Uvod
Čovjekov spol je (ovdje je namjerno izostavljeno korištenje pojma rod jer je isti diljem svijeta rasprostranjen i usvojen radi hotimičnog i smišljenog unošenja konfuzije u svrhu promicanja gender ideologije[1]) unaprijed određen od trenutka samoga začeća. Tome u prilog govore brojni argumenti koje pronalazimo promatranjem čovjeka u cjelovitosti njegova bića koji se u svojoj temeljnoj definiciji očituje kao duh(-ovna) duša i tijelo. Zanemarivanjem jednog od spomenutih aspekata sud o ljudskoj osobi podlažemo fragmentarnom lomu kojim predočavamo okrnjenu – ili deformiranu – sliku onoga što čovjek uistinu jest. Primjeri takvih dekonstruktivnih pristupa očitovali su se kod brojnih znanstvenika koji su u povijesti čovječanstva svojim idejama ostavili zadah kulture smrti, kao npr. entomolog dr.sc. Alfred Kinsey [2] (entomologija je grana zoologije koja se bavi proučavanjem kukaca). Kinsey je obzirom na profesionalnu orijentiranost razvio stav u odnosu na čovjeka kao jednu od životinjskih vrsta. Putem nastranih pokusa u koje su bili uključeni muškarci, žene, i djeca – a u nekim slučajevima i životinje – neovisno o dobi i seksualnoj orijentaciji[3], pseudo-znanošću, s inklinacijom prema povezivanju ljudskog seksualnog ponašanja sa seksualnim ponašanjem životinja, htio je podmetnuti teoriju da je za zdravlje žena i muškaraca preporučeno imati seksualne izlete u što većem broju neovisno o vrsti veza među onima koji ih upražnjavaju. Smjeru interpretacije čovjekove spolnosti izvan konteksta cjelovitosti njegova bića svoj profesionalni rad podredila je i antropologinja dr. sc. Margaret Mead koja je, ubrzo nakon što je 1929. godine doktorirala na Kolumbijskom koledžu, započela s istraživanjima primitivnih kultura. Tijekom jednoga od svojih istraživanja kulture plemenâ nastanjenih na Samoi (otočna skupina Južnog Pacifika) ispitivanjem male grupe djevojaka (njih 68) u selu od oko 600 stanovnika, je iznijela tvrdnje vezano za uloge i stilove u kontekstu ljudske seksualnosti gledano isključivo kroz prizmu kulturološkog relativizma[4]. Time je reorijentirala polje antropologije od shvaćanja esencijalnih razlika među spolovima u smjeru tumačenja ljudske spolnosti promatranjem njihovih različitosti u odnosu na izričaj u formi ‘seksualnih stilova’. Mead je u svojoj knjizi „Muško i žensko“ (1949. godine) donijela tvrdnju da su spolne uloge i spolni stilovi jednostavno kulturološki uvjetovani, tj. nešto što se uči, te da su muško ženske razlike zapravo umjetno dodijeljene. Zamijenivši metafizičko utemeljenje shvaćanja ljudskog bića kao kompozitne supstance (odnosno hijelomorfnog jedinstva duše i tijela: ref.9) s načelom proživljenog iskustva izraženog u formi: „ja mislim“ ili „ja osjećam“ u odnosu prema određenom užitku, Mead je izražavanje ljudske spolnosti relativizirala do apsurda „seksualnih stilova“[5]. Kinsey, Mead, Money i Foucault su samo manji dio skupine koja je u svojem znanstvenom pristupu izostavljanjem bitnih i nezaobilaznih aspekata koji čine cjelinu ljudskog bića uvela čovječanstvo u stranputice kojih su posljedice – i brojnošću i težinom – preozbiljne da bi ih se smjelo tolerirati ili zanemarivati. Čovjek je cjelovito shvaćen, te dosljedno objašnjen tek uključivanjem svih aspekata njegova bića[6].
O početku ljudskog života u kontekstu – za čovjeka – obvezujuće odgovornosti odnosa slobode naspram istine
Znanstveno je dokazano da prilikom začeća, spajanjem muške i ženske spolne stanice, dolazi do pojave svjetlosti[7]. Na biokemijskoj razini ta se pojava objašnjava ‘eksplozijom’ cinka u živim stanicama jajnika, a sami proces se odvija u trenutku začeća mjerljivo u mikrosekundama. Ovo otkriće dovelo je brojne znanstvenike do promišljanja o trenutku početka čovjekova života, pa spekuliraju da upravo tim događajem započinje čovjekova svijest. Dok bi teološko objašnjenje manifestacije svjetla u trenutku začeća moglo biti da je to trenutak u kojem je Bog stvorio čovjekovu dušu[8].
Zahvaljujući ovim saznanjima koja nas uvode u objektivnu istinu, sve smo bliže neizbježnoj kapitulaciji pojedinaca koji uporno dovode u pitanje, kako početak čovjekova života, tako i njegovo spolno određenje. Isti sustavno – i nerijetko agresivno – ‘guraju’ agendu kojom se poriče dostojanstvo čovjekove osobe i vrijednost njegova života. Jednako se i sami smisao čovjekove spolnosti, a time i značaj cjelovitosti ljudskog bića, kao i njegove seksualne orijentiranosti, podvrgava relativizirajućoj subjektivnoj procjeni koja dovodi do zlouporabe slobode koja pripada čovjeku. Na taj se način iskrivljuje smisao privilegija prava na izbor kojim je Bog – Stvoritelj i Otac – svoje stvorenje (i dijete) odlikovao dajući mu priliku za odabir. Time je čovjeku omogućio ostvarenje u punini koje se, između ostalog, doseže donošenjem dobrih odluka kojima se oblikuje njegov karakter da bi čovjek tako u sebi potvrdio lik onoga na čiju je sliku stvoren[9].
Posljedice takvog svjetonazora su najočitije u tragičnom ishodu koji svoje početke pronalazi u praktičnoj primjeni rodne ideologije kod promjene spola, što u današnjem vremenu ostavlja tragove zločina pronalazeći – sve učestalije – svoje žrtve među dječjim uzrastom te kod mladih maloljetnih osoba. Jedan od tragičnijih primjera takvih žrtava očitovan je u slučaju eksperimenta s blizancima[10]. Roditelji blizanaca – dvojice dječaka rođenih 1965. godine: Bruce i Brian Reimer, su se s povjerenjem obratili za savjet u Kliniku za rodni identitet Johns Hopkins (Johns Hopkins Gender Identity Clinic) jer je prilikom loše obavljenog zahvata cirkumcizije ili obrezivanja (klinički zahvat uklanjanja prepucija koje se najčešće obavlja kod određenih medicinskih stanja, a u nekim se državama, poput SAD-a, redovito izvodi kod muške novorođenčadi iz preventivnih i higijenskih razloga, ili iz vjerskih razloga kod novorođenčadi ili adolescenata). Uslijed loše obavljenog zahvata, jedan od dječaka (Bruce) je ostao bez spolovila. Dr. John Money je roditeljima za rješenje nastalog problema predložio da ozlijeđenog dječaka odgoje kao djevojčicu podrazumijevajući pri tome kirurške zahvate, medicinske i sociološke metode ‘liječenja’. Dječaka su kastrirali i promijenili mu ime u Brenda. Međutim, unatoč hormonalnim promjenama i kontinuiranim upućivanjem u ponašanje prema modelu djevojčica, dječak se ipak nije mogao prilagoditi. Budući da roditelji dječaku nisu govorili o njegovom izvornom spolnom identitetu jer su tako savjetovani od dr. Moneya, Brendi, odnosno Bruceu, su u njegovoj adolescentskoj dobi od 15 godina, nakon savjetovanja s psihijatricom dr. Mary McKenty (u Winnipegu) kojoj su se obratili za pomoć zbog poteškoća s kojima se sukobljavao unutar sebe, rekli istinu. Čim je to saznao, odlučio je vratiti se biološkom spolu kojim je određen rođenjem pa je promijenio ime u David. Nažalost, cijela obitelj je zbog ovog eksperimenta stradala, pa su tako roditelji opterećeni krivnjom imali borbe s alkoholizmom i depresijom, a Brian (brat blizanac) je preminuo uslijed predoziranja lijekovima, dok si je David, odnosno Bruce, oduzeo život. To je samo jedan od primjera tragičnih ishoda promjene spola kod kojeg je – u ovom slučaju dr. John Money – pokušajem potvrđivanja rodne ideologije teorijom rodna vrata ili rodni prozor (op.a. vlastiti prijevod: gender gate ili gender window – izraz kojega je dr. Mary Prudence Allen u svojem istraživanju o rodnoj ideologiji vezano za teoriju rodne neutralnosti Johna Moneya citirala iz njegove doktorske disertacije o hermafroditima[11]) kojom se određenje rodnog identiteta tumači neutralnim te podvrgava utjecaju okoline (usp. društveni konstrukt) u vremenskom okviru rođenja do otprilike druge godine djetetove dobi.
Opravdano je – i potrebno – potražiti objašnjenje, te ući u trag motivima i uzrocima koji čovjeka današnjice dovode u stanje indiferentnosti napose kada su u pitanju promjene u poimanju stvari očitih zdravom razumu, poglavito kada je u pitanje dovedena dobrobit djece koja je upitna uslijed sve češćih zahtjeva za promjenom spola. Unatoč razlozima koji su u području medicine predstavljeni kao opravdani jer svoju svrhu obrazlažu kao pomoć, ili liječenje, za objektivno mjerilo možemo uzeti kriterije koje je sv. Ivan Pavao II. naveo u svojoj enciklici „Sjaj istine“ u poglavlju IV. Moralni čin u kojem razmatra moralne vrijednosti čovjekovih čina i njegova krajnjeg cilja (telos), odnosno o teleološkom (hotimično usmjeravanje ljudskih čina prema Bogu koji je vrhunsko čovjekovo dobro) značaju moralnog života: „Ali o čemu ovisi moralno određenje slobodnog čovjekovog djelovanja? Što jamči to usmjeravanje ljudskih čina Bogu? Namjera subjekta koji djeluje, okolnosti – a osobito posljedice – njegova djelovanja, sam predmet njegova čina?“[12] U kontekstu ovih riječi, u odnosu prema problemu sve češćih zahtjeva za promjenom spola možemo primijeniti načelo kojega je u enciklici „Humanae vitae“ izložio Papa Pavao VI. u pogledu uporabe kontracepcijskih postupaka: „U stvari, iako je ponekad dopušteno trpjeti manje zlo kako bi se izbjeglo veće zlo ili promicalo veće dobro, ipak nikada, ni iz najtežih razloga, nije dopušteno činiti zlo da bi iz njega proizašlo dobro (usp. Rim 3,8), tj. činiti predmetom svjesnog čina volje nešto što po naravi krši moralni red, i prema tome se mora držati nedostojnim čovjeka, pa makar se to činilo i u namjeri da se brane ili promiču dobra pojedinca, obitelji ili ljudskog društva.“ Pogrešno percipirana spolnost pojedince uvodi u konflikt u pogledu doživljaja vlastitog identiteta, a da je isti u odnosu na brojnost najvećim dijelom produkt propagande rodne ideologije, potvrđuju provedena istraživanja u svezi s porastom pokušaja suicida kod mladeži koja se izjašnjava transrodnom[13]. Poznato je da je osjetljivost psihosocijalnih potreba mladeži nešto što je svojstveno mladoj dobi te da je čovjek u mladosti iz tih razloga podložniji utjecajima okoline. Činjenica je da je tehnološki razvoj suvremenoj komunikaciji donio promjene uslijed kojih spomenuti utjecaj okoline izlazi izvan okvira kulturološke sredine u kojoj pojedinac živi. Obzirom na to, porast suicida je jasan pokazatelj posljedica do kojih dolazi omogućavanjem utjecaja agende koja širi svoj zao utjecaj pod prividom dobra.
Negiranje očitih činjenica te relativiziranje objektivnih opasnosti i ugroza do kojih dolazi primjenom rodne ideologije u praksi – osobito zlouporabom povjerenja (i autoriteta) zadobivenog na temelju ovlasti unutar relevantnih profesija – za posljedicu ima opće urušavanje morala zbog kojega je sve teže pronaći čvrsta uporišta koja su potrebna za oformljivanje integriteta osobe (napose mladih ljudi) prema općim vrijednostima koje ljudskom društvu omogućavaju ostvarenje života dostojna čovjeka.
Čovjeka treba promatrati kroz prizmu složenosti njegova bića
Cjelovitim promatranjem ljudskog bića – uključujući neizbježno metafizičko načelo koje poštuje sve aspekte ljudske osobe – primjenom filozofskog principa prema kojem je duša nematerijalna forma[14] koja organizira materiju – što znači i gensko slaganje DNK strukture koja određuje specifične osobine čovjeka – možemo zaključiti da je sama duša već određena ženskom ili muškom spolnošću. No, uzmemo li u obzir filozofiju forme i materije Bernarda Lonergana[15], koji je, osim centralne forme koja je nematerijalna duša, otvorio obzor prema formama ‘materijalne’ naravi koje imaju organizacijsku ulogu materije na različitim razinama kao što su npr. tjelesni sustavi: krvožilni, endokrini, živčani i drugi, od kojih svaki na svojoj razini posjeduje hijerarhijski ustroj podložan zakonitostima vođenih onim vrhovnim – Božjim), mogli bismo reći da je opravdano podržati tezu aktiviranja ‘spolnih aspekata’ nematerijalne forme koji se kod čovjeka očituju u njegovim psihološkim osobinama. Zahvaljujući današnjim znanstvenim dostignućima, moguće je razmišljati i o empirijskom pristupu objašnjenja određenja čovjekova spola čiji su procesi – uz ‘centralnu’ formu koja je nematerijalna duša – odvijaju uvjetovano i materijalnim formama, kao npr. genetskim poretkom (organiziranosti) kojim se, između ostalog, određuje muški ili ženski spol, ponajprije razvojem tjelesnih obilježja kao što su genitalni organi po kojima biološki određujemo spolnu pripadnost čovjeka. Osim bioloških aspekata kojima definiramo spolnost postoje i psihološki koji – uz urođene – predisponiraju korelaciju s izvanjskim faktorima kao što su kulturološko – obiteljsko – sociološka nasljeđa koja kao takva doprinose razvoju osobe i imaju ulogu u usmjerenju njezinih potencijala koji se iz istih razloga mogu očitovati u određenim individualnim naglascima.
U prilog ovom razmišljanju ide i prirodna znanost – kao što je znanost fizike – po kojoj je utvrđeno da se i zakoni svemira temelje na nekim temeljnim konstantama, kao što je Planckova konstanta[16]. Ove konstante imaju ključnu ulogu u matematičkim formulama koje opisuju ponašanje materije i energije u svemiru. Kada bi temeljne konstante – kao što je Planckova – imale drukčije vrijednosti, zakoni fizike koji upravljaju svemirom bi bili drugačiji, a promjene u vrijednostima temeljnih konstanti bi dovele do značajnih promjena u ponašanju materije i energije (za koje bismo mogli reći da u kontekstu pravila i zakona koji unutar prirodnih procesa doprinose samoorganizaciji svemira imaju ulogu materijalne forme) što bi moglo utjecati na stabilnost i strukturu svemira. Uzevši u obzir matematičke formule u kojima konstante imaju ključnu ulogu i opisuju ponašanje materije i energije u svemiru, i činjenicu da u slučaju promjene samo jedne od vrijednosti svemir ne bi mogao ostati u održivom stanju, dolazimo do zaključka da je za podržavanje (i objašnjenje) složenih struktura – kao što je slučaj s ljudskim bićem – jednako tako i za njihovu stabilnost potrebno imati odgovarajuće i nepromjenjive vrijednosti konstanti. Brojni znanstvenici su tijekom istraživanja o tom principu dali svoj doprinos, a jedan od njih je i fizičar John Barrow[17]. Svojim znanstvenim doprinosom je široj javnosti približio važnost uloge nepromjenjivih vrijednosti koje u svojstvu konstanti čine procese održivima, a to je neophodno za postojanje svemira kao i za podržavanje života u njemu.
Analogno ovim znanstveno utvrđenim činjenicama dovedeni smo pred istinu koju je sv. Ivan Pavao II. iznio u katehezama o ljudskoj spolnosti[18] – da je sama opstojnost čovječanstva dovedena u pitanje ukoliko se tumačenje ljudske spolnosti podredi korupciji požude. Takvim (izoliranim) pristupom kod tumačenja ljudske seksualnosti izvučene iz konteksta ljubavi i braka koji kao zajednica muškarca i žene u kontekstu ljudskog dobrâ po svojoj naravi nužno komunicira svoj odnos i prema društvu, upravo nam se taj element požude kojega Papa osuđuje otkriva kao ishodišna točka iz koje su zagovornici rodne ideologije izveli svoje ideje utemeljene na isključivo materijalističkom stajalištu u odnosu na čovjeka. Iskrivljenim pristupom u tumačenju ljudske seksualnosti, izostavljanjem jedne od nepromjenjivih vrijednosti ljudskog bića – metafizičkog aspekta čovjekove osobe – doveli su u pitanje temeljnu konstantu koja podržava definiciju onoga što čovjek uistinu jest.
Propagandom se promiče kultura smrti
U odnosu na navedene činjenice, problem današnjice je sustavno i hotimično promicanje pogrešnih interpretacija kojima se želi promijeniti mentalitet shvaćanja muškarca i žene, kao i međusobnih različitosti kojima su određeni od samoga začeća.
Uslijed takve propagande stvara se ozračje koje pogoduje stvaranju određene kulture koja se usađuje djeci već odmalena te stvara obrasce ponašanja koja se potom proširuju u primjeni i putem pomodarstva kojega utjecaj nije zanemariv jer unatoč čovjekovoj osobnosti koja je genetikom biološki određena – samo donekle – budući izvanjski utjecaj u vidu okoline u kojem se osoba (dijete) razvija i odrasta donosi gotovo podjednak doprinos. Dobar primjer prema kojem možemo stvoriti predodžbu daju nam psihološka istraživanja provedena kod slučaja blizanaca posvojenih od dvije različite obitelji. Tom prigodom se pokazalo da su upravo aspekti u kojima su se očitovale različitosti obitelji, a ne međusobne sličnosti, bili bitan faktor usmjerenja kod razvoja osobnosti djece. Jednako bi tako slučaj ulaska jednoga od blizanaca u loše društvo bitno utjecao na prirodu njegovog ponašanja[19]. Iz toga se lako da zaključiti da je stvaranjem ozračja (putem medija, kroz razne crtiće, serije, filmove, putem literature i u konačnici kroz obrazovni sustav) u kojem se djecu od rane dobi senzibilizira za odnos prema vlastitoj spolnosti na način kojega još nisu kadri procesuirati, niti su sposobni u toj životnoj fazi donijeti objektivne i stvarne zaključke, zapravo na djelu psihološko i moralno zlostavljanje maloljetnika.
Bernard Joseph Francis Lonergan – gore u ovom tekstu već spomenuti – je u svojem revolucionarnom filozofskom djelu studijom o ljudskom razumijevanju „Uvid“[20] u okvirima suvremene znanstvene misli koja u kontekstu izgradnje ljudskog karaktera podrazumijeva metodu podupiranja vrlina, odnosno krijeposti te umanjivanje karakternih mana, odnosno slabosti, između ostalog, predstavio model pojavne mogućnosti (emergent probability)[21]. Njime se objašnjava oformljivanje ljudskog karaktera prema principu ponavljanja odluka koje postaju navike. Primijenimo li taj model na mogućnost manipulacije osjećajima s ciljem pobuđivanja empatije kojom se postiže permisivan odnos prema (apsolutnim) moralnim vrijednostima, moguće je pretpostaviti mogućnost postizanja – čak i – promjenâ specifičnosti mentaliteta svakog naroda kojega „(…) prirođena originalna mudrost koja, kao pravo blago kulturâ, teži k tome da se izrazi baš u filozofijskom obliku (…)“ te pronalazi svoje ostvarenje u praksi putem postulata „(…) kojima se u uređenju društvenog života oblikuju zakoni narodâ i država.“ (enciklika Ivana Pavla II. Fides et Ratio, str. 10). Ukoliko se raspoloživim putovima – uključujući i institucionalne – postigne željena promjena u širem rasponu javnog mnijenja, za očekivati je da će rezultirati destrukcijom – u moralnom smislu – koja se inertnošću zajednice, odnosno društva (kojega čine pojedinci), osvećuje – najčešće – na nedužnim žrtvama. Jasan uvid u to daju nam neka od provedenih istraživanja – kao npr. u SAD-u – kod kojih se pokazao zabrinjavajuće visok postotak porasta osoba koje se izjašnjavaju kao „rodno ne-heteroseksualne“: čak oko 20 puta više nego što je to slučaj s generacijama koje su odrastale u vrijeme prije „gender“ propagande[22].
Slijedeći logiku navedenih argumenata, dolazimo do zaključka da je preporučljivo u svakodnevnom govoru, pa i u situacijama gdje postoji nametnut obrazac komunikacije identificiranja čovjekova spola u formi roda, ostati uporan u inzistiranju korištenja pojma spol jer postoje opravdani razlozi za sumnju da je na djelu lingvistički manevar koji razgraničavanjem istoznačnih dvaju pojmova rod i spol negira istinu o nerazdvojnim komponentama koje čine čovjekovu – s obzirom na forme – nematerijalnu dušu i spomenute materijalne forme koje daju obličje tijelu žene ili muškarca (opširnije o tome u ovom članku o Lonerganovoj filozofiji forme i materije: Čovjeka treba promatrati kroz prizmu složenosti njegova bića, 1. odlomak). Tako se putem moćnog alata (lingvističkog inženjeringa) na razini čovjekove svijesti odvija pojmovna migracija sadržaja definicije kojom se izražava čovjekova spolnost u pojam rod čime se rodnoj/gender ideologiji otvaraju nepregledne mogućnosti daljnje manipulacije.
Potrebno je, dakle, učiniti svaki mogući napor u svrhu očuvanja društva od svih impulsa kojima je krajnja svrha postizanje iskrivljenog shvaćanja ljudske spolnosti. Svjesni da svako podređivanje čovjekove spolnosti, koja je sastavni dio dostojanstva njegove osobe[23], kulturološko-sociološkim, političkim i inim interesnim strujama, koje su pak podložne (interesnim) promjenama, vodi u sve dublje zablude.
Neki od filozofskih aspekata u svrhu obrane kulture života
Tomističkim principom možemo tezu potkrijepiti tumačenjem ‘rađanja’; kad čovjek izgovara neku riječ – to je kao nekakav porod uma – njegov plod[24], no kada Bog to čini – ta je riječ cjelovita – ne kao da je plod Njegova bitka – uma – nego je cijela[25]. Odnosno, mogli bismo reći da u sebi već sadrži ‘duhovni’ genetski zapis kojim će forma, odnosno duša, odrediti daljnji razvoj materije kao i sami njegov proces koji se najvećim dijelom u odnosu na kompletnost bića tiče materijalnih formi koje su u funkciji konačne izvedbe Božje zamisli u kontekstu vidljive stvarnosti. Poznato je da se zagovaratelji rodne ideologije pozivaju na izuzetke, no to nije relevantno. Bog u svojem stvaralaštvu i njegovim procesima ne može učiniti pogrešku, ali se u prirodi pogreške ipak događaju zbog posljedica Istočnoga grijeha. Slijedeći moralna načela, koja su napose dio učenja Crkve koja svojom službom ima udio i u odgoju ljudskih savjesti, takve pogreške možemo objasniti kroz smisao patnje po kojoj trpeća osoba podnoseći ih stječe zasluge. Za ostale ljude briga za takve osobe u nastojanju oko olakšanja njihovih patnji omogućava ostvarenje poziva na ljubav. Tu ljubav svaki ponaosob očituje vlastitošću svoje naravi već prema dosegnutoj razini vrlina i krjeposti kojih puninu svojega ostvarenja čovjek postiže sjedinjujući svoj duh s Božjim (s Bogom koji je ljubav)[26]. Na razini društva ljubav prema osobama koje trpe zbog urođenih poremećaja se očituje osnivanjem različitih institucija ili udruga koje skrbe o takvim osobama. Za državu je pak zakon glavni kriterij provjere o ispravnom usmjerenju nositelja izvršne vlasti kojom se određuje, usmjerava i usklađuje provedba politika i programa.
Po naravi je čovjekov razum sposoban razlučiti dobro od zla, jer je naravni zakon upisan u srce (savjest) svakog čovjeka[27]. Tako je sve dok ne dođe do otklona uzrokovanog prianjanjem volje uz neistine koje su prihvaćene poradi pogrešnog usmjerenja ljubavi[28]. To pogrešno usmjerenje je posljedica udaljavanja od Boga, odnosno pristajanja uz htjenja i hlepnje vođene požudom a ne razumom slobodnim od nagnuća kojima vuče tijelo. Konačan rezultat je nesreća pojedinca koji se ne želi zadržati usamljen u takvom stanju te ne nalazeći izlaza iz grešnog stanja – jer ga ne traži – za sobom povlači i druge, najčešće u ime borbe za prava na izbor. Time se otvara prostor diktaturi relativizma zbog koje društvo propada u moralni kal[29].
U tom smislu, svaka popustljivost pod izlikom razumijevanja, empatije ili solidarnosti je proturječna jer je za svoj konačni cilj ne pretpostavlja istinsko dobro. U već spomenutom djelu »Uvid«, Lonergan ovako postavlja odnos čovjekova izbora prema dobru: „Prema tome, obzirom da čovjek sudjeluje u odabiru, i budući da je svaki dosljedni izbor, barem implicitno, izbor univerzalnog reda, ostvarenje istinskog poretka je istinska vrijednost. (…) Jer stvarno dobro vrijednosti pretpostavlja formalno dobro poretka, a formalno dobro poretka pretpostavlja potencijalno dobro mnogostrukosti koju treba urediti. (…) Dakle, dobro se poistovjećuje s inteligibilnošću koja je svojstvena biću“[30] (op.a. vlastiti prijevod).
Da bi čovjek mogao dobro odabirati, preduvjet je njegovo samoposjedovanje u smislu izražavanja mišljenja koje svoje uporište pronalazi u njegovom osobnom odnosu prema istini. Kod donošenja autentične odluke ili odabira, odlučujući je njegov osobni doživljaj vrijednosti, u ovom slučaju samoga sebe i čovjeka općenito. Utemeljenje vlastitog mišljenja na objektivnoj procjeni vrijednosti, temeljito tumači Wojtyla u svojem djelu »Osoba i čin«[31]. On čovjekovo samoodređenje (kojemu je preduvjet samoposjedovanje), odnosno njegovo djelovanje, dovodi u usku vezu s transcendentnim čimbenikom koji usmjerava osobu k realizaciji same sebe u činu. Smjerajući na važnost sazrijevanja čovjekove osobe – jer zrelost čini čovjeka sposobnim za pravilno procesuiranje emocionalnih sugestija koje se u slučaju rodne ideologije plasiraju u svojstvu manipulacije (to nam jasno predočava primjer uvođenja rječnika termina kojim se upućuje na obzirnost izraženu kroz „ispravnost“ pri obraćanju transrodnim osobama, odnosno onima koji se osjećaju „rodno nebinarnima“[32]), osoba oslobođena djelovanja preko emocionalne spontanosti svoju djelotvornost ostvaruje preko transcendentnog odnosa prema istini s kojom su povezane dužnost i odgovornost. U tradicionalnom shvaćanju je taj čimbenik definiran kao ‘razum’, no ovdje označava višu silu u odnosu na osjećaje, tj. na čovjekovu sposobnost („Ta sposobnost određuje autentičnu snagu duha, koja je okosnica ljudskog djelovanja.“ str. 310.) da se u odluci i izboru vodi istinom o dobru. Tako nas Papa upućuje na nužnost budnog propitkivanja i potrebu za zanimanjem za stvari oko nas što nas čuva od pasivnog bježanja u emocije koje nas onemogućava za odgovorno i svrsishodno djelovanje.
Zaključak
Manipulacija istinom o utjecaju izvanjskog okruženja na razvoj ljudske psihe tijekom odrastanja očituje se kroz hotimično izazvane negativne utjecaje plasirane različitim kanalima posredovanja. Tako se postiže snažan utjecaj u odnosu na aktivaciju pojedinih aspekata ljudske osobe koje bismo zapravo mogli uvrstiti u kategoriju posljedica lošeg tretiranja. Time se kalkulira istinom o ljudskoj spolnosti kojom je čovjek predeterminiran od trenutka začeća. Izokretanjem istine u lažnu interpretaciju spola kao društvenog konstrukta, otvarajući je pojmu rodnosti prema kojem bi osoba imala pravo birati tko ili što će biti, dekonstruira se ljudsku osobu na fragmente što bi u budućnosti moglo i dalje držati vrata otvorenima za devijantne mogućnosti o kojima, pogotovo uzevši u obzir samo do sada postignute tehnološke mogućnosti – i na području genetike i medicine – zasigurno ne bismo željeli niti pomisliti.
To nam govori da je potrebno i važno integrirati vlastito djelovanje dinamikom uključivanja – primjereno zvanju, staležu, darovima i sposobnostima – u društveno-političke procese te tako ostvariti poziv na odgovornost vezano za očuvanje temeljnih vrijednosti. Takvo uključivanje podrazumijeva i inicijativu djelovanjem imajući na umu čovjekovu povlasticu posjedovanja slobodne volje i mogućnosti odabira.
Stav neodgovornosti se može objasniti putem analize koju je svojim promišljanjem iznio Karol Wojtyla postavljajući ga u dvije kategorije: stav konformizma i stav izbjegavanja[33]. Oba su neautentična, prema tome za kršćanina neprihvatljiva jer su u svojoj biti nijekanje poziva od Boga zadobivenog sakramentom krštenja.
Svaki čovjek u sebi nosi želju za upoznavanjem istine. Odgovore na temeljna pitanja čovjekova postojanja, kao što su: Tko sam? Koja je svrha mojeg života? Odakle dolazim i kamo idem? – smisleno možemo pronaći jedino u relaciji kojega kao stvorenja imamo u odnosu prema Bogu. Božja riječ: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1,27) nam objavljuje istinu o čovjeku i njegovoj naravi koja se otkriva i u različitosti obaju spolova. Te razlike nisu u polariziranoj suprotnosti nego svoj međusoban odnos ostvaruju u komplementarnosti. Prema tome, svako je drugo tumačenje ljudske spolnosti pogrešno što za posljedicu vodi u zastranjenje koje mijenja sliku svijeta i narušava ravnotežu istinskog poretka.
Promatranjem stvorenog svijeta, i prirodnih procesa u dinamici postojanja, rasta i razvoja, i drugih njegovih promjena, kršćanski nauk o čovjeku je dohvatljiv i onima koji nisu rasvijetljeni milosnim darom vjere. Takvi mogu i vlastitim razumom otkriti temeljne istine o čovjekovoj naravi i bitnim karakteristikama koji ga definiraju kao ljudsko biće (za usp. „Svi ljudi teže znanju“, a predmet težnje je istina. (…) Ako čovjek otkrije da je nešto lažno, on to samim time odbacuje; ako pak može otkriti istinu, osjeća se zadovoljenim. Ovu pouku priznaje sv. Augustin dok piše: „Vidio sam mnogo ljudi koji hoće prevariti drugoga, ali nikoga koji bi htio biti prevaren. S pravom se kaže da je osoba dosegla zrelu dob samo onda kada, prema svojim snagama, može razlikovati istinu od laži stvarajući tako vlastiti sud o pravoj istini stvari.“ Fides et Ratio – Vjera i razum, 25).
Tako i za područje znanosti Karl Popper koji slovi za istaknutog filozofa znanosti, a izjašnjavao se kao agnostik, ističe: „Činjenica da se znanost ne može izjasniti o etičkim načelima je pogrešno protumačena naznačujući da takva načela ne postoje; dok zapravo potraga za istinom pretpostavlja etičnost.“ Ove njegove riječi je citirao Mariano Artigas (jedan od profesora koji su na sveučilištu u Navarri osnovali grupu Znanost, vjera i razum[34]) u svojem članku Um svemira. U tom članku Artigas potragu za istinom tumači kao jednu od najvažnijih ljudskih vrijednosti, te kao jednu od središnjih za područje znanosti. Držeći misao Karla Poppera jako važnom, nadovezao se: „Empirijska znanost ima smisla prije svega kao potraga za istinom, a to je središnja etička vrijednost za ljudski život.“ [35](op.a. vlastiti prijevod).
Kršćani su na osobit način pozvani zauzimati se za istinu. U toj borbi trebaju biti spremni ići do kraja (usp. KKC 2473). Odgajajući svoj duh za istinoljubivost (usp. KKC 2467, i KKC 2468) znaju da snagu za svjedočanstvo koje daju imaju u onome koji je „Pun milosti i istine“ (Iv 1,14) sâm položio svoj život za nas i uskrsnuo. Autentičnim stavom u odnosu na svoj krsni poziv, svjesni veličine i vjernosti onoga koji nas poziva doprinosimo očuvanju Kristova poretka. Osim savjesnog vršenja vlastitih dužnosti koje su nam povjerene prema (staleškom) određenju: u Crkvi, obitelji, poslovnoj sredini te općenito u društvu, da bismo tako doprinijeli ostvarenju normalnog okruženja koje za svoju svrhu ima pružanje podrške za razvoj ljudske osobe prema naravno određenim vrijednostima koje su apsolutne i nepromjenjive, za katolike, kao i za sve ljude dobre savjesti je od iznimne važnosti djelatno ostvariti vlastitu svjesnost o opasnosti ovakvih i sličnih pojava prisutnih u društvu u kojem živimo. Stoga je opravdano očekivati od roditelja, preko odgajatelja i učitelja, do crkvenih i državnih vlasti, i u konačnici svakog pojedinca, reagiranje jer bi se u suprotnom apel upozorenja: „Sve što je potrebno za trijumf zla je da dobri ljudi ne čine ništa.“ kojega je uputio Irac Edmund Burke mogao ostvariti u vidu svojevrsnog proroštva.
Marijana Oroz
Slika: Fotomontaža, Matija Benčić
[1] (op.a. vlastiti prijevod): „Pojmom ‘rod’ izražavamo svoju rodnost kroz ponašanje i vanjštinu. Rodno izjašnjavanje može biti bilo koje kombinacije: muške, ženske ili androgine. Za veliki broj ljudi njihovo rodno izjašnjavanje je povezano s idejama koje naše društvo smatra prikladnim za njihov rod. Za druge ljude pak ne. Ljudi koji se svojim rodnim izjašnjavanjem ne uklapaju u društvene norme i očekivanja, kao što su muškarci koji se osjećaju ‘ženama’ te žene koje se osjećaju ‘muškarcima’, su nerijetko suočeni s oštrim sankcijama, uključujući fizičko, seksualno te psihološko zlostavljanje, kao i izloženost nasilnom ponašanju (bullying). Čovjekovo rodno izražavanje nije uvijek sukladno njegovoj biološkoj spolnosti, rodnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji.“ Više na: https://www.unfe.org/definitions/
[2] Alfred Kinsey je primijećen od strane Odbora za istraživanje problema seksualnosti (The Committee for Research in Problems of Sex – CRPS). Odbor je osnovan 1922. u sklopu Nacionalnog istraživačkog vijeća odjela medicinskih znanosti u suradnji s Biroom za društvenu higijenu uz podršku Rockefellerove zaklade (Rockefeller Foundation). Svrha Odbora je bila istražiti ono što se za to vrijeme činilo temeljnim seksualnim problemima na području morfologije, fiziologije, psihologije. Prema tome, članovi odbora su bili znanstvenici iz područja biologije, psihologije, psihopatologije i sociologije. Najpoznatija istraživanja koja su se provodila o ulozi hormona štitnjače kod ljudskog seksualnog ponašanja su bila od strane grupe istraživača na čelu s Alfred C. Kinseyem, koji je o tim istraživanjima o ljudskom seksualnom ponašanju, započetih 1941. objavio dva opsežna izvješća 1948. i 1953. godine. Odbor je raspušten 1963. Više o tome na Funding a sexual revolution: The Kinsey reports; Rockfeller archive center: https://resource.rockarch.org/story/funding-a-sexual-revolution-the-kinsey-reports/
[3] O istraživanjima: https://erlc.com/resource-library/articles/alfred-kinsey-a-brief-summary-and-critique/
[4] Riječ je o navodnom tadašnjem običaju odgađanja udaje mladih Samoanki da bi neko vrijeme uživale u slobodnom seksu o čemu je Mead pisala u svojoj knjizi »Sazrijevanje na Samoi«. Kasnije je ta knjiga doživjela brojne kritike kojima je vjerodostojnost rezultata istraživanja bila dovedena u pitanje, da bi nakon brojnih previranja američki antropolozi osamdesetih godina prošlog stoljeća ipak suglasno ocijenili kritike opravdanima. Jedan od oštrijih kritičara je bio antropolog prof. Derek Freeman – više o tome se može pročitati ovdje: https://www.nytimes.com/2001/08/05/world/derek-freeman-who-challenged-margaret-mead-on-samoa-dies-at-84.html
[5]prof.dr.sc. Mary Prudence Allen, RSM: GENDER REALITY; ResearchOnline; Solidarity: The Journal of Catholic Social Thought and Secular Ethics: https://philarchive.org/archive/ALLGR; str. 5. (op.a.: Časna sestra Mary Prudence Allen je američka filozofkinja. Njezino područje specijalnosti uključuje povijest filozofije, filozofsku antropologiju, filozofiju žene, egzistencijalizam i personalizam. Ostala područja njezine kompetencije uključuju metafiziku, filozofska pitanja o Bogu, epistemiologiju i logiku. Autorica je brojnih objavljenih znanstvenih članaka, kao i knjige »Koncept žene« koja je izdana u tri dijela. U toj knjizi se iz perspektive povijesti filozofije bavi temom ženstvenosti.)
[6] Posljedice izostavljanja metafizičkog aspekta ljudske osobe, najočitije su došle do izražaja kod začetnika ideologija, kao što je, među ostalima, slučaj s francuskim filozofom Michel Foucaultom (1926-1984) koji je držao da seksualna sklonost može zamijeniti spolni identitet u odnosu na bilo koju analizu ljudskog života. U svojoj knjizi ‘Povijest seksualnosti’ otišao je još i korak dalje tvrdeći da je spolni identitet društveni konstrukt te da bi se uporišne točke – tjelesne, anatomske, biološke te funkcijske trebale eliminirati u korist seksualnih. Time se dovodi u opasnost pitanje shvaćanja ljudskog bića kao takvoga (per se) koje se zamjenjuje shvaćanjem kroz proživljeno iskustvo.
[7] https://www.sciencealert.com/scientists-just-captured-the-actual-flash-of-light-that-sparks-when-sperm-meets-an-egg (op.a. Istraživanje je provedeno u svrhu poboljšanja rezultata IVF oplodnje koja je jednako predmet etičko-moralnom kritičkom promišljanju jer se i u tom slučaju isključuje dostojanstvo ljudske osobe svrstavajući je njome u kategoriju medicinske proizvodnje a ne liječenja. No, vrijedi naglasiti da je istraživanje ostvareno unutar granica postavljenih zakonom SAD-a kojim je zabranjeno provođenje istraživanja jajnom stanicom oplođenom spermijem te je za aktivaciju cinka korišten enzim spermija.
[8] „Gospodin Bog, sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.“ (Post. 2, 7)
[9] VERITATIS SPLENDOR, Ivan Pavao II., enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve; I. Sloboda i zakon, str. 59-60.: „(…) ne samo svijet nego i sam čovjek bijaše povjeren vlastitoj brizi i odgovornosti. Bog ga je prepustio »slobodnoj volji njegovoj« (Sir 15,14), kako bi tražio svoga Stvoritelja i slobodno stigao do savršenstva. Stići znači osobno u sebi izgraditi takvo savršenstvo. Jer kao što čovjek, vladajući svijetom, oblikuje svijet prema svojoj inteligenciji i volji, tako vršeći moralno dobre čine čovjek potvrđuje, razvija i učvršćuje u sebi sliku i priliku Božju.“
[10] prof.dr.sc. Mary Prudence Allen, RSM: GENDER REALITY; ResearchOnline; Solidarity: The Journal of Catholic Social Thought and Secular Ethics: https://philarchive.org/archive/ALLGR; str. 10-11.
[11] Dr. John Money je doktorirao psihologiju na Harvardskom sveučilištu iz područja proučavanja na hermafroditima. Na temelju primjera hermafrodita postupkom transfera, postavljanjem iznimke za pravilo, otvorio je prostor fluidnosti u odnosu na rodni identitet sve novorođenčadi što je ubrzo poprimilo obličje kulturološke rodne ideologije. O tome je, između ostaloga, u svojem istraživačkom radu pisala prof.dr.sc. Mary Prudence Allen, RSM: GENDER REALITY; ResearchOnline; Solidarity: The Journal of Catholic Social Thought and Secular Ethics: https://philarchive.org/archive/ALLGR; str. 6.
[12] VERITATIS SPLENDOR, Ivan Pavao II., enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve; IV. Moralni čin, Teleologija i teleologizam, točka 74. str.106.
[13] https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0886260520915554
[14] Hilemorfizam – filozofsko učenje da su tijelo i duša (materija i forma) povezani u cjelinu. Postavio ga je Aristotel, a dopunila skolastika; više na (8. Hylomorphism): https://plato.stanford.edu/entries/aristotle/ Toma Akvinski je dopunio učenje o nematerijalnoj formi (duša) tumačeći je kao supstancijalnu formu koja je oboje: duša (forma) i duh (4. Form and matter/ 5. Soul and body): https://plato.stanford.edu/entries/aquinas/
[15] Bernard Joseph Francis Lonergan je kanadski filozof, teolog i isusovac. Mnogi ga svrstavaju među najveće mislioce XX. stoljeća. Povezivao je tomističku i augustinsku tradiciju s klasičnom i modernom filozofijom. Uz doprinose na području epistemologije, proučavao je i retoriku i hermeneutiku. Predavao je na Papinskom sveučilištu „Gregoriana“, Sveučilištu u Torontu, Bostonskom koledžu te na Harvardskom sveučilištu. Drži da je čovjekov um izgrađen na peterima razinama: empiriskoj (iskustvenoj), intelektualnoj, razumskoj, razini odgovornosti i razini vjerskog iskustva, koje ga zajedno postupno vode ka znanju i donošenju odluke.
[16] Planckova konstanta (označena kao h) jedna je od tih temeljnih konstanti i igra ključnu ulogu u kvantnoj mehanici. Utječe na ponašanje čestica na vrlo malim razmjerima, poput atoma i subatomskih čestica.
[17] John Barrow je, nakon što je postigao doktorat iz fizike, surađivao s Odjelom Fizike i Astrofizike na sveučilištu u Oxfordu i Berkeleyu u Kaliforniji. Među brojnim nagradama koje je primio je i Kelvinova medalja Kraljevskog filozofskog društva u Glasgowu, te Templetonova nagrada koju fond dodjeljuje pojedincima koji su dali svoj doprinos dijalogu znanosti i religije. Barrow je uložio veliki trud nastojeći proširiti kompleksne znanstvene teze iz područja kozmologije na pojednostavljen način pristupačan široj publici. O njegovom, od velikog značaja, doprinosu razvoju antropičkog kozmološkog načela piše jedan od članova suradnika grupe Znanost, vjera i razum (više o grupi pod ref. 31). Donosim dio članka koji se tiče nepromjenjivih konstanti u procesima prirode: „Antropičko načelo se temelji na razmišljanju o tome koliko su osjetljivi uvjeti koji su neophodni za postojanje života u svemiru, i na udivljenju u odnosu na činjenicu da se život ne bi mogao pojaviti ukoliko bi ijedna konstanta prirode imala makar malu promjenu u vrijednosti. Na primjer: ukoliko bi gravitacija bila intenzivnija, zvijezde bi sagorijevale brže i ne bismo imali planete koje mogu podržati život, niti bi bilo vremena za sintetiziranje ugljika (toliko potrebnog za život kakvog poznajemo danas); a ukoliko bi bila slabija, svemir bi se širio većom brzinom te se nijedna od galaksija ili zvijezda ne bi mogla oformiti, prema tome, život bi također bio nemoguć.“. (op.a. vlastiti prijevod) Više na: https://en.unav.edu/web/ciencia-razon-y-fe/john-barrow-y-el-principio-cosmologico-antropico
[18] Kateheze koje je sveti Papa Ivan Pavao II. pisao još kao Krakowski biskup Karol Wojtyla u vremenu kada je u jeku svoje revolucionarnosti divljala seksualna revolucija unoseći u područje interpretacije ljudske spolnosti zbrku. Kasnije sabranih u knjigu pod naslovom „Teologija tijela“.
[19] Iz niza predavanja na temu: Razumijevanje misterija ljudskog ponašanja dr. sc. Mark Learya, Duke University; Koju ulogu, ukoliko ikakvu, ima okruženje na razvoj ljudske osobnosti – objavljeno na: https://www.wondriumdaily.com/the-role-of-the-environment-in-shaping-personality/
[20] BERNARD J. F. LONERGAN, SJ; Uvid – studija o ljudskom razumijevanju (pogl. IV. Komplementarnost klasičnog i statističkog istraživanja, 2. Komplementarnost u znanju str. 115. do 128.); Philosophical library New York, treće izdanje, 1957. (op.a. može se posuditi na stranici e-knjižnice Internet Archive: https://archive.org/details/insightstudyofhu0000lone_c0b9 )
[21] Bernard Joseph Francis Lonergan: Pojavna mogućnost (Emergent probability) – ideja koja se može objasniti kroz skup od četiri pojma: 1) shema ponavljanja, 2) serije uvjetovanje shemom ponavljanja, 3) napredovanje i nazadovanje, 4) ljubav. Opširnije o primjeru primjene u praksi: Jason King – profesor teologije na St. Vincent koledžu u SAD-u (Pennsylvania), str. 73. vidi na: https://www.academia.edu/16368050/Bernard_Lonergans_Theology_of_Marriage?auto=download&email_work_card=download-paper
[22] Detaljnije o istraživanjima na: https://news.gallup.com/poll/470708/lgbt-identification-steady.aspx
[23] ANTON TAMARUT: Odnos vjere i razuma u svjetlu čovjekove stvorenosti na sliku Božju, u: BS 84 (2014) 2, str. 245. – 261.; ovdje: 247.: https://hrcak.srce.hr/file/184500 : „Kao slika Božja on je jedinstveno biće koje u svojoj cjelovitosti ne samo zrcali nego u sebi i sadrži Božju prisutnost.“
[24]TOMA AKVINSKI, O razlozima vjere, pogl. 3. Kako treba razumjeti »rađanje« u božanskoj zbilji: „Taj plod naše pameti nije njezina bit, nego je neki pripadak njezin, jer ni sama naša misao nije istovjetna s bitkom našeg uma (…) Prema tome, riječ našeg uma može se po nekoj sličnosti nazvati ili plod, ili porod (…) Budući pak da se u Bogu ne razlikuje mišljenje i njegov bitak, dosljedno ni riječ što se začinje u njegovu umu nije neki pripadak ili nešto tuđe njegovoj naravi (…) nije nešto tuđe Božjoj naravi, nego neko potpuno samostojno biće (completum subsistens)“
[25] Ibid: „Ima još nešto drugo u čemu se naša riječ razlikuje od Božje riječi. Naime naš um ne shvaća sve zajedno, niti jednim činom, nego mnogim činima, i zato su riječi našeg uma mnogostruke; a Bog shvaća sve zajedno, i jednim činom, jer njegovo shvaćanje može biti samo jedno jedincato, budući je istovjetno s njegovim bitkom.“
[26] Sv. Albert Veliki: „Čovjekovo je uzvišeno savršenstvo na zemlji da se s Bogom tako sjedini te čitavom svojom dušom, sa svim njezinim moćima i darovima bude u Bogu sabrana kako bi postala jedan duh s njime, sjećajući se jedino Boga, svjesna jedino Boga ne prepoznajući ništa drugo doli Njega.“
[27] Čovjek je povlašten u odnosu na druga bića jer je obdaren sviješću (grč. syneidesis) zahvaljujući kojoj je kadar procjenjivati vlastite moralne čine. O tome govori povijest moralne teologije, poglavito u promišljanju o savjesti za koju povezanost u odnosu na naravni moralni zakon pronalazimo u poslanici sv. Pavla (Rim, 14-15): „Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.“ Prema sv. Jeronimu je u svakom čovjeku uvijek prisutna „iskra savjesti“ (scintilla conscientiae) koja ga čini svjesnim vlastita grešnog stanja – kada su razum ili duh požudom narušeni – što se redovito događa ukoliko ne slušamo nutarnji ‘glas savjesti’ u koju je upisan Božji zakon (synderesis) – više na: https://plato.stanford.edu/entries/conscience-medieval/ (1.1 The Ancient Context: Judicial Conscience; 1.3 St. Jerome: The Invention of Synderesis)
[28] TOMA AKVINSKI, O razlozima vjere, pogl. 5. Koji je bio uzrok utjelovljenja Sina Božjega: „No, među stvorovima što ih je Bog stvorio po svojoj riječi osobiti stupanj zauzima razumno stvorenje (…) pad razumskog stvorenja ne sastoji se u tome da izgubi bitak, nego u tom da se udalji od ispravnosti volje (…) Ispravnost ljudske volje sastoji se u urednom usmjerenju ljubavi, koja je poglavita sklonost.“
[29]Na opasne posljedice nijekanja apsolutnih vrednota kojima čovjek bez ograničenja slobode i moralne odgovornosti bira ono što mu odgovara, ukazivao je za vrijeme svojeg pontifikata Papa Benedikt XVI.: https://www.benedictusxvi.com/homilies/the-dictatorship-of-relativism-and-the-measure-of-true-humanism/the-struggle-against-the-dictatorship-of-relativism-by-professor-tracey-rowland
[30] BERNARD J. F. LONERGAN, SJ; Uvid – studija o ljudskom razumijevanju (pogl. XVIII. Mogućnost etike, 1. Koncept dobra, 1.5. Ontologija dobra, str. 605. i 606). ;Philosophical library New York, treće izdanje, 1957. g.
[31] KAROL WOJTYLA: „Osoba i čin“, pogl. VI. Integracija i psiha (str. 310-312.); hrvatsko izdanje Verbum, Split, 2017.
[32] za usp. https://www.npr.org/2021/06/02/996319297/gender-identity-pronouns-expression-guide-lgbtq
[33] KAROL WOJTYLA u svojem djelu „Osoba i čin“ u pogl. VII., točka 8. Analiza stavova: stavovi koji nisu autentični (str. 354-358.) sučeljava čovjeka s mogućnošću gubljenja samoga sebe ukoliko dozvoli zajednici da ga oduzme samoga sebi. To se može dogoditi zauzimanjem stava konformizma kojega Wojtyla pripisuje onim članovima zajednice koji se ne usuđuju zauzeti stav oporbe, a to dovodi do popustljivosti u kojoj je osoba samo objekt „događanja“ a ne autor vlastitoga stava, pa se tako „prepušta“ da ga kolektiv nosi. Papa to zapravo definira „(…) temeljnim odricanjem od ostvarenja sama sebe u djelovanju i preko djelovanja „zajedno s drugima“. Wojtyla donosi i jedan drugi stav koji u težnji za suobličenjem s drugima u zajednici iskrivljuje smisao solidarnosti. Taj stav naziva stavom izbjegavanja koji se ostvaruje ne uzimanjem udjela, odnosno uskraćivanja samoga sebi zajednici ne participiranjem. Zauzimanjem stava konformizma postiže se jednolikost koja utapa pojedinca pod izlikom jedinstva, a izbjegavanjem participiranja čovjek se ograđuje od odgovornosti te je – čak i u slučaju kada je znak protesta – zapravo samo odustajanje od zauzimanja za vlastita uvjerenja.
[34] Grupo Ciencia, Razón y Fe, grupa koju je na španjolskom Sveučilištu Navarra zajedno s drugim profesorima osnovao prof. Mariano Artigas u svrhu promoviranja interdisciplinarnog proučavanja pitanja vezanih uz znanost, filozofiju i vjeru. Djelatnost grupe je bazirana na istraživanje, nastavu i javno djelovanje.
[35] MARIANO ARTIGAS, Um svemira, 5. Znanstvena kreativnost i ljudska posebnost. Više na: https://www.unav.edu/web/ciencia-razon-y-fe/the-mind-of-the-universe
