Fenomen pedofilije kod Anglikanskog klera u Australiji

Na „katolik.hr“ pisali smo o fenomenu svećenika pedofila u SAD-u. Mogli smo o toj temi iznijeti dosta podataka koji su znanstveno utvrđeni zahvaljujući odluci Američke biskupske konferencije da Pravnom fakultetu „John Jay“ povjeri izradu opsežne studije, za koju su na raspolaganje bez restrikcije stavljeni arhivi američkih katoličkih biskupija, te dovoljna novčana sredstva da se obavi temeljita studija cjelokupne populacije američkih svećenika (ne dakle, nekog uzorka od nekoliko desetaka ili nekoliko stotina ispitanika, kako se to u znanosti uglavnom može učiniti) – uključujući one koji su u razdoblju od 1950. – 2002. umrli, te onih koji su laicizirani (tj. koji su radi zasnivanja braka i drugih razloga napustili aktivnu svećeničku službu u Crkvi). Nakon što je Anglikanska Crkva u Australiji odlučila putem interneta učiniti javnosti dostupnom sličnu studiju koja se odnosi na pedofiliju u toj crkvenoj zajednici, imamo se priliku osvrnuti na taj nemili fenomen i u pogledu anglikanskih svećenika.

Dokument kojega Anglikanci objavljuju² ima 65 stranica; sadrži znatnu količinu statističkih podataka, ali i obrazloženja o stanju znanosti. Naočigled ozbiljan znanstveni tekst, koji je dovršen u svibnju 2009. godine. Autori su Patrick Parkinson (profesor obiteljskog prava i zaštite djece na Sidney Law School), Kim Oates (profesor emeritus sa Sidney Medical School, pedijatar i jedan od osnivača Međunarodnog udruženja za prevenciju zlostavljanja i zapuštanja djece, ISPCAN) i Amanda Jayakody („research assistant“).

I dakle, što nam ovi ozbiljni znanstvenici mogu objasniti? Istraživanje predstavlja retrospektivnu studiju 191 slučaja zlostavljanja djece u Anglikanskoj crkvi u Australiji, u periodu 1990. – 2007. god. Tri četvrtine zlostavljane djece bili su dječaci. U prosjeku, trebalo je muškarcima 25 godina da se tuže na svoje zlostavljanje; kod žena je prosječni rok bio 18 godina. Izvješćivanje medija o spolnom zlostavljanju djece u Crkvi bili su glavni faktor koji je ohrabrio žrtve da izvijeste o svojem zlostavljanju.

Tri četvrtine žrtava su dječaci. Od 135 zlostavljača, bilo je 133 muškarca. Dvije trećine zlostavljača bili su svećenici ili osobe koje se pripremaju za svećenstvo (str. 19). Tri četvrtine žrtava bili su dječaci u dobi od 10 do 15 godina (str. 5). Inače, predstavljaju dječaci samo jednu četvrtinu žrtava spolnog zlostavljanja; takav fenomen među anglikanskim klerom ima očitu sličnosti sa podacima iz „John Jay“ studije o spolnom zlostavljanju katoličkih svećenika u SAD – gdje je dječaka među zlostavljanima bilo 81% (taj američki podatak se odnosi na populaciju sastavljenu isključivo od svećenika).

Katolička Crkva je, uočivši visoki udio istospolnog seksualnog zlostavljanja među svećenstvom, odlučila rigoroznije provoditi zabranu ređenja homoseksualaca za svećenike³.

Autori studije, međutim, ne predlažu takvo rješenje Anglikanskoj crkvi, nego se baš suprotno u „Diskusiji“ na str. 39 – 46 jako upinju dati drugačiju sugestiju.

Pa, da vidimo koliko su u tome uspjeli biti uvjerljivi.

U „Diskusiji“ autori povlače vrlo mnogo paralela sa katoličkim klerom u SAD i mnogo citiraju „John Jay“studiju.

Na str. 39. započinju autori sa konstatiranjem činjenice da anglikanski svećenici u pravilu nisu celibateri; ne žure se iz te činjenice izvući (očiti) zaključak da ustanova celibata nema nikakve veze sa sklonošću prema seksualnim odnosima s dječacima (nije ih doduše, nitko niti tražio da daju mišljenje o celibatu); samo konstatiraju da obrazloženje koje bi tražilo „krivca“ u celibatu nije primjenjivo na anglikance, niti bi moglo za takva zastranjenja krivicu pripisati inzistiranju na spolnoj čistoći tijekom odrastanja u sjemeništu (str. 41- 42).

A ima li neke veze činjenica da su naprosto neki homoseksualci odlučili postati svećenici – anglikanski ili katolički? Zanimljivo, autori misle da te dvije činjenice nemaju baš nikakve veze: „Nema nikakvog razloga da vjerujemo da bilo Anglikanska crkva u Australiji, ili Katolička crkva širom svijeta, ima veći udio muškaraca u pastoralnoj službi koji su privučeni prema dječacima, nego što je taj udio u općoj populaciji“ (str. 42- 43).

Dobro, ne znamo da li ima više homoseksualaca među klerom, nego u općoj populaciji. Autori su očito provjerili: to pitanje nije znanstveno istraživano, niti su se oni sami odlučili prihvatiti takvog zadatka. A da li ima više homoseksualaca među zlostavljačima – klericima, nego što ima među tim zlostavljačima – klericima heteroseksualaca? Interesantno, autori australske studije izbjegavaju dati odgovor. Nego, naši pisci iznose kako je polovica zlostavljanih bilo mlađe od četrnaest godina, a „postoji generalni konsenzus da pedofilija, to jest seksualno zlostavljanje predbubertetske djece, nije povezana sa seksualnom orijentacijom“. Ova začuđujuća konstatacija o tobožnjem generalnom konsenzusu zapravo nije točna⁴ – osim ukoliko se ne misli na „generalni konsenzus“ boraca za gay – prava.

Čak i kada bi netko htio uzeti za točnim teoriju da odnosi odraslog muškarca sa dečkom od deset godina (to se u starini, inače, zvalo „pederastija“) ne predstavljaju homoseksualizam, ne mora čovjek biti pedijatar da zna, da ne počinje danas u industrijaliziranom svijetu pubertet sa četrnaest godina. Pubertet danas zapravo kod dječaka počinje oko dvanaeste godine⁵; autori (od kojih je jedan vrlo ugledni pedijatar) to očito znaju – i propuštaju na relativno skromnom statističkom uzorku (191 zlostavljana osoba) istražiti koliko dječaka doista ulazi u kategoriju predbubertetske djece. Da bi stvar bila „ljepša“, ostaje činjenica da je i većina žrtava starijih od 14 godina – također muškog spola.

O.K., ljudi baš nisu nepristrani.

U daljnjem tekstu „Diskusije“, pisci australske studije iznose kako je „najvjerojatnije objašnjenje razine zlostavljanja dječaka u crkvenim zajednicama … taj što crkve daju mnogo više prostora da muški zlostavljači budu sami sa dječacima nego sa djevojčicama, te da roditelji i kongregacije osiguravaju mnogo manje nadzora takvih odnosa“. Interesantno, kod anglikanaca nema ministranata – kod katolika su to uglavnom dječaci, što onda katoličkim svećenicima daje znatno veće mogućnosti privatnog kontakta sa dječacima, nego što je to slučaj sa djevojčicama (kako su bili upozorili autori „John Jay“ studije). Koji je to onda „prostor“ u kojemu anglikanski dječaci mnogo više „vise“ po crkvama od anglikanskih djevojčica, nije baš temeljito objašnjeno. Nemam u blizini nekog anglikanca da mi to objasni.

E da, autori tvrde da kod katoličkih svećenika ima veći broj zlostavljača, nego kod anglikanskih (str. 39 i 42). Tom se njihovom interesantnom tvrdnjom već pozabavio američki katolički pisac Richard Cross⁶: on je začuđen činjenicom da se autori nisu potrudili usporediti broj evidentiranih zlostavljača među anglikanskim klerom u Australiji, sa onim iz redova katoličkog klera u SAD. Naime, makar su pred sobom imali točan broj registriranih zlostavljača i točan broj anglikanskih svećenika, propustili su autori izvesti jednostavan statistički izračun koji bi im dopustio da usporede broj zlostavljača iz svoje promatrane grupe, sa onim iz američke. Richard Cross to izračunava umjesto njih – te nalazi da je postotak zlostavljača u australskom anglikanskom kleru 3,8%. Još jedna nevjerojatna sličnost sa podacima iz američke „John Jay“ studije.

Naši zaključci? Br. 1.: vrlo je interesantno (i žalosno) gledati koje će sve nasilje nad zdravim razumom učiniti znanstvenici kojima je stalo da se založe za interese homoseksualne zajednice. Br. 2.: pozivamo čitatelje da se mole, kako bi anglikanci poduzeli mjere koje bi spolno zlostavljanje maloljetnika u njihovoj zajednici umanjilo barem onoliko uspješno kako to bilježe statistike Katoličke crkve u SAD za razdoblje kada su katoličke biskupije počele sustavno voditi brigu o tom teškom problemu.