Anđelko Kaćunko rođen je u Splitu 31. srpnja 1954. Potječe iz brojne obitelji (najstariji od devetero braće i sestara) iz kršne i dične Poljičke Republike. U Docu Donjem završio je osnovnu školu, a sjemenišnu klasičnu gimnaziju i Teološki fakultet u Splitu, gdje je 24. lipnja 1979. zaređen za svećenika. Nakon jednogodišnje kapelanske pastoralne službe u župi Gospe od Otoka u Solinu biskup ga upućuje na daljnji studij. Ujesen 1980. upisuje studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1989. i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Usporedno sa studijem angažiran je kao voditelj zajednice mladih MI u Hrvatskom Leskovcu (kraj Zagreba) i kao pastoralni suradnik u župi Stupnik-Lučko. U veljači 1981. postao je član uredništva lista mladih MI. Na osnivačkoj skupštini Hrvatskog katoličkog zbora MI (1990.), izabran je za glavnog tajnika Zbora MI. Osim novinarskih i uredničkih poslova, od 1994. do konca 1998. obnašao je službu direktora lista mladih MI i izdavačke djelatnosti HKZ “MI”.
Kao članu prezbiterija Splitsko-makarske nadbiskupije nadbiskup mons. Ante Jurić dopustio mu je angažman u Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske, gdje je, dekretom vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, 1. siječnja 1999. preuzeo dužnost kancelara. Uz tu je službu od listopada 2002. godine vršio dužnost kapelana u MUP-u i Ravnateljstvu policije, a od 1. ožujka 2005. godine ujedno je kapelan u Policijskoj upravi zagrebačkoj. Od 19. veljače 2003. do 30. rujna 2008. bio je inkardiniran u Vojni ordinarijat RH, a od 1. listopada 2008. dekretom biskupa dr. Mile Bogovića postao je članom prezbiterija Gospićko-senjske biskupije i stupio na dužnost župnog vikara. Prve radove počeo je pisati u gimnaziji, a novinarske priloge u glasilu MI, za koje je osim brojnih vijesti, reportaža i komentara napravio više od 60 intervjua s mnogim uglednim osobama hrvatskoga javnog života. Pisao je u Fokusu, Hrvatskom slovu, Vjesniku, Areni (gdje je u dva navrata kolumnist) i drugim listovima. Stalni je suradnik IKA-e, Glasa Koncila, a povremeni HKR-a i Radio Marije. Od 1999. do 2008. bio je redoviti kolumnist tjednika MORH-a. Od siječnja 2007. vodi i uređuje vlastiti internetski dnevnik (blog). Urednik je i suautor knjige “MI 25 godina za Boga i Hrvatsku dragu” (2001.). Prva samostalna knjiga mu je “Pogled sa Sljemena” (2005.), druga “Hrvanje sa svijetom” doživjela je dva izdanja (2007. i 2008.), a treća je “Moji topnički dnevnici” (2009.). Dobitnik je nagrade Hrvatskog društva katoličkih novinara za novinara godine 2008.
Katolik: Don Kaćunko, kada ste prvi put osjetili poziv prema svećeništvu? Možete li ukratko izložiti kako je izgledao Vaš životni put od vremena kada ste odlučili postati svećenikom do danas?
don Kaćunko: Vjerujte mi, to je nemoguće u okviru jednoga intervjua. Naime, moj je život – što sam stariji sve sam u to sigurniji – nevjerojatna drama. Kuda me je Providnost sve provela, da bi me iz Zamosorja u Poljičkoj Republici, preko Splita i Solina pa Zagreba dovela u Liku… Ma zapravo, to je za filmski scenarij (znam da će se neki ovome smijati, ali na to sam navikao…)…Dakle, majka me je zavjetovala, tj. Bogu posvetila čim sam se rodio, jer sam tada bio “prvorođenac” budući da je brat koji se rodio prije mene umro nakon poroda. Tu je, kao što pokazuju starozavjetni primjeri (premda se s njima nimalo ne mogu uspoređivati!), ipak klica mojega duhovnog zvanja, koja se razvila u obiteljskom ozračju gdje je molitvu, žrtvu i zajedništvo okruživala ljubav mojih roditelja. Za svećeništvo sam se jače “zagrijao” pod konac osmoljetke. U splitskom sam Sjemeništu, kao i poslije u Bogosloviji proveo prekrasnih deset godina života i školovanja – najprije četiri gimnazijske pa šest teoloških, a njima se pridružila jedna “vojna” (koja mi je zapravo bila vrlo korisna, a ipak nimalo teška, jer sam u Podgorici bio tri mjeseca na obuci za kuhara, a ostatak vojnog roka proveo u Beogradu u vojarni na Banjici, kuhajući za Školu rezervnih oficira i pitomce; a to mi je omogućio jedan vrlo dobar zapovjednik, Srbin, koji mi je odmah po dolasku u vojarnu na Morači u povjerenju rekao da se ništa ne bojim jer i on ima “rođaka koji studira veronauku!” – zato ga se često sjetim u molitvi). Od nas četrdesetšestorice kolega u prvom razredu gimnazije dvadesetak nas je maturiralo, a “samo” desetak zaređeno za svećenika. Kao mladomisnik u Solinu sam proveo nezaboravnih devet mjeseci u župi Gospe od Otoka, s velikim čovjekom i župnikom pokojnim don Mirom Jovanovićem. Pokojni nadbiskup Franić poslao me na studij klasične filologije u Zagreb na Filozofskom fakultetu. Stanovao sam, poput mnogih doktora teologije i budućih biskupa, i pastoralno radio u Hrvatskom Leskovcu kod sestara Karmelićanki Božanskoga Srca Isusova, ali za razliku od njih – čak 17 godina. U Zagreb sam prešao 1997. u Dom “Alojzije Stepinac”, jer sam već godinama bio vrlo aktivan u izdavačkoj djelatnosti Hrvatskog katoličkog zbora MI. Konačno, poslije devet godina u Vojnom ordinarijatu, sada sam oko godinu i pol u Gospiću. No ima tu jedna zanimljivost – kada sam došao u Hrvatski Leskovac bio je 1. listopada – blagdan Sv. Male Terezije, a istoga dana započeo sam službu u Lici, i kad sam prvi put ušao u gospićku katedralu kip najbliži ulaznim vratima bio je – Sv. Mala Terezija. Takvih “slučajnosti” imam u životu na stotine… posebno iz života i rada u Vojnom ordinarijatu, u neposrednoj blizini dragog i vrijednog biskupa Jurja Jezerinca i ostalih djelatnika te u Hrvatskoj nove vjerske ustanove… Samo to razdoblje tako je bogato iskustvo da je za posebnu knjigu!
Katolik: Iza sebe imate bogato novinarsko, kolumnističko, publicističko i blogersko iskustvo, a dugo godina bili ste i u uredništvu časopisa “MI”. Kada je i kako započeo vaš novinarski put?
don Kaćunko: Na jedan način u gimnazijskim danima, pisanjem za školske časopise, zatim u bogosloviji kad sam dragom profesoru don Dragi Šimundži pomagao u korekturi “špalti” teološkog časopisa Crkva u svijetu, kojeg je on bio glavni urednik. No pravi početak mojega novinarstva, što nikada prije nisam u životu planirao, premda sam volio pisanje, bilo je u listu katoličke mladeži MI, odmah nakon što je na Svijećnicu 2. veljače došao u Hrvatski Leskovac pater Mario Tolj, duhovnik i voditelj Zajednice mladih MI, koja je izdavala glasilo MI. Dakle, negdje oko Stepinčeva 1981. bio sam primljen u uredništvo lista MI, a to se zbilo u drvenoj kućici obitelji Benković na zagrebačkom Črnomercu, gdje je bila privremeno smještena redakcija. U MI-u sam prošao sve faze od novinara do direktora izdavačke djelatnosti, sve do prelaska “u vojsku”. Bože moj, kad se sjetim što smo sve kolega Mario Tolj i ja zajedno proživjeli i u Hrv. Leskovcu i u Zagrebu u zajednicama MI, u onom teškom “crvenom totalitarizmu”… I to je nevjerojatno bogat i zanimljiv materijal za posebnu knjigu…
Katolik: Jedan ste od rijetkih svećenika koji se ne ustručavaju javno progovoriti o različitim političkim i društvenim pitanjima. U knjizi “Hrvanje sa svijetom” tako pišete o svojevrsnom – da se poslužimo tom sintagmom – “zaglupljivanju masa” ili “demozgiranju” putem “potrošačkog totalitarizma”; čuvenu izreku “mislim, dakle, jesam” možemo reći da zamjenjuje ona “trošim, dakle, jesam”. S tim u vezi progovarate i o neodgovornom i konzumerističkom pristupu spolnosti (“seksocentrizam”) što nazivate oblikom “kondomizacije društva”?
don Kaćunko: Da, pratim i analiziram suvremene fenomene, to me neobično zanima. A moram govoriti, tj. trudim se sve komentirati jer se držim one svetopisamske: “Sionu za ljubav neću šutjeti!”. Pa kako neobično volim igru riječima tako mi najčešće padne na pamet zgodna definicija pojedinih današnjih pojavnosti koje volim sažeti u jednu riječ ili sintagmu, poput navedenih. Dobro ste istaknuli, temeljne oznake suvremenog javnog života, barem kako ga mediji prikazuju i formiraju, upravo su nažalost konzumerizam, zaglupljivanje i panseksualizam. Taj posljednji “izam” znači svođenje najvećeg Božjeg stvorenja i slike Božje – čovjeka – na genitalije! Ta užasna strahota najbolje odnosno najgore se očituje u praksi koja se provodi svim oblicima tzv. kulture slobodnog vremena, tj. industrijom zabave, a može se svesti na “formulu”: današnja žena – na guzu svedena! (što sam svojedobno definirao izrekom da je mnogim ženama danas važniji pupak nego mozak!). Međutim, ništa nije slučajno pa ni to da je “spolna bomba” takve razorne snage bačena upravo na zemlje kršćanske civilizacije, u kojima, slijedom te revolucije “kulture smrti” dolazi do izumiranja tih naroda. Dakle, kao što vrijedi “poučak” da bez žrtve nema života, tako vrijedi i obratno – iživljavanje svake vrste nužno vodi u smrt! Uostalom, to je ne temeljna poruka Križa, nego čak i zakonitost prirode – ako zrno ne istrune, nećemo vidjeti klas!
Katolik: U istoj knjizi progovarate i o fenomenu gdje se mladima umjesto “ideala” nameću “idoli”. Pritom posebno kritizirate različite žanrove glazbe za koje tvrdite da manipuliraju s mladeži?
don Kaćunko: Jadni naši mladi – naravno, još je teže njihovim roditeljima! Nažalost, ne znaju u koje se sve zamke mlade uvlači upravo onim što najviše vole. A zabava je postala najjačim sredstvom manipulacije i kvarenja mladih naraštaja odnosno generacija od druge polovice 60-ih godina prošloga stoljeća. I slijepcu je očito da su današnji idoli masovno protagonisti “kulture smrti”. Nažalost većina danas ni u društvu ni u Crkvi ne shvaća da je upravo zabavna glazba najraširenije (više od filma!) sredstvo manipulacije, jer je orwelijanski sveprisutna. A sve je organizirano i planirano – žanrovi se, pod nadzorom “glazbene industrije” u SAD mijenjaju u ciklusima od desetak godina. No bitno je uočiti kako se glazbom širi – tako sam ga nazvao – “nesveto antitrojstvo”: nemoral, droga i nasilje. Nažalost, opet moram istaknuti, ni Crkva s najviših svojih “areopaga” ne govori o tome dovoljno jasno i svima razumljivo. Današnji teološki govor i diplomatske floskule spadaju u srednji vijek i zato su suvremenom čovjeku, čiji su duhovni “receptori” značajno iskvareni smećem današnjih medija, nepodnošljivo dosadni. Čak i ja jedva izdržim slušajući “teološke sapunice” odnosno neke propovijedi, koje nemaju veze sa životom osim po kritici medija i politike (što narod voli, ali mu ne koristi). Mi bismo danas morali govoriti jezikom elektronskih medija, tj. evanđeosku poruku pretakati u “spotove” od tri ili četiri puta po tri minute. To znači ono poznato pravilo da se propovijeda s Biblijom u jednoj ruci a s novinama u drugoj. Znam, ispada da i biskupima držim lekcije, ali drago mi je da i iz usta nekih od njih čujem iste komentare, kao što je svojedobno biskup Hranić (nažalost samo jednom!), govoreći o sličnom kontekstu, rekao poput proroka Jeremije da “čak i svećenici i proroci lutaju po zemlji i ništa ne znaju”!
Katolik: Koja je uloga televizije i ostalih medija u toj manipulaciji? Za Vas je poznato da gotovo uopće ne gledate televiziju, a jednom ste rekli da bi kršćani uskoro mogli organizirati “lomače za televizore”?
don Kaćunko: Točno je – televiziju ne gledam već trideset godina. A za tu izjavu poslužio sam se scenom iz jednoga sjajnog romana Michaela O’Briena, želeći naglasiti da medijski odnosno televizijski zaglupljivački teror postaje nepodnošljiv i da će sigurno doći vrijeme kada će svjesni kršćani organizirati “lomače za televizore” kako bi medijskim diktatorima dali do znanja da im je njihovo ispiranje mozga nepodnošljivo i nepotrebno. To više što postaje poznato sve većem broju ljudi kako ONI koji stvaraju odnosno proizvode kretenske sadržaje za mase, svoju djecu svakako nastoje od toga smeća zaštititi (jedan od najpoznatijih primjera je notorna blasfemna pjevačica Madonna) ter, štoviše, svoje potomke školuju kako bi mogli nastaviti njihovu praksu – zaglupljivanje onih koje smatraju “stokom”. Danas vidimo kako su djeca “djece cvijeća” u tome smislu već nadmašila očekivanja svojih roditelja. Zato često ističem: ako je veliki Chomsky za američke medije rekao da služe samo za to kako bi moćnici sakrili od naroda što se zapravo događa, kako je onda tek kod nas. Zar to ne pokazuje i ova “Santa Barbara” s aferama, korupcijom, nasiljem… Hrvatsku ubija medijski užas!
Katolik: Uklapa li su u taj trend i trenutna, kako biste Vi rekli, “medijska pedomanija”, koja cilja na sam vrh Katoličke crkve?
don Kaćunko: Apsolutno! I baš mi je drago da ste upotrijebili taj izraz. Naime, već sam 21. ožujka na blogu objavio tekst o tome, gdje sam istaknuo da je osim mržnje na Katoličku crkvu riječ o novom biznisu pod nazivom “industrija pedokausta” (namjerno sam parafrazirao knjigu Židova Normana Finkelsteina “Industrija holokausta”). Dakle, sve je to preočito a da bismo smatrali kako je slučajno. Međutim, ako je ljubav u nama, ništa nam ne može nauditi. A njezin Izvor dobro nam je poznat i blizak. Pomaže nam i u razlikovanju duhova. Jedino je tako moguće prepoznati tj. dokučiti krajnji cilj trenutne globalne kampanje koju diktiraju medijski diktatori, sluge “arhitekata destrukcije” (po modelu: “sruši Crkvu – slobodno zidaj!”)! Nažalost, mnogi kršćani su kao “patuljci pojma nemaju” pa se sablažnjuju. Pa, ljudi moji, zar “globalni Neron” mora Papu pribiti na križ da bi katolici shvatili kako je ovo pravi progon Crkve!? Zato je zapravo upravo sada vrijeme za svjedočenje! Zato čestitam kolumnistu Ivici Šoli za riječi: “Krajnji je cilj jednu globalnu instituciju, Katoličku crkvu, kao i cijelu jednu društvenu skupinu, katoličke svećenike, prikazati kao opskurnu zločinačku organizaciju, izvor svega zla ovoga svijeta. Uostalom, stvar već viđena u raznim Protokolima sionskih mudraca. I progon Židova počeo je prethodnim optužbama za tajnost, gomilanje bogatstva i moći te za – sustavne zločine nad djecom. Shema, dakle, već viđena u povijesti. Sada je na redu katolička gamad.” (http://www.glas-slavonije.hr). Ponavljam, u Svećeničkoj godini takvo generalno i globalno blaćenje katoličkih(!) svećenika ne može biti slučajno. To je ipak znak mržnje na Kristovu Crkvu. Međutim, to je oblik progona kojemu se trebamo radovati, a ne kao naša “Justitia et pax” redovito izražavati zabrinutost zbog toga. Ja se čvrsto držim pravila, koje sam još 1983. čuo od kardinala Kuharića: “Jao meni ako me neprijatelj Crkve hvali!” Mogao je i kardinal Stepinac izbjeći sve poruge, osude i svoj “križni put”, ali je radije, poput Isusa – ostao na križu!
Katolik: Prošle godine pozvali ste na “olimpijadu u pravljenju djece”; riječ je u biti o Vašemu pozivu da se suprotstavimo “kulturi smrti” i negativnim demografskim tendencijama koje danas obilježavaju čitav Zapadni svijet?
don Kaćunko: Tako je. Ali ONI koji izruguju sve što je protivno širenju “kulture smrti” u kršćanskom okruženju, svjesno su izokrenuli te moje riječi. Dobro nam je poznato da kao narod, kako reče don Ante Baković, jurimo “prema groblju izumrlih europskih naroda”. A dovoljno je sjetiti se i Buchananove knjige “Smrt Zapada”, pa da se najozbiljnije zgrozimo a ne zafrkavamo s vlastitom propašću. Zato se nikada neću moći pomiriti s tragikomičnom hrvatskom glupošću koja se očitovala i kad su neki – na svoju povijesnu sramotu – iz crkava izbacili list za demografsku i duhovnu obnovu “Narod” spomenutog neumornog već legendarnog hrvatskog borca za život i hrvatski narod.
Katolik: Koji je – uz, dakako, molitvu i sakramentalni život – lijek protiv današnje medijske manipulacije, promicanja kulture smrti i potrošačkog totalitarizma? U radovima često naglašavate važnost čitanja, osobito kod mladih koji su najveća žrtva medijske manipulacije?
don Kaćunko: Za cijeli svijet kršćanske civilizacije i dalje vrijedi prošireno pravilo: Ora-labora-lege, a za hrvatski narod također i prilagođena verzija: Moli-radi-rađaj! Za katolike je stalno aktualno zlatno pravilo iz Branimirove godine, promovirano u Ninu 1979.: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu!” Dakle, ključan je odgoj u obiteljima. Već je očito kako je obitelj, Crkva u malom, ali i škola u malom, temelj svega, a u sutrašnjoj globalnoj diktaturi “demokratskog totalitarizma” to će biti presudno. Hvala Bogu imamo također zlatno pravilo HKZ “MI”: “Bog – Crkva – Domovina”, koje se već više od trideset godina širi među mladima. A to isto svojim geslom “Bog – Obitelj – Domovina” promovira Marko Perković Thompson – za što je toliko i napadan, za razliku od raznih promicatelja narkomanije, npr. Leta3 i nesretnog Bareta…
Katolik: U jednom radu citirate brazilskog biskupa Heldera Camarea koji je rekao: “Pazite, kršćani: vi ste jedino evanđelje koje će neki pročitati!” Koliko su kršćani danas dorasli svomu pozivu da u svijetu šire Božju riječ? U Hrvatskoj je, primjerice, velik broj deklariranih katolika, no u praksi stvari ipak stoje bitno drukčije?
don Kaćunko: Blizu smo ostvarenja Isusova utješnog proroštva: “Ne bojte se, malo stado!” Jer kršćani su već na svim točkama globalnoga sela podijeljeni na “velebite”, “alpe” i “himalaje” pljeve i slame ter na hrpice zdrava zrnja. Većina su “kršteni pogani”, ali njih će uskoro, najkasnije u 22. stoljeću, lako otpuhati vjetrovi novodobnog poganstva. Međutim, dogodit će se opet čudo, kao u vremenima svih progona Crkve, na kompostištu akvarijanskog budućeg svijeta niknut će nova polja “Kristove pšenice”, o kojoj je pjevao Sv. Ignacije Antiohijski, pišući rimskim kršćanima da im ni slučajno ne bi palo na pamet da spriječe njegovo mučeništvo i tako mu onemoguće skori susret s Kristom – mučeničko svjedočanstvo! Budu li današnji kršćani na takvo svjedočenje spremni, moći će osvijetliti mrak 21. stoljeća.
Katolik: Koje je Vaše osobno mišljenje o hrvatskom putu u EU, sve tješnjoj suradnji i integraciji na tzv. Zapadnom Balkanu i uopće o situaciji u zemlji?
don Kaćunko: Famozni “hrvatski put u EU” nije nikakav hrvatski put nego diktat globalističkih gospodara iz sjene, kojima su se političari prisiljeni dodvoravati (ako žele “ostati u igri”). Sve je to davno planirano i uporno se provodi – kao i sve bivše integracije u svijetu i na Balkanu. Zato mislim da se u tome ne bi trebalo globalizatorima na sadašnji način opirati, nego čak požurivanjem procesa “pomrsiti planove”. Pristajanjem na njihovu igru samo gubimo dragocjenu nacionalnu energiju, jer “razbijanjem glave” zbog “novog ropstva” ništa nećemo riješiti. Ako nas Bog vodi, i ako čvrsto vjerujemo da je On gospodar svega i svih “gospodara”, onda se ne bismo trebali “opirati Zlomu”, kako Isus reče (v. Mt 5,39). Jer Božja riječ nas upozorava: “Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Psalam 127,1), a to se odnosi i na tzv. arhitekte novoga svjetskog poretka” i na “graditelje EUnije” i na sve vrste kulturnih, političkih, ekonomskih i inih “zidara”, “majstora” i njihovih “šegrta” pa i tzv. korisnih budala u Crkvi i “ma gdje bili”! Zaključno, parafrazirat ću nekadašnju “crvenu floskulu”: U Hrvatskoj je tako dobro da većina to ne zna, jer naša ukupna situacija je doslovce – u zemlji! Pitanje je samo što će niknuti. Biblija kaže: “Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni” (Poslanica Galaćanima 6,7-8).
Katolik: Što Vam se čini kako se Crkva u tome snalazi?
don Kaćunko: Nažalost, ne vidim da se Crkva “in capite et in membris” tu ponaša svjedočki kako bi trebala – nedostaje proročkog duha kakvim je kardinal Stepinac u vrijeme ondašnjih “integracija” istupao. Zato me je potpuno razočaralo “Pismo hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju”. Sa svom poniznošću i spremnošću da budem i više nego kritiziran – kao svojevrsni “Don Antuntun” ili “Don Savo na rolama” – ne ustručavam se reći kako se bojim se da će neki današnji Božji sluge, šaljući u svojim poslanicama poruke EU-integratorima (koje puk uopće ne razumije!) slabim oponašanjem “vatikanske diplomacije”, teško dogurati i do stupnja Sluge Božjega!
Katolik: Proslavili smo najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Imate li još štogod poručiti čitateljima stranice Katolik.hr u ovo blagdansko vrijeme?
don Kaćunko: Ja sam veliki optimistični realist upravo zato što je Isus uskrsnuo! Naša šansa je samo u novom progonu Crkve! A on je već započeo. To znači da nismo daleko od preporoda! “Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!” (Otk 22, 20-21).
Aleluja! Sretan Uskrs svima!
