Kakva je i inače stvar s ljudima i pojmovima, zapadnom čovjeku – Hrvatu uključivo – pomisao na budizam budi stanovite asocijacije.
Usudio bih se reći da su te asocijacije u tek maloj vezi sa stvarnošću društava gdje ta velika svjetska religija do danas ostvaruje najveći učinak: Japan, Južna Koreja, Tajland, Burma, Mongolija. U pogledu Kine, ionako nam nije jasno kako funkcioniraju odnosi između nekoliko tamo prisutnih religija. U većoj mjeri se bude asocijacije na Tibet, gdje je do 1940.-ih godina postojala budistička teokracija s Dalaj Lamom na čelu. Također se bude asocijacije na Indiju, gdje je sjevernoindijski princ Siddhartha Gautama doživio jedno molitveno prosvjetljenje i iz tog prosvjetljenja predložio novu religiju svojim sunarodnjacima Hindusima.
Bude se također asocijacije na meditaciju (u kojoj su budistički monasi svojevrsni šampioni) i filozofiju.
Ova zadnja asocijacija je duboko „ucijepljena” u zapadnu literaturu, od kada su u 18. stoljeću zapadni filozofi počeli filozofirati o budizmu. Utjecajni njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788.-1860.) se osobito trudio promovirati sagledavanje ljepote budističke filozofske misli, koju je nalazio toliko usklađenom sa svojim filozofskim porivima i gledištima, da je u više navrata čak i sebe samoga okarakterizirao kao – budista.1
Vjerojatno od tih zaljubljenosti Schopenhauera i njemu sličnih autora u budističku tzv. filozofiju baštinimo ovdje na (kršćanskom) zapadu ideju da je budizam „više filozofija nego religija”.2
Naposljetku je gore spomenuti filozof i propagator budizma Arthur Schopenhauer bio ateist (dio njegovog filozofskog sustava je nevjerovanje u postojanje Boga i nevjerovanje u postojanje ljudske duše); valjda on zna o čemu govori…
Indijska i azijska tradicija uopće ne poznaje filozofiju
Ali hajde, nemaju Schopenhauerove pisanije karakter nekih svetih pisama, pa ću se odvažiti da kažem: koješta. U indijskoj tradiciji filozofija uopće ne postoji – naprosto se tamo nikada nije dogodio onaj jedinstveni grčki događaj, gdje su ljudi počeli umovati o važnim pitanjima bez bitnog oslonca na svoja religijska gledišta. Zapravo pogledajmo kako o indijskoj filozofiji („filozofiji”) piše britanski povjesničar filozofije Anthony Clifford Grayling (r. 1949.) koji se slaže sa Schopenhauerovim zaključkom da je budizam filozofija: „Škole indijske filozofije poznate su kao daršane – ‘daršana’ doslovno znači ‘pogled’ i iz toga ‘gledište’… One se u principu mogu podijeliti u dvije grupe, one koje su ‘astika’, tj. ‘pravovjerne’ i one koje s ‘nastika’, ‘nepravovjerne’. Razlikovanje se temelji na tome da li pojedina daršana u temelju prihvaća autoritet Veda, drevnih indijskih zapisa (‘Veda’ znači ‘znanje’ ili ‘mudrost’). Daršane koje ne prihvaćaju autoritet Veda su Budizam, Džainizam i Čarvaka (op.: Čarvaka je vrst ateističkog svjetonazora, koji je u povijesti Indije imao stanovitu sljedbu, ali je nestala prije oko 700 godina), a šest ortodoksnih škola su samkhiya, joga, nyaya, vaisheshika, purva mimamsa i vedanta”.3
E sada: ovdje gore daje A. C. Grayling zapravo popis indijskih – religija. Nisu posrijedi nekakve filozofije koje se izučavaju na indijskim sveučilištima, o kojima se drže predavanja i pišu učene rasprave: riječ je popisu indijskih religija, svaka sa bogoslužjima, hramovima, hodočašćima, liturgijskim propisima. Ove „pravovjerne” („ortodoksne”) religije, tj. prema A. C. Graylingu filozofije u praksi se smatraju dijelovima jedinstvene vjere koju mi na Zapadu zovemo „hinduizam”, ove „nepravovjerne” („heterodoksne”) religije (a ne filozofije!) su se u nekom trenutku odvojile od hinduističke matice i postale zasebnim vjerama.
Uglavnom, ako želimo ostaviti A. C. Graylingu čast da njegovo mudrovanje ocijenimo „u stanovitom smislu istinitim”: u Indiji ne postoji filozofija koja bi bila odvojena od religije. Iskusno oko zapadnog filozofa će u indijskim vjerskim spisima pronaći ideje koje se dadu klasificirati u nekom priručniku o filozofiji – ali posrijedi su bitno vjerski spisi.
Razlozi zapadnjačkom traženju filozofija po Aziji
Pri tome je skoro bizarno da A. C. Graylingu (i drugima koji pišu o indijskoj „filozofiji”, uostalom) uopće ne pada na pamet da biblijske mudrosne knjige (Propovjednik, Knjiga mudrosti, Izreke, Sirah i dr.) razmatraju kao filozofska djela. Čime ne čine štetu ni kršćanstvu, niti tim knjigama Biblije – kao što svojim proučavanjem budizma i hinduističkih sekta kao tobožnjih filozofskih škola ne čine neku pretjeranu korist tim azijskim religijama.
Ovo vjerojatno stoga što je – kako vidimo na primjeru njemačkog ateističkog filozofa Schopenhauera – ideja o upoznavanju Europe s mislima iz indijskih tzv. filozofija nastala početkom 19. stoljeća, kada su se među intelektualcima širile ideje da bi filozofija trebala predstavljati (bolju) zamjenu za – religiju. Pa su među Europljanima kojima je tada bilo vrlo čudno biti išta drugo nego kršćanin stali širiti ideju kako o bitnim pitanjima ljudskog postojanja ne samo da postoji veliko blago filozofske misli, nego da to filozofsko blago postoji svugdje u svijetu – tj. u svoju ateističku matricu su obuhvatili mudre misli raznih vjera. Obuhvativši razne mudre (ili barem dovitljive) odgovore u kontekst filozofije, ateisti 19. i 20. stoljeća su uspješno ostavili dojam da njihovo isprazno materijalističko umovanje doista može iznjedriti odgovore na teška pitanja koja more ljudsko biće u zemaljskoj dolini suza.
Da su nam Schopenhauer i drugi ateisti iz redova zapadnjačkih filozofa posve pogrešno prikazali budizam kao nekakvu filozofsku školu blisku ateizmu, možemo naći kod američkog budističkog autora Alfreda Blooma: taj bivši Židov (i američki znanstvenik u polju znanosti o religiji) nam se potrudio na delikatan način objasniti da je ta ateistička ideja o budizmu – netočna. Netočna, makar sami budisti kada o svojoj vjeri raspravljaju sa zapadnjacima, ljubazno prihvaćaju takvu zapadnjačku ideju (budizmu je jako svojstveno da spremno prihvaća vjerski sinkretizam – pa makar to bilo i miješanje sa zapadnjačkom „ateističkom religijom”; riječ je o suštinski sinkretičkoj religiji) – koja je točna u onoj mjeri u kojoj oni ne vjeruju u jednog Boga koji je osoba, koji je Svemogući i koji je Stvoritelj Neba i Zemlje. Budisti, objašnjava A. Bloom, vjeruju u mnoge bogove i zazivaju njihovu pomoć u svojim ovozemaljskim potrebama – jedino smatraju da ti bogovi nisu od velike pomoći u postizanju stanja prosvijetljenosti. Naime, jer čak ni ti bogovi nisu dovoljno prosvijetljeni: budistički ideal/cilj nije postajanje bogom, nego uranjanje u ono neosobno božanstvo. Do kraja prosvijetljena osoba (čovjek ili bog) prestaje biti osobom. Pa nastavlja Bloom: „Budizam stoga nije ateistički u suvremenom smislu koji se razvio na Zapadu kao reakcija na teističko kršćanstvo. Budizam, prije, afirmira mnoge oblike duhovnosti i vjerovanja u bogove kao sredstva uzdizanja i poboljšavanja života u ovom svijetu. U svojem širenju Azijom, bio se u stanju prilagoditi raznim ranijim vjerskim tradicijama u svrhu širenja budizma. U našem suvremenom današnjem kontekstu, budizam može koegzistirati sa zapadnjačkim vjerovanjem u Boga jer prepoznaje da takva vjerovanja pomažu ljudima u izlaženju na kraj s njihovim svakodnevnim potrebama.”4
Uglavnom, Bloom provodi svoj budistički prozelitizam nudeći ideju da vjera u Boga Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga (i Otkupitelja?) može na neki način koegzistirati s vjerom u jedno neosobno božanstvo. OK, recimo da je on pronašao neki način u kojemu ta pomutnja od ideje može funkcionirati u ljudskoj glavi – ali to i dalje ostaje jedna totalna pomutnja. I totalna glupost, usudit ću se dodati.
U svakom slučaju, budizam se suštinski razlikuje i od židovstva i od kršćanstva: monoteističko vjerovanje u Boga Stvoritelja, koji je osoba, vrlo se razlikuje od mnogobožačkog budizma koji negdje u neizrecivo udaljenim i objektivno nedostižnim sferama sagledava nirvanu uranjanjem u stanovito neosobno božanstvo. Ako možemo govoriti da budisti i kršćani imaju različite filozofije, nije to stoga što bi bilo budizam, bilo kršćanstvo predstavljalo filozofiju. Ili zato što bi bilo koja od te dvije religije bila „ateistička religija”, kao što nas je pred 200 godina pogrešno uvjeravao Arthur Schopenhauer.
Kako budizam doista „živi” na Zapadu
Ali i izlaganja o krivim idejama mogu sadržavati istinite informacije: izlaganje Alfreda Blooma o okolnosti da je budizam mnogobožačka religija i da budistička vjera u jedno neosobno Božanstvo uopće nije ateizam. Čovjek je posve kvalificiran da dade takve informacije: ne samo da je on predani budist, nego je riječ o sveučilišnom profesoru koji čitav život izučava religiju kao područje znanstvenog interesa.
Jedan drugačiji pogled na istu stvar možemo naći u priči o obraćenju (tada) mlade žene s budizma na kršćanstvo (katoličanstvo): Amerikanka japanskog podrijetla Deena Bell ispovijeda da ju je privukla dobrota katolika koje je upoznala (inače je bila podučena u djetinjstvu da ne promatra ne-budiste kao krivovjerce, nego kao „neprosvijetljene”), ali da je nakon 30 godina života u budizmu postala katolkinjom 1991. kada si je dopustila pojmiti koncept da bi Bog mogao postati Čovjekom, rođenim od (materijalne) ljudske majke; i potom kako je mogao upravo pomoću patnje na drvu Križa (a ne čekajući prosvjetljenje pod stablom) donijeti spasenje svojim učenicima.5
Primjer osobe koja je napravila približno cjeloviti „puni krug” iz kršćanstva, preko dubokog involviranja u budizam pa do uranjanja u dosljedno kršćanstvo imamo kod engleskog povjesničara religija Paula Williamsa (r. 1950.). Nakon što je u svojim 20-im godinama postao budist, upustio se on u duboki studij budizma, koji je postao (i ostao, do danas) također temom njegovog znanstvenog rada. Ne samo da je po Velikoj Britaniji širio budističku vjeru, nego je kao predstavnik budizma sudjelovao u važnim međureligijskim susretima i raspravama. Međutim, s vremenom ga je budistička doktrina sve više ispunjala nelagodom: tu doduše ima utjehe, ali nema nade. Bitna točka koja ga je ispunjavala nelagodom bilo je naučavanje o karmi, koja doista predstavlja bitni sastojak budizma. Makar – govori Williams – vjerovanje u ponovno rađanje „izgleda danas vrlo uobičajeno i među onima koji ne tvrde da su budisti ili hinduisti. Može se čak naći kršćana koji kažu kako vjeruju u ponovna rađanja. Međutim je ideja o ponovnom rađanju bila dobro poznata u staroj Grčkoj i Rimu, ona nikada nije bila dio kršćanskog pravovjerja. I za to postoje dobri razlozi. Ponovno rađanje je neuskladivo s nekim kršćanskim doktrinama apsolutno središnjeg značaja, uključujući one o neprocjenjivoj vrijednosti svake pojedine osobe, te o Božjoj pravdi. Ako je ponovno rađanje istinito, zapravo mi nemamo nade. To je jedna beznadna doktrina. Razjasnilo mi se, da za mene nema nade ako sam budist.” Nastavlja s objašnjenjem da svaki budist – pa i takav koji doista pažljivo živi i mnogo meditira, kao što je s njim bio slučaj – u jednom trenutku prihvati da nirvanu postići neće, a da očekivani život u drugom tijelu svakako predstavlja kraj ovog „ja”. Williams jezgrovito ukazuje: „Kršćani imaju nadu”.6
Završimo s tom važnom konstatacijom Paula Williamsa, utemeljenoj na dosljednom življenju kako u budizmu, tako i u kršćanstvu. Za razliku od budizma, u kojemu nastojanje za spasenjem predstavlja tek hodanje prema posve nedostižnoj dugi na nebu, kršćanstvo je vjera nade. Čvrste nade da će Svevišnji ispuniti zavjet koji je s kršćanima sklopio po krvi Isusa Krista (Lk 22,20, Heb 9,12-26): da ćemo po Isusovoj žrtvi zadobiti vječno otkupljenje i baštiniti vječni život.
Dario Čehić
Slika: mladi Arthur Schopenhauer (1815.) Ovaj je njemački filozof i utjecajni ateist (koji je svojim pisanjem zaslužio naslov „Filozof Pesimizma”) za sebe više puta ustvrdio da je „budist”. Idejama iz indijske vjerske tradicije – koje je uspješno prezentirao kao filozofiju – je nastojao pokazati da o bitnim pitanjima filozofija može ponuditi odgovore koji konkuriraju onima koje nudi kršćanstvo.
1 „Schopenhauer and Buddhism”, Peter Abelsen, „Philosophy East and West” Vol. 43, No. 2, 1993., str. 255-27
2 „Is Buddhism a Philosophy or a Religion?”, Nicholas Liusuwan, „Huffington Post”, 6. prosinca 2017. (updated). Pristupljeno 9. lipnja 2024.
3 „The History of Philosophy”, A. C. Grayling, „Penguin (Random House, UK), 2019. (knjiga) str. 533, 535
4 „Buddhism and Atheism”, Alfred Bloom, „Shin Dharma Net”. Pristupljeno 9. lipnja 2024.
5 „A Buddhist becomes Catholic”, Andrew Hansen, „Catholic Times” (Magazine of the Diocese ofSpringfield in Illinois). Pristupljeno 9. lipnja 2024.
6 „Buddhist ConVert: Paul Williams”, „Why I’m Catholic”. Pristupljeno 9. lipnja 2024.
