Zadnjih mjeseci možemo opaziti jednu medijsku “kampanju” bavljenja svećenicima – podofilima u zemljama Zapadne Europe. Slučajevi kojima se mediji danas bave stari su dvadeset i više godina. Crkva se javno kaje i ispričava, daju se ostavke koje su u najmanju ruku desetljećima zakašnjele.
Čak se i aktualnog papu stavlja u kontekst slučaja sa seksualnim zlostavljanjem u njegovoj izvornoj biskupiji u Njemačkoj – slučaja zlostavljanja počinjenih od jednog župnika u vrijeme kada Joseph Ratzinger još nije bio biskup (nego sveučilišni profesor), te mogućih propusta u provođenju crkvenog disciplinskog postupka i suradnji s građanskim vlastima (koje su svećenika – krivca kazneno ,,procesuirale” i kaznile), počinjenih u vrijeme kada je Ratzinger već bio na službi u Vatikanu.
Sve ovo napadno sliči na medijsku eksploataciju slučajeva seksualnog zlostavljanja malodobnika počinjenoga od strane katoličkih svećenika – koju smo prije nekoliko godina imali priliku pratiti u Sjedinjenim Američkim Državama.
Povijest je učiteljica, tako nekako počinje jedna izreka. Pa da onda pogledamo tu „noviju povijest“.
SAD – objektivne činjenice
U SAD-u se zadnjih desetak godina vrlo mnogo govorilo i pisalo o seksualnim zločinima protiv maloljetnika, te se kod njih udomaćilo govoriti o „Child Abuse“ – što bismo hrvatski rekli „zlostavljanje djece“. U toj grupi imamo slijedeće medicinske termine, koji ukazuju na poremećaje u seksualnom ponašanju zlostavljača:
– infantofilija („infanthophilia“) je rijedak oblik seksualnog poremećaja kod kojega je seksualna žudnja usmjerena prema djeci staroj do 24 mjeseca;
– pedofilija („pedophilia“) predstavlja poremećaj kod kojega je libido usmjeren prema predpubertetskoj djeci, po prilici do 13 godina starosti;
– efebofilija („ephebophilia“, nekada „hebephilia“) je poremećaj gdje je poremećaj usmjeren prema maloljetnicima u pubertetu. Tipičan zlostavljač je homoseksualac koji ima „na meti“ dječake u dobi od 14 do 17 godina, tada govorimo o „pederastiji“. Kada je predmet žudnje djevojčica, govorimo o „sindromu Lolite“ (prema slavnom književnom djelu V. Nabokova).
Od početka medijskog interesa za zlostavljače djece i maloljetnika među katoličkim svećenicima u SAD bilo je različitih procjena o udjelu zlostavljača među svećenicima – od 0,12 % do 6%. Ozbiljne studije danas uglavnom kao broj uzimaju da je takvih bilo od 2 do 4%, što je strašno mnogo. Među žrtvama seksualnih zlostavljača iz redova katoličkog svećenstva, bilo je 6% njih u dobi do 7 godina, oko 80 % ih je bilo u dobi od 11 – 17 godina.
Sada, šira slika: prema ozbiljnim procjenama za opću populaciju SAD-a, oko jedne šestine osoba muškog spola, i čak oko jedne četvrtine osoba ženskog spola bilo je zlostavljano u vrijeme maloljetnosti. Od ukupno 39 milijuna Amerikanaca koji su bili žrtvama spolnog zlostavljanja dok su bili malodobni, ima oko 26 milijuna osoba ženskog, i 13 milijuna osoba muškog spola. Najviše do jedne četvrtine takvih kaznenih djela počine osobe ženskog spola (tako je i sa drugim vrstama zločina, muškarci su općenito agresivniji u poduzimanju kriminalnih aktivnosti i skloniji ponovnom činjenju zločina). U najnovije vrijeme se pažnja stručne i opće javnosti usmjerava i prema slučajevima seksualnog zlostavljanja djece od strane druge djece.
Nadalje: od svih seksualnih zločina, na spolno zlostavljanje maloljetnika otpada oko 70%. Za oko 75% istraženih zločina se sazna slučajno, djeca u pravilu taje da su bila zlostavljana. Oko 20% žrtava će tijekom istrage zanijekati zločin, premda se doista dogodio.
Posljedice zločina su teške: oko 50% žena u američkim zatvorima tvrdi da su bile žrtve spolnog nasilja u djetinjstvu ili ranoj mladosti. Dvije trećine maloljetničkih trudnoća zabilježi se kod malodobnica koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja (rijetko u izravnoj svezi sa takvim seksualnim činom). Među silovateljima i drugim seksualnim prijestupnicima oko 75% su bili spolno zlostavljani kao malodobnici.
Što fali iznijetim statistikama?
Do danas je, izgleda, jedina specifična populacija ozbiljno procijenjena u smislu sklonosti prema seksualnom zlostavljanju malodobnika katoličko svećenstvo; u 2004. je Američka biskupska konferencija naručila sveobuhvatno istraživanje cjelokupne svećeničke populacije („John Jay Report“) – uključujući umirovljene svećenike, te one kojima je na drugi način prestala služba. Iz tog istraživanja proizlazi da od ukupnog broja zlostavljača među svećenicima, za oko 17% ima sumnje da su počinili tri ili više slučaja zlostavljanja. Preko 80% žrtava svećenika – pedofila su bili dječaci (točno obrnuto od situacije u općoj populaciji).
Ovakvi su rezultati studije „podučili“ crkvenu hijerarhiju da napokon (ponovno) počne provoditi propis da se osobe sa homoseksualnim tendencijama ne smiju zaređivati za svećenike; propis koji je od liberalizacije opće „seksualne klime“ na Zapadu bilo posve zanemaren. Vatikan je stao iza takve politike, i ozbiljno je odlučio ne prihvatiti sugestije da takvo nešto predstavlja diskriminaciju homoseksualaca.
Sa druge strane, ispada da ima među katoličkim svećenicima mnogo seksualnih zlostavljača. I ima. Ili je barem bilo (o tome više u slijedećem poglavlju).
Ali, hajdemo pogledati: u SAD, muškarci počine oko polovicu svih zlostavljanja: desetak posto zlostavljanih su žrtve žena – zlostavljača; oko 40% zlostavljanih, bili su zlostavljani od starije djece.
Među muškarcima – zlostavljačima, 30% su očusi, 24% su usvojitelji, 20% su „partneri“ od mame. Biološki očevi sudjeluju među zlostavljačima sa 7%. Ukupno je 88% posto žrtava muških zlostavljača bilo viktimizirano po počiniteljima iz ovih grupa.
Preostalih 12% žrtava muških zlostavljača, viktimizirano je od strane učitelja, trenera, odgojitelja, susjeda, neznanaca … i vjerskih službenika.
Od trideset i devet milijuna zlostavljanih, niti jedan promil ne otpada na žrtve svećenika. U policijskim statistikama i u ozbiljnim stručnim radovima o zlostavljanju maloljetnika „svećeničko zlostavljanje“ se uopće i ne razmatra zasebno.
Držanje Katoličke Crkve u SAD-u
Po svemu sudeći, sve vrste seksualnog kriminaliteta su jako narasle uslijed šire dostupnosti pornografije i jednog pada spolnog morala 1960. – ih i 1970. – ih kojega obično nazivamo „seksualna revolucija“.
Zapravo, baš od tih godina rastu sve vrste kriminaliteta – u tridesetogodišnjem razdoblju 1960. – 1990. god. stope kriminala u SAD su približno upetorostručene. Od početka 1990. godine sustav se „snašao“ na način da za kriminal u povratu dosuđuje vrlo dugačke zatvorske kazne, pa je naprosto veliki broj potencijalnih počinitelja „iza brave“. Uglavnom zahvaljujući takvoj postroženoj politici kažnjavanja, u zadnjih je dvadeset godina kriminal smanjen za oko jednu trećinu; tako su sadašnje brojke za oko 3.5 puta veće od broja kriminalnih djela iz 1960.-ih – a ne za pet ili osam puta, kamo bi „statističke krivulje“ kriminaliteta zacijelo došle.
Nešto slično vidimo i kod Katoličke Crkve: prema gore spomenutoj „John Jay“ studiji („John Jay“ je ime pravnog fakulteta koji je studiju sačinio) iz 2004. godine, 75% svih registriranih zločina počinjenih po katoličkim svećenicima zbio se u razdoblju 1960. – 1984. Baš te 1984. godine katolički biskupi uspostavili su suvislu politiku u pitanju spolnog zlostavljanja, te broj seksualnih zločina rapidno opada. Samo 3% svih zločina počinjeno je nakon 1990. godine. Nakon 2000. godine (do 2004., kada je studija sačinjena), uopće nema registriranih zločina, koje bi počinili katolički svećenici.
I tek je ova zadnja brojka posve zadovoljavajuća.
Ne ukazuje ta brojka, doduše, da su zlostavljači ozdravljeni od svojih poremećaja – nego će prije biti da su isključeni iz doticaja sa djecom, ili posve uklonjeni iz svećeništva. I to je, međutim, dobro; zamislimo si na trenutak nerealnost jedne hipotetske situacije u kojoj bi američko društvo kao cjelina postiglo slične rezultate u borbi protiv kriminaliteta.
Pri tome, valja opaziti: nedvojbeno se ZNA (ne samo nagađa) da su državni školski okruzi („school district“ je posebni sustav u organizaciji vlasti u SAD, 13.506 takvih jedinica ima vlastite porezne prihode, vlastite izbore i u principu su neovisni od gradskih i inih lokalnih vlasti) osamdesetih godina postupali jednako kao i katoličke biskupije: gurali su glavu u pijesak, nagovarali roditelje da šute, premještali osumnjičene učitelje u druge škole i propuštali slučajeve prijaviti policiji. Poslije su naučili postupati bolje.
Što da se kaže: neznanje je majka loših odluka. Kada imaš priručnik koji ti kaže kako treba postupiti, sva je prilika da nećeš u svakom pojedinačnom slučaju ponovo otkrivati „toplu vodu“. Npr. da u slučaju prijave protiv svećenika / profesora / trenera / zatvorskog čuvara treba slučaj odmah prijaviti policiji.
Neke specifičnosti američke pravne i medijske kulture
Slučajevi svećenika – seksualnih zlostavljača sporadično su se sudili „oduvijek“. Vjerojatno je „siva brojka“ neotkrivenih slučajeva bila visoka – kako je to i inače slučaj sa seksualnim kriminalom.
Nakon 2000. godine, međutim, vlasti pojedinih federalnih država su jedna po jedna ukinule odredbe o zastari, kada su posrijedi seksualni zločini protiv malodobnika. Dozvoljen je kako kazneni progon davno zastarjelih zločina, tako i isticanje zahtjeva za naknadu štete iz tih zločina.
Tu sad, međutim, imamo jednu zanimljivu pojedinost: državne škole mogu odgovarati za štetu samo do jednog određenog iznosa. U većini saveznih država to je iznos od 300.000 dolara.
Što s time? Progon zločina starog nekoliko desetljeća, u kojemu nije pravodobno provedena kvalitetna istraga, vrlo je skup. U Americi više nego igdje drugdje. Takve „egzibicije“ (usporedive sa ovim slučajevima koje pratimo kod haaškog tribunala) mogu si dopustiti državne vlasti, koje na raspolaganju imaju personal zaposlen u policiji, državnim odvjetništvima i raznim drugim agencijama. Taj je personal, međutim, prilično opterećen „friškim“ slučajevima kriminala, i državne vlasti su samo sporadično pokazivale interes za slučajeve svećenika – zlostavljača stare dvadeset i više godina.
Ali su interes pokazale velike američke odvjetničke firme, koje su stalno otvorene slučajevima kakav nam je u filmu „Erin Brockovich“ prezentirala slavna Julia Roberts. Uz honorar u visini od jedne trećine do jedne polovine postignute zarade, mogu takve firme uložiti tisuće radnih sati (tj. resurse vrijedne milijune dolara) u jedan takav slučaj. Naravno, državnu školu uz takav utrošak resursa uopće nema smisla tužiti.
Nema puno smisla tužiti niti tipičnu privatnu školu – one su samo rijetko dovoljno bogate da prežive takav jedan „pravni napad“. Vlasnici će radije proglasiti stečaj. Jednak je slučaj i sa školama raznih protestantskih kongregacija.
O raznim očusima i izvanbračnim „supruzima“ – zlostavljačima uopće ne treba niti razmišljati: ako posrijedi nije neki bogataš tipa Michael Jackson, teško da će neki odvjetnik ili novinar pustiti suzu ili potrošiti više od sat vremena na takav slučaj.
Ali je Katolička Crkva pravno drugačije ustrojena: tu je „pravna osoba“ u principu biskupija, ima mnogo nekretnina, zaposlenog osoblja, sve je to financirano urednim i centraliziranim budžetima. I država nije te biskupije zaštitila onim relativno niskim iznosom maksimalne odštete, kojim je „pokrila“ vlastite školske okruge.
I onda su odvjetničke tvrtke „navalile“ na katoličke biskupije i pripadajuće im školske i druge ustanove. Zločini su počinjeni, žrtve trpe štetu, zakon i ekonomska logika daju im svaki razlog da to učine.
A mediji u Americi posvećuju onome što mi zovemo „crna kronika“ (još) veću pažnju nego je to slučaj u nas. Osobito se prate veliki sudski slučajevi. I naravno, jest da je u Bostonu ove 2002. god. stotinu očuha silovalo svoje pastorke. Pas ugrizao poštara, čuli smo to već. Ali ako se te iste godine u Bostonu sud bavi jednim svećenikom koji je 1982. godine zlostavljao neke ministrante – to je velika vijest. Slično suđenju protiv igrača „američkog nogometa“ O. J. Simpsona: jest da je iste 1994. godine moralo biti i drugih ljubomornih muževa koji su počinili zločin iz strasti, ali kada je ubojica jedan takav poznati sportaš – čak smo i mi u Hrvatskoj čuli o tome. I nakon petnaestak godina, još uvijek pamtimo njegovo ime, makar ne znamo da li on igraše „football“ ili „baseball“.
I tako se dobije jedna neproporcionalna medijska pažnja. Negativna. Ne pomaže ništa činjenica, da je u doba pokretanja „medijske kampanje“ pedofilski kriminalitet među katoličkim svećenstvom već bio sveden približno na nulu.
A da ima „medijskih djelatnika“ kojima na oči padne crvena krpa čim čuju za Katoličku crkvu, pa onda sa nasladom i primjetnom tendencioznošću seciraju svaki skandal u koji su umiješani svećenici, svatko pametan može i sam uočiti. Ima takvih i u Americi, jednako kao što ih ima u Hrvatskoj.
Zaključci
Zaključci? Skoro mi budalasto izgleda išta zaključivati o temi koja je tako bolna za žrtve i za njihove obitelji. I za obitelji zlostavljača. Ako je zlostavljač katolički svećenik, ta obitelj može biti velika: redovnička kongregacija, župa, biskupija. Ista „obitelj“ je u pravilu i „obitelj“ žrtve.
Jer ovo gore, uglavnom su nekakvi statistički podaci. I to manji broj od dostupnog nepreglednog broja numeričkih veličina, koje su stručnjaci izvukli na statističkoj masi od 39 milijuna izravnih žrtava (samo u SAD-u). Nema tu suza i grča, posramljenosti, muka, osjećaja ostavljenosti i usamljenosti, mržnji i očaja. A bez njih, uopće se ne može shvatiti cijelu ovu stvar.
Bol. Nema ni onih slučajeva u kojima su žrtve uspjele pronaći mir za svoje duše. Teško je sve to shvatiti onima, koji nisu u tom kolopletu zločina i patnje imali nesreću sudjelovati.
Nema ni onih zlostavljača, koji su se iskreno pokajali, i možda negdje prikazuju pokoru za ljude kojima su naudili.
Dobro je da vidimo, da je Crkva u Americi pronašla načine kako da stane na kraj zlostavljanju maloljetnika od strane katoličkih svećenika. Daj Bože, da bismo i mi u Hrvatskoj na vrijeme od njih naučili kako se to čini.
Dario C.
