Sestra Hannah (rođena 1962.) je iz Njemačke. Od 1988. je članica Katoličke zajednice Blaženstava. U Međugorju (Bosna i Hercegovina) radi s hodočasnicima koji traže duhovno i emocionalno iscjeljenje. Osim toga u raznim zemljama drži seminare o psiho-duhovnom pomaganju, seminare zasnovane na iskustvima koja je njezina zajednica skupila u razdoblju od preko 30 godina u kući „Chateau Saint Luc“ u južnoj Francuskoj. Izobrazba: socijalni radnik, terapeut (NLP) i sistemska supervizija (M.Sc.).
Intervju sa sestrom Hannom
Zajednica Blaženstava
Katolik: Sestra Hannah, upravo priređujete seminar o unutarnjem iscjeljenju. Što je to? Je li svakom čovjeku potrebno unutarnje iscjeljenje?
Hannah: U najširem smislu radi se u unutarnjem iscjeljenju o tome otvoriti se više Božjoj ljubavi. U tom smislu je svakom čovjeku potrebno unutarnje iscjeljenje. Jer svatko je nekad u životu bio povrijeđen, patio od nedostatka ljubavi i kao posljedica toga počeo svoje srce stititi. Veliki izazov je u tom da se nauči iznova imati povjerenja, odvažnosti otvoriti se, prvo za Boga, a onda i za druge ljude.
I duhovnost Međugorja ne govori ništa drugo: to je škola u kojoj učimo činiti sve srcem, živjeti srcem. Što više otvorimo naša srca, to više mozemo primiti ljubav Božju i ljubav Marije naše Majke.
Unutarnje iscjeljenje se može razumijeti i u užem smislu: posebne duhovne vježbe za ozdravljenje ili vrijeme intenzivne pratnje u pogledu na unutarnje iscjeljenje. To je ponuda za one koji to žele i za one koji misle da im je to potrebno. Ali u tom smislu nije svim ljudima potrebno posebno vrijeme za unutarnje ozdravljenje. Unutarnji čovjek se izgrađuje kroz uobičajeni kršćanski život i pomirenje se može dogoditi na mnogim putevima. Bilo bi strašno kad bi se taj postupak htio ograničiti na jedan jedini unaprijed određeni način ili metodu.
Katolik: Zanima nas tema evangelizacije, – na što treba paziti, kad se žele evangelizirati ljudi koji su u životu teško povrijeđeni?
Hannah: Kadgod imamo posla s povrijeđenim ljudima, u prisutnosti smo jedne velike patnje. Najvažnije je, dakle, poštivanje i veliki oprez. To vrijedi za sve ljude, ali još više za one koji su povrijeđeni, tj. koji su ranjiviji. Moramo biti blagi, čak nježni, u riječima i djelima. Za evangelizaciju mi se čine najbolje svjedočanstva i izvještaji o tom, što je Bog u mom životu i životu drugih učinio. Kroz to se može probuditi čežnja, to je prvi korak otvaranja srca. Možda će osoba onda reagirati i reći: „To i ja želim. Kako mogu to iskusiti?“
No, prije nego što dode korak aktivne evangelizacije, mora se postaviti pitanje da li drugoga doista volimo. Ta ljubav treba postati kreativna i doći do izražaja kroz dobrotu i konkretnu pomoć. Kad kažemo “povrijeđen”, govorimo time “nedostatak ljubavi”. Evangelizacija treba biti mjesto ljubavi da bi se otvarala vrata, a ne mjesto pritiska, manipulacije ili zahtjeva kako bi nastale nove rane.
Katolik: Svjedočili ste da ste se svjesno obratili na katoličku vjeru, kako je došlo do toga?
Hannah: Preko nekoliko stranputica: evangelikinja luteranka po krštenju, ali ne prakticirano, došla do vjere preko jedne katoličke obnove koja je trajala jedan vikend, zatim kod slobodnih protestantskih kršćana duhovno sazrela, povratak u luteransku crkvu, ali ovaj put karizmatski i živo, dok nisam prešla u Katoličku crkvu.
Kao tinejdžerici mi nije bilo lako, mogu reći da sam prilično mnogo patila. Kod kuće smo bili jedna patchwork-obitelj s djecom iz različitih brakova. Pitanje o smislu života je za mene bilo egzistencijalno. Osjećala sam ako ga ne pronađem mogla bih se i ubiti. Nisam tada našla nikakve odgovore u luteranskoj crkvi, tako da sam tražila u dalekoistočnim duhovnostima, bavila se budizmom i transcedentalnom meditacijom.
Onda se je Bog umiješao time što mi je u svojoj providnosti omogućio da odem jednu godinu u Kanadu na razmjenu učenika. Tamo sam živila u jednoj katoličkoj obitelji, doduše samo je majka bila vjernica. Ona me je onda pozvala na taj susret karizmatske obnove i tamo sam “susrela” živog Boga. Jednostavno sam znala da je on tu, da me voli i da je poslao svoga Sina kako bi mi pomogao i oslobodio me.
Kako nije bilo nikakve skupine mladih kod katolika otišla sam kod slobodnih protestantskih kršćana Kod njih sam otkrila bibliju i godinu dana rasla u vjeri. Nakon svoga povratka u Njemaču sam našla jednu vrlo živu luteransku crkvu koja je doživjela pravi procvat. Tako sam se vratila svojim evangeličkim korijenima.
S jedne strane sam znala sto znači biti karizmatski aktivan kršćanin, s druge strane sam kroz Taizé otkrila jedan kontemplativni oblik molitve koji me je se jako dojmio. Ali činilo je se da te dvije duhovnosti isključuju jedna drugu, tako da sam bila jedanput kod jednih, jedanput kod drugih.
Kad sam upoznala katoličku Zajednicu Blaženstava našla sam tamo obadvoje: mnogo hvaljenja, evangelizaciju i karizme i s druge strane tiho klanjanje, unutarnju molitvu i kontemplaciju. Tako sam se počela zanimati za katoličku crkvu.
Jedno odlučujuće iskustvo na tom putu je bio doživljaj katoličke ispovijedi. I u našoj evangeličkoj crkvi smo mogli otići starješini i priznati glasno svoje grijehe Isusu. Starješina bi nam onda kao svjedok rekao da nam je Isus oprostio. Jednom sam na katoličkoj pobožnosti u kojoj se razmišlja o grijesima i za njih se kaje, jednostavno otišla jednom svečeniku na ispovijed, a da mu nisam rekla da sam evangelikinja, i dobila od njega odrješenje. Bog je dozvolio da pritom iskusim nešto snažno što me je uvjerio da je to stvarno sakramenat u kojem on sam djeluje.
Presudna točka za odluku o obraćenju bila je razumijevanje antropologije. Nisam se više mogla slagati s Luterom kad govori o potpunoj pogubnosti zbog grijeha. Bila sam uvjerena da najdublje u čovjeku postoji jedno dobro zrno koje ga čini na Božju sliku i priliku i koje se ne može izbrisati.
Fascinirala me je i ideja čistilišta. Ona je istinski izraz Božjeg milosrđa koji ide i iznad smrti. Evangelici naglašavaju jako da se samo onaj može spasiti koji je prije smrti izvršio jednu svjesnu odluku predanja života Isusu. Također da se sa zemlje više ništa ne može učiniti za pokojne.
Put u katoličku crkvu je trajao otprilike tri godine. Već je 20 godina prošlo od mog obraćenja. To je odluka zbog koje se nikad nisam pokajala i u koju nikad nisam sumnjala.
Katolik: A kako ste sreli Mariju, Majku Božju?
Hannah: Neznam. Nekako sasvim prirodno i jednostavno.
Katolik: Jesu li Vam roditelji jos živi? Kako su oni podnijeli Vaš prelazak na katoličanstvo?
Hannah: Da, još su živi. Taj cijeli proces je za njih bio bolan. Osobito kad sam još stupila u zajednicu i postala redovnica. Za njih je najvažnije vidjeti da sam sretna i da sa svojim životom činim dobro. Moj otac još uvijek ne razumije “zašto to sve ne bismo mogli činiti i bez naše vjere”. Ali navikao je se na moju odluku i vjerujem da je na svoju kčer malo i ponosan.
Moja majka me je u zajednici, posebno u Međugorju toliko puta posjetila da milost i molitva nisu ostali bez utjecaja. Prije nekoliko godina je i ona prešla u Katoličku crkvu. Tako da sam krizmena kuma vlastitoj majci. Za mene je to veliki dar.
Katolik: (velikim smješkom) Najljepša Vam hvala!
Hannah: Da, tako to ide. (odgovara također velikim smješkom!)
