se upuštaju u područje vjere za koje nisu mjerodavni kad sudjelovanje vjernika na euharistijskom slavlju u crkvi stavljaju u istu ravan s odlaskom građana u trgovine, poduzeća, škole, gostionice, kafiće, teretane, te od crkvenih službenika i drugih vjernika očekuju da provode iste ili slične mjere u crkvi i na svetim slavljima kao i u navedenim ustanovama. Ovdje se ne radi samo o pitanju ograničavanja broja vjernika na svetoj misi, nego o daleko dubljem problemu mogućnosti kršćana da i u sadašnjim okolnostima ostvaruju svoj vjernički identitet u Crkvi kao ustanovi božanskog podrijetla. Ako ponajprije zbog psiholoških razloga smatramo da se djeca i mladi trebaju u sadašnjim okolnostima okupljati u školi na nastavi, vjernicima se zbog istih, ali i spomenutih viših razloga ne bi smjelo ograničavati sudjelovanje na svetoj misi u crkvi. Zbog primjene navedenih mjera na Crkvu, bez poštivanja njezine specifičnosti, nemali broj katolika ima bojazan mudrog Gamalijela kad je odvraćao židovske prvake da ne zabranjuju apostolima djelovati u ime Isusovo: „da se i s Bogom u ratu ne nađemo“ (Dj 5, 39).
Miješanje javnih dužnosnika u vjerske kompetencije nazire se i u njihovim mjerama kojima određuju ili preporučuju vrijeme u koje će se slaviti božićna misa polnoćka, koliko će vjernika na njoj sudjelovati i kako će biti u crkvi raspoređeni, što će se i kako pjevati, koliko će sveto slavlje vremenski trajati, kako će duga biti homilija, na koji se način vjernici trebaju pričešćivati. Sve navedeno očituje kako nije bilo dovoljne i kvalitetne komunikacije između Hrvatske biskupske konferencije i javnih dužnosnika o crkvenoj i vjerničkoj specifičnosti u trenutačnom izvanrednom stanju. Pri donošenju mjera koje se odnose na vjernike i na liturgijska slavlja nije se posvema pridržavalo autonomije znanstvene struke i autonomije Crkve u njezinu vjerskom poslanju niti pravila II. vatikanskog sabora (usp. SC 22) na koje je podsjetila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u svom Pismu od 15. kolovoza ove godine kada je ustvrdila: „Liturgijski propisi nisu područje na kojem građanske vlasti mogu vršiti svoju zakonodavnu vlast, već samo nadležne crkvene vlasti.“ Valjalo bi učiniti kod nas sve što je potrebno kako bi se potpunije ostvarila odredba spomenutog Pisma Kongregacije za bogoštovlje: „Dužna pozornost na pridržavanje higijenskih i sigurnosnih mjera ne smije dovesti do sterilizacije gestâ i obredâ te u vjernicima, pa i na nesvjestan način, pobuđivati strah i nesigurnost. Povjerava se razboritom, ali odlučnom, djelovanju biskupâ da javne vlasti ne označavaju sudjelovanje vjernika u slavljenju Euharistije tek kao neko ‘okupljanje’ i da ono ne bude izjednačeno ili čak smatrano manje važnim od okupljanja u rekreativne svrhe.“ Taj je zahtjev to opravdaniji zato što crkvena okupljanja kod nas do sada nisu bila izvorom značajnijih žarišta zaraze. Poštivanje specifičnosti Crkve i vjerničkog identiteta ne znači njihovo privilegiranje, kako to pokatkad nazivaju određeni krugovi u našem društvu. Na to upozorava ovih dana i Trajni odbor Komisije biskupskih konferencija Europske unije u dokumentu koji se osvrće na upute Europske komisije o slavljenju ovogodišnjih božićnih blagdana od 2. prosinca 2020. Dokument podsjeća javne dužnosnike na obvezu izvršavanja članka 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije po kojem je ‘ključno savjetovati se s Crkvama i religijskim zajednicama kad se razmatraju pitanja koja u dokumentima Europske unije imaju vjerski karakter’.
Smatram uputnim u ovim razmišljanjima spomenuti temelj vjerničke i crkvene specifičnosti, koju bi u sadašnjim okolnostima trebalo poštivati. U vrijeme svoga teološkog studija s nemalim oduševljenjem slušao sam izlaganja profesora fundamentalne teologije koji nam je tumačio kako kršćanstvo nije religija nego vjera. Ilustrirao nam je to na primjeru rasprave zapisane u evanđelju koju je Ivan Krstitelj vodio sa Židovima o Isusu i njegovog odlučnog uvjeravanja: „Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju, tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju, što je vidio i čuo – za to svjedoči“ (Iv 3, 31–32). I završava tvrdnjom: „Tko vjeruje u Sina, ima vječni život: a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života: gnjev Božji ostaje na njemu“ (Iv 3, 36). Još je upečatljivija izravna Isusova riječ: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6, 51). Kršćanstvo je prihvaćanje onoga što je Bog objavio, vjera u ono što dolazi odozgor, opredjeljenje za vjerno življenje u skladu s Božjom objavom u Isusu Kristu i ostvarivanje vlastitog identiteta tim putem. Vjera nije jedna od aktivnosti, neko usputno zanimanje, radni zadatak, nego cjeloživotni identitet određene osobe, vrijednosno opredjeljenje za Isusa Krista i njegovo evanđelje, smisao u koji je netko uložio cijelu egzistenciju, ne privremeno nego za vječnost. Kršćanin se stoga trajno nalazi pred pitanjem koje su postavili apostoli židovskim prvacima: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga?“ (Dj 4, 19). Živjeti u društvu sukladno svojem vjerničkom identitetu nije pitanje samo ljudskih sloboda ili prava koja netko može ograničiti zbog određenih zemaljskih ciljeva, nego stvar dobro oblikovane savjesti koju moramo uvijek slijediti i na koju nitko nema pravo vršiti nasilje. Uz priziv savjesti u moralnim pitanjima, mnogi su kršćani stoga to isto činili i s obzirom na svoju vjeru. Ovakav njihov stav nije slijepi fundamentalizam ili fanatizam, nego razumski obrazloženo opredjeljenje dosljednog životnog svjedočenja sustava vrijednosti vlastitog vjerskog identiteta, kojem su brojni kršćani tijekom povijesti bili vjerni sve do mučeništva.
Zacijelo bi odgovorni društveni čimbenici u našem društvu pri donošenju odluka ili preporuka vezanih uz vjerničko sudjelovanje u crkvi na svetim slavljima u vrijeme zaraze trebali imati na umu da obustavama ili ograničavanjima okupljanja zadiru u područje savjesti te se zapitati je li mogu očekivati od biskupa, svećenika i drugih vjernika da provode odredbe koje su u suprotnosti s njihovim vjerničkim identitetom. Naime, crkvenim službenicima zadaća je okupljati vjernike u crkvi, a ne ograničavati njihov dolazak te onaj tko izdaje propise vezane uz to pitanje treba provjeriti jesu li oni realni i provedivi. To se odnosi i na slučajeve kad javni dužnosnici donose preporuke o tome što će se pjevati u liturgijskim slavljima, kako će se vršiti neki liturgijski čini, koliko će vjernika biti u crkvi i kako će se ondje ponašati, kad određuju prenošenje svetih slavlja putem digitalnih medija te očekuju da ih biskupi oblikuju u odredbe, a svećenici provode. Crkveni službenici imaju poslanje promicati slavu Božju i služiti joj, a ne odvraćati vjernike od dolaska na sveta slavlja niti ih ograničavati, zabranjivati pjevanje ili bilo što drugo što im je obveza prema Bogu. U tom slučaju zavrijedili bi Isusov prijekor: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske“ (Mk 7,8). Sudjelovanje na svetoj misi nije disciplinsko, pravno ili samo moralno pitanje, nego identitetsko pitanje svakog vjernika te ga crkveni službenici nemaju pravo osloboditi od toga da živi u skladu s bîti svoje vjere, na isti način kao što ih mogu odriješiti od disciplinske obveze posta i drugih vjerskih dužnosti iste vrste. O tome može odlučiti samo vjernik po vlastitoj savjesti, provjerivši je li to za njega moguće ili nemoguće, je li spriječen to ostvariti ili nije.
Kako bi se izbjeglo zalaženje javnih dužnosnika na područje mjerodavnosti vjere u oblikovanju protupandemijskih mjera, bilo bi mudro među epidemiološke i druge stručnjake koji ih donose uključiti i stručnjake za pitanja vjerskog identiteta. Naime, u vrijeme kad je ljudima potrebna posebna duhovna snaga koja pridonosi njihovu cjelovitom imunitetu, ne bismo se smjeli olako odreći dobrobiti kojoj pridonosi Crkva. Ovo božićno razmišljanje o mogućnosti biti vjernik u doba pandemije ne želi ni najmanje obezvrijediti mjere koje se poduzimaju za obranu od zaraze koronavirusom i obeshrabriti ljude da ih provode, među ostalim i cijepljenjem koje će uskoro biti omogućeno, nego se zauzima da se pri tom poštuje specifičnost Crkve, kao što se to s pravom čini s bolnicama, školama, trgovinama i drugim ustanovama bitnima za naš život i društvenu zajednicu. Osim toga, navedenom razmišljanju cilj je potaknuti katolike i sve druge dobronamjerne građane da u oblikovanju javnog mnijenja o pitanjima vezanima za zarazu koronavirusom uključe i vjernička mjerila u skladu s načelom koje smo zastupali od početka ugroze koronavirusom: „Ništa vjerničkog ne dokidati, nego prilagoditi.“ Katolik se zacijelo može tako prilagoditi poštivanju mjera protiv zaraze koronavirusom da se ne odrekne svoga vjerničkog identiteta i da to od njega nitko ne zahtijeva zbog bilo kojeg razloga. Molim Božji blagoslov za sve vjernike da u ovo izvanredno vrijeme ne oslabe u svojoj pripadnosti Bogu i Crkvi, nego u božićnom otajstvu pronađu nadahnuće i ohrabrenje za obnovljenu vjernost Bogu kojem su povjerili svoju sudbinu.“
Doista, nakon što je javnost prepoznala da su epidemiološke mjere – koje su se uvodile u jednoj općoj mjeri nemara za nemedicinske aspekte društvenog života – izazvale strahovite gospodarske štete zbog teškog zanemarivanja ekonomskih i drugih zakonitosti; moramo prepoznati da one mogu izazvati teške štete i na području ljudskih prava. Pa tako i na području vjerske slobode i sloboda Crkve.
Naposljetku, uočimo da su epidemiološke mjere (neviđene u povijesti…) provođene i uz ozbiljni nemar za sve one aspekte narodnog zdravlja, koji se ne odnose na epidemiju koronavirusa: američka psihološka struka upozorava da imamo pravu „epidemiju“ samoubilačkih misli – tog sigurnog pokazatelja težih problema na području mentalnog zdravlja; te čak jedna četvrtina mladih odraslih osoba zadnjih mjeseci ima takve porive.[3]
Preglednosti radi, ugrađujemo pri dnu ove prezentacije linkove na dokumente koje spominje biskup Škvorčević u Božićnoj poruci 2020. godine:
Hrvatski prijevod Konstitucije II. Vatikanskog koncila „Sacrosanctum Concilium“ (SC) može se čitati na internetu[4]. Ondje je u toč. 22. posve jasno propisano:
22. § 1. Uređenje svete liturgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti; nju pak ima Apostolska Stolica i, prema odredbama prava, biskup.
§ 2. Po ovlaštenju koje podjeljuje pravo, liturgiju mogu unutar određenih granica uređivati također mjerodavni zakonito ustanovljeni različiti teritorijalni skupovi biskupà.
§ 3. Stoga neka uopće nitko drugi, pa bio to i svećenik, po svom nahođenju ništa ne dodaje, ne oduzima i ne mijenja.
Na stranicama Požeške biskupije može se čitati prijevod[5] Pisma o slavljenju liturgije za vrijeme i nakon pandemije COVID 19 predsjednicima biskupskih konferencija Katoličke Crkve od 15. kolovoza 2020. god. – gdje se ukazuje da su „…Odgojeni za vrijednost zajedničkog života i za traženje općeg dobra, kršćani su se uvijek nastojali uključiti u društvo, svjesni svoje posebnosti: biti u svijetu a ne pripadati mu i ne biti svedeni na svijet (usp. Poslanica Diognetu, br. 5-6).“, ali da „liturgijski propisi nisu područje na kojem građanske vlasti mogu vršiti svoju zakonodavnu vlast, već samo nadležne crkvene vlasti“.
Strategiju Europske komisije („Vlade Europske unije“) „Zaštita od bolesti COVID-19 u zimskim mjesecima” možemo na hrvatskom jeziku čitati na službenim stranicama EU.[6] U toč. 2. tog dokumenta europska komisija daje popis predloženih mjera, gdje se preporučuje: „Kada je riječ o obredima, razmotriti izbjegavanje velikih službi ili korištenje internetskih, televizijskih i radijskih prijenosa, rezerviranje određenih sjedaćih mjesta za članove uskog (obiteljskog) kruga te zabranu zajedničkog pjevanja. Za vrijeme takvih okupljanja osobito je važno koristiti maske.“
Na službenim stranicama Vijeća biskupskih konferencija Europske Unije (Commissio Episcopatuum Communitatis Europensis, COMECE) možemo čitati reakciju Trajnog odbora COMECE od 18. prosinca 2020. god. na gore spomenutu Strategiju koju je civilna vlast EU objavila ranije tog mjeseca. Tu europski biskupi upozoravaju da čak i „neobvezujuće preporuke EU u toj stvari, napose ako se donese bez konzultacija crkava i vjerskih zajednica, mogu ugroziti napore koje su zadnjih mjeseci države članice EU, zajedno s mjesnim crkvama i vjerskim zajednica poduzimale da se prigodom obreda koriste zdravstvene mjere, izbjegavajući pritom da se naruši sloboda vjeroispovijedi.“[7]
Najnovije Odluku Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske 18. prosinca 2020. god. može se čitati na službenim stranicama „Narodnih novina“[8]; tu se u toč. III. propisuje da su (i) u crkvama zabranjena „javna okupljanja“ veća od 25 ljudi, uz iznimno „ na dane 24. i 25. prosinca 2020. godine… misna slavlja će se održavati sukladno posebnim preporukama i uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo“. Ažurirane Preporuke za crkve i molitvene prostore – koji prema sadržaju rečene Odluke Stožera civilne zaštite RH (i njegovih ranijih odluka) također zapravo predstavljaju propis – možemo čitati na službenim stranicama Vlade RH „Koronavirus.hr“. [9]
Dario Č.
Slika: Grb biskupa požeškog Antuna Škvorčevića (Wikimedia Commons)
[1] „Bozanić: Ograničenje na 25 ljudi na misama nosi poteškoće i nedostatke“, HINA, kod N1, 2. prosinca 2020., pristupljeno 26. prosinca 2020.
[2] Biskupova Božićna poruka 2020. „Za njih nije bilo mjesta u svratištu“, biskup Antun Škvorčević, službene stranice Požeške biskupije, 22. prosinca 2020. god. Pristupljeno 26. prosinca 2020.
[3] „The Impact Of Covid-19 On Suicide Rates“, Rebecca Dolgin, 13. kolovoza 2020.
[4][4] Konstitucija „Sacrosantum Consilium“, prijevod na hrvatski jezik, kod „Zrno“, pristupljeno 26. prosinca 2020.
[5] Pismo o slavljenju liturgije za vrijeme i nakon pandemije COVID 19 predsjednicima biskupskih konferencija Katoličke Crkve od 15. kolovoza 2020. god., prijevod na hrvatski jezik, službene stranice Požeške biskupije
[6]KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU Zaštita od bolesti COVID-19 u zimskim mjesecima, COM(2020) 786 final, Europska komisija, Bruxelles, 2.12.2020.
[7] Press Release, 18/12/2020 COMECE addresses the EU Commission on Covid-19 strategy “It is crucial to maintain the dialogue with Churches” (engleski), službene stranice Vijeća biskupskih konferencija Europske unije, pristupljeno 26. prosinca 2020.
[8] ODLUKA O NUŽNIM EPIDEMIOLOŠKIM MJERAMA KOJIMA SE OGRANIČAVAJU OKUPLJANJA I UVODE DRUGE NUŽNE EPIDEMIOLOŠKE MJERE I PREPORUKE RADI SPRJEČAVANJA PRIJENOSA BOLESTI COVID-19 PUTEM OKUPLJANJA, „Narodne novine“ br. 141/2020 od 18. prosinca 2020.
[9] Preporuke za crkve i molitvene prostore, službene stranice Vlade RH „Koronavirus.hr“ (ažurirano 26. prosinca 2020.), pristupljeno 26. prosinca 2020.
