Danas se prosječnog građanina želi uvjeriti da kršćanstvo nije kompatibilno s demokracijom. To je doduše točno ako govorimo o demokraciji današnjice koja iz dana u dana sve više prerasta u svoju suštu suprotnost. Kršćanstvo uistinu nije kompatibilno s totalitarnim sustavima.
Moderna demokracija se iznjedrila u krilima zapadne civilizacije kojoj je kršćanska misao bila utkana u bitak, te stoga i nije mogla biti u nesuglasju s kršćanstvom. Međutim, zbog sustavne antikršćanske propagande većina ljudi misli da je Srednji vijek, tj. mračni vijek, kako ga nazivaju bezbošci, bilo doba teških zuluma, harača i nedemokratskog ponašanja. Međutim, politički ustroj srednjovjekovnih europskih država od ustroja demokratskih država današnjice ne razlikuje se toliko po demokratskim ustanovama, koliko po podjeli društva na staleže. Naime, u Srednjem vijeku su seoske i gradske općine u principu bile ustrojene demokratski, strukovne udruge su svoje poslove uređivale demokratski – to je bila demokracija za "treći stalež". Plemićki stalež, podijeljen u više rangova, je u pogledu poslova koji su se odnosili na službe u kojima se nosilo oružje (policija i vojska) opet bio demokratski (parlamentarno) ustrojen (sabori su bili na razini grofovija/kneževina, potom na razini vojvodstava, hrv. banovina, naposljetku za najvažnija pitanja na razini kraljevstava). Redovničke zajednice su također imale svoju demokraciju; tu je opet bilo redova koji su bili staleški podijeljeni (postojala je velika razlika između "časne braće" i "očeva" sa svećeničkim redom; između obrazovanih "časnih majki" i "časnih sestara" koje su cijepale drva i čuvale svinje). Pravosuđe je u principu bilo neovisno od kraljevske vlasti – sitnim poslovima su se bavili mjesni sudovi čije su suce birali seljaci i građani, a sporovima većeg značaja sudovi koje su birali plemićki parlamenti (sabori). Otvaranje sveučilišta diljem Europe, razvoj znanosti, umjetnosti i arhitekture također su proizvod tog 'mračnog vijeka'. No, krajem Srednjeg vijeka je "uletio" apsolutizam, gdje kralj posve raspušta ili jako ograničava ovlasti parlamenata i lokalnih samouprava, te u svoje ruke uzima ovlast da imenuje suce. Najveći ideolog apsolutizma Thommas Hobbes je bio kućni savjetnik dvaju engleskih kraljeva koji su bili u ratu s engleskim parlamentom (koji se kralju protivio zajedno sa drugim "neposlušnicima" – katolicima, kalvinistima, trgovcima, bankarima, sveučilišnim profesorima …), te je u njegovo vrijeme prihvaćen stav da se u Europi kao uzor dobro organizirane države uzme Turska. Naime, tamo je monarh prema svojem izboru imenovao i suce i vojne zapovjednike, i civilne upravitelje; također je prema svojoj volji mijenjao zakone. Takav je apsolutizam nekršćanski. Apsolutistički vladari su odlučili da se ne obaziru na kršćanski "the constitution", tj. (s)ustav, te da vladaju kao turski sultan.
Demokracija je, dakle, politički sustav u kojem vlast proističe iz naroda, koji na slobodnim i nepristranim izborima bira svoje predstavnike na određeno vrijeme, a može i izravno donositi odluke o određenim pitanjima, npr. putem referenduma. Najviše vrijednosti demokracije su zaštita osnovnih ljudskih prava i provedba zakona za sve građane jednako. Ove vrijednosti se temelje na srednjovjekovnoj političkoj praksi i na osnovnom kršćanskom postulatu: ''Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga'' (Mt 19,19; 22,39; Mk 12,31; Lk 10,27; Rim 13,9; Gal 5,14; Jak 2,8). Kako je onda danas moguće čuti sve više glasova koji katolike proglašavaju zadrtima, netolerantnima, i na kraju krajeva nepodobnima. Što je ostalo od te demokracije u kojoj smo svi bili jednako uvažavani? Sjetimo se samo slučaja Buttiglione, kada je Europska Unija odbila nominaciju visoko kvalificiranog talijanskog političara Rocco Buttiglione-a za Europskog povjerenika samo zato što je bio katolik. Stanje tzv. demokracije u EU, pa tako i Hrvatskoj, najbolje opisuju upravo njegove riječi: ''Novi meki totalitarizam, koji napreduje na ljevici, želi stvoriti državnu religiju. To je ateistička, nihilistička religija – ali to je religija koja je obvezna za sve''.[1] Ovakvo gledište gospodina Buttiglione-a potvrđuju i izjave aktualnog francuskog ministra prosvjete Vincenta Peillona, koji je povodom promocije svoje knjige ”Francuska revolucija još nije gotova” izjavio da se Katolička crkva mora zamijeniti državnom religijom. Prema Peillonu ”nova religija je sekularizam, koji mora pratiti materijalnu revoluciju, koja je u stvari mentalna revolucija”. Država treba preuzeti odgoj djece, a državne škole će biti nova crkva s novim svećenicima i novom liturgijom i novim zakonima. Ministru Peillonu je Katolička crkva najveći neprijatelj, jer ”nikad nećete biti u stanju stvoriti slobodnu naciju s Katoličkom crkvom”.[2] Da, sve to zvuči odveć poznato, i znamo kamo to vodi.
Ako pogledamo situaciju u Hrvatskoj više je nego očito da je demokracija sve više uzurpirana od strane vladajuće klike, koja pod plaštem demokracije pokušava uvesti novi totalitarizam. Ova vladajuća klika ne želi predstavljati narod, što je smisao demokracije, već želi narodu nametnuti svoju ideologiju. Tu nije zgoreg napraviti usporedbu s Mussolinijem i Hitlerom, koji su također došli na vlast demokratskim putem, ali su nakon preuzimanja vlasti počeli s fašističkom propagandom, danas SDP s dženderističkom. Nastojanje Milanovićeve vlade da po svaku cijenu spriječi volju naroda postalo je više nego degutantno. Primjera je sasvim dovoljno, počevši od uvođenja ''Homoseksualnog odgoja'' do Lex Perkovića, uvođenja ćirilice u Vukovar i opstrukcije referenduma ''U ime obitelji''. Zaustavimo se na posljednjem.
Peđa Grbin, 'vrli' pravnik SDP-a, želi biti iznad Ustava i naroda. Međutim, Grbin ne samo da ne poznaje svoju vlastitu struku, već mu nedostaje i osnovna poduka iz logike. Kada bi, kako kaže Grbin, zastupnici nakon referenduma odlučivali da li na referendumu izglasano pitanje uvažiti ili ne, onda bi referendum bio potpuno suvišan, jer bi narod mogao bilo kakav prijedlog postaviti u Saboru i preko nekog svog zastupnika, ne bi bila potrebna cijela farsa oko referenduma da bi pitanje došlo do Sabora. Drugim riječima, Peđin oblik referenduma bio bi sprdnja s građanima i bespotrebno bacanje novca.
Vesna Pusić pak misli da većina ne bi smjela odlučivati o pitanjima manjine. Izgleda da je njoj prihvatljivije da manjina odlučuje o pitanjima većine. Recimo da Srbi odlučuju o tome koliki postotak Srba treba biti u nekom mjestu da bi se stavile dvojezične ploče. Ako bi Srbi izglasali da je dovoljno 1%, to bi prema Pusićki većina morala prihvatiti. Ona bi se pri tome još pozvala na osnovna ljudska prava, jer tko smo mi (većina) da određujemo manjini kako će se ona osjećati. Svaka manjina ima pravo na svoju orijentaciju, zar ne? Ili recimo da slijepci zatraže pristup instituciji zrakoplovne akademije. Prema Pusićki slijepci bi bili diskriminirani ako im se ne bi dozvolilo da budu piloti, a sve one koji bi se protivili da slijepci budu piloti, Pusićka i kompanija bi odmah etiketirali kao slijepofobe, a ako bi netko otvoreno rekao da je sljepoća bolest, taj bi odmah bio suspendiran – zbog slijepofobije. Vesna Pusić bi trebala uzeti repeticije iz demokracije i ljudskih prava, jer joj očito nisu poznati ni najosnovniji pojmovi.
Arsen Bauk opet misli da je referendum besmislen, jer bude li izglasan brak kao zajednica između muškarca i žene, brak će i dalje u zakonu ostati definiran kao i do sada, ako pak većina glasovala protiv takve definicije, brak će opet ostati u zakonu kao i do sada, jer SDP nema namjeru istospolno partnerstvo staviti u kategoriju braka. Za dijagnozu Arsena Bauka postoje samo dvije mogućnosti: ili je Bauk previše naivan, ili previše dekadentan. Strategija dženderista je već odveć poznata i prozirna: prvo donijeti Zakon o suzbijanju diskriminacije, zatim ozakoniti istospolno partnerstvo, a tek nakon toga, kada se malo slegne prašina, to partnerstvo pretvoriti u brak. Mi smo već stigli do druge faze. Ako Bauku ta strategija nije poznata onda je naivan, ako pak jeste, onda je pokvaren. Unošenjem u Ustav ovakve definicije braka prevenirala bi se podmukla igra dženderista, i to je svima jasno, osim Bauku.
Na osnovu ove kratke analize možemo slobodno ustvrditi da vladajuća garnitura uvodi ''meki totalitarizam'', tj. dženderizam, čiji je cilj posvemašno rušenje osnovnih načela demokracije kao i judeo-kršćanskog poimanja čovjeka i obitelji kao osnovne stanice društva. Zato je njima najveći neprijatelj Crkva u Hrvata, jer je ona bila i ostala čuvar istinskih vrednota. Jedna od tih vrednota je brak, temelj obitelji, u kojoj se stvara novi život. Bog blagoslovi muško i žensko i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!'' (Post 1,28). Svako nijekanje ovog Božanskog plana duboko se protivi kršćanskom poimanju antropologije.
Na kraju možemo zaključiti da stvar nije u tome da li je kršćanstvo kompatibilno s demokracijom, jer očito da jeste, već je pitanje da li demokracija može preživjeti kada počnete gaziti kršćanstvo (ili bilo koju drugu religiju)? Odgovor je naravno negativan. Svi totalitarizmi su se okomili na judeo-kršćanstvo nudeći sretnije društvo kada se oslobode kršćanstva. Koliko je društvo postalo sretnije svi znamo.
Ivan Poljaković
Slika: secularism
1. http://en.wikipedia.org/wiki/Rocco_Buttiglione
2. http://www.freerepublic.com/focus/religion/3039186/posts?page=13
