Aktualna vlast svojom manirom slona u trgovini porculana kao da traži svaku prigodu da ogorči što širi broj društvenih grupa u hrvatskom društvu. Gaženje dostojanstva vukovarskih stradalnika i branitelja predstavlja još jedan korak predaleko.
Katolik.hr doista nije medij koji se bavi svim vrstama političkih i kulturnih tema: u našem su fokusu one koje u izrazitoj mjeri uključuju moralna i vjerska pitanja. Moramo zaključiti da i ovo pitanje ćirilice u Vukovaru predstavlja jedno od njih.
Riječi biskupa Košića i odjeci
Evo vidimo gdje je reagiranje o ovoj temi objavio i biskup Vlado Košić, predsjednik komisije „Iustitia et Pax“ Hrvatske biskupske konferencije. Taj prelat, koji je inače zadužen da za Crkvu promišlja o socijalnoj pravdi, iznosi nam ovakvo svoje promišljanje:
„Sve same tužne vijesti: smrt Zvonka Bušića i postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru. Gospođa Renata Pernar mi piše da 'Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara vapi za mojom riječju'. Ne znam što bih drugo mogao reći nego da im dajem svesrdnu podršku i da sam zgrožen brutalnošću vlasti koja pokazuje toliki raskorak od osjećaja svoga naroda. Po ovom vukovarskom bih događaju sad mogao slobodno reći da ova vlast nije samo 'odnarođena', kako sam ju nazvao kad je ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom tragedije u Bleiburgu, nego što više – ova je vlast očito protunarodna! Ona naime ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim. Drugo, zar Vukovar ništa ne znači ovim našim vlastodršcima, zar su oni na pozicijama srpskih osvajača? To je nečuveno u svijetu, toga nigdje nema. Nije čudo da Zvonko Bušić nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – kako rekoh prije godinu dana u Gvozdu – Protuhrvatska! A ne samo Zvonko, toliko branitelja koji su podigli ruke na sebe, kažu više od 1.700. Tko za njih pita? Daj nam, Bože, samo snage da se sve ovo dobro završi, da nitko ne strada i da ova protunarodna vlast već jednom ili prizna svoje pogreške – kao u slučaju lex Perković – i promijeni svoje djelovanje ili odstupi.“
Reakcije? Evo jedne prorežimske. T-portal 3.9.2013., pod naslovom „Biskup Košić ili propovjednik političkog nasilja“:
„Biskup Košić poznat je po svojim ostrašćenim desničarskim stavovima. Otkako je na vlasti lijeva koalicija među crkvenim se velikodostojnicima eksponirao kao njen najgorljiviji protivnik. U tom svojstvu nastupa kao propovjednik političkog prevrata. Povodom vukovarskih anitićiriličnih divljanja zgrožen je, kaže, brutalnošću vlasti, premda ne precizira gdje je nalazi, ali vandale koji su čekićima porazbijali ploče na državnim ustanovama ne osuđuje, čak ih podupire. Njihovim nasiljem, očito, nije zgrožen. Od Košića bi se također očekivalo da kao visoki vjerski službenik poziva na pomirenje, razumijevanje i uvažavanje između većinskog hrvatskog naroda i manjinske srpske zajednice. Ali on nipošto ne govori kao vjesnik mira, nego uglavnom kao glasnogovornik rata.“
Vukovarci
No dakle, što bismo drugo od t-portala mogli i očekivati. A evo ovdje i od „vandala sa čekićima“: 74-godišnji Marijan Živković kojem su u Domovinskom ratu poginula dva sina. Nikola i Marko se zvahu. Gospodin Marijan, miran čovjek u čijim grudima kuca srce hrvatskog oca, dijeli sa nama ove riječi: „Dva sina su mi poginula, za jednog još uvijek ne znam gdje mu je tijelo. Dok sam razbijao ploču osjećao sam kao da mi oni poručuju: 'Tata, ne daj ono za što smo se mi borili. Tata, skidaj to i tjeraj do kraja.' Neka sutra umrem. Nikada nisam zaradio ni prekršajnu prijavu, a sada mogu ići u zatvor.“
Marijana Živkovića je policija sutradan otpustila iz pritvora; zadržala je međutim Tomislava Josića , predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Meni su zanimljive riječi koje taj danas 49 godišnji branitelj Vukovara „s prve crte i od prvog do posljednjeg dana“ kazuje novinaru T. Šovagoviću u intervjuu objavljenom u „Glasu Koncila“, u studenom 2011. god.:
„Ljudi u Zagrebu, Osijeku i ostalim gradovima ne susreću se s onim što je naša svakidašnjica. Većina hrvatskih građana gleda samo kroz prizmu 18. studenoga, kada je puno svijeta i šarenila, ali ne znaju kakav je svaki dan ovdje. A težak je. Viđamo svakodnevno one koji su nas zarobljavali, tukli i vodili u logore. Teško je živjeti i susretati se u bolnici, poštama, bankama… Čim ustaneš, moguće je naletjeti na nekoga koga ne želiš susresti. Nažalost, težak život Vukovaraca ostale hrvatske građane i ne zanima. Vukovar se smatra simbolom rata i obrane, ali nakon izgovaranja te činjenice sve stane. Začahureni smo, Srbi na jednoj, Hrvati na drugoj strani. Razjedinjeni smo, a od srpske strane nikad se neće doznati što i kako se nešto dogodilo.“
Eto, nije vandalizam posrijedi: ovo nisu riječi vandala i kriminalaca, nego čestitih građana i domoljuba.
Nije posrijedi ni nekakav hrvatski šovinizam koji ne može zamisliti ćirilicu i Srbe – naposljetku s zadnjih godina u mnogim hrvatskim sredinama napučenim Srbima ćirilica uredno koristi, bez nekih osobitih trzavica.
Ali ne u Vukovaru, gradu opterećenim strašnim stradanjima i iznimno velikim brojem zločina; gradu gdje politički vođe srpske zajednice već dva desetljeća uspijevaju ostati gluhi i nijemi na vapaje obitelji koje mole da im se pomogne naći mjesta gdje su bačena tijela postradalih. Gradu u kojem je „mirna reintegracija“ provedena na način da se recimo premlaćivanje ratnih zarobljenika ne tretira kao ratni zločin – nego kao na nekakvu sitnicu koja je obuhvaćena amnestijom. Ne skuplja se od pogleda na ćirilicu grlo stanovnicima Zagreba i Splita; ali Marijan Živković ima svako pravo na takvu ljudsku reakciju. I Tomislav Josić, čije izručenje je 2011. godine zatražila Republika Srbija u grupi Vukovarskih branitelja optuženih za genocid; u optužnici se objašnjava da je u tom genocidu sudjelovao
„Okr. Josić Tomislav, kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a R Hrvatske – PU Vukovar, u septembru mesecu 1991. sa punkta u Novoj Banijskoj otvarao vatru na pripadnike JNA koji su izašli iz pogođenog transportera i ušli u minsko polje, kojom prilikom je ubijeno 7 vojnika – pripadnika JNA, a sem toga, sve do 19.11.1991. godine, kada je zarobljen, u više navrata je otvarao vatru iz pešadijskog oružja prema položajima jedinica OS SFRJ u reonu Crepulja“
Informacije iz optužnice prikupljene su 1991. i 1992. godine teškim premlaćivanjem hrvatskih branitelja zarobljenih u logorima u Srbiji; među njima i samog Tomislava Josića: nisu one plod hvalisanja, nego priznanja iznuđenih na način da se od mladih ljudi batinanjem činilo invalide.
Današnji pripadnici iste te Policijske uprave Vukovarsko – Srijemske u čijem je sastavu državu branio Tomislav Josić, moraju danas zatvarati ovog neupitnog ratnog junaka.
Predsjednik Vlade RH – to bi kao trebao biti nekakav vrhunski političar – „baca“ u ovoj situaciji „bisere“ kako treba: „…da naprosto prihvatimo to da je rat gotov! Da je prošlo više od 20 godina od Zakona o amnestiji i da Hrvatska u pobjedi mora pokazati velikodušnost, a u miru dobru vjeru i dobru volju te poštovati zakone … Smirite se i ne radite dramu, ćirilica nije nikakva prijetnja.“
Ma tko to, doista, daje savjete Zoranu Milanoviću? Da li on uopće i traži bilo kakav savjet? Je li moguće da on uopće ne zna (ne želi znati?) tko su ljudi koji žive u Vukovaru, i što su prošli ljudi koji se protive ćirilici? Zar on doista misli da su Vukovarci veći šovinisti od svih onih susjeda općina po Lici i Dalmaciji na kojima su već godinama istaknuti ćirilični natpisi, i koji od toga ne rade neku „dramu“?
A valjda za savjete pita ove „srpskohrvatske“ političare iz SDSS-a, koji su baš uporno navalili da ćiriliziraju Vukovar: nositelje jedne vizije hrvatsko – srpskih odnosa u kojima će srpska zajednica grdno zamjeriti svojem pripadniku koji otkrije lokaciju rupe u koju su egzekutori pobacali tijela pobijenih Hrvata.
Pa se onda uporno tvrdi/laže da u Vukovaru živi nešto više od trećine Srba – makar je svakome očito da tamo ima sasvim solidan broj fiktivno prijavljenih hrvatskih državljana koji zapravo žive u Srbiji.
Ivana Simić Bodrožić
A mogli bi za savjet pitati makar Vukovarce ljevičarskih usmjerenja.
Potvrde da čak i t-portal može objaviti nešto normalno ako se potrude biti normalno informirani o stvarnosti, imamo u tekstu rođene Vukovarke i književnice ljevičarskih sklonosti Ivane Simić Bodrožić objavljenom kod njih 4.9.2013. godine. Estetski visokovrijedni tekst, kojega ćemo ovdje prenijeti jedan dio:
I dan danas čuvam tih nekoliko komadića papira, na dnu ladice, kao rijedak suvenir djetinjstva. Bila je zima 1998. kada smo prvi put nakon započetog procesa mirne reintegracije otišli u Vukovar. Tko tada nije bio ondje, ne može predočiti tu sliku razorenog grada…
Stan u kojem smo živjeli prije rata bio je granatiran i polusrušen i zaputili smo se do kuće, prvo jedne bake, a onda i druge. Na Priljevu, u kući moje bake Ane, zatekli smo ženu. Tugu u obliku samohrane majke te zapuštenog i uplakanog djeteta koje se valjalo na linoleumskom podu. Bila je zbunjena jednako koliko i mi, uplašena i zastravljena. Mahala je nekim papirima na ćirilici koji dokazuju kako je ona tu kuću dobila. Došla je negdje iz Srednje Bosne. Kuća je bila zatrpana smećem, starom pljesnivom robom, ničeg našeg prepoznatljivog tamo nije bilo. Otišla sam u šupu iza kuće i na podu ugledala vlažnu drvenu kutiju koja mi se učinila poznatom. Počela sam kopati po njoj i pronašla neke dječje crteže. Ispod jednog crteža pisalo je na ćirilici:
'Zovem se Ivana. Moja baka se zove Ana. Moj deda se zove Ivan.' Posve nevjerojatno, najluđe moguće, od čitavog inventara mog djetinjstva u bakinoj kući ostali su sačuvani moji zapisi na ćirilici, vježbe za školu i crtež. Gurnula sam to u torbu i, kažem, dan danas, ti papiri stoje na dnu moje ladice. Za obnovu svoje kuće moja baka je od države dobila 14 tisuća kuna, na žalbenom postupku 17. Nikada se nije vratila. Nakon što smo zatvorili rasklimanu kapiju krenuli smo prema kući moje druge bake na Sajmištu. Ona je u gradu ostala do kraja, mjesec dana prije pada, njezinog muža, mog djeda su zaklali na dvorištu, nitko nikada nije optužen.
Do kraja je bila u podrumu sa susjedom koju su silovali i pucali joj u oko, i ona je bila baka. Nitko nikada nije odgovarao, a njena kuća bila je išarana ćirilicom. Kada smo pozvonili, vrata nam je otvorio bradati čovjek čijeg se lica ne sjećam. Zapamtila sam snažan smrad po rakiji i najprljavije nokte na nogama koji su virili iz poderanih papuča. U takvim sumanutim situacijama čovjek se nekad uhvati za detalje. Kada je shvatio tko smo, ispsovao nas je i zalupio vratima. Srca su nam udarala u glavi. Drugi put kada smo došli saznali smo da je pobjegao u Norvešku, a u kući je izvadio sve parkete, polupao sve pločice i pustio vodu da curi iz svih slavina dok nije poplavila.
Ovo ne pišem da bih izazvala sažaljenje, ovo je samo jedna od priča, posve uobičajenih koje ćete čuti u obiteljima gotovo svih Vukovaraca hrvatske nacionalnosti. Takvih ima na tisuće. Ova čak nije ni najgora, ona je tako obična. U njoj nema grupnih silovanja, ubojstava djece, logora, izgladnjivanja. A za sve nabrojano nitko nikada nije odgovarao. Ne zaista.
Što napraviti s ćirilicom? Ako pitate Vukovarce, gotovo svaki će vam reći: ma nije nama ćirilica problem, nama je problem… i sad sve ovo gore. Nepravde koje trpe preko dvadeset godina, koje za njih nisu prošle i ne čine razliku, težak osjećaj nasamarenosti, bola koji ne prolazi i nema veze s vremenom, jer u tom vremenu ništa se nije napravilo. To je ono na što čekićem udara čovjek kojem su poginula dva sina, taj osjećaj nepravde i nemoći, to, a ne ćirilična slova. Zakon treba poštivati, tu nema nikakve dvojbe, ali uz to treba imati volje i političke pameti… političke elite zadnjih dvadeset godina upropastile su generacije ljudi kako god su najbolje znale i umjele. I nastavljaju podcjenjivati ljude te ostavljaju najtoksičniji zalog budućim generacijama – njima za to ne treba čak ni pismo.“
Znate, sve ovo što ovdje piše Ivana Simić Bodrožić, govore zadnjih mjeseci i ovi Vukovarci koji se protive ćirilizaciji. Nisu oni književnici, ali rekli su dovoljno jasno.
Ali ovi na vlasti ne slušaju. Jer im se ne sluša. Nego im se politizira (uobičajeni poriv ljudi oskudnog znanja i nedostatne mudrosti): eto, kažu oni, gdje su 2009. godine bili u nekakvoj koaliciji sa SDSS-om lokalni hadezeovci i haespeovci; onda su ti-i-takvi bili glasovali da se u Statutu Grada Vukovara, članak 61. propiše da „pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu, te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara“.
Pravne odredbe
E sada, opazimo da se u tom čl. 61. Statuta Grada Vukovara ne spominje pravo na ploče sa natpisima na srpskom jeziku i ćirilici.
Naravno, i ne mora se izrijekom spominjati te ploče, ako se u grad uvede tzv. "ravnopravna službena uporaba jezika i pisma". To bi bila ta "čarobna" formulacija kojom se dolazi do dvojezičnih ploča i putokaza – pravo naime funkcionira pomoću takvih strogo upotrijebljenih formulacija (ne može netko završiti u zatvoru dok sudac na propisani način ne upotrijebi formulaciju "kriv je", ne može neki tekst postati zakonom dok Predsjednik Republike ne upotrijebi formulaciju "proglašavam Zakon" …).
Naime je pravo na dvojezične ploče, službene pečate i zaglavlja na službenim dokumentima, na dvojezičnu izradu svih materijala za sjednice općinskih/gradskih vijeća, dvojezične zapisnike i dvojezične odluke, dvojezične natpise na ulicama i putokaze, dvojezične obrasce i javne isprave, inače, regulirano Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj iz 2000. godine. Prema čl. 8. i 18. tog Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj iz 2000. godine, takva dvojezičnost je propisana za one općine u kojima je uvedena tzv. „ravnopravna službena uporaba jezika i pisma“. Koja člankom 61. Statuta Grada Vukovara – kako vidimo – NIJE uvedena. I stoga nisu 2009. godine po Vukovaru postavljeni nazivi ulica i javnih ustanova na ćirilici, nije se izrađivalo općinske materijale na ćirilici, nije se na dokumente lupalo ćirilićne žigove. Nije se to činilo ni 2010., 2011., 2012.: nije to Statut Grada Vukovara nikad propisivao.
Ali je „ravnopravna službena uporaba jezika i pisma“ propisana člankom 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine, za one jedinice lokalne samouprave u kojima ima najmanje 1/3 pripadnika određene nacionalne manjine. AKO ih ima toliko; a po svemu sudeći ondje toliko Srba NEMA. Naime nas Ministar uprave Arsen Bauk početkom 2013. godine upoznaje sa analizom, koja upozorava ne posvemašnju konfuziju o evidencijama stanovnika u tom pograničnom gradu: ondje imaju u popisima birača 39,5% više osoba, nego što popis stanovništva prikazuje da ima ukupno punoljetnih stanovnika. Ima u Vukovaru 4.724 više osoba sa važećim „vukovarskim“ osobnim dokumentima, od toga na prekobrojne Hrvate otpada 1.879, na Srbe 2.340, a na pripadne ostalih etničkih skupina 558. Svakakve još podatke daje analiza Ministarstva uprave, koja se naveliko bavi popisima birača.
Zašto toliki naglasak na popise birača? E zato što u Ministarstvu znadu čitati, pa vide da čl. 20. st. 7. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina propisuje kako treba korigirati podatke popisa stanovništva (prema kojima u Vukovaru ima 34,87% Srba) sukladno korekcijama u popisima birača.
Takve se korekcije aktualno doista provode u područjima RH uz granicu sa BiH – ali u područjima uz granicu sa Srbijom NE. A obzirom da je u Vukovaru popisano ukupno 8.026 punoljetnih Srba, bilo bi dovoljno detektirati samo četristotinjak Srba koji su krivo upisani na popis birača – i ništa od dvojezičnosti. A ne bi to uopće bilo teško: skoro bizarno zvuči podatak da punoljetnih Srba sa važećim vukovarskim osobnim dokumentima ima 10.366, a na popisu birača ih ima čak 12.651. Dvije – tri matičarke mogu u tjedan dana skinuti sa popisa birača preko dvije tisuće Srba…
I ne bi trebalo postavljati kordon policije oko svakog od stotina ćiriličnih natpisa (npr.: Ulica hrvatske nezavisnosti) koje će trebati okačiti po vukovarskim ulicama.
Ali ne izgleda to bratiji okupljenoj u Vladi RH kao neka pametna politika: oni baš hoće svoju viziju zakonitog postupanja istjerivati angažiranjem hrvatskih policajaca koji će „postupati“ prema hrvatskim braniteljima.
Kardinal Bozanić
Mogli bismo na ovom mjestu objašnjavati katolički nauk o dobroj vladavini, citirati Katekizam Katoličke Crkve …
Poslužiti ćemo se radije objašnjenjem koje je u 29. travnja 2013. god. iznio kardinal Josip Bozanić:
Došli smo u Vukovar u trenutku kada hrvatsko društvo iznova preplavljuju pokušaji da se posebnost Vukovara zaniječe, da se ne cijeni ono što je najvrednije u tkivu naroda, da se ne gradi na istini. Tako se nastoji stvoriti dojam da je ovo mjesto kao i svako drugo; da se ovdje nije dogodilo ništa što bi odstupalo od redovitosti; da se prema Vukovaru treba odnositi nekom beživotnom i hladnom redovitošću kao i prema drugim mjestima. Ali mi dobro znamo da za Hrvatsku ovdje postoje toliki nositelji nezaobilazne memorije koja odiše ljudskom i kršćanskom duhovnošću. U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili…A svatko tko od ovdašnje neobičnosti i dara ljubavi stvara beznačajnu običnost, upozorio je kardinal, taj i dalje pokušava razarati, unositi nemir, otvarati rane i širiti neosjetljivost koja vodi u sukobe.
(…)
Zbog toga treba jasno reći da je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih drugih pitanja na koja nisu dani odgovori. Ta goruća pitanja još uvijek odjekuju i traže odgovore. Stoga Vukovar zaslužuje posebnu osjetljivost koja treba biti izražena i posebnim okvirom pozitivnih propisa o uređenju pojedinih pitanja. Naime, politička mudrost odlikuje se osjetljivošću za stvarnost, ne utječe se nasilju prema osjećajima građana da bi provela svoj plan, poznaje iznimke i strpljiva je u iščekivanju da sazrije vrijeme. Ovdje je najprije potrebno učiti istinu, promicati čežnju za susretima i zajedništvom te širiti prostor suživota i pomirenja.
Eto, to bi bio katolički nauk o dužnostima politike i političara, u ovakvim teškim situacijama. Nauk koji je plod dubokog promišljanja nad otajstvima ljudskog dostojanstva i ljudskih nedostataka; veličina i manjkavosti. Plod jednog vjekovnog nastojanja da se sva pragmatika života u ovom svijetu sagleda – iz Božje perspektive.
A ima nešto pameti i u državnim zakonima: eto gdje se u čl. 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina izrijekom upućuje: „Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.“
NE sa svrhom obdržavanja neprincipijelnih i objektivno nepotrebnih koalicija sa SDSS-om i njegovim kadrovima koji su 1990.- ih godina vodili „SAO Krajinu“.
Dario C.
