Fenomen seksualnog zlostavljanja djece u državnoj skrbi

Prošle i ove godine su i hrvatski mediji  izvješćivali o odgovornosti Katoličke Crkve u Irskoj [1]. Čak se i sam Papa više puta ispričavao[2] zbog propusta Crkvene hijerarhije u Irskoj, u Velikoj Britaniji i drugdje. I u nas je prije nekoliko godina nastao priličan skandal povodom propusta u vođenju „Caritasovog“ (pre)velikog doma za nezbrinutu djecu u Brezovici

Što je, međutim, sa zlostavljanjem djece u državnim ustanovama? Da li je tamo situacija doista bolja? Nažalost nije; situacija je zapravo grozna. Činjenica je dobro poznata, ali očito medijima nije tako interesantna kao zlostavljanje u Crkvenim ustanovama. Te ćemo se vjerojatno načekati dok se Barack Obama, Ivo Josipović ili neki drugi državnik bude morao ispričavati za propuste i zlostavljanja djece koja su povjerena na skrb državnim institucijama.

I u nas je prije nekoliko godina nastao priličan skandal povodom propusta u vođenju „Caritasovog“ (pre)velikog doma za nezbrinutu djecu u Brezovici. Neki su odgojitelji posezali za šibom i čupanjem za kosu (ja sam imao „privilegiju“ da me učiteljica u nižim razredima osnovne škole disciplinira baš tim metodama, tada se to još nije smatralo nekakvim velikim zlostavljanjem), održavanje higijene i prehrana nisu uvijek bili na odgovarajućem nivou, ali najgori su bili slučajevi seksualnog zlostavljanja. Nalazimo izvještaje[3] da je „kod jedne petogodišnje djevojčice utvrđeno da je stariji mentalno retardirani dječak seksualno zlostavlja“;  također „nagluhi dječak od 14-15 godina prema prijavi je dva puta silovan“,  „četvoro dječaka seksualno je zlostavljalo jednog štićenika“. Mediji su davali i neke detalje o zlostavljanjima; meni je to muka i čitati, a kamoli takve stvari zapisivati. Možda je dovoljno reći da je sve to užasno i žalosno.

I sada eto, gdje god Crkva nešto vodi, skandal do skandala, bolje je da tim popovima i ne dajemo mogućnost da vode neke odgojne ustanove i tamo vrše raznorazna zlostavljanja. Ili?

Kako smo i u dosadašnjim člancima o temi spolnog zlostavljanja djece mogli konstatirati, nije ta tema danas još ni približno dovoljno istražena. Tako se npr. u literaturi navodi da je daleko veći broj zlostavljača među muškarcima – te se uglavnom ocjenjuje da žene počine između 5% i 15% zlostavljanja. Kristina Sesar u svojem vrlo dragocjenom radu o spolnom zlostavljanju djece[4] objavljenom u „Ljetopisu socijalnog rada“ iz siječnja 2010. god. navodi, međutim, da neka novija istraživanja povećavaju postotak zlostavljanja od strane žena i do 40%; zloupotreba od strane žena se manje prijavljuje i nije dovoljno prepoznata od strane javnosti.  Može K. Sesar ipak izvijestiti o novijim istraživanjima iz kojih proizlazi da oko 25% djevojčica i 16% dječaka u Hrvatskoj biva izloženo nekom od oblika seksualnog zlostavljanja (što uključuje masturbaciju pred djetetom, izlaganje djeteta pornografskom materijalu, diranje po intimnim dijelovima tijela, prisiljavanje djeteta da dira odraslog, prisiljavanje na oralni, analni ili genitalni odnos).

A evo i podatka o stanju u Velikoj Britaniji, zemlji gdje je Papa nedavno morao svoju glavu posipati pepelom zbog zlostavljanja počinjenih od strane katoličkih svećenika:  prema britanskoj studiji iz 1999. godine[5] djeca u državnim domovima bivaju 6 puta češće medicinski tretirana zbog seksualnog zlostavljanja, a ona kod (privremenih) posvojitelja 7 do 8 puta češće, nego što je to slučaj sa općom populacijom djece.

U  SAD-u slično[6]: istraživanje provedeno Indiani  1992. godine pokazuje kako je postotak seksualnog zlostavljanja djece kod usvojitelja dvostruko veći nego u općoj populaciji; u grupnim domovima je ustanovljen čak 28 puta (dvadesetiosam!!)  puta veći postotak seksualnog zlostavljanja nego u općoj populaciji – djelomično stoga što se djeca u takvim ustanovama uzajamno zlostavljaju. Istraživanje iz 2005., provedeno u Oregonu i u državi Washington nalazi kako je skoro jedna trećina djece koja je bila u skrbi kod državnih ustanova izjavljuje da ih je zlostavljao posvojitelj ili neka druga odrasla osoba u domu kod kojega su bili na skrbi. Studija provedena u New Jerseyu 2003.   zaključuje da „postoji odsustvo ičega  što bi se približavalo razumnoj profesionalnoj prosudbi  … ne može se potvrditi da je bilo koje dijete u skrbi New Jerseja sigurno“. Još jači zaključak iznosi odvjetnica Marcia Robinson Lowry, izvršna direktorica udruge „Children’s Rights“ iz New Yorka: „Ja obavljam ovaj posao već dugo i zastupala sam tisuće i tisuće djece u skrbi, kako u skupnim tužbama, tako i kao pojedince, i skoro nikada nisam vidjela dijete – dječaka ili djevojčicu – koja je bila u skrbi na bilo kavo vrijeme, i koje nije bilo na neki način seksualno zlostavljano“.  Stručni članak u HG.org, „Worldwide Legal Directories“, potpisan od odvjetničke kuće Orlow, Orlow & Orlow iz New Yorka iznosi samo malo „skromniju“ procjenu[7]:  75%  djece u sustavu državne skrbi, doživjeti će seksualno zlostavljanje prije napuštanja tog sustava. U tom sustavu nalazi se u (2009. god.) 530.000 djece – ili 0,73 sve djece u toj velikoj zemlji.

Zbog zlostavljanja u Irskoj su neki biskupi morali dati ostavke, a isprike su davali kardinali i sam Papa. Kada ćemo imati prilike vidjeti „odgovorne“ iz državnog sustava skrbi za djecu kako daju ostavke, i možda guvernere Indiane, New Jerseya, Oregona … kako se ispričavaju.  Možda onda kada svjetski mediji počnu doživljavati njihovu krivnju za zlostavljanja koja se događaju u državnim ustanovama danas onako groznom, i izricati osudu onako indignirano, kako to čine kada su posrijedi  slučajevi zlostavljanja u ustanovama Katoličke Crkve iz 1970.-ih i 1980.-ih godina.

Možda.

Dario Č.

Slika: politka+