Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Europski sud za ljudska prava: raspela (ipak) smiju ostati u učionicama

Objavljeno: 23. ožujka 2011.
Kategorija: Sekularizam
„Povijesna pobjeda Italije u Strassbourgu“, riječi su kojima „il Giornale.it“[1] započinje izvještaj o presudi koju je u predmetu Lautsi i dr. protiv Italije dana 18. ožujka 2011. godine donio Europske sud za ljudska prava[2].

Ta sudska presuda vjerojatno ne bi bila označena „povijesnom“ da nije riječ o ishodu žalbenog postupka protiv presude istog suda iz 2009. godine[3]; tada je Europski sud presudio u korist Soile Lautsi – Finkinje sa talijanskim državljanstvom, kojoj je kao članici talijanskog Saveza ateista i racionalističkih agnostika („UAAR“, koje udruženje zapravo stoji iza njene tužbe[4]) smetalo da njezina dva sina moraju u osnovnoj školi gledati raspelo na zidu učionice.

Presuda iz 2009. godine imala je svoje pravne učinke: tako je u svibnju 2010. godine sudačko mjesto izgubio Luigi Tosti, koji je smatrao da se „bez raspela u sudnici ne može biti sudac“[5].

Nakon što je objavljena presuda Europskog suda za ljudska prava od 18. ožujka, odluka o razrješenju L. Tostija je odmah ukinuta. Ta brzina u suđenju (Italija nikako ne spada u zemlje gdje se od sudova očekuje neka žurnost) ilustrira olakšanje i slavljenički stav u Italiji: u toj zemlji je prema istraživanju javnosti s početka ožujka 2011. čak 84% ljudi htjelo da raspela ostanu školama i drugim javnim ustanovama.

Presuda Europskog suda za ljudska prava je s odobravanjem dočekana u Vatikanu; ondje ocjenjuju da se tom presudom priznaje „da kultura ljudskih prava ne treba biti u suprotnosti sa vjerskim temeljima europske civilizacije, u kojoj je kršćanstvo dalo bitan doprinos … da treba zajamčiti svakoj državi jednu slobodu da odlučuje o vrijednosti vjerskih simbola u vlastitoj kulturnoj povijesti i nacionalnom identitetu“[6].

Na stranicama UCCR, talijanskog Sveza katoličkih racionalnih kršćana koji je 2010. godina osnovan kao reakcija na ateistički UAAR, zahvaljuju „kolegama“ iz UAAR za presedan u zaštiti prava na isticanje vjerskih simbola, koji je za čitavu Europu uspostavljen presudom od 18. ožujka 2011. godine.

 

Mišljenja vlada i drugih stranaka u postupku

 
Kako smo već naučili, presude znaju sadržavati važne činjenice i prosudbe. Započnimo sa prosudbama država – umješača na strani Talijanske Republike; to su bili Armenija, Bugarska, Cipar, Ruska federacija, Grčka, Litva; Malta, San Marino, Monako i Rumunjska.7
 
U zajedničkom podnesku (čiji je sadržaj izložen u točki 47. presude), iznose vlade Armenije, Bugarske, Cipra, Ruske federacije, Grčke, Litve, Malte i San Marina kako smatraju da je ranija presuda Europskog suda iz 2009. god. bila zasnovana na nerazumijevanju koncepta „neutralnosti“, kojega su suci bili pomiješali sa „sekularizmom“. Vlade ukazuju da se odnosi između Crkve i Države uvelike razlikuju od zemlje do zemlje, te da više od pola europskog stanovništva živi u „nesekularnim“ državama. Dodaju da državni simboli zasigurno imaju mjesto u državnom obrazovnom sustavu i da su mnogi od njih vjerskog podrijetla; osobito je rašireno korištenje Križa u državnim simbolima. Smatraju da je u nesekularnim europskim državama prisutnost vjerskih simbola u javnim prostorima prihvaćena od sekularne populacije kao dio nacionalnog identiteta. Države se ne trebaju odricati dijela svojeg kulturnog identiteta samo zato što je taj identitet vjerskog podrijetla. Pozicija koju je prihvatio sud u presudi iz 2009. godine nije izraz pluralizma koji proizlazi iz sustava Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nego izraz vrijednosti svojstven nekoj sekularnoj državi. Proširiti ih na cijelu Europu predstavljalo bi „amerikanizaciju“ Europe, vodeći prema tome da samo jedno pravilo i rigidna odvojenost Države i Crkve treba biti obvezna za sve. Ove vlade smatraju da je favoriziranje sekularizma jedna politička pozicija koja, premda dostojna, nije neutralna. Jedna država koja podržava sekularno kao suprotstavljeno vjerskom nije neutralna: uklanjanje raspela iz učionica ondje gdje su uvijek postojala ne bi bilo lišeno odgojnih posljedica.
 
Vlada Kneževine Monako (toč. 48.) ukazuje da se križ nalazi na grbovima i zastavama mnogih država; u pogledu Italije on reflektira nacionalni identitet ukorijenjen u povijesti. Princip neutralnosti države, smatra Monako, zahtijeva od vlasti da se suzdrže od nametanja vjerskih simbola gdje ih nikad nije bilo i od povlačenja sa mjesta gdje su uvijek postojali.
 
Vlada Rumunjske (toč. 49.) dodaje da prisutnost raspela u učionicama nije u dovoljnoj mjeri utjecala na vjerske osjećaje „zainteresiranih“ da bi se moglo smatrati da postoji povreda prava iz Europske konvencije.
 
European Centre for Law and Justice (toč. 52.) koji se umiješao na strani Italije, ukazuje kako „osobna uvjerenja“ sinova gđe. Lautsi nisu bila povrijeđena pukom činjenicom da se u učionicama nalazi raspelo – naime oni nisu bili niti prisiljeni da postupaju protiv svoje savjesti niti im je bilo onemogućeno da postupaju u skladu sa svojom savješću. Nadalje, nisu oni bili niti prisiljeni da u nešto vjeruju, niti im je bilo zabranjeno da u nešto vjeruju. Oni nisu bili indoktrinirani, niti izloženi neprikladnom prozelitizmu.
 
Zentralkomitee der deutschen Katholiken, Semaines sociales de France i Associazioni cristiane lavoratori italiani (toč. 55) se ne slažu sa zaključkom sadržanim u presudi iz 2009. godine – navode kako im je taj zaključak čak teško i razumjeti – da bi prisutnost raspela u učionicama mogla biti „emocionalno uznemirujuća“ za neke učenike ili ugroziti razvoj njihovog kritičkog razmišljanja.
 
Trideset i tri člana Europskog parlamenta zajednički se miješaju na strani Italije (toč. 56.). Prema njihovom mišljenju, donošenjem odluke prema kojoj bi proizlazilo da se prisilno moraju ukloniti vjerski simboli iz državnih škola, Europski sud bi poslao radikalnu ideološku poruku. Dodaju da iz ranije judikature Europskog suda proizlazi da nije taj sud smatrao kako pokazivanjem sklonosti jednoj vjeri države prelaze granice slobode koju Države članice Europske konvencije imaju u uređivanju odnosa između Države i Crkve.
 
Bilo je i umješača na strani gđe. Lautsi: „Greek Helsinki Monitor“ (toč. 50.) smatra da stavljanje raspela u državnim školama predstavlja institucionalnu poruku kojom se zalaže za jednu vjeru. „Associazione nazionale del libero Pensiero“ (toč. 51) ukazuje da je navodno isticanje raspela bilo propisano za vrijeme vladavine fašizma (op.: to zapravo nije točno; sam sud u toč. 17. – 22. presude navodi da je 1861. godine, kada je Italija ujedinjena, bila na čitavu ujedinjenu državu proširena primjena pijemonteškog zakona, koji je izrijekom propisivao da moraju škole biti opremljene raspelima). Nevladina organizacija Eurojuris (toč. 53.) također ponavlja da je korištenje raspela propisano za vrijeme fašizma (doista je aktuelni zakon donesen 1928. godine, ima zapravo u Italiji i Njemačkoj jako mnogo raznoraznih zakona koji su na snazi još od „onih vremena“; tako u Italiji npr. Kazneni zakonik i Zakon o kaznenom postupku iz 1930.,  Građanski zakonik iz 1942. godine i Zakon o postupku u građanskim stvarima iz 1940. godine – to bi vam bila četiri najčešće upotrebljavana zakona u bilo kojem pravosuđu u Europi). Nevladina organizacija „International Commission of Jurists, Interights and Human Rights Watch“ (toč. 54.) smatra da je odgojni pluralizam priznati princip, te da Država treba biti neutralna i nepristrana u pogledu vjerskih nazora. Smatraju da raspela mogu utjecati na djecu koja su ranjiva na indoktrinaciju u školu.
 
Stavovi vlade Talijanske Republike
 
Italija smatra da u ranijem postupku Europski sud nije izvršio usporedbu raznolikih nacionalnih zakona koji uređuju odnose između Države i vjere; takva bi usporedba pokazala da u Europi ne postoji zajednički pristup na tom polju. Slijedom propusta da uoči tu raznolikost, Sud je bio propustio da na pravilan način ocijeni široko polje slobode država – članica na tom polju (toč. 34. presude)
 
Talijanska vlada kritizira stav Suda iz ranije presude, gdje se iz koncepta konfesionalne „neutralnosti“ izvodi jedno načelo prema kojem bi bili isključeni bilo kakvi odnosi između Države i pojedine vjere. Vlada, naprotiv, smatra da načelo neutralnosti nalaže Državi da uzme u obzir sve vjere. Vlada Italije smatra da je sud na taj način pomiješao neutralnost („inkluzivni koncept“) sa sekularizmom („ekskluzivni koncept“). Vlada dodaje da neutralnost znači kako se Država treba suzdržati od promoviranja ne samo jedne posebne religije, nego također i od promoviranja ateizma; sekularizam koji bi promovirala Država nije manje problematičan od prozelitizma kojeg bi poduzimala Država (toč. 35.).
 
Vlada Italije nastavlja, kako se mora uzeti u obzir činjenica da se jedan simbol može od strane različitih osoba interpretirati na različite načine. Osobito se može simbol križa sagledati ne samo kao vjerski simbol, nego i kao jedan kulturni simbol ili simbol vezan uz identitet, simbol principa i vrijednosti koje su stvorile temelj demokracije i zapadne civilizacije; taj se simbol tako nalazi i na zastavama većeg broja europskih zemalja (toč. 36.).
 
Vlada smatra da je posrijedi jedan „pasivni simbol“, čiji se utjecaj na pojedince ne može uspoređivati sa utjecajem „aktivnog ponašanja“; nitko uostalom i ne tvrdi da raspela utječu na sadržaj nastave u Italiji (toč. 36.).
 
Vlada također smatra da je prisutnost raspela izraz „nacionalne osobitosti“, koju karakterizira osobito blizak odnos između države, naroda i katolicizma; te duboko ukorijenjene privrženosti vrijednostima katoličanstva. Vlada smatra da pravo roditelja da se poštuje njihova „obiteljska kultura“ ne smije umanjivati pravo zajednice da prenosi svoju kulturu ili pravo djece da otkrivaju kulturu zajednice (toč. 36.). Sud u presudi iz 2009. godine nije uvažio potrebe zaštite nacionalnih tradicije i prevladavajućeg osjećaja u narodu; niti je uopće objasnio na koji način prisutnost raspela u učionicama ometa gđu. Lautsi u odgoju djece. (toč. 37. – 38.)
 
Vlada Talijanske Republike smatra da je sud u presudi iz 2009. godine jako udaljio od ranije svoje judikature (engl. „Case Law“), gdje je Sud bio našao da Europska konvencija ne brani Državama članicama da imaju državnu religiju, niti da daju prednost određenoj religiji. Također se nije uzela u obzir činjenica da odgojni utjecaj roditelja mnogo veći nego utjecaj škole.
 
Italija ima benevolentan pristup prema vjerama poput židovstva i islama, u državnim školama su prozelitističke aktivnosti isključene (toč. 40). Sa druge strane, Sud je 2009. godine bio propustio uočiti da je gospođa Lautsi militantno podržava Savez ateista i racionalističkih agnostika, te je zahvaljujući svojem nerazumijevanju zauzeo stav koji pretvara obranu ljudskih prava u zahtjev za ireligioznim ili antireligioznim obrazovanjem (toč. 35.).
 
Prosudbe Europskog suda za ljudska prava
 
U svojoj presudi od 18. ožujka 2011., Europski sud za ljudska prava iznosi kako „roditelji imaju pravo da osiguraju takav odgoj i obrazovanje koji će biti sukladni njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“, sukladno odredbama čl. 2. Prvog protokola uz Europsku Konvenciju (toč. 59. presude). Također treba uzeti u obzir odredbe čl. 9. Europske konvencije, koji jamči slobodu misli, savjesti i vjere, uključujući slobodu da se ne pripada vjeri. Ta odredba stavlja na Države članice Europske konvencije „dužnost neutralnosti i nepristranosti“ (toč. 60. presude). Države članice imaju široku zonu slobode u određivanju koraka kako da ispune tu dužnost (toč. 61.). Državama nije zabranjeno da u školske programe uvrštavaju naučavanja o vjeri (toč. 62.). Pitanje da li treba u učionicama državnih škola biti raspelo treba promatrati u kontekstu dužnosti države da osigura uvjete za nastavu (toč. 63. – 65.). Sud smatra da je raspelo iznad svega vjerski simbol; međutim nema dokaza da prikazivanje jednog vjerskog simbola na zidu učionice može imati (ili, pak, da nema) utjecaj na mlade (toč. 66.). 
 
Sud iznosi da talijanska vlada smatra kako isticanje raspela u učionicama nema samo vjerski značaj, nego da je povezana sa narodnim identitetom; dodaje da pored vjerskog značenja, raspelo simbolizira načela i vrijednosti koje su stvorile temelje demokracije i zapadne civilizacije (toč. 67.).
 
Sud smatra da odluka da li treba nastaviti jednu tradiciju ulazi u granice prosudbe koja spada na Državu – članicu (toč. 68. – 70.). S time u svezi, propisivati da u učionicama državnih škola trebaju biti raspela, očito predstavlja pružanje najveće vidljivosti većinskoj vjeri u zemlji; to međutim samo po sebi ne predstavlja indoktrinaciju koja je zabranjena člankom 2. Prvog protokola Europskoj konvenciji. Sud podsjeća na slučaj Folgerø, gdje je Europski sud sudio da je – obzirom na ulogu kršćanstva u norveškoj tradiciji – prihvatljivo da informacija o kršćanstvu bude u predavanjima o religiji i filozifiji više nego o ostalim vjerama. Slično je u slučaju Zengin sud ocijenio da je – obzirom da je Islam većinska vjera u Turskoj – prihvatljivo da se o Islamu u turskim školama uči više nego o drugim vjerama. (toč. 71.)
 
Sud smatra da je križ „pasivni simbol“, te ne može utjecati na učenike na način usporediv sa didaktičkim govorom ili sudjelovanjem u vjerskim aktivnostima. Talijanska država ne nameće obavezni vjeronauk, školski sistem je tolerantan prema drugim vjerama te je dozvoljeno u školama nositi muslimanska pokrivala za glavu i obilježavati islamske blagdane (toč. 72. – 74.). Sud, zaključno, smatra da Italija nije isticanjem raspela u učionicama ugrozila pravo roditelja da prosvjećuju i savjetuju, odgajaju i vode svoju djecu sukladno vlastitim filozofskim uvjerenjima (govori se o „filozofskim“, a ne „religijskim“ uvjerenjima jer je gđa. Lautsi ateistica; ateisti ne vole da se njihova uvjerenja nazivaju religijom – moramo dakle uzeti da su ateisti "filozofi", a ne vjernici). Italija, stoga, nije izlaganjem raspela u školama izašla iz granica koje joj ostavlja Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (toč. 75. – 78), niti su djeca gđe. Lautsi bila diskriminirana (toč. 79. – 81.).
 
„Daljnji problemi“: talijanski sudac koji ne želi suditi dok su u sudnicama raspela
 
Talijansko pravosuđe je i ranije o ovom pitanju razmišljalo po prilici onako, kako je u žalbi Europskom sudu izlagala talijanska vlada: tako je 2006. godine razriješen sudac iz Camerina (mjesto kod Ancone) Luigi Tosti, koji je odbio obnašati dužnost dok se u sudnicama nalazi raspelo (raspelo je u Italiji obvezno u svim javnim uredima i policijskim stanicama). Dana 14. ožujka 2011. godine je Prizivni sud potvrdio odluku o razrješenju tog suca sa dužnosti.8 
 
Taj je sudac u listopadu 2004. godine pored raspela u svojoj sudnici bio izložio amblem Saveza ateista i agnostičkih racionalista („Unione degli Atei e degli Agnostici Razionalisti" – UAAR), ohrabren činjenicom da se u predloženom tekstu Ustava EU (taj ustav nije stupio na snagu) ne spominju izrijekom kršćanski korijeni Europe.9  Potom je u svibnju 2005. godine odbio dalje održavati ročišta, dokle god u bilo kojoj sudnici u Italiji bude istaknuto raspelo, odbijajući navodnu ponudu predsjednika svojega suda da iz svoje sudnice makne raspelo10; čak se dosjetio zatražiti od Ministarstva pravosuđa da mu dopusti u sudnici istaknuti menoru, tvrdeći da je postao židov11.
 
Tosti je – zbog činjenice da odbija suditi „dok laičnost ne bude zajamčena uklanjanjem raspela iz svih, a ne samo iz jedne sudnice“  – razriješen dužnosti 31. lipnja 2006. godine. Najvišu sudsku instancu u Italiji je „prošao“ 14. ožujka 2011. god. (tj. prizivni sud je donio gore spomenutu odluku); sada više ništa ne stoji na putu Tostiju da i on „okuša sreću“ kod Europskog suda za ljudska prava.
 
U svakom slučaju, moramo priznati Tostiju i drugim ateistima okupljenima u UAAR da se žustro bore „za svoju stvar“.
 
„Naše napomene“
 
Raspela u učionicama državnih škola (također i u sudnicama, te drugim državnim prostorijama) bila je tradicija u svim katoličkim zemljama; u „protestantsko – katoličkoj“ Njemačkoj se raspela stavljaju do danas na zidove učionica na katoličkom jugu (također u Austriji). Takva je tradicija živa i u pravoslavnoj Grčkoj. U „sekularističkoj“ Francuskoj su raspela zakonom zabranjena 1905. godine13.
 
Ja sam nedavno imao prilike razgovarati sa osobom koja se sjeća kako su 1940. – godina iz njegove škole u nas izbačena raspela – zajedno sa vjeroučiteljima. Umjesto njih su na zidove učionica bile slike Tita i Staljina, okačene vis-a-vis (poslije je Staljinovu sliku zamijenila Rankovićeva, naposljetku se i Rankovićeva slika nosila na tavan, gdje su "za svaki slučaj" bila ostavljena i raspela, te Staljinove slike). Nakon prekida sa „jugokomunizmom“ kod nas se u škole vraćaju i vjeroučitelji, i vjerski simboli (Staljin i Ranković su, izgleda, definitivno ostali izvan igre).
 
Meni se sviđa da umjesto našeg umovanja iskoristimo misli dvojice važnih ljudi u jednoj katoličkoj zemlji, koja je manja čak i od Hrvatske: San Marina. Sekretar za javno obrazovanje te državice gospodin Romeo Morri, izrekao je u odjecima one prve presude Europskog suda iz 2009. godine: „Dok su vrijednosti kršćanstva i judaizma uvijek potvrđivale slobodu potrage za Bogom, intelektualno slabi umovi su uvijek negirali kako slobodu, tako i potragu.14  U lipnju 2010. godine sanmarinski biskup Negri sa svoje strane dodaje: „Skinuti raspelo predstavlja djelo pravog kulturnog barbarstva … europski narodi gledaju na raspelo kao na horizont života; oduzimajući im ovaj ključni element ostavilo bi ih se bez korijena.15
 
Kao "šlag za kraj", evo i misli našeg dragog Isusovca patera Ivana Fučeka: "Zapad se na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti i vrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe … Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samu sebe … upravo pred drugima i za druge naša je dužnost u nama samima njegovati poštovanje pred onim što je sveto i pokazati lice Boga koji nam se objavio, Boga koji ima sažaljenja za siromašne i bolesne, udovice i sirote, tuđince, Boga koji ima sažaljenja za siromašne i bolesne, udovice i sirote, tuđince; Boga koji je toliko čovječan da je i sam postao čovjekom, i to patnikom, koji trpeći zajedno s nama daje patnji dostojanstvo i nadu." 16
 
 
Slika: Sailko
 
Dario C.

http://www.ilgiornale.it/interni/crocifisso_scuole_litalia_vince_battaglia_non_viola_diritti_umani/diritti_umani-polemica-scuole-crocifisso-corte_strasburgo/18-03-2011/articolo-id=512273-page=0-comments=6

2 Predmet br. 30814/06, http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?item=1&portal=hbkm&action=html&highlight=lautsi&sessionid=68408242&skin=hudoc-en

http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?item=2&portal=hbkm&action=html&highlight=lautsi&sessionid=68408242&skin=hudoc-en

http://www.uaar.it/news/2010/02/05/lettera-aperta-sul-caso-lautsi-italia/

http://www.corriere.it/cronache/11_marzo_18/crocefisso-italia-assolta_f72cfcb4-516a-11e0-b0a4-77b20470b36e.shtml

http://www.zenit.org/article-25990?l=italian

http://www.uccronline.it/2011/03/18/sconfitta-storica-per-lateismo-organizzato-il-crocifisso-resta-nelle-scuole/

http://www.giornalettismo.com/archives/117619/senza-crocifisso-in-aula-non-si-puo-fare-il-giudice-la-cassazione-conferma-la-rimozione-di-tosti/

http://www.uaar.it/uaar/campagne/scrocifiggiamo/35.html

10 http://www.uaar.it/uaar/campagne/scrocifiggiamo/43.html

11 http://www.uaar.it/uaar/campagne/scrocifiggiamo/50.html

12 http://www.uaar.it/uaar/campagne/scrocifiggiamo/43.html

13 http://it.wikipedia.org/wiki/Esposizione_del_crocifisso_nelle_aule_scolastiche

14 http://www.sanmarinortv.sm/default.asp?id=837&id_n=37635

15 http://www.sanmarinortv.sm/default.asp?id=1008&id_n=44351

16 Ivan Fuček, "Pravo – Pravda", "Verbum" Split 2008, str. 136 – 137

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.