Intervju sa fra Zvjezdanom Linićem

Intervju je počeo molitvom: Nečista nas umivaj, srca suha zalivaj, vidaj rane ranjenim, amen.

Katolik: Koji su glavni ciljevi seminara na Taboru, i što želite vidjeti kod ljudi nakon seminara?

Fra Zvjezdan: Glavni cilj je duhovna obnova. Redovito pokušavam naglasiti ljudima, da su ovdje specifične duhovne obnove, vrlo često povezane sa molitvom za ozdravljenje i oslobođenje. Ali u svakoj duhovnoj obnovi idem nekako stopama Isusovim. To znači – Isus je navješćivao kraljevstvo Božje, pozivao na obraćenje, to mu je bilo kao prvo. Onda je putem liječio bolesne, i onda je istjerivao zle duhove. To je rekao i učenicima svojim, „idite, propovjedajte kraljevstvo Božje, pozivajte ljude, putem liječite i izgonite zle duhove.“ Meni se čini da je to nekako zadatak koji je važan svakom svećeniku, pa i u tom mom pastoralnom radu želim na taj način pomoći ljudima da se snađu, da obnove svoju vjeru, i da dožive Krista kao spasitelja i osloboditelja. Prema tome, cilj mi je da se produbi vjera kršćana koji dođu, i da se obrate oni koji su se malo udaljili od vjere, pa i od morala i moralnog vladanja – koji su griješili, nisu se dugo ispovjedali i tako dalje, dakle da se vrate sakramentima, a onda (jer mnogi dođu zato), da se molim konkretno za potrebe ljudi koji dolaze. Ali nakon prvog koraka, dakle produbljenja vjere / poziva na obraćenje, za konkretne potrebe ozdravljenja duše i tijela, i za mnogo toga u čemu čovjek treba i danas ozdravljenje.

Katolik: Kako smo udovi Kristova tijela, tako i svaki svećenik ima jednu svoju karizmu, jedno svoje poslanje. Kad ste Vi prvi put baš osjetili jedan iskorak koji ste napravili, jedno poslanje za ovakve ili one velike seminare koje znate uobičajeno raditi pred 15 000 ljudi?

Fra Zvjezdan: Ja mislim da je to negdje darovano. Stvarno to smatram proročkim darom, darom moje službe, ali ja znam da sam kao svećenik s već prvim svećeničkim iskustvima bio određen da radim sa mladima. Zvali su me na duhovne vježbe, za tako neke duhovne stvari, i to me onda sve više usmjeravalo. Ali da nisu osjetili, neki moj afinitet za to, možda me ne bi ni zvali. Očito je neki dar odozgor. I dosta sam često, čak i vrlo često prije ovih iskustava držao pučke misije po župama, a meni je to isto zapravo, samo što se to razvuče u 8 dana pa to čak može biti dublje za neke. Mislim da sam najviše toga održao u Istri, brojao sam neki dan – kroz nekih dvadeset godina, mislim da sam držao nekih 60ak takvih pučkih misija, znači godišnje dvije, tri takve misijske djelatnosti, to je zapravo već mjesec dana od osam dana, ali sam imao puno toga, isto na toj bazi obnove. Obnove sa svim ovim elementima koje ja sada ubacujem i u seminare.

Moram priznati da je stanovito iskustvo, tu već ulazim u ono pitanje duhovnog mog hoda i rasta, pa ću to s tim povezati, da mi je novo iskustvo i prekretnica bilo, a ne nekako u tematici, već nutarnjem doživljavanju, kad sam ja sam doživio jedan osnovni poticaj i poziv na obraćenje. Bilo je to 1979 / 80 godine prošlog stoljeća kada sam bio u Osijeku. Bit ću sada dosta osoban. Bio sam zatečen, meni je išlo to, mladi su se uvijek skupljali oko mene, nisam imao problema skupiti ih, nekako imati mlade, ali je bilo pitanje mojeg unutarnjeg proživljavanja. Ja sam tada osjetio da ima kvalitete i kvalitete. Ima razlike. Mene je jedno iskustvo sa tri djevojke, koje su mi došle tamo, i mole one mene, „da li bi mogao s njima moliti.“ To je kao molitvena grupa, a to još tada nisam imao tako ozbiljno. Ja sam osjetio da ne smijem odbaciti ljude, makar ja nisam bio bez posla, tako da mi je to došlo kao višak neki – da bi se one molile. Onda su one htjele moliti, i da ja molim s njima. “Ajde pa pokušat ću..“ A one su već imale neka iskustva, nekih takvih spontanih molitava, pa i onih karizmatskih molitava, pa možda čak i u nekim drugim kršćanskim zajednicama, ali su bile čvrste katolkinje bez daljnjega. I kad su one počele moliti, to me malo ponijelo, pa sam uspio u tom zajedništvu vidjeti koliko su one osvježile moju zajednicu mladih koja je bila , kako su spontane u svjedočenju svoga puta, svoga života, kako su mnogi mladi kada nisam znao šta bi za vjeronauk imao ili nisam stigao spremiti se, pa sam njih zamolio „dajte svjedočite nešto malo iz onog svog puta“, i kako je to mladima daleko bolje sjedalo nego neko moje predavanje i tako dalje. I onda konačno, to je mene povuklo, tako da Spomenka, Vesna i Zora, tri osobe su puno značile u tim mojim koracima. Onda sam s njima i jednom grupom mladih išao na takvo jedno iskustvo seminara, kada je u onim vremenima tada 1979/80 godine imao prof. Ivančić već. Išao sam sa cjelom grupom mladih iz Osijeka u Split, tamo smo bili 4 dana na seminaru gdje sam ja malo učio u tom kontekstu. I mene je to povuklo, i vidio sam da se mogu duhovno održavati sa jednim dubljim uvjerenjem i proživljavanjem nego što sam ja možda do tada činio, makar ništa manje pametno, ništa manje naučeno teološki, ali drugačije što se tiče proživljavanja. I mislim da je to moj jedan aktivni početak ovakvog stila daljnjeg hoda. U Osijeku sam ostao svega tri godine, ali sam već 1981. premješten u Zagreb gdje sam daleko više kontaktirao, pa i sa Ivančićem, on je meni dosta važan u tom hodu mom. I s njim imao nekoliko takvih seminara, i po Zagrebu,  i u svijetu. Onda sam tako i sam tu krenuo, na to iskustvo, i otada uz redovite poslove moga vjeronauka za studente, mojih briga za katekumenat odraslih, oko franjevačkog svjetovnog reda, oko svih tih što sam bio određen redovitih poslova, ja sam održavao i brojne seminare, bilo na Kaptolu, bilo negdje drugdje gdje su me zvali župnici. Tako je to krenulo, mislim da se dogodio jedan pomak, smatram to jednim stanovitim obraćenjem u mom svećeničkom životu i radu.

Katolik: Kada kažete „ponesen sam, osjećam, doživljavam“ – mislite li u tom trenutku na jednu posebnu milost, kako se osjećate kad govorite ljudima, kad osjećate da Krist kroz Vas govori, kako biste razlučili ono prije govorenje, prije tog doživljaja i ovo sad; kako to ljudi mogu možda prepoznati, možda kod sebe?

Fra Zvjezdan: Pa to se osjeti, onako, i ja osjetim, i ljudi osjete. Dakle, ima neka dimenzija.., oni koji imaju iskustvo Duha mogu osjetiti da li ja govorim u Duhu, makar ne zanemarim ni pripravu, ni svoje teološke podloge, ali je drugo kada se to govori u Duhu i u jednoj duhovnoj otvorenosti, ili kad se to govori iz neke redovite pameti koju sam recimo stekao tijekom svoga studija. Ja to osjećam u sebi, a imao sam podatak i dokaz da su to i ljudi osjetili, jednu novu kvalitetu u mom naviještaju.

Katolik: To je zahvat Duha Svetoga koji se osjeća kroz tu recimo blizinu, kroz jednu pjesmu duše, možemo reći.. A kakav je.., posebno sigurno postoji intenzitet različitih doživljaja, i molitve, i ulaska u molitvu, pomalo i meditaciju; kakav je Vama doživljaj, kako vidite, kako se osjećate kad sa Presvetim recimo u Domu sportova (mi smo bili tamo) hodate između 12 000 ljudi? To je jedan veličanstven prizor za oko, ali i za srce. Kako Vi u tom trenutku doživljavate sve?

Fra Zvjezdan: Ja sam tada Isusu fizički najbliže, Tom u otajstvu euharistije, vidljivom znaku posvećenog kruha. Ali sam stvarno u tom trenutku.., meni je to sveti trenutak, i ja to proživljavam sveto i osjećam se privilegiran da to mogu, i da to smijem. Tako duboko molim Isusa u tom času da primjeti svaku osobu, da sam s Isusom jednom, i molim za sve te ljude kojima nosim Isusa da Ga bolje vide, da Ga osjete u toj blizini. Doživljavm to.., to mi je trenutak jedne meni duboke sabranosti, i duboke vjere u Isusovu blizinu.

Katolik: Kada znate ovako razgovarati, idemo li jedan na jedan – kad radite s osobama, kad molite s njima, kad ispovjedate, onda opet na drugi način gledate u njihova srca. Kako to možete opisati?; to se često može nazvati darom razlikovanja duhova, ili darom pronicljivosti srca, kako to doživljavate?

Fra Zvjezdan: Pa ja ne dožvljavam da imam nešto posebno, ali se s ljubavlju predam, pa po molitvi može netko doživjeti da sam ga ‘pročitao’. Ali nije, ja ne doživljavam tako, ja radim taj posao s ljubavlju i pokušavam biti pažljiv na ono što mi osoba u povjerenju govori, i možda sam pažljiv nešto reći – najčešće pretvorim to u molitvu i s molitvom zaokružim čak i razgovor, onda jasno i ispovijed. Ali ne zamišljam si da ja sad čitam u dušu, a vjerujem da se može dogodit da Isus preko mene, tako nešto da nekoj osobi, da osjeti da je to to što je tražila.

Katolik: Znači naglasak je na jednostavnom pristupu i ljubavi, ne na nekim darovima, nekoj mistici?

Fra Zvjezdan: Da, da.
Katolik: Da li Vas zabrinjava, da neki ljudi dolaze iz vikenda u vikend, a da se ne vidi promjena u njihovim životima? Ili još u dodatku, kada se razvija sindrom slijeđenja nekih osoba, nekih učitelja, što bi fra Šito Ćorić rekao guru-sindrom..

Fra Zvjezdan: Ja bi izbjegao tu riječ guru, to mi je neprikladno, ali da je i Isus bio učitelj, i Ivan je imao svoje učenike, i apostoli su imali svoje učenike koji su ih slijedili, i svaki biskup i svaki svećenik imaju neke ljude kojima oni više odgovaraju, i smatram da to ne mora biti ništa negativno. I da je to čak i nama dobro, pozitivno, podrška, tako da kad doživim neke pozitivne znakove – da nekim ljudima odgovara to, da su se našli i tako dalje. Malo me smeta što neki ljudi to samo bolesno gledaju, kao bolesni sindrom. To može biti normalan sindrom, da netko voli Zvjezdana, netko voli Ivančića, netko voli Sudca, netko voli Kuharića pokojnoga i slično. To smatram, pa fala Bogu, i konačno, meni je divno u gradu gdje bi trebalo manje govoriti o pastoralu župe, nego više o pastoralu crkvenih zajednica, jer čovjek može možda ići na Misu kada mu odgovara, ali i ondje gdje mu odgovara. U gradu je to moguće, ja to ne bi smatrao negativnim, nego čak pozitivnim, ako ja negdje dublje doživim Misu jer sam tako raspoložen, pa hvala bogu, idi tamo i doživi. Ne vidim tu problema. Po mom sudu, institucionalno se previše insistira na institucijama župe i takve jednih stabilnih fiksnih kategorija gdje možda to ne bi trebalo. Dobro bi bilo da ljudi mogu činiti i drugo, i da se ne smatra to manje vjerski, manje prikladnim. A drugo, isto tako i ovo, da ljudi dođu, evo ja sam sad bio u župi Svete obitelji, da dođu, da vidim mnoge koji nisu iz te župe. Oni su došli jer se tu nahrane, i tako dalje. Ja sam više zabrinut za one koji uopće ne dolaze, nego za one koji dolaze površno. Jer se nadam da će njih milost Božja kad-tad taknuti, recimo tako. Dobro, ima tu i bolesnih kao što u svakoj župi ima bolesnih, u svakoj župi ima ljudi koji nisu sposobni nešto više shvatiti, dakle ni pokrenuti se duhovno, da se dogodi u njima neki stvarni preokret, ali ja sam i za njih svećenik pa dolaze, smiju i oni doći. Ne želim nikoga odbaciti. Meni bi bilo isto ljepše da ima uza se samo najzdravije ljude, najkvalitetnije, velike, da s njima imam seminare, ali nije to to. I Isus je oko sebe okupljao sve ljude, svih kategorija, svega je bilo, a i nas potiče da u tom pogledu budemo za one malene, i za siromahe, ljude koji su u tom pogledu takvi kakvi jesu.

Ovi koji se ne obraćaju, ili kao da ništa ne shvaćaju.. ja bi volio da oni shvate, da se oni obrate, ali svatko na svoj način to proživljava i konačno nisam sudac da prosudim koliko je netko nešto iskreno i do kraja shvatio, a koliko netko to nije još.

Katolik: Jasno. Kako gledate na odluku HBK o velikim karizmatskim susretima? Zašto su Vama dozvoljeni, a nekim drugima nisu? Molimo „nediplomatski“ odgovor.

Fra Zvjezdan: (smijeh) Ovako, meni nisu dozvolili, nego mi nisu zabranili. To je razlika. Meni je žao što su u HBK nepovjerljivi prema tome, da postoje neki animoziteti, recimo tako. Govorim generalno. Vjerujem da je i Sudac problem nekima, da sam ja problem nekima isto tako, župnicima recimo nekima, i čujem komentare kad šaljem plakate za veliki seminar u Domu sportova, šaljem svakoj župi sa molbom „ako Vam je zgodno, ako želite“, pa ti moji teklići dobiju po nosu od nekih župnika „to je sve bolesno, to je sve ludo“. Postoji stanoviti animozitet koji je djelom prisutan i kod biskupa, ne? Onda mi ne odgovara ta neka zabrana. Ako neki svećenik ima negdje jurisdikciju i smije propovijedati, pa treba biti veliki razlog da mu neki drugi biskup zabrani propovijedati. To mislim i na inozemce, isto tako. To je ipak jedna osuda. Mislim da bi poštenije bilo po mom sudu, da se upozori tog svećenika, ili organizatora „ovo nam smeta, upozorite ga na ovo“, možda se stvari mogu.. Šteta je, ne ikoristiti neke darove koje ti ljudi donesu, i donijeli su Hrvatskoj sigurno. Sigurno su donijeli i James, i DeGrandis, i Betancourt, i s. McKenna, i Tardiff prije i tako dalje, puno toga su pokrenuli. Ima ljudi koji su s njima krenuli u obraćenje, prema tome to je blagoslov Božji. Može biti da su neke stvari isforsirane, da ima nekog amerikanizma, nekih stvari koje ne odgovaraju našem mentalitetu, koje evo čak i teološki možeš staviti u pitanje. Smatram da bi bilo poštenije reći „neka dođe James, ali neka se ne producira s darom spoznaje.“ Amen. Pa će mu se reći, ja mislim da bi on to mogao prihvatiti, na primjer. Ili ja isto izbjegavam te ispade i krikove, i te neke stvari koliko god mogu. A to ja činim, ne zbog biskupa, nego zbog ljudi da ih zaštitim jer znam da mnogi dožive šok kad netko kraj njih krikne u nekom stvarnom procesu oslobađanja. Jasno da je i meni ljepše kad toga nema i kad mogu nekako to izbjeći. I pokušavam ih staviti u kapelu dok ja u dvorani imam klanjanje i molitvu. Ali, ali, i opet se tu pitam „a šta ću s tim ljudima..?“ Hoću ih ostaviti negdje bez crkvene pomoći..? A jedino su tu našli da se nešto pokrenulo u njima, što je mučno i teško, i njima, i zajednici, i svima, ali su tu, tu su se jedino našli, ne? Oni su mogli biti odbačeni, ne spadaju u crkvu – čudni su i amen.. A treba im pomoći, Isus je došao zbog bolesnih, a to su stvari zbog kojih su došle te opaske, ta upozorenja, te zabrane, itd.

Mislim da je to od HBK više upozorenje, mislim da se može sa svakim biskupom razgovarati, i može li?/me može, pitati, ali evo, imam to svoje razmišljanje gdje se sve stavlja u pitanje zbog možda nečega što bi se moglo kvalitetnije razgovarati, upozoriti, zamoliti itd. Ne razgovara se.

Katolik: Možemo li usporediti seminare kakvi su na Taboru od 3, 4 dana do 300 ljudi sa ovima tipa Dom sportova, ili drugi masovni? Kako ih možete usporediti, komentirati način rada?

Fra Zvjezdan: Mislim da su moji seminari u Domu sportova i na Taboru isti. Znam otprilike neke muke hijerarhije, i rado pazim da se izbjegnu neki takvi ekscesi. I želim surađivati, pa možda nema toliko egzotičnosti, da tako kažem (meni je to negativan prizvuk, ali tako nas gledaju sa strane). Pa nema toliko toga, i zato se smatra to umjereno razboritim seminarima, recimo tako. Vjerojatno zbog toga, nisam imao do sada nekih problema sa biskupima, tako da sve prihvate, evo sad sam imao u Domu sportova, nakon svih tih zabrana, i sve je išlo glatko, dobio sam suglasnost Duhovnog stola, tako da je to išlo lijepo. Ali znam da pojedini biskupi imaju i sa mnom problema, recimo neki dalmatinski, ja ih neću imenovat, ima ih, a neki su potpuno otvoreni, mogu doći bez daljnjega. Jedna ili dvije biskupije, osjetio sam da postoji neki…, tako…

Katolik: Dakle, govorimo o jednom, možemo reći puno širem problemu koji se samo pokazuje na ovakvim primjerima, koji postoje unutar same hijerarhijske strukture Crkve o pastoralnim načinima, uvjetima rada. S jedne strane imamo mišljenje i stavove, da je sasvim dovoljno djelovati po uobičajenim župskim sakramentalnim načinima rada, i s druge strane, da je potrebana svakome, i jedna Spomenka, i jedna Zora, i jedna Vesna, jedan doživljaj možemo li to reći žive vjere, ili jedne recimo emotivne zaljubljenosti..

(fra Zvjezdan prekida i govor „jasno, jasno“, i nastavlja:)

Fra Zvjezdan: Ja mislim da je to jasno, da Crkva neće moći tradicionalnim hodom, i da to nije dosta. Drugo, i biskupi su kad govore teološki i pastoralno razboriti, inače nikad neće reći da su protiv tog pokreta (karizmatskog), ili nekog pokreta. Konačno, i karizmatski pokret ima neku potvrdu crkvene hijerarhije, još od viših instanca, ne samo od HBK. Ja priželjkujem da u Hrvatskoj ima jedan biskup koji će nas pratiti, ili te pokrete pratiti; biskup, ne neki delegat. Ja sam bio nedavno u Sloveniji pa mi pričaju koliko oni imaju češće susreta nego kod nas, i da su redovito prisutni biskupi, jedan ili dvojica, i da su isto opušteni i radosni, i na taj način mole i tako dalje. Dakle, ja sam im zavidio gotovo na tom povjerenju, i toj jednoj normali. Uvijek se govorilo, i pape od Pavla VI na dalje da su pokreti blagoslov Crkve, pa tu nije isključen ni karizmatski pokret. Govorilo se da je to blagoslov Crkve, da je to novi prolaz Duha Svetoga, i da danas se Crkva više ne bi smjela zamišljati bez toga, i takvog djelovanja i otvorenosti Duhu Svetome. Prema tome, smatram da je to meni malo zastarjelo, insistirati na administraciji i jednom tradicionalnom pastoralu koji tobože pokriva sve. Ne pokriva. Pokriva ti one koje si zapisao, koji ti dođu, ali neće nikad biti izazov onima koji ti neće doći.

Katolik: Djelomično ste već odgovorili, ali da li je onda i kod Vas bilo nekih restrikcija u tom smislu zabrana, jer i na Taboru se nekad više radilo sa darovima Duha, karizmama. Naime, ljudi bi imali svog „kuma“ za darove, pratitelja. Da li se to, kako se to, i zašto se to promjenilo?

Fra Zvjezdan: Možda se promjenilo više silom prilika što su potrebe onih koje mi dolaze, još uvijek više na razini obraćenja i ozdravljenja, negoli u nekom više stupnju. Barem, koji dođu. Pokušavam koji puta doseći i tu dimenziju, da molimo za darove Duha Svetoga, ali rjeđe osjetim da je atmosfera takva, da bi se to moglo lansirati. Dakle, najčešće kroz dva, tri dana, četvrti dan, najčešće osjećam da je doza nekako popunjena. Ja isto čeznem, niti se to isključilo. I to je u planu, i čeznem, pogotovo bih recimo htio, da duhovski i neki takvi seminari, budu otvoreni baš za tu dimenziju, i bude koji puta da se krene duhovski. Od početka se krene u prisutnost Duha Svetoga, i sve one mogućnosti da se osjeti Njegov dolazak, dah, i darovi, i tako dalje. I koji put se onda rasplamsa molitva u jezicima, ali ne dođem dalje.

Katolik: Što biste preporučili katolicima katekumenima da čitaju, a što iskusnijim vjernicima. Otkrijte nam neke svoje duhovne književne favorite.

Fra Zvjezdan: Ovako, ja sam puno naučio od Herberta Müllena, to je nijemac, ima jedna knjiga koja je i na hrvatski prevedena, jedan hod kroz sedam sedmica jednog sazrijevanja. Na žalost u tom izdanju koje je Kursiljo napravio, Andrija Vrane čini mi se. U tom izdanju napravljena je bitna pogreška – nekoliko stranica se izmješalo, i čini mi se da se nije išlo na drugo izdanje, i da je to nekako zamrlo. Ali je dosta ta knjiga teološki duboka, i molitveno produbljena, jer taj njemački karizmatik i kursiljista je to jako povezao. Konačno, Kursiljo je meni paralelan, i jedan dosta prihvatljiv pokret koji ima stabilniju disciplinu, više nego karizmatski pokret, a za istim teži zapravo, za doživljajem bitnoga, kako to oni vole reći. Tako da mi se dosta svidjela, jer sam ja malo bio i u Kursilju, i malo surađivao, pa mi se sviđa ta dimenzija gdje je dosta discipline koja se kod karizmatskog pokreta možda malo preskače. Tu knjigu sam dosta čitao puno mi je pomogla Ivančićeva knjiga koju svima preporučam, „susret sa živim Bogom“, to je jedna dinamična knjiga koja odmah uvodi u vježbe i tako. Ljudima koji to žele, posebno preporučam od svojih knjiga „Učitelju, gdje stanjuješ?“, i „Moliti sa svetim Franjom“ kao knjiga o molitvi, ili jedan proces seminarski, što sam ja stavio na papir. Recimo to je od tih najkonkretnijih naslova.

Katolik: Spomenuli ste disciplinu koju bi bilo dobro preporučiti karizmatskoj obnovi u Duhu Svetom. Mislim da kad pričamo, znamo o čemu mislite; možete li nam pomoć kako to izreći; šta mislite u čemu se razlikuje taj jedan razbor, sigurno je Bog Vama dao taj razbor..

Fra Zvjezdan: Mislim da se to može doseći u manjim karizmatskim grupama koje su po župama i tako. No, Kursiljo ima etape, koje mislim da su često u tim karizmatskim grupama preskočene. Imaju etape čitanja Božje riječi, produbljivanja osnovnih tema, vjeronaučnih tema. Dakle katekizam. Katekizam. A onda se iz toga može dalje roditi molitva. Recimo dva sata molitvenog susreta. Kod karizmatika će mi biti to – malo se poćakula, malo se vidimo, krenemo u molitvu, rasplamsa se molitva i lijepo nam je bilo. Ali mislim da je ova podloga strašno važna. Tu se to događa, Kursiljo ima, mislim kroz četiri dana, jedno desetak barem osnovnih tema o kršćanstvu. To što je Ivančić imao na prvim svojim seminarima, osnovno iskustvo kršćanstva, – pa o Bogu Ocu, pa o milosti Božjoj, sakramentima, obraćenju. Osnovne teme, koje su bile razrađivane. Mislim da su ti seminari bili jako dobri, meni su još uvijek oni nekako izazov, i kod mene, makar ja te sve teme obrađujem više-manje kroz Isusove evanđeoske susrete, što meni jako leži. Ali ta dimenzija, obrada kršćanskih istina vjere i moralnih načela.

Katolik: Povezano s tim, – koliko sebe smatrate dijelom karizmatske Obnove u Duhu Svetome Zg Nadbiskupije (KODS) – koje je dalo statut prema Uredu za pokrete i udruge. Koliko sebe doživljavate, kako pratite taj rad, gdje se vidite u svemu?

Fra Zvjezdan: Ja sam više karizmatik nego što to hoću pokazati. Ne volim to isticati, možda zbog svoje razboritosti u odnosu na biskupe i na ovo što radim. Simpatiziram apsolutno. Nađem se tu uz neke svećenike koji su tu istaknuti, ne leže mi svi jednako (smijeh). Ne leže, moram priznati. Tu se nalazi, i tu se mogu opustiti. Sudjelovao sam i na nekim internacionalnim susretima, u Rimu i drugdje, i malo sam evo uvučen u to, jer sastavni dio tog karizmatskog pokreta je sigurno i ova osjetljivost za molitvu oslobođenja i za te procese, za koje je zapravo jedini karizmatski pokret otvoren, a to su svećenici koji se bave egzorcizmom, ili molitvama oslobađanja, pa tu negdje osjećam da mogu pomoći.

Katolik: U ranoj Crkvi, služba egzorciste je bila jedna od sporednijih službi, danas je zbog senzacionalizma pak podignuta na previsoki pijedestal. Bogu hvala na Vašem služenju ljudima koji su pod raznoraznim opresijama Zloga. Što bi nama laicima preporučili činiti za te ljude?

Fra Zvjezdan: Pa i vi možete moliti. Čak mi je egzorcizam sada recimo.., ja ne osjećam ni potrebu za nekim službenim delegacijama – da me se delegira kao egzorcistu što se traži sada u disciplini. Bilo bi normalno da Nadbiskupija ima egzorcistu, čovjeka koji se samo tome posveti, koji je samo za to. Hrvatska nema ni jednoga! U Sloveniji ima gotovo svaka biskupija. Dobro.., evo.., malo to registrirati.., žao mi je da toga nema.. u stilu kako su danas potrebe pokazale da treba. Prema tome, danas je to jako povezano sa svećeničkom službom zbog, gotovo bih rekao intenziteta prisutnosti Zla koje možda doživljavamo daleko veće nego prije, i ja to volim usporediti biblijski. Nekada se zlo skrivalo – Biblija nam govori o Đavlu kada se pojavljuje kao zmija, a bome danas se zlo ne skriva, nego se reklamira. Ja to onda govorim o Đavlu koji se pojavljuje kao Zmaj, dakle u jednoj arogantnoj sili, koja više ne skriva svoje nakane, pa mi se čini da je onda i borba nekako povezana sa nekom zaštitom svetoga Reda, ili zaštitom crkvenog imenovanja koja znači da ne radim sam, nego u ime Crkve, i to je vrlo važno. Kad sam imao svojevremeno mogućnost da to puno radim bilo mi je itekako stalo da znam da je Crkva iza mene, da ne radim na svoju ruku, kao neka sigurnost i zaštita koja je i meni u tom času potrebna. Ali, i kad nemam neku ovlast jer ne tražim je, i ne mislim uskoro to tražiti, jer je to previše u svem ovome što radim, ali znam da jednako oslobađajuće djeluju i druge molitve koje.., ma dovoljno da se molim za osobu! Da se molim s njome, da se molim uz nju, da ju držim za ruku, da osjeća tu jednu duhovnu prisutnost. To može i laik činiti isto tako, ako ima ljubavi, ako ima vjere, ako ima imalo malo iskustva u tom pogledu. Isto tako može puno pomoći, i ja tijekom seminara ne stignem do osoba koje imaju problema i poteškoća, ali znam da su dvije tri osobe u koje imam povjerenja uz tu osobu, i znam da ono što čuju preko mikrofona ovdje u kapeli, da primjenjuju to na neki način uz tu osobu, i da je to isto sve povezano u jednoj velikoj molitvi oslobađanja cijelog seminara. Recimo kad me svećenici pitaju „šta moliš za neke osobe koje imaju problema?“ pa ja molim sada već bez puno egzorcizma, molim litanije imena Isusova, tako su snažne, pogotovo onaj drugi dio tih litanija gdje su naslovi „oslobodi me Isuse“, „oslobodi me od svakoga zla, od svakoga grijeha“. Ništa mi ne priječi da ja u to ubacim detalje onoga što smeta tom čovjeku, ako je u kocki, od duha kocke, ako je u bludnosti, od duha bludnosti, ako je u magiji, od duha magije, pa se to doda, od tereta prošlosti, od ne znam kakvih drugih atavizama, pa u svemu tome mogu moliti još to, još konkretnije. I to djeluje. To je to. Tu se isto tako duša oslobađa, i ja sam u službi oslobađanja, i može se dogoditi potpuno smirenje, i da li će to biti ‘klasično’ istjerivanje Đavla, ili oslobođenje od nekih duševnih muka, to nikad ne mogu ja definirati, barem nemam tog röntgena kojim bi ja to mogao definirati, a moguće je i jedno i drugo.

Katolik: Kako se laici mogu organizirati? Da li imati udruge kao ova “Katolik”? Kako sve to ‘spuštati’ prema župama?