Umjesto da bude stup istine, Crkva je postala forum za rasprave.
Za filozofa religije i svećenika Romana Guardinija tradicija je bila bogatstvo spoznaje mnogih koji su nam prethodili u vjeri. Njihovo poznavanje vjere, koje je ušlo u vjersku tradiciju Crkve s obzirom na mnoga pitanja koja nas i danas tište, pokazuje se kao superiorno, jer je proizašlo iz dugog povijesnog iskustva i poznavanja vjere, u usporedbi s jednom osobom ili generacijom ili vremenom. Zato Crkva gleda više dijakronijski (kroz vjekove) nego sinkronijski (samo danas). Zašto? Zato što objekt kojega treba shvatiti – Isusa Krista ili Boga – pretpostavlja subjekt koji, prema Guardiniju, spaja sve mogućnosti ljudskog iskustva i spoznaje, zajednicu spoznaje koja se proteže kroz povijest i sakuplja plodove različitih vremena u tradiciju. Ova dijakronijska vjerska zajednica vidi više. U tom je smislu vjernička tradicija Crkve uvijek nadmoćna u odnosu na bilo koje doba. To se odnosi i na naše vrijeme. Pape su se stoga uvijek pozivali na svoje prethodnike i na prethodni nauk Crkve kako bi ga aktualizirali za naše vrijeme i sve dublje tumačili, a da mu nikada ne proturječe ili ga proglase nedopustivim. Ovdje Guardini također vidi važnost dogme, liturgije i prava za „sociologiju katoličke spoznaje, djelovanja i postojanja“. Guardini ih naziva tri „zakona gradnje“ Crkve.
Stoga je neka vrsta oholosti i samozavaravanja kada Crkva i njezino učenje u mnogim bitnim pitanjima određenog vremena, kao što su npr. brak ili svećenstvo (da spomenemo samo dva) žele ponovno izumiti kotač. Kao što poslovica kaže, ne možete ga ponovno izumiti. A nove ljudske znanstvene teorije, koje uvijek vrijede sve dok se ne opovrgnu, ne prisiljavaju Crkvu da revidira otkrivene istine vjere. Udaljavanje od njih je osuđeno na neuspjeh, a to će vidjeti generacije koje dolaze. Moja tvrdnja nema apsolutno nikakve veze s tradicionalizmom, jer ja nisam tradicionalist, već sam zagovornik tradicije (Traditionis Custos). Prema „Traditionis Custodes“ to je zadaća svakog biskupa. Dakle, riječ je o onome u što se vjerovalo uvijek i svugdje i od svih (Vincent de Lérins): polog vjere Crkve (tzv. depositum fidei), kojeg se ne smijemo odreći. Ono je blago za svaku generaciju, bogatstvo za cijelo čovječanstvo. Ne procesi već Crkveni polog vjere je nepovratan. Ako se propagirana crkvena reforma odmakne od njega, propast će, a prije toga će izazvati mnogo nemira, kaosa i podjela. Vjera Crkve svih vremena ostaje temelj jedinstva. A svi oni koji su potonje izgubili, udaljili su se od njega i odrekli su ga se u revolucionarnim procesima (usp. reformaciju).
Jednostavno tvrdim da od 1970-ih inovatori žele isto: demokratske većinske odluke o imenovanjima biskupa i doktrinarnim pitanjima (suodlučivanje); oženjene svećenike (ukidanje celibata); reviziju sakramentalne prakse u odnosu na nerazrješivost ženidbe (sv. pričest za rastavljene i ponovno vjenčane; ponovna ženidba), relativizaciju bitne razlike između sakramentalnog svećeništva i općeg svećeništva krštenika (ravna hijerarhija; funkcionalizacija službe); žensko svećeništvo ili žene u svim službama; reviziju seksualne etike u odnosu na kontracepciju; reprodukciju; reviziju osude homoseksualnih ili inherentno loših postupaka (tzv. „istospolni brak“). Tome se danas pridodaje raspad normativnosti heteroseksualnosti; transrodnost i poliamorija. Relativizacija univerzalne važnosti Isusa Krista kao jedinog posrednika između Boga i čovjeka propagirana je već na mojim prvim studijskim seminarima; relativizacija krštenja i pluralizam religija kao ravnopravnih putova do Boga proizlaze iz toga i nisu novost. Popis ne zahtijeva cjelovitost. U suštini, desetljećima je isto. U svakom slučaju, te zahtjeve poznajem od mladosti a sada imam 68 godina. Međutim, oni su uvijek upakirani u različite, sofisticirane semantike. Potrebna je ogromna količina riječi i kontroliranih procesa da bi se konačno isti zahtjevi mogli provesti i stvoriti protestantizirana, neuspješna crkva po duhu vremena: nazovimo je sinodalna crkva, pomalo polemički. Jer sve ima i ponešto ispravno. Ali nije o tome riječ. U Innsbrucku sam krajem 1970-ih još uvijek slušao predavanja o četiri bitna svojstva Crkve: una, sancta, catholica et apostolica. Sinoda, u kojoj bi sve trebalo biti fluidno i diskutabilno, dakle otvoreno i uključivo za neistomišljenike, različita i jednaka, još se nije dogodila u ispovijedanju vjere Crkve. Što se zaboravlja: doktrina i moral Crkve uvijek su značili „ekskluzivnost“ tj. „isključivost“: pogreške su bile eliminirane i osuđivane; grijesi nikada nisu bili blagoslivljani, nego prozivani imenom; ono što je bilo moralno pogrešno nije odobravano nego osuđivano, poredak stvaranja nije bio ukidan nego podržavan, krivovjerje nije proglašavano (novom) istinom nego je odbacivano. To su bila još vremena! Crkva se borila: za istinu! Potonje čini mučenike.
Ono što me šokira i čudi jest perfidnost, lukavost i inteligencija kako se provode i jezično prikrivaju novi postulati. Uvijek sam teologe smatrao najvećim i najdarovitijim među sofistima. Fenomen me stalno podsjeća na Antikrista, koji se kod Solovjeva pojavljuje vrlo prijateljski i uključivo, koji ne vrijeđa ničije osjećaje; svakom dopušta imati svoje mišljenje; nikome ne sudi; svi pobratimljeni; samo je srž vjere Isusa Krista o apsolutnosti i isključivosti odstranjena i stoga je radikalno uključiv, prijatelj različitosti i jednakosti, pobratimljenje svih. Samo mu se mora odati priznanje. Nema načina da se to zaobiđe. Po ovom pitanju nema kompromisa.
Crkva je godinama zauzeta sobom i svojim strukturama. Ona samo govori o svom modusu operandi (slušanju). Njoj su važna pitanja, a ne odgovori; osjećaji, a ne teška istina. Ona nikoga ne isključuje i tako je pozvala sve duhove koji slobodno u njoj skitaju. Ona ne poučava, nego sluša i uči od onih koji odbacuju njezinu vjeru. Potonji bi trebali suodlučivati, barem biti sugovornici (ovisi o čemu).
Crkva Krista više ne naviješta kao jedinu valjanu i konačnu Božju objavu, kao vrata mimo kojih nitko ne može doći do Oca, kao jedinstveni biser (singularnost) koji zasjenjuje sve ostale koje je Isus nazvao lopovima, i to se tiče svih ljudi. To ne bi bilo aktualno i moglo bi nekoga uvrijediti ili obezvrijediti. Ali možda vrijeđa Njega, Isusa Krista, koji joj je dao nalog da sve ljude učini Njegovim učenicima i da ih nauči držati sve što nam je On zapovjedio i objavio. Ovo je njezina misija. Nitko to ne može promijeniti. Ali prethodni naraštaji, a posebno mučenici, nas posramljuju što se toga tiče i ostavljaju nas danas jadnima. Umjesto Mater et Magistra (majka i učiteljica tj. stup istine), Crkva je postala prostorija za raspravu u kojoj sve počinje iznova. Već su na prethodnim Sinodama o obitelji, Amazoniji i mladima pokušali istu stvar u smislu revizije prethodnog učenja. Nikada još nije bila neosporavana. Uvijek se trebala prilagođavati stajalištima svijeta. Tragično je da to isto žele i reformatori. Njihove su nade ponovno usmjerene naprijed: u godinu 2024. Zaziva se Duha Svetoga, koji nikada nije proturječio samome sebi što se tiče vjere Crkve. ON je vodi u istini. Ona ga ima, ali ne svi. Svatko tko se previše samouvjereno poziva na NJEGA postaje sumnjičav. Ja to ne činim, nadam se i samo dajem svoje mišljenje.
Msgr. dr. Marian Eleganti OSB, biskup
Biskup Eleganti je bio opat benediktinske opatije St. Otmarsberg u kantonu Sankt Gallen od 1999. do 2009. godine, zatim pomoćni biskup biskupije Chur (Švicarska) od 2009. do 2021. godine.
Slika: Msgr. Marian Eleganti, biskup
