Darivateljice jajnih stanica i ljudska cijena IVF-a

Melissa je studentica, plavuša, vedra i lijepa. Vrlo uspješna, s istančanim osjećajem za tuđe nevolje, ona se ovaj tjedan vraća u svoj Ivy League kampus. Prva postaja: ured za financijsku pomoć gdje će potpisati papire za kredit kako bi osigurala ovu skupu edukaciju i prestižnu diplomu. Ona je upravo tip mlade žene na meti agencija za doniranje jajnih stanica, očajnih parova i IVF-klinika. Oni žele njezine jajne stanice. Strašno. I oni znaju kako doći do nje.

Koristeći craiglist.com, letke koje ostavljaju u kafićima i fitnes-centrima, oglase u sveučilišnim novinama, ‘tragači’ za jajnim stanicama pronalaze mlade žene koje trebaju udovoljiti sve većim zahtjevima za ljudske jajne stanice. Otprilike jedan od sedam parova danas pati od neplodnosti. Odgođeno rađanje i jako raširene spolno prenosive infekcije uvjetuju da mnoge buduće majke imaju prestare jajne stanice ili previše oštećene organe nužne za uspješno začeće. Tako su darivateljice jajnih stanica ‘tražena roba’. (Doista, mnoge klinike za medicinsku oplodnju navode kako je veći uspjeh IVF-postupaka s doniranim nego vlastitim jajnim stanicama.)

Znanstvena vika oko istraživanja s embrionalnim matičnim stanicama, također, vodi prema zahtjevu za više jajnih stanica. Savezna država New York, na primjer, dopušta plaćanje doniranih jajnih stanica namijenjenih istraživanju matičnih stanica. Etičari su zabrinuti da bi plaćanje jajnih stanica za istraživanje moglo potaknuti žene čije jajne stanice neće dobiti prolaz u klinikama za medicinsku oplodnju da doniraju jajne stanice, a da u potpunosti ne shvaćaju prateće rizike.

Doniranje jajnih stanica sa sobom nosi ozbiljne rizike, bez obzira završavaju li jajne stanice u nekom znanstvenom laboratoriju ili zamrzivaču klinike za medicinsku oplodnju.

Snažni, uznemirujući dokumentarac Eggsploitation (eksploatacija jajnih stanica), donosi tužne priče darivateljica jajnih stanica koje su pretrpjele razorne posljedice, uključujući gubitak plodnosti, ozbiljan invaliditet i skoro pa smrt. Ovaj nagrađivani film šalje kritičko upozorenje mladim ženama da razmisle o doniranju svojih jajnih stanica: Nemojte to činiti!

Film je pokrenuo moju pretragu o web-stranicama vezanim uz neplodnost kako bih analizirala poruke usmjerene potencijalnim darivateljicama – mladim ženama poput Melisse. Prepuna suprotstavljenih interesa, ova industrija vođena računicom nudi malo zaštite osobi koja je najranjivija za iskorištavanje – mladoj ženi koja prodaje svoje jajne stanice.

Industrija plodnosti cilja na mlade žene altruističnom pričom: ‘Ispunjenje zbog pomaganja neplodnom paru da ostvari san imati dijete je neprocjenjivo.’ Zaposlenici tih agencija laskaju potencijalnim darivateljicama, govoreći im da su prijeko potrebne te će potvrditi njihovu vrijednost čekom od 8000 USD. Drugi ‘nameću krivnju’ ženama, govoreći im da neplodnim parovima predstavljaju posljednju nadu.

Doniranje jajnih stanica se prikazuje kao ‘jedna od najsnažnijih i najkorisnijih odluka koju žena može donijeti’.

To je zgodan mit. Premazivanje sirove financijske pogodbe emocionalnim sjajilom altruizma pomaže i potencijalnim roditeljima i darivateljicama jajnih stanica da se bolje osjećaju zbog postupka – i sebe samih.

Skidanje vela altruizma, međutim, i stvarnost izgledaju vrlo različito. Ako se ženama ne plati, donirat će vrlo malo jajnih stanica. Zemlje koje zabranjuju ili ograničavaju plaćanje darivateljicama jajnih stanicama ne mogu naći dovoljno darivateljica i zadovoljiti potražnju. Žene same priznaju da je novac važan: manje od trećine darivateljica tvrdi da je njihov jedini motiv bio altruistične naravi (npr. da neplodni parovi dobiju dijete). Gotovo 60% kaže da je novac motivirao njihovu odluku barem dijelom (18.8% kaže da je novac bio njihov jedini motiv). Vjerojatno su mnoge darivateljice jajnih stanica iskrene i suosjećajne, no industrija bi propala bez novčanih poticaja, jer bi bio obustavljen dotok doniranih jajnih stanica.

Plaćanje zdravim mladim ženama da se podvrgnu medicinskom postupku sa značajnim rizicima i bez osobne koristi njihovo je iskorištavanje, osobito kada su novčani iznosi veliki, a rizici slabo proučeni i loše priopćeni. A to je slučaj kod doniranja jajnih stanica.

Darivateljice su uglavnom studentice poput Melisse i žene koje su neiskusne na novom radnom mjestu. Stavite pred nos 8000-10000 USD po mjesečnom ciklusu studentici u financijskoj potrebi ili konobarici koja se bori za život u skupom gradu i dobili ste darivateljice. To je učinkovit poticaj. (Jedna agencija čak obećava 50 do 100 tisuća dolara darivateljicama jajnih stanica koje zadovoljavaju stroge, osobite kriterije pretrage.) Studentice otkrivaju da mogu lako pokriti školarinu od 50.000 USD ako postanu opetovane darivateljice. Neslužbena granica je šest ciklusa, ali novac potiče neke žene da prijeđu taj limit.

Nitko zapravo ne zna koliko doniranje jajnih stanica utječe na buduće zdravlje i plodnost mlade žene. Male studije i raštrkana izvješća o donorima sugeriraju povezanost između lijekova za stimulaciju i raka, neplodnosti i drugih zdravstvenih problema. U SAD-u nitko ne bilježi komplikacije ili dugoročne zdravstvene rizike za darivateljice jajnih stanica. Većina darivateljica jajnih stanica su anonimne (nisu registrirane) i nisu uključene u praćenje nakon što donacijski ciklus završi.

Igrači industrije, također, rutinski minimiziraju poznate rizike. Jedna od studija o darivateljicama je našla da se 20% nije moglo sjetiti da je bilo informirano o mogućim rizicima. Iako je 12.5% darivateljica navelo kako je iskusilo hiperstimulaciju jajnika (ozbiljna, potencijalno fatalna komplikacija), donorske agencije i centri za plodnost umanjuju rizik navodeći ga kao “rijedak” ili prisutan u “1-2% pacijentica” ili kao “5% šanse u svakom ciklusu”. Potencijalne darivateljice koje se pitaju može li doniranje jajnih stanica utjecati na njihovu buduću plodnost se dovodi u zabludu: “Doniranje jajnih stanica neće naštetiti vašoj budućoj plodnosti.”

Industrija ima zajednički vlastiti interes u neistraživanju dugoročnih rizika doniranja jajnih stanica, kako ne bi plašili žene da doniraju samo zato što su potrebe svakim danom sve veće.

Industrija plodnosti iskorištava žene podcjenjujući potencijalne rizike vezane uz doniranje jajnih stanica, a nudi brzu isplatu. No, još strašnija je tišina koja prati samu ljudsku cijenu IVF-a.

Agencije za doniranje i klinike za medicinsku oplodnju namjerno ‘puštaju dim’, zamagljujući ono što darivateljice jajnih stanica vide od procesa stvaranja djece. Oni promiču mentalnu sliku “rezultata”, koji se mogu vidjeti na sretnim fotografijama anđeoskih beba i presretnih roditelja.

No, ta ružičasta slika nasmijanih beba i sretnih završetaka jedna je od najokrutnijih obmana kod pronalaženja darivateljica jajnih stanica. Agencije i centri za medicinsku oplodnju nikada ne daju potencijalnim darivateljicama realnu sliku ljudske cijene vezane uz prikupljanje jajnih stanica, oplodnju, kultivaciju, pohranu i implantaciju; u najboljem slučaju oni opisuju procese eufemizmima, potcjenjujući gubitak života.

Ono što je upitno nije isplati li se bol i trud donora, s obzirom na ljudsku cijenu, pravo pitanje je vide li darivateljice jajnih stanica moralne implikacije procesa kojeg su pokrenule. 

Razmislite: 

• Neki od života stvorenih iz doniranih jajnih stanica namjerno se bace nakon oplodnje – jer su ocijenjeni i raspoređeni kao ispodprosječni. 

• Sigurno implantiran, embrio može biti ‘selektivno smanjen’ (pobačen) kako bi se izbjegla višeplodna trudnoća; 

• Implantiran, embrio može umrijeti u maternici (do 20% uspješnih kliničkih trudnoća na kraju završi spontanim pobačajem); 

• Smrznuti, suvišni embriji godinama mogu čamiti u čeličnim posudama, označeni brojem i datumom isteka valjanosti; 

• Smrznuti, a zatim konačno pozvani da se pridruže obitelji, embriji mogu propasti u procesu odmrzavanja; 

• Smrznuti, zaboravljeni ili odbačeni od predviđenih primatelja, preostali embriji se unište; 

• Konačno, godinama kasnije, tako nastala djeca mogu očajnički, ali beznadno čeznuti da upoznaju svoje biološke majke, darivateljice jajnih stanica; 

• A Centar za kontrolu bolesti (CDC) upozorava: Djeca začeta IVF-om dva do četiri puta češće imaju prirođene mane. 

U svakoj fazi ovog ‘proizvodnog’ procesa, ljudski embrio nije ništa manje osoba nego sama darivateljica jajne stanice. Crkva insistira da se embrije tretira s istim dostojanstvom i poštovanjem koje ima liječnik koji rukuje s pipetom, sama darivateljica jajnih stanica, ili buduća majka koja se tjeskobno nada da je transfer embrija ‘uspio’. 

No, svaki stadij u procesu izvantjelesne oplodnje – za kojeg se tvrdi da je dar života – potencijalno je smrtonosan, svaki trenutak zahtijeva odluke koje bi mogle završiti namjernim uništavanjem ljudskih embrija, stvorenih na Božju sliku. ‘Poklon’ darivateljice jajnih stanica pokreće proces koji može biti smrtonosan, maskirajući ga kao ‘dar života’. 

Industrija plodnosti ne želi da mlade žene poput Melisse vide stvarnost koja se skriva iza slike koja pobuđuje dobre osjećaje. Darivateljice su ispunjene, željne vjerovati da su njihove jajne stanice nekoj drugoj ženi dale ‘sreću… djeteta’.

Moram se pitati … bi li Melissine vršnjakinje donirale tako rado svoje jajne stanice kada bi shvatile da je željeno dijete samo preživjelo na vrhu tragične piramide mrtve braće i sestara? 

Autorica članka: Mary Hasson, odvjetnica i spisateljica iz Washingtona, majka sedmero djece. 

Izvornik: http://wordsfromcana.wordpress.com/

Preveo: Ivan Ćelić, dr.med.

Slika: Plivazdravlje