Intervju s mons. dr. Jurjom Kolarićem

Uvod

Čitatelje će možda zanimati da smo od renomiranog crkvenog lica, mons. dr. Kolarića teškom mukom dobili ovaj intervju, te smo morali strpljivo pričekati lijepi broj mjeseci ne bismo li ga danas predstavili. No, to nije ništa neobično, i tome je najviše pridonijela enormna kreativna zauzetost mons. Kolarića, koji iako umirovljen za sebe kaže “umirovljen ne miruje, nego i nadalje piše, stvara i sudjeluje svojim radovima na domaćim i međunarodnim znanstvenim simpozijima”. Takav stil života odlikovao je profesora Kolarića tijekom cijelog dosadašnjeg života, pa je njegovo bogato životno i profesionalno iskustvo nemoguće sažeti za početak intervjua kako se to već uobičajeno čini. Stoga smo profesorovo predstavljanje ostavili samom intervjuu, a životopis, bibliografiju i opis djelovanja na KBF – u i Sveučilištu u Zagrebu, objavili nakon intervjua.

Poštovani prof. Kolariću, čini nam se da se i složena pitanja u bilo kojim raspravama koje se vode u javnom ili bilo kojem drugom prostoru zapravo razbijaju i nepotrebno raslojavaju upravo na nečemu što bismo nazvali krivo pojmovanje ili loša terminologija. Dvije ili više strana u raspravama nikako ne mogu doći do približenja stajališta ili nekih konsenzusa upravo zbog toga što dok koriste isti termin za neku stvarnost, zapravo svaki različito pomišlja na neku drugu stvarnost od one koju pojam predstavlja. Stoga Vas za početak pitamo i molimo da nam date dvije ozbiljne početne definicije o terminu ekumenizam – prvu, kraću, što bi jedan katolik, ali i svaki kršćanin trebao pojmovati pod terminom ekumenizam – što je to? Drugu, složeniju, kako i priliči samoj njegovoj kompleksnosti slobodni ste sami definirati.

Ekumenizam je riječ koja se u vjerskom rječniku današnjih kršćanskih  Crkava i kršćanskih zajednica najviše upotrebljava. Velike tradicionalne kršćanske Crkve, poput Katoličke i Pravoslavne, donedavno su smatrale ekumenski pokret kršćanskom utopijom i nekakvom maglovitom religijom budućnosti. Međutim, u Katoličkoj Crkvi dogodio se jedan neočekivani i iznenađujući obrat kada je 21. studenoga 1964. godine  Drugi vatikanski sabor dekretom «Unitatis redintegratio» (dalje UR)  prihvatio ekumenizam kao poželjno nastojanje oko ponovnog ujedinjenja kršćana različitih vjeroispovijesti. Po mišljenju mnogih kršćanskih mislioca i analitičara povijest kršćanstva je tom odlukom nakon dva tisućljeća razdora, sukoba, raskola, međusobnog sumnjičenja i optuživanja konačno i nepovratno krenulo u potragu za svojim razorenim jedinstvom. Nikada u povijesti kršćani nisu tako bolno osjetili nedjelotvornost Kristove molitve «Da svi budu jedno» (Iv 17, 21), smatrajući se, u većoj ili manjoj mjeri, odgovornima zbog  sablazni kršćanske razjedinjenosti, koja kršćansku poruku ili Kristovo Evanđelje u današnjem svijetu čini nevjerodostojnom!

Riječ «ekumena»  (grčki «oikumene») označava «cijeli poznati i naseljeni dio zemaljske kugle». Za stare Grke to je bilo područje uz i oko Sredozemnog mora, a danas pojam «ekumenski» znači čitav svijet, sve stalno naseljene prostore našeg planeta. Ekumenski prema tomu znači sveobuhvatni, svesvjetski, onaj koji obuhvaća sve krajeve svijeta Riječ «ekumenski» susrećemo više puta na stranicama Biblije. Tako se u izvješću o Kristovu rođenju spominje zapovijed cara Augusta da se popiše «sav svijet» (Lk 2, 1). Tada se, naravno, još nije znalo da  «ekumena» predstavlja puno veći prostor od tadašnjeg velikog Rimskog carstva. Stara je Crkva svoje sinode ili koncile nazivala ekumenskima kada su na njima bili zastupljeni biskupi tada cijelog poznatog svijeta. Kada je nakon prenošenja sjedišta Rimskog carstva iz Rima u novoosnovanu prijestolnicu Istočno-rimskog carstva (330.) u Konstantinopolis (Grad Konstantina, Carev grad, Carigrad), Konstantinopol postao glavnim gradom Rimskog carstva, novim ili drugim Rimom, to je carigradski biskup ili patrijarh, iako bez apostolske tradicije, pripisivao sebi ista prava kao i rimski biskup, patrijarh Zapada ili papa. Da bi to potvrdio i izvanjskim načinom, carigradski patrijarh se počeo nazivati «apostolskim».  Kada je carigradski patrijarh Ivan IV. Isposnik (594.), suvremenik pape Grgura Velikoga, za sebe uzeo naslov «ekumenski patrijarh», naziv koji i danas nose carigradski patrijarsi, papa Grgur Veliki se nazvao «Servus servorum Dei» (Sluga slugu Božjih). U tom dakle smislu «ekumenski patrijarh» znači osobu čija je vjerska služba upravljena na cijelo čovječanstvo i koji predstavlja jedinstvo svih kršćana, dakako, u ovom slučaju, jedinstvo svih pravoslavnih kršćana ili njihovih pravoslavnih Crkava u svijetu.

Dekret  Drugog vatikanskog sabora «Unitatis redintegratio» o ekumenizmu govori da je «jedan od glavnih ciljeva Svetog ekumenskog sabora vatikanskog II. promicati obnovu jedinstva među kršćanima», a ekumenski pokret naziva  «gibanje prema obnovi jedinstva svih kršćana» (UR t. 1). Dekret pod «ekumenskim gibanjem» razumijeva «djelatnosti i pothvati što se, u skladu s raznim potrebama Crkve i okolnostima vremena, pokreću i usmjeruju prema promicanju kršćanskog jedinstva». Dekret nadalje dodaje da se to postiže tako da se uklone riječi, sudovi i djela koja ne odgovaraju položaju rastavljene braće, zatim da se priređuju skupovi kršćana različitih Crkava ili Zajednica, te da se među vrsno upućenim stručnjacima odvija dijalog i konačno, da svi kršćani preispitaju svoju vjernost Kristovoj  volji glede Crkve, te da se odlučno prihvate posla oko obnove i reforme (UR t. 4).

Što se tiče našeg prostora i vremena, ekumenizam u Hrvatskoj je aktualniji nego ikada prije. Hrvatska se, naime, u vjerskom i geopolitičkom smislu nalazi na razmeđi Istoka i Zapada, različitih kultura, civilizacija i religija. Najistočnijim etničkim prostorom današnje Hrvatske, još prije dolaska Hrvata na to područje, rimski car Teodozije Veliki povukao je 395. godine,  granicu između Istoka i Zapada. Na hrvatskom etničkom prostoru europski katoličanstvo «zacementiralo» je svoju najistočniju granicu, a pravoslavlje se je u svom približavanju Zapadu zaustavilo upravo u Hrvatskoj kao na svojoj najzapadnijoj granici. Na tom malom hrvatskom prostoru zaustavio se je i monoteistički islam u svom vjekovnom prodoru u Europu i stvorio svoju jedinu europsku islamsku enklavu u Bosni i Hercegovini. Na hrvatskom povijesnom prostoru stvorio je i protestantizam svoje vjerske oaze, a novi religiozni pokreti  danas sve više i agresivnije kucaju na vrata Hrvatske i traže svoje mjesto  pod religijskim  suncem. Katolička Hrvatska od rimskih prvosvećenika nazvana «Antemurale christianitatis» (Predziđe kršćanstva) danas je postala, ako uzmemo u obzir zadnji popis stanovništva, sa svojih 87,83% katolika, «Antemurale catholicitatis» (Predziđe katoličanstva) i prava katolička Himalaja u Europi! Međutim, ta i takva multikonfesionalna i  katolička Hrvatska, zbog svog geopolitičkog položaja, ima tragično iskustvo etničkih, vjerskih i ideoloških tenzija i ratova. Zbog tog i takvog njezinog iskustva, papa Pavao VI. opravdano je nazvao Hrvatsku «prostorom za susrete i dijalog». Upravo ta činjenica predstavlja izazov za svakog vjernika, kršćanskog mislioca i intelektualca bez obzira na njegov svjetonazor i religijsko opredjeljenje, da se ozbiljno susretne s temom ekumenizma, koja je, zbog navedenih razloga, postala nezaobilaznom temom naše vjerske, nacionalne, kulturološke, pa i političke, stvarnosti.

Što katolik još može učiniti osim sudjelovati u ‘molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana’ na polju ekumenizma? Unitatis redintegratio spominje da „treba upoznati duh rastavljene braće“ – stoga, da li ići na službe rastavljene braće, čitati njihovu literaturu? – nije li praksa pokazala da smo gotovo svi manjkavi u poznavanju vlastite katoličke vjere? – kako stoga napraviti prvo drugi korak – ekumenizam, i preskočiti prvi – upoznati svoje?

Sigurno je da je molitva jedno od najsnažnijih sredstava tzv. duhovnog ekumenizma. U tom smislu Vijeće za ekumenizam kao radno tijelo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije utemeljeno 26. rujna 1970. bilo je zaduženo za provedbu koncilskih odluka i ekumenizmu.Za pročelnika Vijeća za ekumenizam bio je imenovan majprije mariborski biskup Maksimilijan Držečnik. Tajnica Vijeća za ekumenizam postala je s. Klara Dugić, tajnica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, koju je na čelu Tajništva zamijenio 14. lipnja 1977. dr. Juraj Kolarić, profesor na istom fakultetu, koji je tu dužnost vršio do 15. veljače 1990. kada je zbog neprimjerenog reagiranja Srpske pravoslavne Crkve na njegovu knjigu «Pravoslavni» (Zagreb 1985.) podnio ostavku na tu dužnost, ostajući i nadalje članom Vijeća za ekumenizam do 8. lipnja 1993., kada je bila uspostavljena Hrvatska biskupska konferencija s novim službama i zaduženjima.

Vijeće za ekumenizam BKJ iniciralo je i provodilo Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana koji se najprije obavljao u osmini blagdana Duhova, a onda se ustalio za razdoblje od 18. do 25. siječnja, završavajući s blagdanom Obraćenja apostola Pavla.

Međutim, smatram da je najveća zapreka ekumenizmu manjak ekumenske svijesti kako među katolicima tako i među pripadnicima drugih kršćanskih Crkvi i zajednica, koja najprije traži dobro poznavanje vlastite Crkve i vlastite vjeroispovijesti. Mnogi katolici još nisu svladali temelje svoje vjere, već se kreću u prostoru svoga  «katoličkog tradicionalizma». Postoji, naime, u hrvatskom katoličanstvu nedostatak osnovne vjerske, a time i ekumenske kulture, koja je rezultat vjerske nezainteresiranosti, indiferentnosti prema vjeri i nepoznavanja vlastite vjere. Tako su mnogi katolici, ne poznavajući svoju vjeru, zatvoreni prema vjerskim vrednotama drugih, od Katoličke crkve odijeljenih kršćana. Ekumenski dijalog je moguć samo tamo gdje se dvije strane nastoje što bolje upoznati, a međusobno upoznavanje uključuje i međusobno informiranje, jer nitko ne može nekome dati ono što sam ne posjeduje! Tek dobro međusobno poznavanje može dovesti i do međusobnoga uzajamnoga poštivanja. Katolici trebaju znati «otkriti» kršćane «na drugi način», kako sam u svojoj knjizi nazvao kršćane protestantske baštine objelodanjenoj 1976. godine. Na drugoj strani i «kršćani na drugi način» trebali bi se potruditi da upoznaju katolike bez povijesnih opterećenje i predrasuda. Drugim riječima, sve više postaje jasno da je jedinstvo, odnosno zajedništvo ostvarivo samo u vertikalnom uspinjanju prema Kristu u vlastitoj sredini, a ne u povijesnom horizontalizmu, koji nastoji kod drugih pronaći i isticati pogreške i promašaje, da bi naglasio svoju vlastitu vrijednost. Bez intenzivne vertikalne orijentacije u ekumenskom pokretu nezamisliv je bilo kakav horinzontalan napredak.

Postoji još jedna zapreka ekumenizmu, ali koja nije samo specifično naša, već  je poprimila šire razmjere u ekumenskom svijetu. Postoje, po mojem skromnom mišljenju, dva ekumenizma: jedan je hijerarhijski, a drugi vjernički. Hijerarhijski ekumenizam je demonstrativan i trijumfalistički, a sastoji se u čestim sastancima osoba iz hijerarhije pojedinih Crkava, crkvenih zajednica i denominacija, koji završava spektakularnim «ekumenskim grljenjima» i izjavama, koje više zbunjuju nego što nešto razjašnjavaju. Takve bi susrete mogli nazvati kao «marševe generala bez vojske», jer je na njima redovito isključena  ili marginalizirana tzv. «vjernička baza». Zbog toga  drugi oblik ekumenizma ili tzv.vjernički ekumenizam postaje pasivan i često depresivan, jer se u takvom ozračju ekumenski pokret krivo tumači kao «običan dogovor  o vjerskim pitanjima među članovima pojedinih kršćanskih hijerarhija». Možda se  u takvom poimanju može nazrijeti izvjesna opasnost koja može uroditi i  ekumenskom letargijom, sličnoj onoj, koja poistovjećuje vjeru s nacionalnom pripadnošću. Pitanje vjere mora se odijeliti od nacionalnog pitanja što je «conditio sine qua non» svakog ekumenskog dijaloga između katolika i pravoslavnih poglavito na našem užarenom nacionalnom prostoru.

Vrlo povezano s ovim pitanjem – praksa je pokazala da su mnogi katolici upoznavajući rastavljenu braću bili na neki način zavrbovani, te napustili Katoličku crkvu. Kako dakle pomiriti potrebu za upoznavanjem / bliskošću i nužan oprez?
Nije li zapravo ekumenski u nekim momentima reći rastavljenoj braći ne hvala, zbog opasnosti od lažnog ekumenizma? Evo kako jedan dokumenat južnoameričkih biskupa karizmaticima opisuje tu pojavu – „Različite karizmatske zajednice dozvoljavaju sudjelovanje nekatolika. Prema našem mišljenju ova pohvalna inicijativa može pridonijeti približavanju kršćana, međutim ponekad zavodi prema lažnom ekumenizmu. Ustvari, tu i tamo nailazimo na slučajeve da se u ovim zajednicama ustanovljuje izrazita tendencija uklanjanja onih razlika koje još uvijek dijele kršćane. Ovo se čini s nadom da će međusobno učvrstiti veze bratstva, solidarnosti i zajedništva s Kristom. Usprkos dobrim namjerama koje to pokreću, ovakvo postupanje je iluzorno, budući da prikrivanjem razlika koje razdjeljuju kršćane, među njima se uspostavljaju odnosi u kojima se nitko ne predstavlja sa svojim pravim identitetom… U takvim se okolnostima ne može dogoditi autentični susret, niti istinska razmjena. Mogli bismo reći da se ide smjerom koji je upravo dijametralno suprotan istinskom kretanju u korist jedinstva Crkve. “(IV.-28-8S). Bolna iskustva koja smo na ovom polju imali u mnogim biskupijama pokazuju nam da moramo upozoriti članove Karizmatske Obnove i sve druge katolike da čuvaju brižljivo riznicu svoje vjere i izbjegavaju sve što bi je moglo dovesti u opasnost.”

Ovo pitanje moglo bi se svesti pod teološki nazivnik – «unijačenje». To je za razliku od pokreta za «uniju» ili za «jedinstvom ili za «zajedništvom» među kršćanima pejorativan naziv koji označuje promidžbeno nastojanje npr. Katoličke crkve da raznim sredstvima za sebe pridobije vjernike drugih Crkava, vjerskih zajednica i denominacija. Budući da  Katolička  crkva  ima tzv. «unijate», odnosno članove nekih istočnokršćanskih  i pravoslavnih Crkava, koje su tijekom povijesti stupile u uniju s Katoličkom crkvom, prihvativši dogmatski sustav Katoličke crkve, a zadržavši svoj obred, jezik, crkvenu tradiciju i disciplinu, to pravoslavne  Crkve, a posebice Srpska pravoslavne crkva uniju s katolicima krivo naziva  «unijačenje». Unijatski pokret nastao je nakon Firentinskog koncila (1439.) na kojem se Istočna ili Pravoslavna crkva sjedinila s Katoličkom crkvom, ali je od te unije kasnije odustala. Od tada datira izjava jednog pravoslavnog službenika koji je rekao:»Radije ćemo podnositi turski turban negoli prihvatiti latinsku mitru». Firentinska unija je, bez obzira na njezino osporavanje, pridonijela zbližavanju i sjedinjenju jednog dijela istočnih crkvenih zajednica s Rimom, kao npr. Armenaca (1439.), Kopta (1442.), Sirijaca (1444.), Maronita (1445.), Rusina (1596.), a u Hrvatskoj je dovela do Marčanske unije 1611. godine, kada su se pravosolavni u Marči kraj Ivani Grada sjedinili s Katoličkom crkvom, a dovela je  i do unije pravoslavnih Makedonaca s Katoličkom crkvom u Kukušu, kraj Soluna,. 1859. godine.  Nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) Katolička crkva je suprostavila pojmu  «unijačenja» pojam «dijaloga» i «ekumenizma». Sličan pojmu «unijačenja» je i pojam «prozelitizam» (grčki proselthein) čime se označuje nastojanje neke Crkve oko prikupljanja što većeg broja novih sljedbenika na štetu mjesnih Crkava.

Drugo je pitanje pojava tzv. katoličkih karizmatika  unutar Katoličke crkve, koji navodno predstavljaju «trojanskog konja katoličanstva», jer, da preko njih u Katoličku crkvu ulazi protestantizam u svojim različitim oblicima koji rastače ili razvodnjava katolicizam!? Između crkvene hijerarhije i karizmatskog pokreta u Katoličkoj crkvi ne postoji neprijateljstvo. Pogrešno shvaćanje da je karizmatsko dano Crkvi na njezinu početku samo zbog olakšanja njezine zadaće, izazvalo je krizu tzv. «montanizma». Naravi kršćanstva i biti Crkve pripada da se karizmatsko u Crkvi pojavljuje uvijek u novim oblicima. To je izričito naučavanje Crkve, a osim «službenih» ima i «neslužbenih» karizmi. Postoje karizme koje su svim kršćanima pristupačne. Sveti Duh nije privilegij samo hijerarhije i on ne puše samo u vatikanskim uredima i po biskupskim palačama.

Pa ipak, karizmatski pokret u Crkvi nosi sa sobom i neka pitanja koja traže odgovore. Tako je težnja karizmatika da budu u zajednici i da obavljaju skupne molitve često puta izraz pomanjkanja samostalnosti i individualnosti. Karizmatici se često povlače iz svijeta prepuštajući drugima teren na kojem se vodi borba za boljeg čovjeka.? Bijeg u izolaciju, pretjerana emotivnost i određena naivnost mogu taj pokret dovesti do elitizma i uvjerenja da su samo oni, karizmatici, pravi članovi Crkve, što bi moglo stvoriti novi model crkvenog života. A od elitizma do sljedbe vrlo je kratka razdaljina! Karizmatici su, kao i pentekostalci, ljudi molitve i razmatranja, ljubitelji su Biblije, imaju duboku vjeru i prožeti su duhom međusobne ljubavi i solidarnosti. U našem materijaliziranom svijetu oni su dokaz da još uvijek postoje duhovne vrednote, kojima se čovjek može radovati. Zbog toga, i unatoč svim prigovorima, karizmatici su potrebni Crkvi, ali spomenuta  hijerarhijska «suzdržanost» prema njihovom djelovanju, posebice ako se ono odvija bez znanja i dijaloga s mjesnim biskupima, možda je ipak opravdana!?

Što je to Svijetsko vijeće crkava? – Koliko znamo KC nije njezin član upravo zbog shvaćanja eklezijalnosti – pridruženjem bi se na neki način zanijekalo ono „jedna, sveta, katolička i apostolska“ i ušlo bi se na neki način u jednu vrstu sajma eklezijalnosti, kao što je to na jedan način i nauk o tzv. ‘denominacijama’. Da li mi to barem u osnovi dobro shvaćamo ako tako gledamo?

«Ekumensko vijeće crkava» (francuski Conseil oecumenique des Eglises, engleski Word Council of churches) je međucrkveno vijeće sa sjedištem u Ženevi. Možemo reči da su dva događaja iz 1948. godine, kao možda nijedan drugi, oblikovala sadašnju vjersku i političku stvarnost svijeta. Bili su to: utemeljenje Ekumenskog vijeća crkava u Amsterdamu (22.VIII. – 4.IX. 1948.) i Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (10. XII. 1948.). Ono što je nastalo u Amsterdamu možemo označiti pojmom «divinum» («božje»), a ono što je bilo stvoreno u New-Yorku možemo opisati pojmom «humanum» («ljudsko»).Ekumensko vijeće crkava zapravo je ujedinilo i «božansko» i «ljudsko»   u snažan ekumenski pokret koji je pokrenuo razjedinjeno kršćanstvo da odlučno krene u potragu za svojim izgubljenim jedinstvom.

Početkom  XIX. stoljeća protestantizam je, zadojen racionalizmom i liberalizmom najviše  osjetio sablazan kršćanske razjedinjenosti, jer je bio razbijen u mnoštvo raznih sljedbi. Zato se ekumenski pokret najprije javio među protestantima. Prvi svjetski rat i nastali gorući problemi izazvali su kršćane na akciju, što je ubrzalo sazrijevanje ideje o pripadnosti svih kršćana jednoj Kristovoj Crkvi. Nakon sablazni raskola u dušama kršćana se pojavila težnja za jednom Crkvom. Tako je protestantizam dao prve pionire ekumenskog pokreta. Gotovo svi povjesničari ekumenizma se slažu da je nadnevak početka suvremenog ekumenskog pokreta 1910. godina, kada je u Edinburghu (Engleska) bila održana  Svjetska misijska konferencija na kojoj su bili postavljeni temeljni suvremenom ekumenskom pokretu. Na konferenciji je sudjelovalo oko 1200 sudionika koji su predstavljali Crkve i misijske udruge iz cijelog svijeta, a među sudionicima prednjačili su anglosaksonci. Konferenciji se nisu odazvali katolici i pravoslavni.

Rezultati tog ekumenskog buđenja došli su do punog izražaja u svjetskim organizacijama «Life and Work» (Život i djelo), koja je nazvana i  pokretom za «praktično kršćanstvo» sa sjedištem u Stockholmu (1925.) i  «Faith and Oreder» (Vjera i crkveno uređenje), koja je nazvana i pokretom za doktrinalno kršćanstvo sa sjedištem u Laussani (1927.) Jedan i drugi pokret su pokazali da je pitanje jedinstva kršćana i kršćanskih Crkava postala ozbiljna preokupacija velikog djela kršćanskog svijeta.. Tako su se konačno tzv. lozanski i štokholmski pokret, temeljem zaključka sa sjednice u Utrechtu održane 1938. godine, ujedinili u Amsterdamu u Ekumensko vijeće Crkava (dalje EVC), koje je postalo  krovna organizacija za sve kršćane koji teže prema vjerskom jedinstvu.

Međutim, to jedinstvo još je uvijek daleko od stvarnosti. Ponajprije veliki broj kršćanskih Crkava i denominacija nalazi se izvan ove krovne kršćanske ekumenske organizacije  sa sjedištem u Ženevi, a mnoge  kršćanske Crkve i organizacije, članice EVC-a , svoje članstvo u EVC-a smatraju samo formalnim i praktičnim bez želje da  se i doktrinalno obvežu na tzv. «vjerskui bazu» (vjerovanje) EVC-a.

Protestantska teologija rado ističe da protestantizam predstavlja «svetu, apostolsku i biblijsku Crkvu» ili da postoje tri grane jedne Crkve: luteranska, reformirana (kalvinska) i rimokatolička kojoj je priključena  i pravoslavna Crkva. Međutim, postoje i protestantski teolozi koji tvrde da pravu Kristovu crkvu čine ili «tri grane»: anglikanci, katolici i pravoslavni ili «četiri grane»:  anglikanci, katolici, protestanti i pravoslavni. Dakako, da se pri tom svrstavanju umanjuju razlike u naučavanju i izbjegavaju spominjati uzroci raskola i nejedinstvena praksa kršćanskog života među pojedinim «crkvama granama».

«Baza» SVC-a izglasana  u Lundu 1952. godine glasila je: «Svjetsko vijeće Crkava je zajednica Crkava koje priznaju Krista kao Boga i Spasitelja». Takva je «vjeroispovijest» bila osporavana od mnogih, a posebice od pravoslavnih i katolika, pa i nekih protestanata.. Zbog toga je na plenarnoj sjednici EVC-a održane u New-Delhiju (1961) bila izglasana «nova baza» koja glasi: «Svjetsko vijeće Crkava je bratsko društvo Crkava koje po Svetom Pismu ispovijedaju Gospodina Isusa Krista kao Boga i Spasitelja i koje se trude da zajednički odgovore svom zajedničkom pozivu na čast jedinoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga». Ova nova «baza s trinitarnim sadržajem bila je rezultat velikog zalaganja pravoslavne Crkve koja se unutar EVC-a zalagala za doktrinalnim obogaćenjem «baze».

Vrhovno upravno tijelo EVC-a je generalna ili glavna skupština koja se održava svake  šeste ili sedme godine u različitim mjestima. Zadnja i deveta po redu opća skupština bila je održana 2006. godine u brazilskom gradu Porto Alegre.

EVC-a nije nikakva «nad-crkva», «super-crkva» ili nekakvo ostvarenje «jedne Kristove Crkve», već EVC-a samo želi zbližiti kršćanske Crkve i dovesti ih do međusobnih dodira i pokrenuti ih da istražuju i razgovaraju o pitanju crkvenog jedinstva. Drugim riječima, EVC- je samo sredstvo pomoću  kojega bi se razjedinjeni kršćani trebali ujediniti.

Nema sumnje da je ekumenski pokret izgubio nekadašnju euforičnost  i da se danas nalazi u «slijepoj ulici». Katolička crkva se još ne namjerava pridružiti EVC-a kakvo je ono danas i koje broji 342 članice. Slično misle i neke evangeličke i pentekostne Crkve, kao i neke grane Baptističke Crkve te Adventistička crkva. Katolička crkva, međutim, aktivno sudjeluje u radu EVC-a od 1965. godine preko tzv. «Mješovite radne skupine».

Ono što najviše zabrinjava katolike to je nepostignuta teološka suglasnost o najvažnijim vjerskim pitanjima u EVC-a. Katoličkom članstvu u EVC-a protivi se nekoliko činjenica: 1.) Članstvo Katoličke crkve u EVC-a stavilo bi u pitanje naučavanje Katoličke crkve u cjelini; 2.) Papin primat doživio bi relativizaciju ; 3.) Katolička crkva smatra  da bi njezino članstvo u EVC-a dovelo u pitanje katolički identitet; 4.) Velika brojčanost  katolika promijenio bi sadašnju konfesionalnu ravnotežu i odnose unutar EVC-a, a brojčanost katoličkih zastupnika «gušila» bi glasove drugih Crkava članica; 5.) Stvaranjem još gigantskije organizacije  izgubio bi se tzv. «ekumenski amaterizam» u korist «krutog ekumenskog birokratizma»; 6.) Poteškoću čini i status Vatikana ili Svete Stolice kao samostalne države priznate međunarodnim zakonima koja sklapa međunarodne ugovore i ima svoja diplomatska predstavništva u raznim državama, dok EVC ne  uživa takav status, ali je aktivno uključeno u međunarodnu politiku, što bi moglo biti izvorom nesporazuma, trzavica i sukoba. Papa Pavao VI. je prigodom svog posjeta sjedištu EVC-a u Ženevi dao do znanja da članstvo Katoličke crkve u EVC-a u kratkom roku ne dolazi u pitanje. Postavlja se pitanje da li se Katolička crkva treba pridružiti članstvu kao cjelina ili članicama trebaju postati njezine nacionalne jedinice kao što su  nacionalne sinode ili biskupske konferencije?

Bez obzira na iznesene poteškoće pobornici ekumenizma smatraju da je nakon Drugog vatikanskog sabora došlo do neočekivanog približavanja Katoličke crkve EVC-a, a posebice katoličkim naučavanjem da su Crkve i crkvene zajednice proizišle iz reformacije crkvena stvarnost, premda se ne nalaze u punom zajedništvu s Kristovom crkvom.

U „Ekumenskoj trilogiji“ (dalje ET) zaključno ste ustvrdili  „Katolička crkva i Pravoslavna crkva prave su sestrinske Crkve. Od svih kršćanskih crkava one su jedna drugoj tako bliske da možemo govoriti kako se tu radi samo o dva djela jedne te iste Crkve. PC je na svoj način sačuvala sve ono što ima i KC. Zato na poseban način zaslužuje našu pažnju i naše molitve, to više što je njezin životni i križni put, i teži i dublji od križnog puta njezine susestre – KC.“ – Nama Hrvatima su najlakša predočenja Pravoslavlja preko Srpske Pravoslavne Crkve. Približite nam malo Pravoslavlje općenito, te ‘Svetosavlje’, odnosno SPC.

Moramo naglasiti da je Pravoslavna crkva, odnosno da su pravoslavne Crkve kao crkvene zajednice jedne Pravoslavne crkve organizirane na nacionalnoj osnovi, i nakon nesretnog crkvenog raskola  1054. godine između Zapadne ili Katoličke crkve i Istočne ili Pravoslavne crkve zadržala oblik sakramentalne i hijerarhijske crkvenosti, te je prema tomu  Pravoslavna crkva «prava sestrinska Crkva» Katoličkoj crkvi. Tek je pojava Martina Luthera i njegova reformacija  stvorila nov oblik kršćanstva, koji se kako od katoličkog, tako i od pravoslavnog poimanja Crkve bitno razlikuje. Zato možemo reči da je vjersko jedinstvo kršćana u pravom smislu bilo razoreno tek nastupom reformacije! Razbijanje tog jedinstva uvjetovalo je daljnji tijek povijesti, u kojemu su nastale nove Crkve i nove vjerske zajednice.

Pa ipak,  postoje razlike u naučavanju između Katoličke i Pravoslavne crkve koje su nastale postupnim udaljavanjem jedne Crkve od druge i koje su sve do danas ostale kamenom smutnje i predmetom razgovora predstavnika obiju Crkvi. Donosimo popis tih vjerskih istina, a u zagradama navodimo mjesto i vrijeme objavljivanja pojedinih istina od strane Katoličke crkve: 1.) Izlazak Duha Svetoga od Oca i Sina kao jednog počela («Filioque»), (Drugi opći crkveni sabor u Lionu 1274. godine i sabor u Firenci 1439. godine) ; 2.) Bezrešno začeće bl. Djevice Marije ( odluka «ex cathedra» pape Pija IX. od 8. prosinca 1854.) ; 3.) Uznesenje Marijino na nebo dušom i tijelom (odluka ex «cathedra» pape Pija XII. od 1. studenoga 1950. godine) ; 4.) Primat Rimskog biskupa, kao nasljednika apostola Petra, nad čitavom Crkvom (Prvi vatikanski sabor, 1870. godine.) ; 5.) Neprevarljivost (nepogrešivost) pape kada u stvarima vjere i morala donosi odluke «ex cathedra», koje su obvezne za čitavu Crkvu ( Prvi vatikanski sabor, 1870. godine) ; 6.) Postojanje jednog mjesta čišćenja ili «čistilišta», u kojem se čiste duše onih vjernika koji su preminuli opterećeni lakim grijesima ili vremenskim kaznama za grijehe ; 7.) Duše preminulih odlaze odmah nakon posebnog suda u vječno blaženstvo, u čistilište ili u pakao (Opći crkveni sabor u Firenci 1439. godine) ; 8.) Snaga pretvorbe u euharistiji pripisuje se i riječima ustanovljenja euharistije, a ne samo zazivanju Duha Svetoga («epikleza»). Ovo doduše nije nikakva dogma, ali predstavlja razliku između dviju Crkvi kako je već na općem crkvenom saboru u Firenci u ime Istočne crkve iznio metropolit Besarion iz Niceje.. Pravoslavni više naglašavaju «epiklezu».

Neke od iznesenih razlika zadiru u temelje vjere i već odavno bacaju sjenu na odnose između Katoličke i Pravoslavne crkve. Ipak, vjerujemo, da je najveći teološki problem naučavanje o ustrojstvu Crkve i o primatu Rimskog biskupa. Možda će intenzivniji dijalog teoloških stručnjaka jednog dana pokazati legitimnost nekih spornih shvaćanja i pokazati da se kod većine navedenih razlika radi o naglascima i o različitim tumačenjima, a ne o istinama koje bi još uvijek morale biti zaprekom jedinstva ili zajedništva dviju Crkvi.

Drugo je pitanje pravoslavlja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi! Činjenica je da su se dosadašnji napori na ekumenskom području kod nas odigravali na relaciji Katoličke i Srpske pravoslavne crkve zbog toga, što su te dvije Crkve bile dominantne i s najvećim brojem vjernika u bivšoj Jugoslaviji Upravo je ta činjenica stvarala dojam da se, kad je riječ o ekumenizmu na ovim prostorima, radi samo o odnosima katolika i pravoslavaca, te da je ekumenizam stvar Hrvata i Srba. Takvo poimanje rađalo je i nepoželjnim političkim implikacijama, jer se pravoslavlje u bivšoj Jugoslaviji očitovalo kao «svetosavlje» koje se borilo protiv svega što nije bilo srpsko i pravoslavno i koje svojom politikom «Velike Srbije» nije moglo završiti drukčije, nego divljanjem i razaranjem svega nesrpskoga tijekom Domovinskog rata. Uloga Srpske pravoslavne crkve u tim ratnim zbivanjima stvorila je kod mnogih katolika još jače uvjerenje da je ekumenizam na hrvatskim prostorima ne samo nemoguć, već i besmislen! Treba naglasiti da je «svetosavlje» jedna povijesna odrednica Srpske pravoslavne crkve. Srbi su u prošlosti svoju pravoslavnu Crkvu smatrali utjelovljenjem domovine i kulture te političkim središtem srpskoga naroda. U dugi proces kristijanizacije slavenskih naroda na Balkanu bili su uključeni od samog početka i Srbi, ali su se već zarana pojavile takve razlike  da se iz njih moglo zaključiti da je utjecaj Rima na Hrvate, a Carigrada na Srbe bio odlučujući. Dok je latinski utjecaj prevladavao na jugu, grčki je sve više preuzimao maha u samom središtu Raške ili stare  Srbije. Na svršetku  IX. stoljeća prevagnuo je utjecaj Bizanta na Srbiju tako da se Srbi nezaustavljivo odvraćaju od Rima i od latinskog utjecaja, koji  je u Srbiji bio snažan još za vladanja Stefana Nemanje u XII. stoljeću, kada je zemlja bila razdirana u borbi za prevlast između katolika i pravoslavnih. Najstariji  Nemanjin sin, Vukan ostao je vjeran katoličanstvu. Iz tog vremena potječe i uvjerenje da je i najmlađi Nemanjin sin, sv. Sava, utemeljitelj Srpske pravoslavne crkve, primio krštenje «na katolički način». Kod Srba su već od samog početka crkvene i političke samostalnosti vjerske predodžbe bile međusobno isprepletene i to u smislu bizantskog cezaropapizma. Povezanost između prijestolja i oltara katkada se uzdizala do dogmatskih razina. Takva teološka koncepcija nužno je sa sobom donosila opasnost poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i naroda, a što se odrazilo i na nazive  za pravoslavlje kao za «srpsku veru», a za Boga kao za «srpskog Boga». Zbog tog srpstva srpska pravoslavna teologija ima tipičnu nacionalnu oznaku, koja se naziva «svetosavlje», a predstavlja sintezu srpstva i «svetog pravoslavlja». Zato je potrebno razlikovati pojam «pravoslavlja» od pojma «svetosavlja», jer to nije u  vjerskom smislu isto! Nitko nikada u katoličkoj kontroverzistici nije imao ništa protiv pravoslavlja. Pravoslavlje se kao sastavnica velike kršćanske obitelji kod Hrvata proučavala i pozitivno vrednovala. Ako se pravoslavlje katkada negativno apostrofiralo bio je tomu razlog antirimski sindrom bizantskih monaha i teologa. Ali, o pravoslavlju se uvijek govorilo s respektom  i s velikim poštovanjem. Međutim, «svetosavlje» je uvijek izazivalo osudu od strane katoličkih Hrvata, jer je «svetosavlje» uvijek bilo u službi  velikosrpske politike koja je tijekom povijesti nanosila hrvatskom katoličkom narodu velika zla i gurala ga  u nacionalne tragedije, posebice u XX. stoljeću. Zbog toga treba analizirati pojam «svetosavlja» bez lažnog zamagljivanja i prešućivanja, kako bi se pravoslavlje moglo  revalorizirati i pozitivno osmisliti ne samo na našim prostorima, već i u širem euroazijskom i općecrkvenom kontekstu.

Ponovno je aktualiziran govor o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. To je mnogima velika novina, na tragu onoga „prvi puta čujem“. No to je zapravo stara stvar. – I sami ste u raznim zalaganjima i traženjima jasnoće za mogućnost opstojnosti Hrvatsle pravoslavne crkve doživjeli  neka nerazumijevanja i prijepore. Pa kakvo je danas stanje u vezi s time?

Stvaranjem neovisne i suverene države Hrvatske neminovno se otvorilo pitanje i djelovanje Srpske pravoslavne crkve na državnom području Republike Hrvatske. Pravoslavne crkve su, kao što je poznato, općenito i načelno organizirane kao državne, a ne nacionalne Crkve. Srpska pravoslavna crkva pokušala je tijekom svoje povijesti nametnuti svoje ime pravoslavnim vjernicima i na drugim etničkim i nacionalnim područjima, koji, iako nisu bili Srbi, morali su svoje pravoslavlje ispovijedati samo isključivo preko Srpske pravoslavne crkve, a što je rađalo sukobima zbog poistovjećivanja pravoslavlja sa srpstvom i sa «svetosavljem». Ne smijemo zaboraviti da u Hrvatskoj osim pravoslavnih Srba ima pravoslavnih Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca, Rusa i Ukrajinaca, koji su svoje pravoslavlje mogli ispovijedati samo preko Srpske pravoslavne crkve. Ta činjenica postavlja pitanje da li se u nekoj državi može organizirati Pravoslavna crkva s državnim i nacionalnim predznakom, ako ne postoji pravoslavna hijerarhija s tim predznakom?

U tom kontekstu pokušalo se je osnovati i Hrvatsku pravoslavnu crkvu u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Pitanje legitimiteta «Hrvatske pravoslavne crkve» u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.) vrlo je kompleksno, a nastalo je u specifičnim prilikama Drugog svjetskog rata. To je potanje bilo nužno povezano s odnosom matične pravoslavne Crkve, a to je bila Srpska pravoslavna crkva. Utemeljenje Hrvatske pravoslavne crkve bilo je s gledišta Srpske pravoslavne crkve nelegitimno i politički motivirano. Sjetimo se samo slučaja Makedonske pravoslavne crkve, koja je bila priznata kao samostalna, ali ne i kao autokefalna. Tako su u drugim Republikama tadašnje Jugoslavije Makedonci svoje pravoslavlje mogli ispovijedati samo preko Srpske pravoslavne crkve, kao članovi Srpske pravoslavne crkve, ali ne i kao članovi Makedonske pravoslavne crkve!

Prvi koji je u novijoj povijesti pokušao riješiti tzv. «srpsko potanje u Hrvatskoj» bio je Eugen Kvaternik, koji je 1871. godine namjeravao u Hrvatskom saboru pokrenuti pitanje o potrebi uspostavljanja «patrijarhata hrvatske pravoslavne Crkve». Povjesničar i etnograf Nikola Bjelovučić iznio je 1911. godine prijedlog ustavnog rješenja Hrvatske prema kojem bi u Hrvatskoj postojala Pravoslavna crkva s dva odsjeka: 1. Srpsko-pravoslavna crkva za Srbe ; 2. Hrvatska pravoslavna crkva za Hrvate pravoslavne vjere. U Sarajevu je 1915. godine Zemaljska vlada sastavila nacrt zakona o pravoslavnoj crkvi u Bosni i Hercegovini, prema kojem se iz naziva imalo brisati srpsko ime, zabraniti ćirilica, srpska zastava i konfesionalne škole. U najnovije vrijeme o potrebi osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve pisao je hrvatski emigrant, Mirko Živković, koji je 1988. godine smatrao da jedna buduća samostalna Hrvatska mora imati «srpsku pravoslavnu crkvu» za Srbe u Hrvatskoj, ali nad takvom Crkvom ne može imati nikakvu ingerenciju «srpski patrijarh», jer je nespojivo s hrvatskim suverenitetom». Drugom riječima, takva «Pravoslavna crkva u Hrvatskoj» morala bi biti autokefalna.

U Hrvatskoj je prvi put otvoreno spomenuo 1990. godine pitanje samostalne Pravoslavne crkve od  Tomislava Jonića koji se pozivao na pravoslavce koji se osjećaju Hrvatima.

Vrhunac navedenih prijedloga izazvalo je predavanje prof. dr. sc.Jurja Kolarića, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i člana Vijeća za ekumenizam tadašnje Biskupske konferencije za ekumenizam, koji je  u Beču 17. studenoga 1992. na  ekumenskom simpoziju «Pro Oriente» iznio svoja razmišljanja o položaju pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, kao i o mogućnosti osnivanja «Hrvatske pravoslavne crkve», odnosno «Pravoslavne crkve u Hrvatskoj». Juraj Kolarić je u svojem prijedlogu istaknuo četiri pretpostavke za uspješan dijalog s pravoslavnima u Hrvatskoj: 1.) Srbi u Hrvatskoj moraju priznati novu političku realnost i priznati Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu i državu.; 2.) Srbi koji su tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj počinili zločine, bez  obzira radilo se to o pravoslavnim vjernicima, svećenicima ili episkopima, moraju odgovarati na sudu; 3.) Pravoslavnima u Hrvatskoj mora se omogućiti slobodno ispovijedanje njihove vjere i službeni kontakti njihove hijerarhije s centralom u Beogradu, ali se mora na području Hrvatske omogućiti i stvaranje «Hrvatske pravoslavne crkve» ; 4.) Dosadašnji ekumenski razgovori mogu se nastaviti samo pod spomenutim pretpostavkama.

Ovaj prijedlog izazvao je buru negodovanja i protesta  od strane Srpske pravoslavne crkve u koje su se uključili i neki  hrvatski «intelektualci» strahujući za «budućnost ekumenizma»! U mnogim polemikama došla je do izražaja jedna apsurdna činjenica da pravoslavne Srbe užasava i sama pomisao da bi mogla postojati Hrvatska pravoslavna crkva ili Pravoslavna crkva u Hrvatskoj, a ta se odbojnost opravdavala «neprijatnim sjećanjem na ishitreno (političko) osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve  1942. godine».

Povijest je prof. dr. sc. Jurju Kolariću ipak dala pravo! Vlada Republike Hrvatske sklopila je Ugovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Republici Hrvatskoj (20. prosinca 2002.), s Bugarskom i Makedonskom pravoslavnom crkvom u Republici Hrvatskoj (29. listopada 2003.) te s Crnogorskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj (8. lipnja 2006.). Prema tomu, pravoslavlje u  Hrvatskoj prestao je biti privilegij samo Srpske pravoslavne crkve, jer u Hrvatskoj postoje četiri samostalne pravoslavne Crkve. Čeka se još utemeljenje Pravoslavne crkve u Hrvatskoj ili  Hrvatske pravoslavne crkve. Ako postoje Hrvati pravoslavne vjere onda se oni, pod određenim uvjetima, mogu udružiti u Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a ako postoje pravoslavni građani Hrvatske, onda i  oni imaju pravo ,opet pod određenim uvjetima, osnovati i svoju Pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj bez nacionalnog predznaka.

U ET pišete u dijelu o sljedbama, „sljedbe nastoje utažiti čovjekovu žeđ za religioznim, a da u pri tome ne natovaruju na leđa suvišne kultne obveze,kojima obiluju povijesne Crkve“. Moje je iskustvo da mi nemamo višak kultnih obveza već njihovo nerazumijevanje, nastalo ponekad i usred banalizacije sa strane službenika. Čak naprotiv, mogli bismo reći da se vrijedni liturgijski elementi i oblici kulta postupno sve više ‘sklanjaju sa scene’ – npr. nema ,,večernica”, molitva časoslova s pukom unatoč uputi Drugog vatikanskog sabora ostvarena je vrlo oskudno. Vaše mišljenje?

Vrlo sam zadovoljan što je moje pisanje i nastojanje da se riječ «sekta» izbaci iz teološkog i ekumenskog rječnika i zamijeni primjerenijim izrazom «sljedba» konačno prihvaćeno! Riječ «sekta» ne dolazi od latinskog glagola «secare» što znači: « sjeći», «odrezati», «rastaviti», «razdijeliti» Takvim tumačenjem riječ «sekta» je poprimila negativno značenje, kao da je jedina njezina svrha u tome da razbija jedinstvo i zajedništvo. Pozitivniji je izraz za vjersku raznolikost i različitost riječ «sljedba» koja dolazi od latinske riječi «sequi», što znači slijediti nekoga, nasljedovati nekoga u odnosu na njegov svjetonazor i njegovo naučavanje. U klasičnom latinskom jeziku ta riječ označuje filozofsku školu, vjerski pravac ili političku stranku Izraz «sljedba» označuje pojedinca, «sljedbenika» ili zajednicu koja slijedi jednu ideju. Tako apostol Pavao u poslanici Solunjanima piše: « Vi ste postali naši i Gospodinovi nasljedovatelji» (1 Sol 1, 6), a u poslanici Efežanima  upozorava: »Nasljedujte Boga… ljubljena djeco» (Ef 5, 1). Povijest pojedinih sljedbi pokazuje da je njihova želja da budu jedini autentični tumači Božje Riječi uvijek je rađala novim sljedbama, koje su jedinoj Božjoj Objavi dodavale i svoje «posebne», «privatne» objave, pridijevajući im istu vjerodostojnost kao i Bibliji. Mnogi smatraju da sljedbe  predstavljaju prostor najčišćeg religioznog doživljavanja, ali tu tvrdnju potrebno bi bilo pobliže analizirati!

Sljedba se katkada nepotrebno poistovjećuje o s riječju «hereza» (grčki «airesi»), koja znači izbor ili priključak nekoj strani. U Novom Zavjetu «hereza» označuje određenu skupinu ljudi ili školu. Tako se govori o sekti saduceja (Dj 5, 17), farizeja (Dj 15, 5), nazarenaca (Dj 24, 51). Kod apostola Pavla hereza se pojavljuje kao suprotnost nedjeljivom jedinstvu Crkve, pri čemu ne znači samo lažno naučavanje, već i «šizmu» (grčki «schizo« znači cijepam), crkveni raskol ili odvajanje od Crkve.

Ukratko, sljedbe su one vjerske zajednice koje naginju individualizmu, elitizmu i vjerskom rigorizmu, a najvećom zaprekom osobnog posvećenja smatraju tradicionalne povijesne kršćanske Crkve.

Od povijesnih zanimljivosti, spominjete da su Armenci postali prva kršćanska nacija u svijetu. Također je još danas malo poznato da je nad njima u novije doba izvršen organizirani genocid u današnjem shvaćanju te riječi. Upoznajte čitatelje malo s time.

Armenska apostolska crkva je istočnokršćanska monofizitska crkva armenskog naroda. Vrhovni vjerski poglavar nosi naslov «katolikos svih Armenaca». Sjedište Crkve se nalazi u Ečmiadzinu, a obuhvaća četiri sjedišta: Ečmiadzin, Sis, Carigrad i Jeruzalem. Katolikos ili patrijarh Armenaca ima samo počasni primat. Kršćanstvo je u Armeniju stiglo iz Sirije , a u IV. stoljeću, za kralja Trdata II. kršćanstvo postaje državnom vjerom. Za širenje kršćanstva osobito je bio zaslužan sv. Grgur Prosvjetitelj, prvi armenski patrijarh, a monah Mesrop je 406. godine izumio armenski alfabet čime je omogućeno prevođenje Biblije na armenski jezik. Armenska crkva je 506. godine odbacila odluke općeg crkvenog sabora u Kalcedonu (451.), prihvatila je krivovjerni monofizitizam i odvojila se od sveopće Crkve. Armenija je u VII. st. postala plijen arapskih osvajača, a u XVI. st. osvojili su je Osmanlije. U XVIII. st. jedan dio Armenaca stupio je u uniju s Katoličkom crkvom. Za vrijeme Prvog svjetskog rata 1915. godine u Turskoj Armeniji je bilo ubijeno ili iseljeno oko 2 miljuna Armenaca. U Armenskoj SSR, u Sovjetskom Savezu, komu je pripadala Armenija (1920. do 1991.) kršćanski Armenci su bili progonjeni, a Armenska crkva je bila stavljena izvan zakona i društva. Nakon nastanka slobodne i suverene Armenije kao države 1992. godine, Armenija sa svojih 6 milijuna kršćana  u Armeniji i u dijaspori pokušava naći svoje odgovarajuće mjesto u društvu.

Malo je naroda na svijetu kojima je povijest isprepletena takvim i tolikim stradanjima, patnjama i tragedijama kao Armencima. Zbog svojega povoljnoga zemljopisnog položaja, kao najpogodnija veza između Istoka i Zapada, Armenija je postala pozornica na kojoj su se odigravale velike vojne predstave.

Prema armenskoj predaji prvi navjestitelji evanđelja u Armeniji bili su apostoli, koje je sam Krist poslao u Armeniju. Prema jednoj legendi apostol Armenije bio je sv. Juda Tadej, a prema drugoj sv. Bartol. Kralj Abgar je, navodno, čuo za Isusa i poslao mu pismo u Jeruzalem s molbom da dođe u Armeniju, jer ga Židovi proganjaju. Krist je, prema legendi, odgovorio kralju pismom u kojem obećaje da će poslati Judu Tadeja, koji je doista i došao u Armeniju, ozdravio bolesnog Abgara i ostao u Armeniji. Prvi apostol Armenije Grgur Prosvjetotelj (240.-332.) obratio je i pokrstio kralja Trdata, koji je 295. godine proglasio kršćanstvo državnom vjerom Armenije, dakle davno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki.. Tako su Armenci postali prvi kršćanski narod u povijesti svijeta. Međutim, svoju vjernost kršćanstvu morali su krvavo platiti ostavši dugi niz stoljeća narod bez domovine. Za Prvog svjetskog rata Turci su započeli uništavanjem Armenaca. Europa je na taj genocid gledala skrštenih ruku. Bježeći pred ubojicama i napuštajući svoja ognjišta Armenci su iskopavali kosti svojih preminulih i nosili ih sa sobom u nove neizvjesnosti.

Po već poznatoj sintagmi da je „Crkva uvijek potrebna obnove (čišćenja)“, većini katolika su uglavnom poznati sveci pojedinci obnovitelji kao sv. Franjo i sv. Dominik. Možete li upoznati čitatelje kratko s obnovama koje su potekle od kolektiva – organizirano s vrha Crkve ili iz nekog centra, npr. reformni pokret iz Clunija.

Najdublja tajna Katoličke crkve nalazi se u njezinom identitetu s Kristom. U Crkvi  i po Crkvi se nastavlja spasenjsko  djelo Krista, Bogočovjeka, koji je svojim zemaljskim životom započeo to djelo koje će trajati do njegova ponovnoga dolaska. Crkva je nastavak Krista i njegovog spasenjskog djelovanja.Ona je otajstvo vjere i spasenja. Crkva sudjeluje u velikom i dramatičnom procesu napetosti između božanske svetosti i ljudske grešnosti. Svetost i nerazorivost Crkva prima od svog božanskog utemeljitelja, a ljudsku slabost i grešnost dolazi od njezinog ljudskog elementa. Ta polarnost čini povijest Crkve uzbudljivom, jer ona postaje poprište dramatične borbe između božanskog i ljudskog, svetog i grešnog, spasenja i propasti. Zato je Crkva zajednica svetih i grešnika. Svetost Crkva prima od svoga utemeljitelja Krista, a grešnost dolazi od njezinih članova. Crkva je teandrička ili bogoljudska ustanova.. Zbog toga ostaje zadatak Crkve da se tijekom svoje povijesti mora neprestance obnavljati. Crkva je, dakle, «semper reformanda». Kada su crkvene strukture zaboravile   to načelo u Crkvi je dolazilo do kriza i protesta, koji su nerijetko završavali stvaranjem novih zajednica s opravdanjem da crkvene strukture nisu na vrijeme odgovorile na opravdane zahtjeve onih koji su Crkvi željeli dobro ili ali im je prostor za djelovanje postao skučen te su izvan Crkve tražili ostvarenje svojih zamisli. Pojava velikih reformatora u Crkvi poput sv. Franje Asiškoga ili sv. Dominika dokazuje kako je ispravno geslo «Ecclesia semper reformanda». Oni su, najme, za vrijeme pokreta katara, koji je prijetio Crkvi zahtjevom za siromaštvom, demonstrirali to siromaštvo pokazujući hereticima da se ono može živjeti i u Crkvi te da zbog toga «reformatori» ne moraju napustiti Crkvu.

Velika novost u Katoličkoj crkvi nastala je njezinim odnosom prema ekumenizmu. Katolička crkva je u početku sumnjičavo gledala na ekumensko gibanje. Papa Pio XI. je u enciklici «Mortalium animos» (1928.) zabranio katolicima sudjelovanje u ekumenskim susretima strahujući da bi to moglo dovesti do crkvenog relativizma. Drugi vatikanski sabor obvezao je Katoličku crkvu da trajno traga za kršćanskim jedinstvom. Iako je Sabor naglasio da je Katolička crkva u eklezionalnoj cjelovitosti ostvarenje Kristove crkve, ipak je smatrao istaknuti da je Kristova crkva prisutna i u drugom Crkvama i crkvenim zajednicama na različite načine. Tako se kršćani iz drugih Crkava i crkvenih zajednica već sada nalaze u nesavršenom zajedništvu jedni s drugima po sakramentu krštenja. Dekret o ekumenizmu (Unitatis redontegratio) postavio je načela po kojima se katolici uključuju u ekumensko gibanje potičući osobno obraćenje, dijalog i zajedništvo molitve. Napuštajući prijašnja učenja nekih papa, Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignutatis humanae) proglasila je da ljudska bića imaju pravo na vjersku slobodu i na slobodno obavljanje bogoštovlja. Katolička crkva je definitivno napustila praksu «ekskomunikacije» i za svagda  prihvatila praksu «komunikacije»! To je revolucionarna promjena u Crkvi, ako se prisjetimo da je riječ «obnova» za katolike ne tako davno imala prizvuk negativnosti. Još je papa Grgur XVI. (1831.-1846.) smatrao da je apsurdno govoriti o nekakvoj obnovi Katoličke crkve, jer bi to značilo umanjivati njezinu svetost. Danas je, međutim, koncilska riječ «aggiornamento»,  podanašnjenje Crkve, postala zahtjevom sadašnjeg trenutka Crkve. Obnova Crkve traži osmišljavanje biti, poslanja i spremnosti Crkve da služi Kristu i ljudima., a sastoji se u rastu vjernosti prema vlastitom pozivu i mora se odvijati kako u vertikalnom tako i u horizontalnom smislu. Vlastita obnova nužno uključuje u približavanje onim Crkvama koje su vjerovale da zahtjev za obnovom mogu ostvariti samo u Kristovoj Crkvi, izvan Rimske Crkve.

Različite su reakcije osvanule nakon papine odluke o povlačenju ekskomunikacije sa četvorice biskupa i Bratstva sv. Pija X. Mediji su je dobrim dijelom popratili senzacionalistički, tražeći različite šarolike interpretacije, dok bismo s druge strane ovo mogli okarakterizirati kao ekumenski potez u pravom smislu reći – teško narušeno jedinstvo sa družbom nadbiskupa Lefebvrea u nekoj je mjeri vraćeno. Kako promatrate trenutni razvoj pregovora između SSPX-a i komisije Ecclesia Dei, i može li se ovaj ‘liturgijski model’ ekumenizma (u čijoj pozadini stoji liberalizacija tradicionalne Mise) nekako ostvariti i u pregovorima s pravoslavnim kršćanima?

Slučaj spornog francuskog nadbiskupa Marcela Lefebvrea (1905.-1991.) i njegovih sljedbenika potvrđuje ono što je već u prijašnjim izlaganjima bilo rečeno. Naime, Katolička crkva želi u svojim redovima zadržati ljude koji osporavaju neke od njezinih istina koje nisu dogmatske naravi ili se barem tako čini. Kao što je poznato, M. Lefebre je 1948. godine postao dakarskim nadbiskupom u Senegalu, a nezadovoljan nekim odlukama Drugog vatikanskog koncila  za koje je on smatrao da «štete» Katoličkoj crkvi  i da joj prijete  «razvodnjavanjem» nekih istina, on je 1971. godine osnovao svoje sjemenište u Econeu, u Švicarskoj, a onda je kao vođa «integrističke struje» bio izopćen iz Crkve, kada je 1988. godine zaredio četiri integristička biskupa koji se opiru  promjenama u Katoličkoj crkvi. Ove godine papa Benedikt XVI. pružio je ruku pomirnicu «Lefebrovcima»  želeći ih zadržati u krilu Katoličke crkve. To je izazvalo različite komentare  u svjetskim i našim medijima. Međutim, Crkva je definitivno pošla novim putem koji je bio promoviran  na Drugom vatikanskom saboru i s kojega više ne može sići, jer «drugog puta nema» (T. Šagi Bunić)!  U katoličkom rječniku riječ «excommunicatio» definitivno je zamijenjena riječju «communicatio»!

Uvaženi profesore Kolarić, kao svećenik Katoličke Crkve,  i renomirano crkveno lice, molimo Vas izrecite svim čitateljima ovoga intervjua i pratiteljima web stranice katolik.hr, jednu završnu misao.

Uvjeren sam da ekumenski i međureligijski dijalog u kulturnom i religijskom pluralizmu današnjeg društva može sačuvati mir i spriječiti vjerske sukobe, te da ime Boga, kojega traže ne samo kršćani, već i druge religije, sve više postaje ime za – mir. Zbog toga  treba neprestance poticati sve kršćanske i nekršćanske vjerske zajednice da ne zastanu na putu zbližavanja. Prigodom susreta u Jeruzalemu s papom Pavlom VI., 5. siječnja 1964.  ekumenski patrijarh Atenagora I.  rekao je slijedeće: «Bili smo dugo na putu sa željom, da se susretnemo. Sada smo se ponovno našli u Gospodinu. Proslijedimo tim otvorenim putem pred nama, a on će nam se sigurno pridružiti i pratiti nas, kao što je to nekoć učinio  s dvojicom svojih učenika, prateći ih na putu u Emaus. On će nam pokazati put kojim moramo hodati i ubrzat će naše korake prema cilju koji moramo postići».

Hoće li se kršćani raznih Crkava i crkvenih zajednica uskoro naći na putu koji vodi u Emaus? Molimo, radimo i nadajmo se, a Gospodin će sigurno ubrzati i naše i njihove korake. Potrebno je samo ustrajati i nadati se, pa makar i protiv nade!

Juraj Kolarić

1) Curriculum vitae

Juraj Kolarić rođen je 20. travnja 1938. u mjestu Donji Hrašćan, župa Sv. Juraj u Trnju u Međimurju kao deveto dijete Dominika i Lucije r. Pintarić. Otac Dominik bio je istaknuti političar Hrvatske seljačke stranke u kotaru Prelog i zamjenik zastupnika HSS-a Ivana Petkovića u Hrvatskom saboru. Nakon završene osnovne škole u Hodašanu (1945. – 1949.) Juraj Kolarić kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu pohađa Interdijecezansku vjersku školu gdje je maturirao 26. srpnja 1957. godine.
Kao pitomac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu upisuje studij teologije na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu (1957.). Nakon drugog semestra pozvan je na odsluženje vojnog roka. Kao ročnik boravio je u Valjevu i Velikom Gradištu (Srbija) (1958. – 1960.). Po povratku iz vojske nastavlja studij teologije u Zagrebu, a od 17. rujna 1963. godine kao stipendist Austrijske vlade odlazi na studij teologije u Innsbruck (Austrija) postavši tako pitomac isusovačkog zavoda Canisianum gdje je diplomirao teologiju i bio zaređen za svećenika 26. srpnja 1965. godine. Od 1. travnja 1965. do 30. rujna 1966., djelovao je kao znanstveni novak (Wisswnschaftliche Hielfskraft) na teološkom fakultetu u Innsbrucku u Dogmatskom seminaru prof. dr. Franza Lacknera. Magisterij teologije stekao je 1967. godine. Iste se godine vraća u Hrvatsku gdje djeluje kao kapelan u župi sv. Blaža u Zagrebu (1967. – 1969.), upisuje postdiplomski studij na Teološkom fakultetu u Innsbrucku i prikup¬lja građu za disertaciju. Na Teološkom fakultetu u Innsbrucku promoviran je 16. studenog 1969. za doktora teoloških znanosti u specijalizaciji interkonfesionalnih odnosa i povijesti dogme temom “Oekumenische Fragen in der Theologie der Serbischorthodoxen Kirche. Eine historisch dogmatische Studie”.
Nakon toga odlazi u Münster/Westfallen (Njemačka), boravi u dijecezanskom bogoslovnom sjemeništu Geor¬gianum (1969. – 1970.) i sudjeluje na Teološkom fakultetu u Münsteru u teološkoj ekipi prof. dr. Karla Rahnera.
U jesen 1970. godine upisuje studij povijesti na Fakultetu crkvene povijesti (Facultas Historiae Ecclesiasticae) Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, pohađa predavanja na Papinskom orijentalnom institutu, a na Vatikanskoj školi za paleografiju i diplomatiku diplomira 15. lipnja 1971. arhivistiku. Privučen vjerskim, društvenim i poli¬tičkim promjenama u Hrvatskoj izazvanima Hrvatskim proljećem, vraća se u Zagreb gdje djeluje kao prefekt u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu na Kaptolu (od 26. rujna 1971. do 12. lipnja 1975.).
Juraj Kolarić izabran je za sveučilišnog asistenta na Katedri crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fa¬kultetu u Zagrebu 20. siječnja 1972. godine gdje predaje kolegij Opća crkvena povijest, a, nakon habilitacije i pro¬maknuća za docenta, od 23. lipnja 1977. do 1993. godine predaje kolegije Opća crkvena povijest, Sakralna umjetnost i Latinski jezik. Na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta predaje kolegije Opća crkvena povije¬st, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima i Povijest sakralne umjetnosti, a na Institutu za crkvenu glazbu predaje predmete Katolička dogmatika i Katolička moralika.
Od 1977. do 1990. godine vrši dužnost tajnika Vijeća za ekumenizam tadašnje Biskupske konferencije Jugo¬slavije, a kao član istog ostaje do 1993. godine kada je 8. lipnja uspostavljena Hrvatska biskupska konferencija s novim službama i zaduženjima. Prethodno je zbog “slučaja Kolarić”, koji je bio izazvan objelodanjenjem njegove knjige “Pravoslavni” (1985.) i neprimjerenom reakcijom Srpske pravoslavne crkve na tu knjigu, dao ostavku na službu taj¬nika Vijeća za ekumenizam BKJ (15. veljače 1990.).
Znanstveno i publicističko djelovanje Jurja Kolarića, kao stručnjaka za interkonfesionalne odnose na južnosla¬venskom prostoru i kao povjesničara, započinje njegovim habilitacijskim radom “Povijest župa Ratkovica, Siče-Dubovac i Nova Kapela (1334. – 1977.)” (Zagreb, 1977.). Pravi ekumenski hrvatski prvijenac pojavio se na stranicama revije sv. Antuna Padovanskoga “Veritas” 1970. godine koji je rezultirao 14-godišnjom suradnjom s tom revijom ko¬ja je obrađivala ekumenske i povijesne teme. Bilo je to razdoblje snažnog odjeka djelovanja Drugog vatikanskog sabora,i “aggiornamenta” Katoličke Crkve. Zahvaljujući reviji “Veritas”, Juraj Kolarić je objelodanio tri knjige s ekumenskom tematikom koje su postale bestseleri na tadašnjem hrvatskom, slovenskom, makedonskom i srpskom jezičnom području: “Kršćani na drugi način” (1976.), “Istočni kršćani” (1982.) i “Pravoslavni” (1985.). U međuvremenu je Juraj Kolarić objelodanio niz knjiga i stručnih članaka u raznim zbornicima i časopisima. Izvanrednim profeso¬rom na KBF-u imenovan je 25. studenog 1989. godine, redovitim sveučilišnim profesorom izabran je 15. travnja 1992. godine te redovitim profesorom u trajnom zvanju 3. ožujka 1998. godine. Fakultetsko vijeće KBF-a donijelo je 16. srpnja 2004. godine odluku o nastavku radnog odnosa na KBF-u do kraja akademske godine 2007./2008.
Na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove, na Odjelu za kršćanski nazor predavao je “Ekumensku teologiju” (1990. – 1991.), a od 1993. godine na Hrvatskim studijima (Studia Croatica) Sveučilišta u Zagrebu nositelj je kolegija “Povijest kršćanstva u Hrvata”. Kolegij “Povijest kršćanstva i heterodoksnih kršćanskih zajednica u Hrvata” predaje na Evangeličkom teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik” u Zagrebu (1993. – 1995.). U dva mandata bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1992.- 1994.). Redovitim članom Europske akademije znanosti i umjetnosti u Salzburgu (Academia scientiarum et artium europaea) imenovan je 27. lipnja 1993. godine.
Za Velikog meštra Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja” izabran je 25. travnja 1993. godine i tu je časnu dužnost vršio kroz dva mandata do 2001. godine. U Družbu BHZ primljen je 1. studenog 1990. sa zmajskim imenom “Zmaj Hrašćanski od svetog Jurja u Trnju” te sa zmajskim matičnim brojem 1262. Za predsjednika Zavičajnog društva “Međimurje” u Zagrebu izabran je 5. prosinca 1995. godine i tu je dužnost vršio do 28. siječnja 2000. kada se zahvalio na časti i dužnosti.
Od 14. srpnja 1999. godine vrši dužnost predstojnika Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i ravnatelja Dijecezanskog muzeja. U tom svojstvu inicirao je i pokrenuo časopis “Crkvena kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, Analecta”, a prvi broj tog godišnjaka za sakralnu umjetnost objelodanjen je 2003. godine. Juraj Kolarić bio je glavni urednik tog godišnjaka. Član je Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije od 1999. godine i od 2002. godine supredsjedatelj Mješovite komisije Republike Hrvatske i Katoličke crkve za očuvanje kulturne i umjetničke baštine Katoličke crkve. Prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke imenovan je 2. siječnja 1984. i 27. ožujka 1984. dobiva kuriju broj 8, a 21. veljače 1991. kuriju broj 7 u Novoj Vesi. Od 7. svibnja 1988. do 4. ožujka 2002. godine vrši dužnost dekana Zbora prebendara prvostolne crkve zagrebačke i kao predsjednik Odbora za gradnju Apostolske nuncijature u Zagrebu predaje ključeve zgrade nuncijature papi Ivanu Pavlu II. prigodom nje¬gova prvog pohoda Republici Hrvatskoj 10. rujna 1994. godine te organizira svečano otvaranje zgrade nuncijature 15. ožujka 1995. i predaje je izaslaniku pape Ivana Pavla II. mons. Josipu Uhaču.
Za prosinodalnog suca kod Drugomolbenog ženidbenog suda imenovan je 1. svibnja 1979., za branitelja ženidbenog veza Ženidbenog suda Zagrebačke nadbiskupije imenovan je 12. lipnja 1981. Dužnost je vršio do ustrojstva novog Ženidbenog suda, 30. prosinca 1999. godine.
Kao voditelj financijskog poslovanja KBF-a započeo je svoje djelovanje 22. studenog 1986. godine i vršio tu službu do 5. studenog 1991. Članom Komisije za ostvarivanje “Projekta Šalata” o svrsishodnijem rasporedu prostorija Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu, nakon premještanja Vojne bolnice, imenovan je 27. ožujka 1990. Članom Odbora za pripravu 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije imenovan je 11. siječnja 1991.
Članom Upravnog odbora Arheološkog muzeja u Zagrebu imenovan je od Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost 9. lipnja 1994. Odlikovan je od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića 28. svibnja 1996., a odlikovanje mu je bilo svečano uručeno u Rektoratu Zagrebačkog sveučilišta 7. studenog 1996. Članom Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije imenovan je 10. veljače 2004. Članom Uredničkog vijeća revije “Veritas” bio je imenovan 1. rujna 1983. Zagrebački nad¬biskup kardinal Franjo Kuharić, imenovao je Jurja Kolarića 20. listopada 1988. članom Komisije za događaje oko “navodnog ukazanja Majke Božje” u selu Dvorišće, župe Vrbovečki Rakovec. Na čelu komisije u sastavu prof. dr. Josip Kribl i Franjo Žnidarec, župnik u Vrbovcu i područni dekan, te Antun Motočić, župnik u Rakovcu Vrbovečkom, Juraj Kolarić je izvijestio nadbiskupa 26. listopada 1990. da događaji “vidilaca” Ivana Zdelara od 1986. do 1990. godine nisu nadnaravni. Član je Upravnog odbora Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i časopisa “Croatica Christiana Periodica”. Član je Društva hrvatskih katoličkih novinara.
Juraj Kolarić bio je sudionik i jedan od izvornih utemeljitelja prve hrvatske oporbene stranke u Hrvatskoj i sudionik sastanaka u Ledićevoj kleti na Plješivici 1989./1990. gdje se sastavljao program Hrvatske demokratske zajednice. Juraj Kolarić bio je potpisnik Prijedloga za donošenje zakona o amnestiji koji su 1980. godine potpisala 43 ugledna intelektualca iz Hrvatske, sa zahtjevom Predsjedništvu SFRJ za amnestiju svih političkih zatvorenika. Otada je bio pozivan na tzv. “informativne razgovore” i proglašavan politički “nepoćudnom osobom”.
U prvoj polovini 1989. pa sve do 1995. godine Juraj Kolarić okuplja u svojoj kuriji u Novoj Vesi najodličnije predstavnike i intelektualce dezintegriranog dijela hrvatskog nacionalnog bića nastojeći ih usmjeriti u oblikovanje političke stranke s vjerskim i nacionalnim predznakom, s prepoznatljivim kršćansko-demokratskim političkim programom po uzoru na zapadnoeuropske parlamentarne demokracije. Zbog toga su mu katolički integralisti predbacivali da je katolički ljevičar, a jugonostalgičari i unitarističko usmjereni ideolozi da je katolički desničar. Na vrata Jurja Kolarića kucali su i desničari i ljevičari prepoznajući u njemu iskrenog prijatelja bez stranačkih predrasuda. Kolarićeva kurija sv. Marije Magdalene u Novoj Vesi br. 7 s podrumom Taverna draconica (otvorenim 27. veljače 1994.) postala je stjecište najznačajnijih intelektualaca, kulturnih i znanstvenih djelatnika i političara. I danas je okup-ljalište uglednika iz javnog života, a Liber memorabilium kurije sv. Marije Magdalene svjedoči o burnom razdoblju novije hrvatske povijesti.
Juraj Kolarić sudjelovao je na mnogim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, simpozijima i susretima. Svoje znanstvene radove objavljivao je na njemačkom, francuskom i španjolskom jeziku. Njegov znanstveni opus obuhvaća preko 400 bibliografskih jedinica s područja teologije, crkvene povijesti, međukonfesionalnih odnosa i povijesti umjetnosti. Juraj Kolarić je suradnik u mnogim znanstvenim edicijama i programima.
Pisao je u Hrvatskom leksikonu, Religijskom leksikonu, Suvremenoj Katoličkoj enciklopediji i Hrvatskoj enciklopediji. Nastupao je u raznim radioemisijama Radio Zagreba, Sljemena, Čakovca, Zaboka i Hrvatskog katoličkog radija, a s novinarkom Radio Zagreba Gordanom Cvitan inicirao je 1990. godine emisiju “Duhovna misao” u kojoj je bio prvi suradnik. S novinarom Antom Uvodićem uveo je na Radio Zagreb, I. program, emisiju “Religijska kultura”. Od 21. studenog 1995. do 2. srpnja 1996. sudjelovao je u redovitoj emisiji SBS Radio SYDNEY (Australia) novinarke Natashe Talmac, s temom “Hrvatska kultura od četvrtka do četvrtka” u kojoj je izvještavao o kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj i tako doprinosio afirmaciji Hrvatske u Australiji. Juraj Kolarić nastupao je u mnogim emisijama Hrvatske televizije s povijesnom, ekumenskom, crkvenom, društvenom i političkom tematikom. Pisac je mnogih scenarija za TV filmove kao što su cjelovečemji film o kardinalu Franji Kuhariću, povijesti Zagrebačke nadbiskupije, zagrebačkim nadbiskupima i povijesti kršćanstva u Hrvata.
J. Kolarić je vršio dužnost dekana KBF-a dva mandata (1992.-1994.), a dva mandata bio je I prodekan KBF-a (1991/92. i 1994/95.)
Juraj Kolarić je nakon 36 godina i 5 mjeseci djelovanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu umirovljen 1. X. 2008. godine, nastavljajući predavati na Hrvatskim studijima kolegij Povijest kršćanstva u Hrvata. Zbog zauzetosti zahvalio se je 24. II. 2010. godine na predavanjima i na Hrvatskim studijima na kojima je predavao od utemeljenja Hrvatskih studija na katedri kroatologije.
Na godišnjoj skupštini Hrvatskog književnog društva Svetog Jeronima (HKD) Juraj Kolarić izabran je 11. XII. 2008. za predsjednika. Tu dužnost vrši do danas.
Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kao i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku vodi magistarske i doktorske radove kao mentor.
Na obiteljskom imanju u Donjem Hrašćanu u Međimurju utemeljio je u sastavu ”Muzeja Međimurja” etnografsku zbirku ”Od zipke do groba” 2006. godine.
Osim sudjelovanja u radio i tv-emisijama o religijskoj i interkonfesionalnoj tematici predavao je i u Rakitju (Zagreb) u ”Obučnom središtu za međunarodne vojne operacije” predstavnicima iz deset zemalja članica NATO-a, kao i na Vojnom sveučilištu u Zagrebu 2009. godine.
Dekretom od 23. XI. 2009. Hrvatske biskupske konferencije ponovno je imenovan članom ”Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra”.
Papa Benedikt XVI. uvrstio je J. Kolarića dekretom od 8. ožujka 2010. u «Kapelana Njegove svetosti s naslovom Monsinjor”. Osim drugih priznanja za promicanje vjerskih, društvenih, kulturnih, nacionalnih i ekumenskih vrednota Hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata, te posebice znanstvenih dostignuća, Juraj Kolarić je odlikovan slijedećim odličjima: Redom Zlatnog Zmaja na crvenoj vrpci, 1995 ; Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, 1996; Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske, 2007; Redom Stjepana Radića, 2010.
Nositelj je «Povelje zahvalnosti» rektora Sveučilišta u Zagrebu od 6. veljače 1998. «za izvrsnu suradnju i predani rad u obnovi i razvitku Sveučilišta u Zagrebu».

BIBLIOGRAFIJA
2) Popis radova
Navodimo izbor iz bibliografije prof. dr. sc. Jurja Kolarića:

•    Marija na misijskim putevima:  Dođi kraljevstvo tvoje 2 (Zagreb, 1962.) 39 – 42, izd. Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište
•    Probuđena Afrika: Dođi kraljevstvo tvoje 3 (Zagreb, 1962.) 34 – 49; 4 (1962.) 31 – 56
•    Kršćani na drugi način, izd. Veritas, (Zagreb 1976.)
•    Povijest župa Ratkovica, Siće-Dubovac i Nova Kapela (1334. – 1997.), izd. Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda (Zagreb, 1977.)
•    Istočni kršćani, izd. Veritas (Zagreb, 1982.) Sveti Juraj u Trnju. Kratki pregled povijesti župe. Izd. KS Zagreb (Zagreb, 1984.)
•    Pravoslavni, izd. Veritas (Zagreb, 1985.)
•    Povijest Kotoribe, izd. Župni ured Kotoriba (Zagreb, 1992.)
•    Povijesni slijed župa Prelog i Draškovec: Prelog. U povodu 730. obljetnice prvog spominjanja Preloga (1264. – 1994.) izd. Nakladna kuća ‘’Dr. Feletar’’ Koprivnica (Prelog, 1995.) 93 – 140.
•    Apostolska nuncijatura u Zagrebu, izd. Turistička zajednica grada Zagreba, za izdavača dr. Juraj Kolarić (Zagreb, 1994.)
•    Počasni bleiburški vod: Spomenica Bleiburg 1945. – 1995., izd. Družba ‘’Braća Hrvatskog Zmaja’’. Hrvatska katolička misija Klagenfurt, Počasni bleiburški vod u suradnji s Institutom za suvremenu povijest, Zagreb (Zagreb, 1995.) 43 – 70.
•    Župa Sveti Martin na Muri. Povijesni pregled (1334. – 1995.), izd. Nova misao (Zagreb, 1996.)
•    Hrvatski kajkavski molitvenici i njihov utjecaj na duhovnost: Kajkaviana Croatica. Hrvatska kajkavska riječ (Zagreb, 1996.) 121 – 140
•    J. Kolarić – B. Tota – V. Jelić, Sveti Martin na Muri, izd. Nova misao Zagreb (Zagreb, 1996.) 15 – 112
•    F. Mirošević – F. Šanjek – T. Macan – J. Kolarić, Povijest svijeta i Hrvatske do 1780., izd. Školska knjiga (Zagreb, 1991.)
•    Interkonfessionelle Beziebungen in Konigreich der Serben, Kroaten und Slowenen (1918. – 1929.) und im Konigreich Jugoslawien (1929. – 1941.) 80 – 103; ImpulsSvmposion. Die Stellung der Romisch-Katholischen Kirche und der politische Katholizisimus in Ősterreich und in den Nachfolgestaaten 1918. – 1939. Gesammelte Referate (19. – 21. travanj 1995.) (Graz, 1995)
•    Zagrebački biskupi i nadbiskupi, izd. Školska knjiga (redaktor J. Kolarić) (Zagreb, 1995.) 427 – 458, 511 – 520.
•    Povijest kršćanstva na našem tlu prije dolaska Hrvata, izd. Školska knjiga (Zagreb, 1995.). Brošura je dopuna teme‚ ’Rimske pokrajine na hrvatskom prostoru’’ knjige Živka Jakića, Povijest starog vijeka (Zagreb, 1995.)
•    Kolarić (koautor), Theologie im Dialog, Grazer Theologische Studien 17 (Graz, 1994)
•    Povijest kršćanstva u Hrvata, izd. Hrvatski studiji (Zagreb, 1998., 2002., 2004.)
•    Juraj Kocijančić – Juraj Kolarić, Pape i hrvatski narod, izd. Hrvatski populacijski pokret (Zagreb, 1998.)
•    Deset godina obnovljene Družbe‚’’Braća Hrvatskoga Zmaja’’ (1990. – 2001.) (Zagreb, 2001.) Katoličko djetićko društvo u Zagrebu (1855. – 1945.), izd. Hrvatski zemljopis, Naklada ‚’Dr. Feletar’’, Samobor (Zagreb, 2001.)
•    Povijest kršćanstva u Hrvata, Heterodoksne kršćanske zajednice, sljedbe i vjerski pokreti, II. sv., izd. Hrvatski studiji (Zagreb, 2006.)
•    Povijest kršćanstva u Hrvata, I. sv., izd. Hrvatski studiji (Zagreb, 2006.)
•    Povijest kršćanstva. Quaestiones disputatae, III. sv. (Zagreb, 2006.) Bl. Alojzije Stepinac i njegov krašićki zavičaj (u tisku), izd. FOCUS (Zagreb, 2006.)
•    Ekumenska trilogija: istočni kršćani • pravoslavni • protestanti, izd. Prometej (Zagreb, 2005.) To je kapitalo djelo hrvatske teološke literature Jurja Kolarića. Nagrađeno je 3. studenoga 2006. nagradom ‘’Josip Juraj Strossmayer’’ za najuspješniji izdavački pothvat 2005. godine na području humanističkih znanosti.
•    J. Kolarić, Otvorenost Crkve za međukonfesionalni i ekumenski dijalog na našim prostorima, predavanje održano 11. I. 2008. u Zagrebu (Šalata) za pohađatelje Katehetske zimske škole za vjeroučitelje u Republici Hrvatskoj. Vidi Glas Koncila 13. XLVII (20. I. 2008.) 12 – 13
•    Međimurje moje Spomenica u povodu proslave 40. obljetnice svećenstva Jurja Kolarića, izd. Zavičajno društvo Međimurje u Zagrebu, Biblioteka: Međimurska kulturna baština (Čakovec 2006.)
•    Zavičajno društvo Međimurje u Zagrebu. Povodom proslave 15. obljetnice utemeljenja (1992.-2007.), (Zagreb, 2008.)

Znanstveni radovi objavljeni u knjigama raznih autora, zbornicima i u periodici:
(Ovim popisom obuhvaćen je samo jedan dio objavljenih radova od 1984. do 2011. godine)
Historischer Uberblick uber die Pauliner in Kroatien: JULIUS DIRNBECK-RUDOILF KROPF-WOLFGANG MEYER, Der Orden der Pauliner OSPE. Wissenschaftliche Arbeiten aus Dem Burgenland Heft 70 (Eisenstadt, 1984) 53-68.
San Cirilo y San Metodio, misioneros de la unica Iglesia de Cristo: Pastoral ecumenica. Revista Cuatrimestral, Madrid, Vol. II, 6( Septbre.-Dicbr. 1985.) 333-350.
Neki aspekti interpretacije Biblije kod malih vjerskih zajednica: Marksističke teme. Časopis za marksističku teoriju u praksu (ćirilica), XI, 3-4 (Niš, 1987) 93-106.
Utjecaj kajkavskih molitvenika na duhovnost Međimuraca : JOSIP BUTURAC, 200- obljetnica župe Goričan (Zagreb, 1989.) 14-18.
Historiografija o pokrštenju Hrvata : Počeci hrvatskog kršćanstva i društvenog života od VII. do kraja IX. Stoljeća, izd. Crkva u svijetu (Split, 1990.) 39-54.
Svetišta sjeverozapadne Hrvatske : HPT. Hrvatska pošta i telekomunikacije, Zagreb. Telefonski imenik područja tranzitne centrale Zagreb 199211993 (Zagreb, 1991.) 1307.-1311.
Katoličko-pravoslavni odnosi (1965.-1990.) : Pravoslavlje između neba i zemlje (priredio Dragoljub B. Đorđević) Biblioteka Giordano Bruno (ćirilica) (Niš, 1991.)175.-187. Vidi IVAN GRUBIŠIĆ, Religija i sloboda. Religijska situacija u Hrvatskoj 1945.-1990. (Split, 1993.) 238.
Starohrvatska vjera. Historiografija o pokrštenju Hrvata (hrvatski i engleski) : Tko su i odakle Hrvati. Revizija etnogeneze, izd. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata (Zagreb, 1993.) 84-85.
Vom Nationalismus bis zum Patriotismus : Anthropos, 1994/XXVI. Journal for Psychology, Philosophy and the Cooperation of the humanist SCiences, ed. Filozofska fakulteta Ljubljana (Ljubljana 1994.), 135-138.
Die Rolle der christlichen Kirchen im sudslawischen Raum. Interkonfessionelles Zusammenleben in Kroatien, Erziehung zum oekumenischen Ethos: In verbo autem tuo. Die oekumene unter Kardinal Gorer. Festschrift zum 75. Geburtstag, izd. Pro Oriente Band XVI (Innsbruck-Wien, 1994.) 163-191.
Stari i novi Zagreb: Emilij Laszowski, Stari i novi Zagreb (pretisak) (Zagreb, 1994.) 7-11.
Štovanje mučenika u hrvatskoj kršćanskoj tradiciji: Duhovni i svjetovni obzori Blata na Korčuli (uredio Zvonimir Šeparović) (Zagreb/Blatao, 1995.) 63-69
Katolička djetićka društva u Hrvatskoj: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094.- 1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića (Zagreb, 1995.) 435-457.
Prosvjetiteljstva i jozeflnizam u Zagrebačkoj biskupiji : Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića (Zagreb, 1995.) 309-316.
Homilija Baltazaru Krčeliću i Pavlu Stoosu : Zaprešićki Godišnjak 1995. za grad Zaprešić i općine Luka, Brdovec, Pušća, Marija Gorica, Bistra i Dubravica, god. V., (uredio Stjepan Laljak)(Zaprešić, 1996.) 196-199.
Navjestitelji novoga svijeta: Novi religiozni pokreti. Zbornik radova znanstvenog simpozija Filozofsko-teološkog instituta Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu (uredio Mijo Nikić) (Zagreb, 1997.) 269-303.
Hilijazam u kršćanskoj tradiciji: Spe gaudentes. U nadi radosni. Zbornik radova u povodu 80. obljetnice rođenja fra Celestina Tomića (Zagreb, 1997) 249-292.
Crkva kao mjesto susreta s Bogom. Smrt je uspon «od gnijezda do zvijezda. Stolno zajedništvo : Evanđelje na Hrvatskom radiju. Teološke refleksije, izd. Teovizija (Zagreb, 1997. ) 81-86, 92-96, 97-10 1.
Vjerska tolerancija kao instrument dijaloga između sukobljenih etničkih i vjerskih zajednica: Ohranitu sanje. Druga mednarodna konferenca (ured. Silvio Devetak in Miljenka Devetak) (Maribor, 1998.) 102-112.
Molitvenici u drugoj polovici 19. stoljeća između kajkavskog i štokavskog. Kajkavski molitvenici Ignaca Kristijanovića (1796.-1884.): TKALČIĆ. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije 2( Zagreb,1998) 145-164.
Rudolf Horvat kao crkveni povjesničar: Dr.Rudolf Horvat. Život i djelo. U povodu 50. obljetnice smrti i 125. obljetnice rođenja (1873.-1947.) (Koprivnica, 1998.) 31- 38.
Kršćanstvo u slatinskom kraju: Slatina 1297.-1997. (urednici Ive Mažuran, Željko Tomičić) (sažeci na engleskom, njemačkom i mađarskom) (Zagreb, 1999.)187-224.
Odnos Jurja Muliha (1694.-1754.) prema pravoslavnima : TKALČIĆ. Godišnjak za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije 3( Zagreb,1999.)143-163.
Kardinal Franjo Šeper kao nadbiskup koadjutor i nadbiskup zagrebački : Veritatem facientes in caritate. Zbornik radova Međunarodnog simpozija o kardinalu Franji Šeperu povodom 20. obljetnice smrti (priredio Željko Tanjić) (Zagreb, 2003.) 104-132
Crkvene prilike u Zagrebačkoj biskupiji sredinom 19. stoljeća : Zagrebačka crkvena pokrajina. Zbornik radova znanstvenog skupa «ISO. obljetnica uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine i uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije» (uredio Stjepan Razum) (Zagreb, 2004.) 205-282.
Ivan Krstitelj Tkalčić (4.V.1840.-11.V.1905.) kao prebendar (9.X.1867.-11.V.1905.) Život i djela Ivana Krstitelja Tkalčića. Zbornik radova znanstvenog skupa o 100. obljetnici smrti, (uredio Stjepan Razum) (Zagreb, 2006) 33-71
Luka Žiljar, Vjersko obzorje u kratkim crtama (Novska, 1905.): Luka Žiljar, Vjersko obzorje u kratkim crtama, izd. Ogranak Matice hrvatske Novska (Novska, 2006.) 275-290.
Marko Antun de Dominis – reformator ili heretik? : Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, teolog i fizičar. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 16. do 18. rujna 2002. godine u Splitu (sažetak na engleskom) (Split, 2006.) 221-230
Međimurje u župnim kronikama tijekom mađarske okupacije (1941.-1945.) : Međimurje u Drugom svjetskom ratu. Zbornik radova, izd. Povijesno društvo Međimurske županije, Čakovec (Čakovec, 2007.) 23-100.
Mađarska okupacija Međimurja u «Katoličlkom listu» (1941.-1945.): Međimurje u Drugom svjetskom ratu. Zbornik radova, izd. Povijesno društvo Međimurske Županije, Čakovec (Čakovec, 2007.) 323-334.
Međimurska kajkavska Biblija: Neka iz tame svjetlost zasine! Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Adalberta Rebića povodom 70. obljetnice života i 40. obljetnice profesorskog rada, izd. Kršćanska sadašnjost, (uredili Mario Cifrak i Nikola Hobnjec) (Zagreb, 2007.) 603-616.
Kardinal Franjo Kuharić : Božić u Ciboni. Našoj katedrali, izd. KK Cibona, (Zagreb, 2008.) 37-61.
Florijan Andrašec kao kipar : Zvonimir Bartolić, Međimurski pjesnik, slikar, kipar i skladatelj Florijan Andrašec (urednik Franjo Božić) (Njivice otok Krk, 2008/2009.) 519-529.
Sto godina kolegija crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1874.-1974.) s osvrtom na djelovanje Julijana Jelenića (1919.-1931.). Dokumenti o djelovanju dr. fra Julijana Jelenića u Zagrebu : Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa «Život i djelo dr. fra Julijana Jelenića», Orašje, 13.-14.listopada 2006.) (uredio Ivan Markešić) (Zagreb, 2008.) 105-134.,319-421.
Kršćanske vrijednosti u disertaciji Ive Andrića: Marulić. Časopis za književnost i kulturu, XLIII ,1(siječanj-veljača , Zagreb, 2009.) 72-82.
Jozefinistička preuredba župa u Zagrebačkoj biskupiji i osnivanje župe u Čakovcu: 350 godina franjevaca u Čakovcu. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 20. i 21. veljače 2009. u Čakovcu, izd. Franjevački samostan Čakovec (Čakovec, 2010.) 175-185.
Conspectus parochiarum diocesis zagrabiensis, Archidiaconatus Bexin (Protokoli br. 213, Kanonske vizitacije, str. 124-138, KAZ: 350 godina franjevaca u Čakovcu, Zbornik radobva (Čakovec,2010.) 433-449.
Erazmo Roterdamski i Martin Luther: Mato Kolić, O raspravi između Erazma i Luthera o slobodnoj volji. Doktorska disertacija iz 1948. godine, izd. Glas koncila (Zagreb, 2010.) 407- 414.
Fenomen Ohrida: Ognen Bojadžiski, Kronologija Ohridske arhiepiskopije (Zagreb, 2010.) 213-215.

Uloga Svete Stolice u međunarodnom priznanju Hrvatske: Zbornik radova «Dani dr. Franje Tuđmana. Hrvati kroz stoljeća, III. sv. (Veliko Trgovišće, 2010. ) 127-149.

3) Opis djelovanja na KBF -u i Sveučilištu u Zagrebu
Kao stipendist Austrijske vlade, a na preporuku Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, J. Kolarić je u jesen 1963. godine započeti studij (1957.) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (KBF), nastavio na Teološkom fakultetu u Innbrucku, gdje je diplomirao i stekao magisterij iz teologije (1967.) Dvije godine je djelovao na Teološkom fakultetu u Innbrucku (1965.-1967.) kao znanstveni novak (sveučilišni asistent, Wissenschaftliche Hilfskraft), a na istom je fakultetu doktorirao tezom «Oekumenische Fragen in der Theologie der Serbisch-orthodoxen Kirche. (Eine historisch-dogmatische Studie)». Nakon toga na Teološkom fakultetu u Muensteru/Westfallen (SR Njemačka) (1960.- 1970.) sudjelovao u teološkoj ekipi prof. dr. Kada Rahnera i Ur. Elmara Klingera .. Na Fakultetu crkvene povijesti (Facultas Historiae Ecclesiasticae) na” Papinskom sveučilištu u Rimu specijalizirao je Povijest kršćanstva i Opću povijest Katoličke crkve, a na Papinskom Orijentalnom institutu diplomirao je arhivistiku (1970.-1971.) Privučen društvenim, vjerskim i političkim zbivanjima u Hrvatskoj izazvanima Hrvatskim proljećem vraća se u Zagreb, gdje je od nadbiskupa Franje Kuharića postavljen II službu prefekta, odnosno odgojitelja u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu (Bogoslovija) na Kaptolu za studente Katoličkog bogoslovnog fakulteta.
Vijeće Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu izabralo je 20. siječnja 1972. J. Kolarića za sveučilišnog asistenta na Katedri crkvene povijesti. J. Kolarić predavao je otada, pa sve do svoga umirovljenja na istom fakultetu 1. listopada 2008., predmete: Opća crkvena povijest, Crkvena umjetnost i Latinski jezik, držao seminare i vodio poslijediplomski studij iz Crkvene povijesti. Pod njegovim mentorstvom napisan je veliki broj diplomskih radova, a nekoliko je studenata magistriralo i doktoriralo. Osim toga J. Kolarić je vodio je magistarske i doktorske radove na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta JJ. Strossmayer u Osijeku.
Tijekom četiri zadnja desetljeća XX. stoljeća na Katoličkim bogoslovnom fakultetu u Zagrebu osnovama su četiri znanstveno-nastavna instituta, koji su kao posebni odsjeci povezani s fakultetom: Katehetski institut KBF-a, Institut za crkvenu glazbu «Albe Vidaković» KBF-a, Institut za teološku kulturu laika KBF-a i Institut za kršćansku duhovnost KBF-a. J. Kolarić je, nekoliko godina, na Katehetskom institutu KBF-a predavao kolegije: Opća crkvena povijest, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima i Povijest sakralne umjetnosti. O svim tim predmetima J. Kolarić je za studente napisao i skripte. Na Institutu za crkvenu glazbu «Albe Vidaković» KBF-a predavao je predmete: Katolička dogmatika i Katolička moralka.
Zbog svoje stručnosti i znanstveno-nastavnog iskustva J. Kolarić je predavao na Filozofsko¬teološkom fakultetu Družbe Isusove, na Odjelu za kršćanski nazor, predmet: Ekumenska teologija (1990.-1991.). Na evangeličkom fakultetu «Matija Vlačić Ilirik» u Zagrebu J. Kolarić je predavao predmet: Povijest kršćanstva i heterodoksnih kršćanskih zajednica u Hrvata (1993.-1995.)
J. Kolarić je bio jedan od suutemeljitelj a Hrvatskih studija/Studia croatica Sveučilišta u Zagrebu (1993.) i od početka djelovanja fakulteta bio je nositelj kolegija: Povijest Katoličke Crkve u Hrvata, koji je na njegovu inicijativu promijenjen u Povijest kršćanstva u Hrvata. Na Hrvatskim studijima na katedri Kroatologije predavao je sve do 24. veljače 2010., kada se je zbog zauzetosti zahvalio na službi profesora.
Znanstveno i publicističko djelovanje Jurja Kolarića kao respektabilnog stručnjaka međunarodne reputacije za interkonfesionalne odnose na južnoslavenskom prostoru i kao crkvenog povjesničara, koji se je isticao na znanstveno-nastavnom području, započelo je njegovim znanstvenim radovima s ekumenskom tematikom, a njegov ekumenski prvijenac, knjiga «Kršćani na drugi način» (1976.) postao je jedna od najčitanijih knjiga pokoncilskog razdoblja u Hrvatskoj doživjevši u kratko vrijeme tri izdanja. Budući da je kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1977. do 1990. godine vršio dužnost tajnika Vijeća za ekumenizam Biskupske konferencije Jugoslavije, mogao se je stručno i znanstveno posvetiti aktualnoj temi ekumenizma, kao izazovnoj temi suvremenog kršćanstva. O toj temi Juraj Kolarić je objelodanio niz knjiga i stručnih članaka u raznim knjigama, zbornicima i časopisima kako u domovini tako i u inozemstvu, a održao je niz predavanja kako u raznim zemljama Europe tako i u sjevernoj Americi i u Australiji.
Plodonosne godine znanstveno-nastavnog djelovanja J. Kolarića nastavilo se nakon habilitacije i promaknuća za docenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (1977), te nakon promaknuća u zvanje izvanrednog profesora na KBF-u 1989. godine, te promaknućem u redovitog profesora 1992. godine. Upravo su te godine bile prijelomne kako u povijesti hrvatskog naroda, tako i u povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta, te Sveučilišta u Zagrebu. U to vrijeme J. Kolarić je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu vršio službu dekana u dva mandata (1992.-1994.), a i službu prodekana također u dva mandata (1991/92. i 1994/95). Dugi niz godina bio je i predsjednik Odbora za međunarodnu suradnju KBF -a. Cijelo vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.) J. Kolarić je bio predsjednik «Kriznog stožera» vodeći brigu o studentima koji su bili mobilizirani u ranim vojnim službama.
Kao što je poznato početkom 1952. godine Vlada NR Hrvatske donijela je rješenje o ukidanju Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta kao fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rimokatolički bogoslovni fakultet nastavio je djelovati punih 38 godina kao crkvena visokoškolska ustanova. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine Izvršno vijeće Sabora Republike Hrvatske proglasilo je ništavnim rješenje Vlade NRH iz 1952. godine, čime su svi akti Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta, koji su od 1952. do 1990 vrijedili samo «pro foro ecclesiastico», postali valjanima i «pro foro civili». Zatim je Skupština Sveučilišta u Zagrebu 26. veljače 1991. donijela odluku kojom se utvrđuje da je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu član Sveučilišta u Zagrebu i da «u neprekinutu trajanju djeluje od osnutka Sveučilišta do danas». Skupština Sveučilišta je tada navela da će biti potpisan Ugovor o udruživanju sa Sveučilištem u Zagrebu.
Definiranju novog položaja i ustrojstva Katoličkog bogoslovnog fakulteta preuzeo prodekan J. Kolarić, koji je slijedećih godina vršio i službu dekana fakulteta. Ugovor o položaju i djelovanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta u Zagrebu dugo je bio na raspravi, a onda je bio potpisan 11. ožujka 1996. od rektora prof. dr. sc. Marijana Šunjića i nasljednika na dekanskoj službi 1. Kolarića, tadašnjeg dekana prof. dr. sc. Franje Šanjeka., te akademika Vlatka Pavletića, predsjednika Sabora RH i kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa i velikog kancelara KBF -a.
Međutim, valja istaknuti i činjenicu, da je J. Kolarić kao dekan, imajući veliko iskustvo u financijskom poslovanju KBF-a, jer je od 1986. godine do 1991. godine vršio službu voditelja financijskog poslovanja KBF-a, u to vrijeme pokrenuo pitanje priznavanja radnog staža profesorima KBF-a za razdoblje kada je Katolički bogoslovni fakultet bio izvan Sveučilišta u Zagrehu, kao i pitanje rješenja zdravstvenog osiguranja profesora i djelatnika KBF-a, što je kasnije bilo pozitivno riješeno.
Osim toga, velika je zasluga J. Kolarića što je inicirao izgradnju nove zgrade Katoličkog bogoslovnog fakulteta, kao bi fakultet prestao biti «podstanar» Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu 29. Kao član komisije «Projekt Šalata» iz 1990. godine, kojim se namjeravalo prostorije u Nadbiskupskom dječakom sjemeništu na Šalati, nakon premještanja Vojne bolnice, preurediti za smještaj KBF-a, J. Kolarić je kao dekan, zahvaljujući kardinalu Franji Kuhariću, najprije uspio da se zgrada orfanotrofija u Vlaškoj ulici br. 38, koja se tada nalazila pod upravom Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca, vrati Zagrebačkoj nadbiskupiji, a onda da se adaptira za potrebe KBF-a. Tako je zgrada orfanotrofija bila adaptirana za potrebe KBF-a, a fakultet se preselio nove prostore 1998. godine.
Juraj Kolarić je sudjelovao u mnogim domaćim i međunarodnim znanstvenim simpozijima i susretima. Svoje znanstvene radove objavljivao je na njemačkom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku. Njegov znanstveni opus obuhvaća preko 400 bibliografskih jedinica s područja teologije, crkvene povijesti, međukonfesionalnih i ekumenskih odnosa, te povijesti crkvene umjetnosti. Juraj Kolarić je suradnik u mnogim znanstvenim edicijama. Pisao je u Hrvatskom leksikonu, Religijskom leksikonu, Suvremenoj Katoličkoj enciklopediji i u Hrvatskoj enciklopediji. Nastupao je u raznim radioemisijama Radija Zagreba, Čakovca, Zaboka, Duge Rese, te Hrvatskog katoličkog radija. S novinarkom Gordanom Cvitan inicirao 1990. godine na Radiju Zagrebu emisiju «Duhovna misao», koja se još i danas emitira, a s novinarom Antom Uvodićem emisiju «Religijska kultura». Od 1995. do 1996. sudjelovao je u emisiji SBS Radio Sydney (Australija) s temom «Hrvatska kultura od četvrtak do četvrtka» u kojoj je izvješćivao o svim kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj. J. Kolarić je nastupao u mnogim emisijama na Hrvatskoj televiziji s povijesnim, ekumenskim, crkvenim, društvenim i kulturnim temama, a pisac je mnogih scenarija za TV filmove, kao što je i cjelovečernji film o kardinalu Franji Kuhariću, zatim priloga iz povijesti Zagrebačke nadbiskupije, zagrebačkih biskupa i nadbiskupa, te povijesti kršćanstva u Hrvata. Zbog svog znanstvenog djelovanja i doprinosa europskom kulturnom prostoru J. Kolarić je 27.1ipnja 1993. bio imenovan redovitim članom «Europske akademije znanosti i umjetnosti» (Salzburg) (Academia scientiarum et artium europaea)
Odlazeći u mirovinu (1.X.2008.) J. Kolarić je svoje bogato znanstveno-nastavno iskustvo ostavio svojim nasljednicima na Katedri Crkvene povijesti, mladim i obećavajućim snagama, dr.sc. Slavku Sliškoviću i dr. sv. Valeriji Macan.
Od mnogih primljenih odlikovanja J. Kolariću je najdraže priznanje «Povelja zahvalnosti», koju je primi od rektora Sveučilišta u Zagrebu 6. veljače 1998. «za izvrsnu suradnju i predani rad u obnovi i razvitku Sveučilišta u Zagrebu». Umirovljen ne miruje, nego i nadalje piše, stvara i sudjeluje svojim radovima na domaćim i međunarodnim znanstvenim simpozijima, a posebice se posvećuje svojoj, nedavno za javnost otvorenoj (19.IX.2010) Etnografskoj zbirci u rodnom mjestu Donji Hrašćan u Međimurju, nastojeći bogatu kulturnu baštinu Međimurja sačuvati za buduće generacije.