Katolici su za vrijeme inkvizicije pogubili 95 miliona nevinih žrtava. Kako onda Katolička Crkva može biti Kristova Crkva? Otprilike to je sve što fundamentalisti (ne)znaju o inkviziciji. Na žalost, ni katolici ne znaju puno više, te lako upadnu u postavljenu klopku.
Da bismo bolje razumjeli što taj kontekst znači, uzmimo kao primjer židovski zakon Starog saveza. Žena koja bi izgubila nevinost prije braka, ili u braku počinila preljub, bila bi kamenovana (Pnz 22,13-24). S današnjeg motrišta odredba je o smrtnoj kazni za takav prijestup u najmanju ruku brutalna. Nitko, međutim, pametan neće zbog toga osuditi Židove ili reći da oni nisu bili Božji narod. Fundamentalisti su, međutim, spremni razumjeti židovski zakon Starog saveza, opravdavajući ga povijesnim okolnostima, no kad je riječ o inkviziciji, važeća su samo današnja mjerila, što je izvan pameti.
No vratimo se inkviziciji. Ona nije bila jedna, nego su bile tri: srednjovjekovna (započeta u Francuskoj 1184.), španjolska (od 1478.) i rimska (od 1542.). Od ove je tri rimska bila najblaža.
U srednjem vijeku, pa i na početku novog, crkvena i državna vlast bile su isprepletene, slično kao i u doba židovskog kraljevstva, a službena je, državna vjera u zapadnom svijetu bila katolička. U 11. se stoljeću, međutim, u Francuskoj pojavila sekta katara, koja je naučavala da postoje dva boga, i da je sve materijalno zlo. Od tih zala za njih su najveća bila brak i rađanje djece, dok su bludništvo i samoubojstvo proglašavali vrlinom. Kad su se katari počeli naveliko širiti, država je (a s njom i Crkva, jer je granica među njima bila difuzna) morala nešto poduzeti, i to zbog dva razloga. Kao prvo, širenje je nedržavne religije bilo ravno veleizdaji – najvećem zločinu tog doba; a kao drugo, katarski je nauk prijetio i samom opstanku civilizacije, jer mu je ideal bio izumiranje ljudskog roda, što priznaju čak i protivnici Katoličke crkve, primjerice Henry Lea, koji tvrdi: “da su katari prevladali, ili da im se čak dopustilo ravnopravno postojanje, njihov bi utjecaj postao katastrofalan”. A za njihov nestanak možemo zahvaliti baš srednjovjekovnoj inkviziciji.
Španjolska je pak inkvizicija bila ustanovljena radi otkrivanja Židova i muslimana koji su, radi svog probitka, samo hinili da su katolici, no potajice štovali i širili svoju vjeru. Zadaća je, međutim, španjolske inkvizicije bila i skidanje ljage s ljudi optuženih za krivovjerje.
Inkvizicija, što znači istraga, ispitivanje, nije nipošto nikakav katolički izum, jer ju je ustanovio sam Bog, budući da Stari zavjet jasno veli: “Ako se u tvojoj sredini – u bilo kojem tvojem gradu što ti ga dade Jahve, Bog tvoj – nađe čovjek ili žena da učini što je zlo u očima Jahve, Boga tvoga, i krši njegov Savez: otišavši da iskazuje štovanje drugim bogovima te se pokloni njima, suncu, mjesecu, ili bilo čemu od nebeske vojske, a što sam ja zabranio, i tebi se to javi i ti to čuješ, onda pomno istraži [nota bene, “pomno istraži”]; i bude li istina, i doista se ta grozota učinila u Izraelu, onda toga čovjeka, ili tu ženu, koji učiniše takvu opačinu, izvedi na gradska vrata te ih kamenuj da poginu” (Pnz 17,2-5). Nema nikakve dvojbe da je bilo Židova koji su potajice obdržavali, pače i širili lažnu vjeru (Pzn 13,1-12), pa da bi se kraljevstvo zaštitilo od pogubnog poganstva, Bog je naredio da se unište čak i čitavi gradovi koji bi mu se odali (Pnz 13, 13-17). U to doba, baš kao i u srednjem vijeku, vjerske su vođe baš pomoću inkvizicije uništavale krivovjerje u svojoj sredini (vidi Pnz 13,6; 17,7.12). A u Novom zavjetu sveti Pavao piše u Poslanici Korinćanima i Titu (1 Kor 5,13; Tit 1,10-11; 3,10) o nužnosti da se to zlo iskorijeni.
Što se pak tiče o 95 milijuna pogubljenih, taj broj spada u čistu fantastiku. S obzirom na tadašnji broj stanovnika, riječ bi bila o pokolju koji bi opustošio Europu. S druge strane, najnovija istraživanja govore da je u Španjolskoj u rasponu od nekoliko stoljeća bilo izvršeno tek nekoliko tisuća pogubljenja.
Usporedimo to s današnjim Sjedinjenim Državama. Samo od 1930., od kad se vodi evidencija, pa do 2003. godine bilo je pogubljeno 4718 ljudi, a procjene se za čitavo 20. stoljeća kreću oko 7000 smaknutih. I dokaz tvrdnji da mnogo bolje nije ni danas, navedimo podatak da je 1. travnja 2003. na izvršenje smrtne kazne čekalo još 3533 osobe.
Nitko ne spori da je u inkviziciji bilo i zloporaba, ali je i sam Isus rekao da će u njegovoj Crkvi biti dobrih i zlih (Iv 6,70). Nema dvojbe da je bilo i nevinih žrtava, no to je realnost svakog zakona o smrtnoj kazni. Spomenimo, ilustracije radi, da je u Sjedinjenim Državama od 1973. do 2003. bilo oslobođeno 112 na smrt osuđenih jer su dokazali svoju nevinost. Koliko nevinih nije bilo te sreće, nemoguće je dokazati, budući da je to moguće samo revizijom postupka, što se rijetko čini, ali se zna za bar 23 slučaja. A takve se strašne omaške zbivaju u sudstvu danas, u 21. stoljeću, u modernoj eri razvijene forenzike, genetike i analize DNK. S kojim onda pravom tako glasno osuđujemo jedno mnogo zaostalije doba?
Kad sve to objasnite fundamentalistima, oni će se uhvatiti za posljednju slamku, za tvrdnju da je spaljivanje na lomačama bilo nehumano. Čemu nema prigovora, kad to promatramo iz današnje perspektive, no ne zaboravimo da se sve to zbivalo u doba kad su vješali djecu zbog sitne krađe, a žive ljude razvlačili na kotaču za tek malo teže prijestupe. U odnosu na to, spaljivanje na lomači često već zadavljene ili dimom omamljene žrtve, teško bi se moglo nazvati posebno teškom kaznom. Napokon, ne zaboravimo ni da od svojevrsne inkvizicije nije prezala ni Reformacija, pa je tako što u Engleskoj, što u Calvinovoj Genevi, pogubila na tisuće katolika.
Bog je odredio da moramo “iskorijeniti zlo iz svoje sredine” (Pnz 17,7), a sredstva su za to bila u skladu s vremenom. Ako današnji čovjek ne vidi ništa zazorno u tome da se smrću kažnjavaju masovni ubojice – manijaci i teroristi – teško je zamjeriti ondašnjim ljudima što su u doba kad su se i sitni prekršaji kažnjavali smrću, sličnom kaznom kažnjavali i ljudi koji su širenjem krivovjerja ljudima oduzimali ne ovaj, vremeniti, nego onaj drugi, vječni i mnogo vrjedniji život.
Ivan Poljaković
