Homoseksualnost kao normalna činjenica. Barem trideset godina u društvu Zapada djeluje snažan lobi koji nastoji postići da ljudima u glavu uđe ova jednostavna ideja: homoseksualci su poput ljevorukih; oni su očito rjeđi od dešnjaka, ali zbog toga ih ne sudimo kao osobe „koje griješe“. Sve u svemu: biti „gay je O.K.“, barem koliko i biti heteroseksualac. Tko god tvrdi suprotno, gubi pravo da govori pred javnošću globalnog sela i biva diskvalificiran kao netolerantna osoba koja diskriminira homoseksualce, koja ih mrzi i drži ih za opasne i beznadne osobe. Očito, riječ je o potpuno lažnoj optuži, koja želi neutralizirati istinu: a istina jest, da je homoseksualnost patološko stanje, koje ometa punu realizaciju osobe.
Novi koncept normalnosti
Pred nama je klasična operacija socijalnog inženjeringa kojoj je cilj da jednu normalnost sociološkog tipa pretvori u jednu normalnost antropološko – moralnog tipa: ako postoji relevantni broj homoseksualaca, i ljudi ih odobravaju, mora se zaključiti da je prakticiranje homoseksualizma ponašanje koje je sa etičkog stajališta apsolutno nevino. Ne slučajno, Pokret za oslobođenje homoseksualaca, osnovan u New Yorku 1969. godine, zahtijeva dvije stvari: toleranciju, shvaćenu kao punu društvenu, ekonomsku, političku i pravnu jednakost homoseksualaca; te odobravanje, shvaćeno kao rašireno mišljenje da je homoseksualnost jedna normalna stvar. Međutim, premda se taj gay lobi predstavlja javnosti kao ponosan i složan, životna realnost pojedinaca koji žive u tom stanju je posve drugačiji: to je život koji je često označen patnjom i nemirom, dodatno otežan vrištećim i provokativnim stavovima pokreta za promjenu javnog mišljenja, koji jaše tigra seksualne transgresije. Postoji paradoks kojeg mnogi ignoriraju: prvi korak u pomaganju homoseksualcima jest, da se otvoreno prizna da u takvom svojem stanju oni žive loše. Čak i kada se homoseksualnost naizgled prihvaća sa vedrinom, ona neće nikada biti kompatibilna sa dubljim slojevima osobnosti.
Homoseksualnost kao bolest
Dakle, novine, TV, film, „sapunice“, sve je to pod velikim utjecajem tog homoseksualnog lobija, koji svakog dana poduzima poneki mali korak radi „normalizacije“ slike o homoseksualcima u očima javnosti. Primjenjuju se tehnike vrlo nalik onima koje su korištene od strane feminističkog lobija u 1970.- ima, kada su film i televizijske serije bile preplavljene ženama – sucima, ženama – policajcima, ženama – vojnicima, sa svrhom da se potaknu procesi identifikacije kod ženske publike. Danas, filmske fikcije se pune osobama koje svoju homoseksualnost ne skrivaju, nego se njome diče, kao potvrdu jedne socijalno relevantne pripadnosti: publika na taj način asimilira subliminalnu poruku kako nema baš ničega čudnog da se u javnosti uzme „ulogu“ homoseksualca, sretnog i zadovoljnog svojim stanjem. „Gay lobi“ je vrlo jake pritiske izvršio također i na polju psihijatrije i psihoanalize, kako bi se navelo znanstvenike da priznaju kako je homoseksualnost normalna. Ljudima nije poznata jedna značajna činjenica: sva tri velika pionira psihijatrije – Freud, Jung i Adler – promatrali su homoseksualnost kao jednu patologiju. Danas je, međutim, termin „homoseksualnost“ nestao iz psihijatrijskih priručnika o mentalnim bolestima. Međutim kako piše američki psiholog Joseph Nicolosi, nikakva sociološka ili psihološka istraživanja ne mogu objasniti takvu promjenu, te nije priskrbljen nikakav znanstveni dokaz koji bi opovrgnuo 75 godina kliničkih istraživanja o homoseksualnosti kao o patološkom stanju.
“Rođen kao homoseksualac”
Homoseksualci često vjeruju da su rođeni takvima. Takvo javno mnijenje dovodi do mišljenje da su određene osobe „tako stvorene, nema ničega što bi mogle poduzeti da se promijene“. Pravno i socijalno priznanje homoseksualnosti bi postalo gotova stvar, ako bi se moglo znanstveno dokazati da je posrijedi jedno urođeno stanje. Međutim je dokazano točno suprotno: a to jest, da genetski i hormonalni čimbenici ne odigravaju odlučnu ulogu u razvoju homoseksualnosti. Mogu stvoriti povoljne uvjete za razvoj homoseksualizma, ali ga ne mogu sami po sebi prouzročiti. Prema tome, ne postoji nikakav „homoseksualni gen“ koji prisiljava osobu da bude takvom. Mogu međutim postojati urođena stanja, koja čine jednostavnijim klizanje prema homoseksualnosti. „Biti gay“ u konačnici ipak ostaje posve psihološki fenomen.
Liječenje je moguće
Prava atrakcija, u novinarskom smislu, je baš ovo: da je moguće osloboditi se homoseksualnosti. Nije riječ o jednoj teoretskoj tvrdnji, niti o kakvom zahtjevu moralne naravi: psiholozi od autoriteta koji godinama rade na tom području mogu dokumetirati mnogobrojna „izlječenja“ gay – osoba koje su – očito bez prisile ikakve vrste – započele sa ozbiljnim psihoanalitičkim liječenjem, te su posve izašle iz tunela jedne neispunjene osobnosti. Naravno, prvi korak na tom teškom putu je da se prizna potreba za pomoći, u suprotnosti sa općim stavom koje nameću mediji, da se, naprotiv, treba pomiriti sa činjenicom da se osobe rađaju kao homoseksualci. Nema veće laži: bezbrojna istraživanja su već pokazala da je homoseksualna orijentacija povezana sa složenom serijom događaja koje je osoba doživjela tijekom djetinjstva i adolescencije. Ovo otkriće pokazuje kako „gay lobi“ ne samo da čini zlo osobama koje navodno želi štititi, nego, još više, navodi javno mišljenje da zanemari seriju edukativnih informacije koje bi u mnogim slučajevima mogle spriječiti nastanak problema. Znamo, na primjer, da u životu velikog broja odraslih homoseksualaca imamo jednog „kratkotrajnog“ oca; često potječu iz razbijenih obitelji, uslijed razvoda. Ne slučajno, također je i ovdje najbolji način prevencije obrana obitelji, osobito obnavljajući figuru jednog nježnog ali strogog oca, sposobnog da nametne pravila i zabrane. U tom smislu, pokreti za oslobođenje homoseksualaca spadaju među ogorčene neprijatelje obitelji.
Naučavanje Crkve
Katolička crkva nastavlja naučavati – u potpunoj vjernosti Svetom pismu i Tradiciji – da su “čini homoseksualni u sebi neuredni. Protive se naravnom zakonu. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357). Učiteljstvo razlikuje ponašanje od sklonosti: obzirom da psihički nastanak homoseksualizma ostaje u velikom dijelu neprotumačiiv, puko postojanje takve sklonosti ne predstavlja krivnju, dapače valja osobe koje se nalaze u takvom stanju prihvatiti „s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću“ (br. 2358). Također je očito da su homoseksualne osobe pozvane na čistoću i kršćansko savršenstvo, izvlačeći snagu iz molitve i sakramentalne milosti: „u tom smislu – piše o. Livio Fanzaga – postoji težnja za približavanjem pogleda znanosti i Crkvenog pastorala; znanost i moral ovdje djeluju zajedno prema pozitivnom cilju povjerenja i nade“. Od homoseksualnosti se može ozdraviti.
Mario Palmaro
Preuzeto iz: CulturaCattolica.it 1
Bibliografija:
– Joseph Nicolosi, „Omosessualità maschile: un nuovo approccio“, SugarCo Edizioni, Milano 2002.
– G. Van den Aardweg, „Omosessualità e speranza“, Ares, Milano 1985.
– Catechismo della Chiesa Cattolica, Editrice Vaticana, n. 2357-2359.
