Otkako je Republika Hrvatska potpisala Ugovore sa Svetom Stolicom i otkako se u tim ugovorima regulira i određena nadoknada za rad katoličkih svećenika u Domovini, ne prestaju prepucavanja u javnosti glede toga. Mnogi smatraju da je Katolička Crkva u Hrvatskoj privilegirana u odnosu na druge vjerske zajednice i da treba smanjiti njezin utjecaj. U svakom drugom, pa i u ekonomskom pogledu. Među samim katolicima puno je onih koji smatraju da takvo što Crkvi nije potrebno i da ona može i treba živjeti i bez dotacija Države. Ima i katoličkih svećenika koji su uvjereni da nam takvo što nije potrebno pa šire tezu da je tim činom Crkva u Hrvata izgubila svoju vjerodostojnost, da više nije slobodna, da je »otupljena oštrica njezina mača”, da je izgubila mogućnost kritičkog promišljanja o suvremenoj zbilji, da je »ubila« u sebi proročku riječ… Poneki idu čak tako daleko da više, zbog sada već redovitog načina financiranja Katoličke Crkve, ne žele ići u božićni pohod obiteljima jer i to se može doimati kao skupljanje novca za Crkvu i župnu zajednicu. A to opet nije potrebno ako već postoje novčani doprinosi Republike Hrvatske Katoličkoj Crkvi.
I blaženi Antonio Chevrier dijeli stavove ove skupine pa piše svećenicima: “Nemojmo ni od koga tražiti ništa… prepustimo Bogu brigu za nas. On će nam dati što nam je potrebno. Kad se brinemo za duhovna dobra, materijalna dolaze sama od sebe. Dobro je sve očekivati od Providnosti i ako nas ona pusti da malo čekamo, to je zbog toga što Bog ne želi naša djela ili pak želi da ih pročistimo, tražeći samo najbitnije.” Protivnici Crkve sretni su zbog takvih promišljanja pa jedva čekaju prigodu da progovore o računima crkvenih institucija ili crkvenih službenika želeći time opravdati svoj stav da Država ne treba novčano pomagati Katoličku Crkvu u Hrvata.
Kad je današnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio ministar unutarnjih poslova u Vladi Republike Francuske i kad je trebao odgovarati na pitanja vezana uz laičnost (sekularnost) države, u razgovoru s jednim novinarom rekao je sljedeće: “Vjerovati da Država može ostati potpuno neutralna u odnosu prema religiji je stav koji se izravno suprotstavlja stvarnim činjenicama… Danas je”, nastavio je, “važnije otvarati mjesta kulta u velikim gradskim sredinama od inauguriranja športskih dvorana.” Gospodin Sarkozy smatra proturječjem činjenicu da se “religijama priznaje njihova pozitivna uloga u društvu i da im se u isto vrijeme potpuno negira svaki oblik javnoga financiranja”. (Cijeli razgovor može se pročitati u knjizi: La republica, le religioni la speranza, u talijanskom prijevodu V. Pacifici, Nuove idee, Roma, 2005.)
Žalosna je činjenica da države, koje žele biti sekularne u političkom smislu, smatraju da se to postiže time što se prekida svaki odnos s religijama ili vjerskim zajednicama, osobito tradicionalnima, posebno katoličkom vjerom. I previše olako se zaboravlja da mnoge vrijednosti koje stoje u temeljima modernih država svoje ishodište imaju u vjeri. “Neke fundamentalne karakteristike liberalne demokracije jasno je da vuku svoje podrijetlo iz kršćanstva”, kaže Viola u svojoj knjizi »Laicidad de las instituciones«. Država ne može imati jedan te isti odnos s različitim religijskim kulturama. Ne može se zanijekati različita uloga koju je svaka od tih vjerskih zajednica imala, ili još ima, u povijesti jednoga naroda. Da bi država bila laička (svjetovna), ne mora izbrisati svoju povijest, odreći se svoga identiteta, anulirati svoje posebnosti i osobitosti i slijepo slijediti kozmopolitski mit Prosvjetiteljstva. Vrednovanje tradicije, suživot u različitostima, koncept “glokalizacije” (globalna dimenzija harmonično se uklapa u lokalnu, daje prostora lokalnoj da obogati globalnu svojom kulturom, tradicijom, obilježjima, posebnostima, vjerom) omogućuje svakoj državi da se lakše laicizira, a da u isto vrijeme ne zanemari svoje tradicijske vrijednosti.
Kad je o našoj Državi riječ, i o njezinu sekularnom statusu, Katolička Crkva u Hrvata, kao najmnogoljudnija vjerska zajednica, ne ugrožava njezinu laičnost, ne suprotstavlja se njezinim globalnim stremljenjima, ali jednako tako ne želi da se zanemari njezina uloga u povijesti ovoga naroda i u povijesti nastanka ove Države. Točno onako kako kaže aktualni francuski predsjednik. Ako Država, koliko god ona težila sekularnom ustroju, zanemari – i u financijskom pogledu – posebnu ulogu Katoličke Crkve na ovim prostorima, ona se odriče važnoga obilježja svoje povijesti i sadašnjosti.
I druge vjerske zajednice mogu s ovom Državom sklapati ugovore, ali ne može ih se odmah jednako vrednovati, jer nemaju isto značenje za povijest ovoga naroda i ove zemlje. Globalizacija ne bi smjela ni u ovom pogledu zanijekati glokalizaciju, odnosno ne bi se smjelo dogoditi da zbog porasta nekih religija, pa bilo to i 500% u današnje vrijeme i na našim prostorima, njihov utjecaj odjednom bude 500% veći od vjere s kojim je ovaj narod srastao i na čijim je civilizacijskim trendovima, načelima i vrednotama odgajan. Pravda zahtijeva da se svakomu dadne ono što mu pripada. Zašto bi onda, kad je o Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj riječ, bilo drugačije!? Zar radnik nije vrijedan svoje plaće?
fra Žarko Relota / VJESNIK Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 1-2/2011.
