Lev 19, 1-2.17-18; Ps 103 1; Kor 3, 16 -23; Mt 5, 38 – 48.
Neki redci iz čitanja: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.“ „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“ „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“
„Poštovani vjernici, dragi župljani, prijatelji, braćo i sestre.. Danas nam Crkva daje vrlo bogat „stol“ riječi, dinamičnu Riječ. Ako su Blaženstva (Mt 5,1-11) čitav manifest kršćanstva, sažetak Evanđelja, u današnjim smo čitanjima dobili još sažetije – samu jezgru, bit vjere i Evanđelja: ‘Budite sveti, kao što sam Ja svet’! Jednako nam je Majka Crkva rekla na zadnjem Koncilu – svi su pozvani na svetost (LG 39). I Marko, i Hrvoje, i Đurđa i Katica; ne samo Vlč. Ivo ili kardinal Josip. Onaj tko se olako pokoleba reći će: ‘je.., pa ja nisam svetac!’ A ja ti kažem, i nisi ako ne želiš biti! A ako želiš, možeš biti. Čuli smo prošle Nedjelje: ‘u tvojoj je moći da budeš vjeran.’ (Sir 15,15-20). Bog ne daje neizvodive zadatke. Vidite li upravo po tome da nam je za svaki naš pojedinačni vjernički čas potrebna vjera?! Vjeru se ne može ujednom usvojiti, apsolvirati, spremiti. Uopće ne znači ako danas čvrsto vjeruješ, da ćeš i sutra. Kao što ste mogli čuti i shvatiti, vjera i svetost nisu samo za svece. Niti su oni Božjom povlasticom dobili svetost, već su je morali kao što će i svaki od nas morati – izborili. Između dobiti i izboriti ogromna je razlika.
Pisac poslanice Hebrejima još zaoštrava: ‘Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja, bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina’. (Heb 12,14) Također, riječ nitko znači upravo to što znači – nitko, a ne – neki će ipak vidjeti Gospodina bez posvećenja (povlasticom). Kako konkretno uznastojati oko posvećenja dragi vjernici? Kladim se da mislite, a i sam tako mislim – tako da ćemo se vježbati oko dobrih djela poput majke Terezije, poput naše Marije od Propetog Petković, prema siročadi i sirotinji i slične stvari. Uz puno milosnih, nježnih, utješnih riječi za bližnjega i tomu slično. Da! Svakako tako! Međutim, zanimljiva je riječ iz prvog čitanja: ‘Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka.’ Jednako kaže Crkva i danas, jer ‘neće se ukinuti ni jedna jota Zakona’; – Crkva uči da je jedno od duhovnih djela milosrđa: ‘grešnika pokarati’. Koliko ste puta negdje u društvu ukorili bogopsovača?! Da li ste ikad rekli i zamolili: ‘molim te, ne psuj Boga, vjernik sam, Boga volim i molim, jako mi to smeta, to je grijeh.’? Odgovorite si sami u sebi. Ali vas podsjećam da smo na početku među ostalim molili i ‘da sagriješih vrlo mnogo, mišlju, riječju, djelom i propustom‘… Svakome od nas je poznato da živimo u bogopsovačkom narodu, a to nam je uz abortus svakako najveći grijeh.
No toliko je na žalost prilika samo za to pojedino duhovno djelo milosrđa, a koliko ih još drugih ima.. Ona se ne smiju favorizirati – tužne želim tještiti, ali ukorio/la nikog ne bi.. Dakako da grešnika treba pokarati blago i uz poštovanje, no to ne znači da se vjernik nema prava naljutiti. Moramo izbjegavati krajnost i skrupuloznost. Srdžba je nešto drugo od ljutitosti, i nije dopuštena. Srdžba je ljutnja + mržnja, a ljutnja je samo ljutnja, mada se dobro i nje kloniti – sveti Petar uči da naša riječ treba biti ‘blaga i s poštovanjem’. (1 Pt 3,16)
Čitanje iz poslanice Korinćanima, o hramu Božjem, našem tijelu i našoj krštenoj duši, također možemo povezati s ‘grešnika pokarati’. Pavao zapravo govori o konkretnom grijehu bludnosti, jer malo dalje dok piše o istom tijelu-hramu, kaže ‘svaki grijeh koji učini čovjek izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela.’ Koliko je danas naše društvo erotizirano? Malo je reći erotizirano. Naše je društvo pornografirano, rasadište je bluda. Kada samo kao građani vjernici digli svoj glas u javnosti protiv toga?! Nedavno je bio lijepi primjer masovnijeg apela preko udruge Vigilare koja se suprotstavila medijskoj blasfemiji naših vjerničkih svetinja. Koliko je nas bilo među tima koji su apelirali, i pitam se, zašto nas uvijek netko za to treba vući za rukav? Kada ćemo mi povesti i pogurati neku akciju? Čovječe, ne samo da možeš, nego i trebaš pokazati da ti je stalo do Boga! Ako je.. Pitanja se otvaraju i otvaraju.. Da nastavim o pornografiranosti – katolici koji kod nas žive u većim gradovima mogli bi cjeli 1 dan (po dan) izgubiti na karanje grešnika koji se bludno oblače ili bludno razgovaraju. To i nema previše smisla. No nema smisla ni baš nikoga upozoriti. Ukorimo smišljeno, a ne naprečac, kad možda već ‘pucamo’ od suzdržavanja ljutnje. Činimo dvostruko dobro tako, jer ako je u društvu, netko se možda uz nas i ohrabri da se sablaznima može i treba suprotstavljati. Minimum minimuma za našu svetost je da barem mi to ne činimo (bludni razgovori i oblačenje) ili da smo savladali katoličku abecedu odijevanja kod dolasku u crkvu ili na pričest. Crkva nije plaža, a i tamo bi se valjalo čedno vladati, nalaziti neke manje skrovitije plaže, a ako se ne može, bar čuvati čist pogled. Uglavnom – osvješćivati svoju čednost.
Najzanimljivije od današnjih čitanja je dakako i opet Evanđelje, koje smo danas čuli, i u čiju smo počast stojeći slušali. Zašto? Zato jer smo se sada maloprije osvrnuli samo na ono što nije dobro činiti i na što bismo drugima trebali svraćati pažnju. Ali kao što znamo ‘zlatno pravilo’, ono kaže ‘ne čini drugome što ne bi htio da drugi čini tebi’, je li tako? E nije. Evanđelje ima aktivni oblik. Ono kaže ‘čini drugima (idi prvi u akciju) što bi htio da drugi čini tebi’ (Mt 7,12). Vrlo srodno tome, današnje iznenađujuće Evanđelje kaže da nisu dovoljna samo dobra djela koja učinimo svojima – rodbini i znancima. Evanđelje nas same proziva: ‘Što osobito (s time) činite? Zar to isto ne čine i pogani’? Čuo sam jednu, vjerujem istinitu misao – ‘naše je društvo puno krštenih pogana’.. Pitat ćete što je to onda osobito? Što je osobito uopće? Pa, osobito je okrenuti drugi obraz (ali to nije pravilo za svaku situaciju – Iv 18,22-23), ali o tome kasnije. Osobito je učiniti više nego što nasilnik (nepravednik) traži – ‘ako te tko prisili (hodati) jednu milju, hodaj dvije.’ To znači nasilnika ‘slomiti’ ljubavlju, krotkošću, čak i ako to ne bude vidljivo – da se nasilnik pokaje i promjeni. Osobito je ono što je neoubičajeno a pozitivno, ono što je radikalno u tom smislu. Kad radiš bez računice i trgovine. To je ono kad ti oni koji tako ne rade kažu da si fanatik.. Vjerujte – osobita dobra djela se uvijek pamte. Postoji jezik srca bez riječi. Vjerujte u moć dobra. Pustite pesimistične izjave kao ‘dobar glas daleko se čuje, a lošiji još dalje’. One kradu vjeru. Sv. Pavao je također znao tajnu ‘lomljenja’ grešnika: ‘Ne daj se pobjediti zlom, nego dobrim savladaj zlo.’ (Rim 12,21). Prijatelji, mnogo su dobra djela osobita ako su i skrovita. Otac nam sve uzima za dobro iz dobre nakane kako god neznatno bilo, – Njemu je znatno. Sjetite se samo jedne ‘čaše hladne vode’ koju damo ‘najmanjima’. Otac vraća stostruko. Stara poslovica kaže ‘za jaje vola daje’. Otac ima nenapunjivo spremište naših dobrih djela.
Sve čini da pridonese našem spasenju. Mi svojom ‘vjerom ljubavlju djelotvornom’ (Gal 5,6), samo pokazujemo da Mu to vjerujemo. Stalo to posvješćivati – to je borba za našu svakodnevnu vjeru. Vjerujte dragi prijatelji, uvijek samo više vjerujte. To je ono što ‘se isplati’, što ‘je unosno’.. Za nekoliko trenutaka ispovjedit ćemo ono ‘koji je radi nas i radi našega spasenja’, i tako dalje. Ako je ‘budite sveti’ sažetak Evanđelja, onda je ovo sažetak Vjerovanja. Zato svaki puta ispovjedamo, da osvijestimo – da vjerujemo. Koliko je samo dobar Otac naš koji prima sve vrste žrtvi iz ljubavi? Sjetite se Male Terezije koja je kao žrtvu Bogu ponudila da digne iglu s poda, ali joj je zato srce ključalo ljubavlju prema Njemu! Što je više tako činila, i prikazivala to, više je ključala. Znam primjer teškog fizičkog radnika kome se posao sastojao u tovarenju olovnih bačava na kamione. Ali je upoznao, i držao se vrijednosti snage žrtve i prikazanja. Za svaku bi bačvu u sebi rekao: ‘ova je za moju djecu’, ‘ova je za ženu’, ‘ova je za župnika’, ‘ova je za Papu’, i tako iz dana u dan. Pokušao sam to s raznim stvarima – npr. dignuo smeće s poda na ulici, i odnio u kantu. Ali sam kod mnogih papirića rekao ‘ovo je za Katino zdravlje’, ‘ovo je za slogu u toj obitelji’, itd. Svaki se tren naše vjere može aktivno živjeti osmišljavanjem, radost se može zadržati. Prijatelji, mogućnosti su bezgranične. Budimo duhovno maštoviti, budimo osobiti, natječimo se u činjenju što više osobitih djela, amen.
katolik.hr
