Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Istanbulska konvencija: borba protiv u Europi nepostojećih patrijarhalnih odnosa

Objavljeno: 15. travnja 2018.
Kategorija: Dženderizam

 

Temeljna ideja (Istanbulske) Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – je ona o „rodno utemeljenom“ nasilju nad ženama.

Pretražujući tekst Istanbulske konvencije,[1] možemo u Istanbulskoj konvenciji pronaći kako se o toj stvari govori na 3 mjesta u Preambuli, 7 puta u samom normativnom tekstu, te još čak 40 puta u Pojašnjavajućem izvješću. Zapravo već prva rečenica preambule počinje riječima: “Nasilje nad ženama, uključujući i obiteljsko nasilje, jedan je od najtežih oblika rodno utemeljenog kršenja ljudskih prava u Europi koji je još uvijek obavijen šutnjom.

Dalje se u Preambuli objašnjava kako se konvencija donosi

“…prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprečavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce”.

Naravno, možemo/moramo si postaviti pitanje što nam pisci IK žele reći, kada govore da postoje i drugi oblici “rodno utemeljenog kršenja ljudskih prava u Europi “. Naravno, može se ženama kršiti ljudska prava zabranom prava glasa, prava da se zapošljavaju na raznim radnim mjestima…

Ništa od toga, doduše, ne prepoznajem u Europi. Ali hajde. Možda se doista prava žena krše time što ih ima manje među vojnicima (ne više među policajcima), među političarima (ne više među sucima i državnim odvjetnicima), i tako. Također ih ima manje među inženjerima, mornarima, zidarima: zasigurno će se sve to mijenjati s vremenom. Da li su te činjenice – u očima pisaca IK – posljedice kršenja ljudskih prava, ne možemo zapravo znati. A možda nije ni važno: nije naposljetku važno što autori teksta konvencije misle – važan nam je tekst kojega su u Europi odlučili prihvatiti.

Također, možda se može tumačiti riječi IK (kada već ne piše izričito) da bi nasilje nad stanovitim “seksualnim manjinama” poput transrodnih osoba,[2] predstavljalo rodno utemeljeno nasilje. Možda su autori i na to mislili: ne piše izričito, pa moramo nagađati.

Nasilje nad muškarcima? “Naravno, ne.” Eto nam u Preambuli IK lijepo (tj. izričito, bez potrebe da o tom dijelu nagađamo „što je pisac htio reći“) piše da su muškarci ti koji su u povlaštenom položaju, dok su žene diskriminirane.

I ja bih se, naposljetku, složio da muškarci nisu u Europi (IK je, ipak, konvencija Vijeća Europe) izloženi nasilju zato što su muškarci.

Ali.

U relativno recentnom Prijedlogu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2015. godine[3] (opazimo da je taj zakon u Hrvatskom saboru prihvaćen 8. veljače 2017. god., bez ijednog glasa „protiv“ – iz čega očito moramo zaključiti da oko te teme ne postoji nikakav prijepor u hrvatskom društvu) nalazimo ove statističke podatke:

Zbog počinjenog prekršaja nasilja u obitelji policija je do 30. lipnja 2009. godine zaprimila 8242 zahtjeva za intervencijom, te je u svim slučajevima intervencija i pružena. U istom razdoblju policija je, zbog počinjenja prekršaja nasilja u obitelji, prijavila 7.815 počinitelja. U sveukupnom broju prekršajem nasilja u obitelji oštećenih osoba (9.823), udjel žrtava ženskog spola iznosio je 62.94%, odnosno 6.183. Promatrajući partnerski odnos, od ukupno 4.250 počinitelja prekršaja, u 2665 slučajeva (62.71%) najčešće se radilo o počinjenju prekršaja od strane supruga nad suprugom, u 567 slučajeva (13,34%) izvanbračnog supruga nad izvanbračnom suprugom te u 269 slučajeva (6,33%) o bivšem suprugu.

OK, ako je udio žrtava ženskog spola među žrtvama 62,94%, onda je udio muških žrtava 37,06%.

Recimo da su muškarci fizički snažniji, pa je nekako očekivano da budu češći među počiniteljima nasilja. Tako proizlazi i iz na istom mjestu iznijetih podataka o partnerskom nasilju: počinitelji su muževi u 62,71% slučajeva, izvanbračni partneri u 13,34% slučajeva i bivši supruzi/partneri u 6,33% slučajeva: ukupno muškarci počine 72,38% prijavljenih slučajeva nasilja. Žene su počinitelji nasilja nad muževima/partnerima u samo 17,62% slučajeva.

Doduše, “siva brojka” nasilnih čina nad muškarcima je zacijelo veća, jer su muškarci čak i u najnaprednijim zemljama izvrgnuti društvenoj poruzi, ako im se dogodi da budu žrtve partnerskog nasilja, kako možemo vidjeti u ovom ilustrativnom video materijalu snimljenom na javnom mjestu.

I sada, moramo opaziti da je riječ o statističkim podatcima iz 2009. godine. Izgleda da postoje neke promjene, barem u zapadnim dijelovima RH. I eto možemo o najnovijem stanju u Varaždinskoj županiji čitati:

Dobiveni šokantni podaci govore kako je u 2016. godini zabilježeno ukupno 716 prekršaja nasilja u obitelji, u kojima je oštećeno 1021 osoba. Od toga je čak svaki treći oštećenik muškog spola. Ono što pak najviše zaprepašćuje jest najnoviji podatak za prvih 6. mjeseci ove godine gdje je taj broj porastao i koji pokazuje da se nasilje vrši gotovo nad svakim drugim muškarcem. Rezultat ovog broja govori da se nasilje nad muškarcima gotovo izjednačilo s onim nad ženama. Ova crna statistika samo je jedan od dokaza kako nasilje više nema veze s razlikom između jačeg i slabijeg spola, a čemu je i dokaz slučaj ubojstva mladog Nikole Tureka.[4]

(Nikola Turek je 30-godišnji Varaždinac koji je u lipnju 2017. godine usmrćen ubodom nožem u vrat; u prosincu 2017. godine je Županijsko državno odvjetništvo podiglo zbog ubojstva optužnicu protiv njegove bivše djevojke, 21-godišnje Nuše Bunić.)

Kako vidimo, članak je tabloidno intoniran, ali na temelju podataka koje je službeno prikupila i dala Policija. Izgleda da su u Varaždinskoj županiji nakon dramatičnog ubojstva mladog Nikole Tureka “pali” kulturalni tabui, te ili žene odjednom naglo pribjegavaju nasilju, ili – vjerojatnije – muškarci (i rođaci tih muškaraca) nemaju više nelagode da prijavljuju nasilje koje trpe od žena.

Pa onda više žene ne doživljavaju nasilje uvjetovano time što su žene. I, konstatiram, ne doživljavaju muškarci nasilje zato što su muškarci. Žrtve doživljavaju nasilje, jer su žrtve.

Nemamo, očito – barem u Varaždinskoj županiji – patrijarhalnog društva, ni u tragovima.

U Srbiji je drugačije, i oni i dalje – kako možemo čitati – imaju oko 9/10 prijavljenih muškaraca koji “biju” žene, a svega 1/10 obrnutih slučajeva:

Danas je stereotip da su samo muškarci ti koji fizički i psihički maltretiraju ženski pol. To uopšte nije tačno… Iako su žene ipak mnogo češće žrtve, ima i muškaraca koji su zlostavljani kako fizički, tako i verbalno i emocionalno. Većina muškaraca prihvata ovakvo ponašanje pod maskom da žena tako samo izražava svoja osećanja. Oklevaju da prijave nasilje jer se osećaju neprijatno ili se plaše da im drugi neće poverovati. Da sve bude gore, ukoliko se umeša i policija, muškarac-žrtva često bude označen kao počinilac nasilja, jer žene obično kažu da su se samo branile od njegovog zlostavljanja. Osim toga, stid i bojazan da će biti obeleženi sprečava muškarce žrtve porodičnog nasilja da to i prijave. Umesto njih, to često čine sestre ili majke.[5]

To ne govori novinar, nego psihologinja Dragana Stanković; izgleda da ona iz prakse zna što govori. A očito – kao urednica portala „psihologijaonline.com“ – zna također i paziti da ne kaže stvari u koje nije sigurna.

Jedan hrvatski sudac mi kaže da se on doista o muško-ženskom nasilju načitao i naslušao u sudačkom radu, i da žene uglavnom pribjegavaju psihičkom zlostavljanju. Kada se prijavljuju slučajevi žena koje su pribjegle fizičkom nasilju, to su uglavnom drastični slučajevi: cjepanica, nož… Pretpostavka je da žene vide da bi u “šaketanju” lošije prošle, pa kada već se već odluče krenuti u fizički obračun, idu vrlo agresivno.

Mučne su to teme, i lako je preći granicu dobrog ukusa kada se o tome govori.

U potrazi za jednom dobrom analizom problematike, nađoh jedan vrlo dobar analitičan prikaz s linkovima na relevantne izvore, kod “MEL Magazine”.[6] Glavni sugovornik autoru Brianu Smithu je Emily Douglas,[7] šefica katedre socijalnih znanosti na Worcester Polytechnic Institute (Massachusetts). Pa ona kaže:

„..potreba da se bude ‘macho’ ima za posljedicu da muškarci uopće ne smatraju sebe žrtvama, niti shvaćaju da nasilje koje doživljavaju predstavlja kriminal. ‘Ne mislimo da su muškarci u stanju biti žrtve ili mete zlostavljanja. Mi ih povezujemo s moralnom i fizičkom snagom i promatramo ih kao one koji brane, što se i ne uklapa u sliku nekoga tko je fizički zlostavljan, psihološki manipuliran ili ponižavan.’…’Studije od ranih 1970.-ih naovamo pokazuju da muškarci i žene čine nasilje jedni prema drugima u približno jednakim postotcima’, kaže ona. ‘To je pitanje koje je u velikoj mjeri zanemareno. Stoga muškarci tek s poteškoćama nalaze pomoć.’”

Kaže, znači, Emily Douglas o poteškoćama muškaraca u SAD isto što o poteškoćama mušakaraca u Srbiji govori malo prije citirana Dragana Stanković.

I ja bih, slijedeći ovako izložena razmišljanja, zaključio da zapravo nije u suvremenom zapadnom svijetu “rodno uvjetovano” da su žene žrtve nasilja zato što su žene. Nego su muškarci koji su žrtve nasilja “rodno uvjetovani” da ne smiju priznati da su žrtve. I jer je društvo “rodno uvjetovano” da ne prihvaća takvu mogućnost.

I stvarno, citiraju se u ovom MEL Magazine članku američke policijske statistike iz 1985. godine, u kojima stoji da su u slučajevima kada su žene zvale policiju zbog partnerskog nasilja, muškarci bili uhićeni u 15% slučajeva. U slučajevima kada bi muškarci zvali policiju, uhićenja je bilo nešto manje – 12%. Ali svi uhićeni su bili – muškarci. Jer policajci NIKAD nisu (tada, 1985. godine) povjerovali da je žena stvarno počinila neko nasilje zbog kojega bi je trebalo uhititi. Ponavljam NIKAD, nijedan policajac, nigdje u čitavim Sjedinjenim Američkim Državama.

A nije da u SAD baš nemaju neki “record” o tome: čak se u članku citira da je Abraham Lincoln (predsjednik SAD-a) doživio vrlo teško i opetovano obiteljsko nasilje od svoje supruge Mary Lincoln.

Eto, vidim te kako ti se u ovom času čitatelju/ici širi osmjeh na pomisao američkog predsjednika kako je žrtva nekog obiteljskog nasilja: valjda smo svi mi “rodno uvjetovani” za takvu reakciju. Eto, pozivam one koji dovoljno razumiju engleski da pročitaju članak u MEL Magazine, pa neka vide jesu li te situacije baš smiješne. Možeš uostalom i dobru knjigu o toj temi čitati na web-u.[8]

I da, nalazim u ovom MEL Mgazine članku gdje autor Brian Smith ugrađuje link na studiju koja potvrđuje ovaj dojam kojega hrvatski sudac, čije riječi spominjem gore, imao o ženskom nasilju. Brian Smith citira bitni sadržaj:

Maureen McLeod, docentica kaznenog prava na Stockton College (New Jersey), provela je 1984. godine vrlu iscrpnu studiju policijskih izvještaja o partnerskom zlostavljanju i došla je do sličnih zaključaka. „Djela u kojima su žrtve muškarci su znatno teže prirode“, iznosi ona. „Dok je tek jedna četvrtina svih djela partnerskog nasilja s ženskim žrtvama kategorizirano kao ‘ozbiljno nasilje’ (eng. aggravated assault), odgovarajući podatak za muške žrtve je mnogo viši: 86 posto čina spada u kategoriju ‘ozbiljnog nasilja’; preko dvije trećine tih događaja su teški napadaji uz korištenje smrtonosnog oružja.“

I zaključno iz članka Briana Smitha:

„Ukazujem: Dok su slučajevi obiteljskog naselja (op.: u SAD) opali za više od 50 posto od kada je 1994. godine donesen američki Zakon o nasilju nad ženama (eng. Violence Agains Women Act), studije pokazuju da se nasilje nad muškarcima ne smanjuje. Emily Douglas kaže da iz toga jasno proizlazi da se tom problemu ne posvećuje dovoljno pažnje: ‘Postoji već mnogo vremena uvjerenje ovdje i širom Svijeta da je patrijarhat izvorište obiteljskog nasilja. To je možda bilo tako u neko drugo doba. Može biti da je tako i danas, u drugim dijelovima svijeta. Možda se na taj način može objasniti stanoviti dio partnerskog nasilje s kojim se mi danas suočavamo ovdje. Ali zasigurno ne objašnjava cjelokupno partnersko nasilje danas.’“

Pa, ako se složim s Emily Douglas, mislim da su pisci Istanbulske konvencije jako zabrazdili u nuđenju rješenja – polazeći od premise

da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji (završna rečenica Preambule IK).

Naime, zaključci koji se izvode iz pogrešnih premisa su posve redovito – pogrešni zaključci.

Naprosto, u Europi više nema patrijarhata; te se položaj žena ne može poboljšavati borbom za ukidanje istog. To bi bio moj zaključak, i za sada ne vidim veliku mogućnost da je pogrešan.

Ali naravno, moram pretpostaviti da onaj gremij nadzornika[9] provedbe IK koji se zove GREVIO misli drugačije od mene. Recimo bih nagađao, da ta grupa od 10 stručnjakinja za ženska prava znaju sve o čemu ja ovdje gore pišem – ali da razumiju zašto je u IK trebalo zapisati „da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji“ – što u pogledu većine zemalja Europe (više) nije istina.

Nagađam to, stoga što sam pročitao prilično ogorčeno intonirano očitovanje Vlade Kraljevine Danske iz studenog 2017. godine, na prvo Izvješće koje je GREVIO dao o stanju provedbe IK u Danskoj, pa citiram sa str. 22 Očitovanja:

Danska Vlada ne uspijeva razumjeti zabrinutost zbog podrške što se pruža muškarcima koji su žrtve nasilje u intimnim vezama, koja se iskazuje u završnom izvješću (op.: koje je dao GREVIO). Danska Vlada želi naglasiti da podrška i pomoć za muškarce koji su žrtve nasilja u intimnim vezama ne ‘iscrpljuje resurse’ niti ‘oduzima’ od napora da se podrži i pomogne ženama koje su žrtve nasilja. Danska Vlada vjeruje da svaki pojedinac koji je bio izložen nasilju u intimnim vezama treba primiti odgovarajuću podršku i pomoć u skladu s potrebama tog pojedinca – i da napori da se spriječi nasilje u intimnim vezama moraju biti poduzimani neovisno o rodu žrtve.

Tako, iz ovog danskog primjera vidimo, da će i hrvatsko društvo očito imati stanovitog posla s pogrešno postavljenim tezama i krivo usmjerenim naporima IK.

Autor: Dario Čehić

 

[1] Istanbulska konvencija 10.04.2018.

[2] Živim kao transrodna žena 10.04.2018.

[3] Prijedlog zakona 10.04.2018.

[4] Šokantno 10.04.2018.

[5] Žene sve više biju muškarce 10.04.2018.

[6] What domestic violence against men looks like 10.04.2018.

[7] Emily M Douglas 11.04.2018.

[8] Perception of Female Offenders 12.04.2018.

[9] GREVIO Members 12.04.2018.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.