Nalazimo se u Godini vjere koju je proglasio papa Benedikt XVI. Želja je Svetog Oca da ovo vrijeme na poseban način iskoristimo kao priliku za „posebno razmišljanje i ponovno otkrivanje vjere“, kako bi Crkva mogla obnoviti „jasnu svijest o svojoj vjeri, oživjeti ju, pročistiti, potvrditi i ispovijediti“ (Porta Fidei, br. 4). Ta obnova postiže se, među ostalim, i „svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici“, koji su „samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svijetlo Riječi“ (isto, br. 5). U ovom kratkom razmišljanju osvrnuo bih se na poseban aspekt svjedočanstva kršćanskog života, onaj na kojeg su pozvani vjernici laici.
Proglašenje Godine vjere usko je povezano i sa obilježavanjem 50. obljetnice sazivanja Drugog vatikanskog sabora (21. ekumenskog), pa bi ovo razmatranje bilo dobro započeti citirajući taj sveti Sabor koji je na poseban način progovorio o ulozi laika u Crkvi: „Zadaća je, pak, laika, po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu. Oni žive u svijetu, to jest u svim i u pojedinačnim službama i poslovima svijeta te u uobičajenim uvjetima obiteljskoga i društvenoga života, kojima je njihov život na neki način protkan. Bog ih ovdje poziva da obnašajući svoju vlastitu dužnost i vođeni evanđeoskim duhom, tako reći iznutra poput kvasca, pridonosi posvećenju svijeta te tako u prvom redu svjedočanstvom svojega životu, blistajući vjerom, nadom i ljubavlju, drugima očituju Krista. Njima dakle, na osobit način pripada tako rasvijetliti i urediti vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, da one bivaju i rastu u skladu s Kristom te budu na hvalu Stvoritelju i Otkupitelju.“ (Lumen Gentium, br. 31).
Razmatrajući ovaj odlomak, prvo što možemo primijetiti jest da je biti laik poziv, a ne izostanak poziva. Nažalost, pogrešno shvaćen klerikalizam ponekad teži tome da samo svećenička i redovnička zvanja gleda kao na poziv, a na laike kao oni kod kojih je poziv izostao. Međutim, ako samo zavirimo u Evanđelja i u ranu Predaju Crkve, postat će nam sasvim jasno da su laici, baš kao i svećenici i redovnici, pozvani na svetost (usp. Mt 5,48). Zbog toga ne treba čuditi da se u Prvoj euharistijskoj molitvi (Rimskom kanonu) koji seže još od apostolskih vremena, u nabrajanju svetaca čiji se zagovor traži nalazi čak pet laika. Biti laik je dakle poziv, a vjernici laici imaju posebno mjesto i poslanje u Crkvi.
Odlomak nas dalje upućuje u narav tog poslanja. Poslanje laika započinje „bavljenjem vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu“, što je upravo definicija onoga što zovemo „laičkim mentalitetom“. A to znači da svaki vjernik laik treba živjeti vjeru u svom prirodnom okruženju gdje se nalazi, posebno u obitelji i obavljajući svoj profesionalni posao. Ako nastojimo na tome da od svoje obitelji učinimo topao kršćanski dom i da svoj profesionalni posao obavljamo savjesno, pošteno i kvalitetno, ispunili smo svoje laičko poslanje. Aktivan laik u Crkvi nije samo onaj koji je učlanjen u župski zbor ili je član nekog pastoralnog vijeća, već upravo onaj koji u svojim svakodnevnim dužnostima i obavezama živi i radi kao kršćanin čija se vjera ogleda u djelima (usp. Jak 2,18). Na taj način, laici rade na posvećenju sebe samih i svijeta, djelujući kao kvasac u društvu, koje čini da svo tijesno uskisne (usp. Lk 13,21). Laik koji ozbiljno živi svoj poziv u svijetu oko sebe će širiti „Kristov miomiris“ (usp. 2 Kor 2,15), koji će biti privlačan i onima koji možda još nisu upoznali Isusa Krista.
To naravno ni na koji način ne isključuje, već upravo zahtjeva neprekidnu vjersku formaciju i težnju da bolje upoznamo vjeru koju ispovijedamo. Zato nas papa posebno u ovoj Godini vjere poziva da produbimo poznavanje vjere, posebno čitanjem Katekizma Katoličke Crkve. „Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa Osobom koja živi u Crkvi.“ (Porta Fidei, br. 11). Tome naravno treba dodati i ostale kvalitetne duhovne knjige, kao što su npr. biografije svetaca, knjige koje obrađuju neka moralna i doktrinarna pitanja posebna važna i aktualna za današnje vrijeme, itd. Osim toga, ne bismo smjeli zanemariti ni redovito čitanje i razmatranje Svetog pisma, jer „nepoznavanje Pisma je nepoznavanje Krista“ (sv. Jeronim). A ni jedan vjernik si ne bi smio dozvoliti „luksuz“ da ne poznaje Isusa Krista.
Kako bismo zaista bili „sol zemlje“ i „svijetlo svijeta“, a Gospodin upravo to od nas traži (usp. Mt 5,13), potrebno je uz laički mentalitet imati i svećeničku dušu. Sv. Petar, prvi papa, naziva kršćane „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo“ (1 Pt 2,9). Kako dakle pomiriti to dvoje? S jedne strane Crkva od nas traži da razvijamo laički mentalitet, a s druge nas poziva na univerzalno svećeništvo. Naravno da ovaj poziv ne treba shvatiti kao brisanje razlika između svećeničkog staleža (osoba koje su primile sakrament svetog reda) i laika. Upravo suprotno, način na koji laik treba živjeti svoje „kraljevsko svećeništvo“ dijametralno je suprotan od načina na koji ga živi klerik (iako je temeljni poziv u oba slučaja isti, a to je poziv na svetost koji je upućen svim krštenicima). Dok je prvenstvena zadaća svećenika da Trojedinom Bogu prinosi svetu Misnu žrtvu, u kojoj se Isus Krist u Euharistiji trajno prikazuje Bogu Ocu na spasenje svijeta, prvenstvena zadaća laika trebala bi se sastojati u tome da od svog svakodnevnog života učini prinos koji može darovati Bogu. Obiteljske obveze, kućni poslovi, profesionalni rad, male pokore i odricanja, boli, patnje i žalosti, kao i veselja i radosti… sve to može postati „žrtveni prinos“ koji možemo staviti na oltar svaki put kada prisustvujemo svetoj Misi. Na taj način ćemo sve što radimo i proživljavamo, sve što želimo i za čim čeznemo – čitav svoj život – učiniti „Abelovom žrtvom“, na koju će Bog milostivo pogledati (usp. Post 4,4).
Kako bismo od svojih obveza i od svog profesionalnog rada mogli učiniti prinos ugodan Bogu, nužno je da im pristupimo ozbiljno i trezveno, po savjetu sv. Pavla: „Što god činite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima“ (Kol 3,23). A da bismo to mogli, potrebno je stalno imati svijest o Božjoj prisutnosti u svemu što radimo, te biti svjesni da u konačnici sve što činimo činimo radi Boga, jer je On jedina svrha, cilj i počelo našega postojanja. Na taj način vidimo da se kontemplativni duh nipošto ne ograničava samo na redovnike i redovnice. Laici u svijetu također mogu biti kontemplativne duše, u stalnom razgovoru sa Bogom ma gdje bili i ma što činili.
A sv. Majka Crkva na tom putu daje nam pouzdana i prokušana sredstva. Ojačani snagom svetih sakramenata (posebno sv. euharistija i ispovijed), okrijepljeni molitvom i osnaženi vjerom, imamo sva sredstva koja su nam potrebna da bismo služili Crkvi te svijet učinili boljim mjestom, po mjeri Boga i čovjeka.
Luka Popov
(prvi put objavljeno u tiskanom izdanju Glasila svetišta Majke Božje Bistričke "Milosti puna", 51-52, 2013, str. 99-101)
Foto: ORBIS CATHOLICVS
