Pala je Bakhdida, najveći kršćanski grad u Iraku! Niste čuli za ovu vijest. Ništa čudno – makar se tragični događaj koji obuhvaća bježanje 100.000 kršćana iz Ninivske ravnice u obližnji glavni grad kurdske samouprave Irbil – dogodio još 7. kolovoza 2014. godine. Ta je katastrofa u velikoj mjeri posljedica štetne politike zapadnih sila na Bliskom istoku.
“Dezinformiranje javnosti”
Doduše nas je HRT nas je 21. srpnja 2014. godine obavijestio da je paravojska ekstremnoislamističkog ISIS-a zauzela drevni samostan Mar Behnam na sjeveru Iraka i otjerali odande redovnike. Redovnici su morali otpješačiti i nisu smjeli sa sobom uzeti baš ništa: valjda je dobra vijest da ISIS-ovci nisu po svojem običaju nekome odsjekli glavu. Monasi iz su se sklonili u obližnjem gradu Bakhdida (još ga nazivaju „Bagdheeda“, te „Qaragosh“) sa 35.000 stanovnika – od kojih 96% katolika.
O padu samog tog grada koji se nalazi nekako na pola puta između centra naftne industrije Mosula (oko 1,8 milijuna stanovnika, 30 km cestom) i glavnog grada Autonomne Regije Kurdistana Irbila (1,5 milijuna stanovnika, 80 km cestom) na HRT-u ne možemo naći ništa: nije se učinilo vanjskopolitičarskim novinarima specijaliziranima za Bliski istok da je Bakhdida nešto osobito važno.
Ti novinari sa “specijaliziranim znanjem”, kako možemo vidjeti, specijalno znaju kako da narod – ne informiraju o bitnome: a bitno je da je posrijedi genocid kršćana u Iraku i Siriji, i specijalno genocid nad etničkim Asircima.
Informiranje
Dakle, Bahkdida je najveći kršćanski grad u Iraku, ondje se pored domaćeg kršćanskog stanovništva – redom vjernika Sirske Katoličke Crkve, koja nasljeduje liturgiju koja se pripisuje prvom jeruzalemskom biskupu sv. Jakovu („Brat Gospodnji“, naime je on Isusu bio najbliži rođak) našlo još oko 15.000 kršćana iz okolnih područja, koje su se od ISIL-ovih ubijanja i masovnih silovanja bili ondje sklonili. Ta je populacija iz Bakhdide to dio većeg zbjega od čak 100.000 kršćana iz okolne Ninivske ravnice – događaja koji prijeti da prekine kršćansku nazočnost na tom području (kršćani u sjevernom Iraku se mahom etnički izjašnjavaju kao Asirci), koja opstoji od samih početaka kršćanstva.
ISIL-ovci su ušli u crkve na osvojenom području i srušili križeve sa njih. Ako im koja kršćanka dođe u ruke, slijedi silovanje: prema njihovom tumačenju, to ulazi u opis junačnog držanja naoružanog borca.
Položaj kršćana u Iraku postao je pred očima čitavog svijeta očigledno dramatičnim 31. listopada 2010. godine: tada su sunitski ekstremisti povezani sa Al Qaedom zauzeli katedralu Naše Gospe od Spasenja u Bagdaju, u kojoj se nalazilo 100 vjernika. Ubili su njih 58, među njima svećenika koji je upravo držao misu i drugoga koji je ispovijedao vjernike.
Nije to puno dirnulo svijet – tako ni nas u Hrvatskoj. Od tada, sve gore: u prvoj polovini 2013. godine bilježi se da je iz Iraka otišlo 70% pripadnika naše vjere. Ne sjećamo se baš da su šefovi SAD-a, Velike Britanije i drugih velikih zapadnih zemalja (ni malih, eto je i Hrvatska svojim malim vojnim kontingentom sudjelovala u toj vojnoj misiji) koje su u toj okupaciji sudjelovali ikad prozborili makar i jednu riječ o tom problemu.
Kako je spomenuti grad Bakhdida nastanjen Asircima – etničkom grupom iz kojih dolazi pretežni dio iračkih kršćana – recimo još da su Asirci kršćanski narod koji govori aramejski, te uglavnom pripada Kaldejskoj Katoličkoj Crkvi, potom Asirskoj Katoličkoj Crkvi (obje u uniji sa Rimom); oko četvrtina Asiraca pripada kršćanskim zajednicama koje nisu u jedinstvu sa Svetom Stolicom. Asirci čine više od polovine svih kršćana u Iraku, kojih je 2003. godine (tj. prije nesretne savezničke okupacije, u kojoj je jedan minijaturni doprinos bila dala i Hrvatska) bilo oko milijun i pol. Procjenjuje se da je od 2003. do 2009. godine broj Asiraca u Iraku pao sa 800.000 na oko 400.000; od toga je samo 200.000 ostala živjeti u istim mjestima gdje su živjeli prije početka okupacije. Do 2013. godine – tj. prije ovog najnovijeg zbjega – spustio na njihov broj na oko 300.000. Danas u Iraku samo vrlo malo kršćana živi u mjestima koje su odabrali: Aisirci su narod prognanika i izbjeglica. Da kurdska samouprava ne pokazuje stanovitu želju da ih zaštiti, Asirci bi bili svedeni na dijasporu. Do već spomenutog genocida iz 1915. godina puno je Asiraca živjelo i na području današnje Turske; puno više nego što ih je bilo u Iraku. Zahvaljujući upornoj antikršćanskoj politici mladoturaka (turskih sekularista koji se do danas kunu u tekovine Kemal-paše Ataturka, i koji su uz podršku Zapada vladali Turskom sve do pred desetak godina), u toj zemlji asiraca je iz desetljeća u desetljeće bilo sve manje; danas ih u Turskoj praktično i nema.
Katastrofalna politika zapadnih sila
Moramo međutim konstatirati da je nerazumna politika u kojoj zapadne demokracije ruše polusocijalističku vlast u Damasku pomoću islamističkih gerilaca čije su veze sa Al Quaedom posve jasne – polučila potpuni debakl. Nije velika hrabrost koristiti ovdje riječi „nerazumnost“ i „debakl“: to je otprilike ono što danas govori sam predsjednik SAD-a Obama, kada govori o ISIL-u i neviđenom geopolitičkom problemu kojega je svojim lošim odlukama sam pomogao zakuhati. Veze između ISIL-ovog “oslobađanja” Sirije od vlasti u Damasku i potpore Zapada su, naime, posve bjelodane. Sada isti taj ISIL zauzima Irak: Zapadu se više ne sviđa govoriti o ISIL-ovoj paradržavi kao o oslobađenom teritoriju.
Primijetimo uz to da gospodin Obama i drugi zapadni državnici problem kršćana u Iraku i Siriji očigledno izbjegavaju spominjati: to izbjegavanje je uporno, pa moramo zaključiti da ljudi misle da je o tom pitanju bolje šutjeti. Ne trude se narodu niti natuknuti, kakvi su razlozi takvoj njihovoj prosudbi.
Ne moramo u čitavoj ovoj stvari ništa uljepšavati ni poružnjivati: naprosto imamo situaciji gdje (bivše) kršćanske zemlje stvaraju okolo po svijetu pomutnju, umjesto da pomažu da se problemi riješe na neki iole razuman način. I eto: nakon skoro 14 stoljeća islamske vladavine na području Iraka i Sirije – kršćana tamo naočigled nestaje, „zahvaljujući“ u velikoj mjeri insuficijentnom radu vrhunskih stručnjaka iz diplomatskih, obavještajnih i vojnih struktura zapadnih zemalja.
Recimo su zapadni diplomati i državnici toliko „uvježbani“ u diplomaciji, da uopće i ne govore o položaju kršćana u tim zemljama. Zauzimati se posebno za kršćane bi, kažu neki, moglo uvrijediti muslimane iz tih područja, i države čiji su ti kršćani građani. Da te države – svaka pojedina od njih! – nisu organizirane kao građanske države, nego su islamska vjerska zajednica i država u njima neodvojivo povezane diplomati, izgleda, ne razumiju. Ili ne žele razumjeti: valjda je gospodi iz “postkršćanskih” zemalja posve neshvatljiv koncept međunarodne politike u kojem vjerska pitanja imaju bilo kakav značaj.
“Specijalni status” za kršćane – bliskoistočna tradicija
Međutim, recimo onda mi posve otvoreno: nametati većinskim muslimanima da tretiraju kršćane kao dio svojeg „političkog naroda“ predstavlja za te muslimane neviđenu uvredu. Naime Islam upravo zahtijeva, da vjerska zajednica i država budu – jedno te isto tijelo.
I ovo se ne odnosi tek na ekstremne islamiste: naprosto je stanje takvo. U Islamu se uopće ne govori o „uniji Crkve i države“ kakvu danas još uvijek imamo npr. u Danskoj, Grčkoj ili na Malti: bogoštovlje je u tim zemljama samo funkcionalno odijeljeno od države, slično kao što su u današnjoj Hrvatskoj npr. državne škole i državne bolnice funkcionalno odijeljene od prestalih državnih funkcija poput vatrogastva ili vojske.
Ne sviđa vam se? Vaš problem: pokušajte nagovoriti milijardu muslimana da radikalno promijene svoju vjersku doktrinu.
Također ne razumijemo mi u ovom kršćanskom dijelu svijeta da pripadnici vjerskih manjina u tim zemljama stoljećima uživaju (koliku – toliku) vjersku toleranciju na sasvim drugim osnovama od ovih koje su doprinos političke misli i prakse SAD-a u 19. stoljeću: oni naprosto nisu „građani kao svi drugi“, nego pripadnici jednog kolektiviteta („milet“ se zvalo to u Turskoj) koji ima drugačiji društveni status od muslimanskog stanovništva, i koji često uživa zaštitu neke strane države.
Na Zapadu je sličan izdvojeni status dugo vremena uživala (ili „uživala“) židovska zajednica. Sjetimo se da ni Židovi u Njemačkoj ili Francuskoj nisu lako izašli iz svojih geta. Ni brzo.
Međutim se sekularne („bivšekršćanske“) zemlje nerado zalažu za sigurnost raznoraznih geta, one bi rado da ljudi iz geta izađu … Sličnu pomutnju su (antiislamski, te nadahnuti sekularističkim idejama nastalima u Francuskoj) „mladoturci“ izazvali 1915. godine kada su – radi stvaranja jedinstvene turske nacije proveli genocid nad Armencima i nad Asircima.
Da, mladoturci su bili sekularisti, zabranjivali su nošenje feredže, čak su svojem narodu nametnuli latinsko pismo umjesto arapskog (valjda su iskreno vjerovali će narod kulturno i tehnološki odmah dostići Francusku, čim bude počeo koristiti jednaka slova i nositi jednaka odijela). Ovi ISIL-ovci nameću nošenje feredže … Međutim im je zajedničko da i jedni i drugi progone kršćane: i to zato što i jedni i drugi nisu bili skloni poštivati tradicionalna vjerska naučavanja Islama[1] – naime da se ne smije nikoga siliti na obraćenje, da se ne smije dići ruku na inovjerca koji se protiv islama ne bori oružjem i da inovjerci imaju pravo na stanovitu socijalnu autonomiju. Da stari kalifi nisu tolerirali kršćane, naposlijetku, ne bi Asiraca do danas niti bilo u Ninivskoj ravnici.
Ništa od ovoga suvremeni Zapad ne razumije, i ništa ne želi shvatiti. U međuvremenu, većina kršćana koji su ostali u Iraku sklonili su se u sjedište kurdske samouprave Irbil: izgleda da će tamo moći opstati, ako Kurdi (još jedan muslimanski narod) uspiju očuvati svoju nacionalnu slobodu – i mjesto za kršćansku manjinu, u toj slobodi.[2]
Tako, mogli bismo mi još mnogo pričati, i ništa ne promijeniti. Međutim je dobro da nam problem bude koliko – toliko pred očima i koliko – toliko jasan.
U međuvremenu, ostaje nam moliti se Bogu, našem Stvoritelju, našem Sucu i Branitelju da ima pred očima kršćane u arapskim zemljama.
Uredništvo
Slika: “Chaldean“
[1] Nakon objave ovoga članka, izašao je u “Obzoru” “Večernjeg lista od 30.08.2014. god. veliki intervju Aziza ef. Hasanovića, muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj. Glavna tema intervjua je upravo tzv. “Islamska država”, tj. samozvani al-Baghdadijev kalifat (“halefiet”), te ovaj islamski velikodostojnih izrijekom naziva ISIL-ovce “nasilnici” (“zalimi”, koji provode “zulum”): “Ovo što radi vojska koja se naziva Alahovom, suprotno je Alahu i svim izvorima islamskog prava i nema veze s islamskom državim i hilafetom te je sramota za čitav islamski svijet … zar treba nekoga protjerivati iz njegova doma samo zato što pripada drugoj vjeri! …Ovi ljudi, što rade navodno u ime islama, čine zulum prema čovjeku, a time i prema vlastitoj vjeri kojoj pripadaju, ako joj pripadaju…. uporaba naziva ‘hilafet’ u konkretnom slučaju u suštini razlikuje (se) od pojma koji mi poznajemo u instituciji … hilafeta u povijesti islama. Zapravo, uporaba pojma hilafet u kontekstu današnjih zbivanja pokušaj je njegova obezvrjeđivanja ili, još gore, sotoniziranja… Osjećam potrebu osuditi ovakvo ponašanje i zagovorništvo nasilja i ubijanja za koje smo smatrali da je oblik divljaštva koji smo civilizacijski davno ostavili iza sebe… U Medini su u Poslanikovo vrijeme živjeli sasvim slobodno, a njega su primili kršćani u Medinu. I kad netko dolazi promovirati hilafet, koristeći tu univerzalnu vrijednost, u svoje fanatične svrhe, čini štetu čitavom čovječanstvu. Razočaran sam kao vjernik, da ne govorim kao muftija, takvim nastupima koji štete islamu… Njihov sigurno čeka teška Božja kazna za ovo što čine, jer tko ubije jednog nevinog, kao da je ubio cijeli svijet, a tko spasi jednog, kao da je spasio cijeli svijet. Koliko nevinih žena i djece su poubijali, koliki su ostali bez kuća i imanja? Toliko nasilje ne može proći nekažnjeno ni na ovom ni na budućem svijetu.” Aziz ef. Hasanović nalazi riječ kritike za dezorijentiranu politiku zapadnih sila: “Nemoguće je nametnuti nekome demokraciju silom, niti je to moguće učiniti naprečac, pogotovo ne zemljama kao što su Irak, Egipat, Libija ili Sirija, upravo imajući na umu rigidnost režima koji su prethodno vladali. Budući da nema više ni dovoljno čvrste ruke, a ni razvijenih demokratskih kapaciteta koji bi držali situaciju pod kontrolom, danas imamo potencijalnu opasnost razvoja dugogodišnjih sukoba na cijelom području.”
[2] „Catholic and Orthodox patriarchs visit Irbil to support displaced Iraqis“, „Catholic Herald“ prema CNS, 21.8.2014.
