Europski sud za ljudska prava na sjednici Velikoga vijeća 18. ožujka 2011. donio presudu u postupku Lautsi protiv Italije (zahtjev 30814/2006). Presuda je važna za politiku, pravo i religijsku slobodu na europskom kontinentu. Njome je okončana rasprava poznatija kao parnica o križevima o zakonitosti postojanja Kristova simbola u javnim školama. Priča je znakovita za krizu kulturnoga i religioznog identiteta Zapadne Europe. Definitivnom presudom utvrđuje se da obvezno postavljanje raspela na zidu učionica javnih škola ne predstavlja nasrtaj na pravo roditelja da osiguraju odgoj i pouku vlastite djece u skladu sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima, a to pravo jamči članak 2. Prvoga dodatnog protokola Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.
Talijanski Ustavni sud u odluci br. 203 od 12. travnja 1989. utvrdio je da laičnost ne znači „indiferentnost države prema religijama, nego očuvanje religijske slobode u sustavu kulturnoga i konfesionalnog pluralizma“. Tako se laičnost shvaća kao „otvoreno i uključivo stajalište, bliže jednakoj udaljenosti, te nešto što uzima u obzir različitost i samostalnost među vremenitim i duhovnim ozračjem, a da se religiju ne privatizira ni isključi iz javnog ozračja“ (Talijanska vlada pred Velikim vijećem 30. lipnja 2010., točka 7).
U Italiji od davnine postoji običaj postavljati križ u učionice. Sadašnja građanska obveza potječe od kraljeve odluke br. 4336 od 15. rujna 1860. prema kojoj „svaka škola, bez iznimke, treba biti opskrbljena raspelom“. Propis su zadržale i kasnije vlasti, a izričito je potvrđen smjernicom br. 2666 Ministarstva prosvjete, sveučilišta i znanosti od 3. listopada 2002.
Upravni sud u Veneciji u presudi od 17. ožujka 2005., a zatim Državno vijeće u odluci br. 566 od 13. travnja 2006. smatraju da je prisutnost križa spojiva s načelom laičnosti obrazloživši da je propeće simbol sinteze povijesti, kulture i vrijednosti cijele Europe. Stoga je raspelo objektivni predstavnik cjeline vrijednosti koje se nameću neovisno od prvotno religioznoga značenja. Državno vijeće posebno ističe: „Dokazivanje pomoću raspela o religioznom porijeklu takvih vrijednosti i o njihovu potpunom i korijenskom slaganju s kršćanskim učenjem, služi isticanju njihove transcendentne utemeljenosti, bez uvažavanja – dapače, uz odbacivanje – autonomije vremenskog reda u odnosu na duhovni i bez smanjivanja njihove posebne ‘laičnosti’ koja odgovara kulturnom kontekstu koji temeljno usmjerenje države Italije usvaja i očituje. Oni će prema tome biti življeni u građanskom društvu autonomno (nikako ne suprotstavljeno) u odnosu na religiozno društvo, tako da ‘laički’ mogu imati zakonsku moć za sve, neovisno o religiji koja ih je nadahnula i podržavala“. Dakle, Kristov križ je simbol cijele jedne uljudbe, kolektivne etičke svijesti i sveopće vrijednosti koja nije ovisna o nekoj posebnoj vjeroispovijesti. Sud Vijeća Europe presudio je 18. ožujka 2011. da nazočnost raspela zapravo ne podvrgava učenike usvajanju kršćanskoga učenja i da Konvencija o ljudskim pravima ne zahtijeva totalnu konfesionalnu neutralnost javnoga školstva te da davanje „većinskoj religiji neke zemlje pretežne vidljivosti na području školstva“ nije zapreka prakticiranju slobode u toj državi. To se opravdava „snagom uloge koju kršćanstvo ima u povijesti i tradiciji dotične države“ te po sebi ne znači da time država provodi indoktrinaciju.
Slučaj Lautsi donio je pravnoj znanosti jasnu tvrdnju da se od država očekuje neutralno postupanje, ali ne neutralnost, jer je neutralnost u biti relativan pojam. Postavljanje raspela – u javnoj školi ili drugdje – nije po sebi neutralno, jer je izraz preferencijalnog odabira koji država očituje na području religije. Međutim, ta preferencija i način kako se očituje nisu dovoljni da bi predstavljali kršenje prava onih koji se s raspelom sučeljavaju. Bilo bi drukčije, kad bi se ta preferencija očitovala u obvezi da nekršćani aktivno sudjeluju u vjerskoj pouci ili bogoštovlju neke religije; stoga neutralnost nije opća i apsolutna obveza.
Javnom školovanju država povjerava odgovornost da čuva obrazovni pluralizam koji je bitan za očuvanje demokratskoga društva; u demokraciji obrazovna ponuda treba biti pluralistična, a ne školovanje kao takvo.
U Austriji, Bavarskoj, Grčkoj, Irskoj, Lihtenštajnu, Malti, Italiji, nekim javnim školama u Nizozemskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, San Marinu te nekim kantonima u Švicarskoj i u Alsace-Moselle raspelo je obvezno u osnovnim i srednjim školama.
Prema točki 72. presude Europskoga suda za ljudska prava iz 2011., propeće je „bitno pasivan“ religijski simbol, ne donosi nikakvu prisilu i sam po sebi ne tvori oblik indoktrinacije te ne predstavlja kršenje (negativne) slobode religije.
Laičnost je filozofsko uvjerenje koje nije neutralno. To je određena „vizija“, „filozofsko uvjerenje“ jednako kao druga uvjerenja i vjerovanja koja zaslužuju poštovanje; laičnost nema vrijednost općega načela u sustavu zaštite ljudskih prava. To vrjednovanje jedan je od glavnih plodova presude Velikoga vijeća, a ima dvije oštrice: podržavateljima laičnosti/sekularizma dopušta uporabu slobode savjesti, ali to mogu činiti kao jedni od vjernika među drugima. Trebaju prihvaćati relativizam koji je iznutra povezan s religijskom slobodom te ne mogu umišljati kako utjelovljuju neutralnost kao takvu. Njihovo sekularno uvjerenje nije neutralnije od strogo religioznog uvjerenja. „Pogodovanje laičnosti politički je stav koji nije neutralan“, ističe se u točki 47. presude. U europskom ili međunarodnom pravu ne postoji precizna i prihvaćena definicija laičnosti. Sadržaj mu je veoma varijabilan kao kod svakog pojma koji je više politički ili ideološki nego pravni.
Neutralnost se primjenjuje na „djelovanje“, ne na „postojanje“ države. Ljudski duh kao da je sklon smatrati da je prazno neutralnije od punoga. Laičnost sovjetskih režima uopće nije bila neutralna. Neutralnost je pitanje vrjednovanja. Obveza neutralnosti pokazuje djelovanje države, a ne njezinu bit. Države se ne prosuđuje po onome što jesu nego po onome što čine. Za razliku od toga, laičnost i konfesionalnost pripadaju načinu postojanja države, njezinoj biti. Zapravo je nemoguće shvatiti neutralnost kao bit. Tražiti od neke države da bude neutralna značilo bi da nikada ne djeluje, ili točnije tražiti od nje da nema nikakve usmjeravajuće pretpostavke pri djelovanju, a to je isto tako nemoguće. Svaka država ima religiozne ili filozofske pretpostavke, određenu kulturu koje se ne može odreći bez nasilja. U tom smislu, određena laička država nije više neutralna od konfesionalne države, kao što ni ateizam ili agnosticizam nisu neutralniji od koje konkretne religije. Vlasti na području religije nisu pozvane djelovati „neutralno i nepristrano“; činjenica da je neka država po naravi laična, konfesionalna ili nešto drugo po sebi ne donosi odlučne posljedice.
Više cijeniti nekonfesionalnu školu od škole prožete kršćanstvom pretpostavlja uvjerenje da su „vrijednosti“ ateizma ili agnosticizma povoljnije za dobro učenika od kršćanskih vrijednosti.
Takav odabir o religijskoj dimenziji zajedničkoga dobra, u konačnici je temeljni religijski odabir. Oni koji žele da sud prekorači vlastitu nadležnost pri takvom odabiru, na srednjovjekovni način žele da on postane nova duhovna vlast, viša od države, što bi bila ateistička teokracija religije o pravima čovjeka. Apsorpcija moralnosti i religioznosti od strane ljudskih prava čini Europski sud za ljudska prava „savješću Europe“ (Sud se tako predstavlja u knjizi objavljenoj 2011., povodom svoje pedesete obljetnice) i vrhunski autoritet novoga učiteljstva kojemu je svojstveno nametati se izravno državama ne samo u građanskim nego i u moralnim i religioznim pitanjima. Društvo koje bi tražilo da bude laično prisvajalo bi samo sebi totalnu duhovnu vlast preoblikujući u religiju političku ideologiju koje se drži.
Sloboda religije nije laičnost. Sloboda religije nije razdvojenost Crkve i države. Sloboda religije nije jednaka religijska distanciranost.
Sloboda religije i bitnost slobode religije sastoje se u pravu na slobodno ispovijedanje odabrane religije, u pravu na slobodnu promjenu vlastite religije, u pravu da netko ne prihvati nijednu religiju te u pravu na očitovanje vlastite religije po vjeri, kultu, naučavanju i obavljanju obreda.
Demokracija, konfesionalna neutralnost i laičnost. Zahtjev za konfesionalnom neutralnošću na obrazovnom području izlazio bi iz pojma „obrazovnog pluralizma“ koji je izveden iz tumačenja pojma „demokratsko društvo“. Iz toga izlazi da neko društvo treba biti sekularizirano, kako bi bilo demokratsko. Takvo poimanje filozofski je shvatljivo pod uvjetom da smatra kako je demokracija po naravi nužno liberalna. Načela političkoga liberalizma donose u konačnici određeni moralni relativizam te također privatizaciju religije. Sud je utvrdio da u kontekstu Europske konvencije demokracija ne uključuje laičnost.
Javno obrazovanje u kontekstu Velikog vijeća. Država je dužna očuvati mogućnost obrazovnog pluralizma. Međutim, taj pluralizam ne uključuje konfesionalnu neutralnost, nije iznutra relativistički. Konvencija obvezuje državu da bdije, piše u točki 62. presude, „kako bi se informacije i spoznaje prisutne u programu predavale objektivno, kritično i pluralistički, dopuštajući učenicima da razvijaju kritično poštovanje religijske činjenice u vedrom ozračju, bez ikakvoga oblika prozelitizma, a zabranjuje provedbu indoktrinacije koja bi se mogla smatrati kao da ne poštuje religiozna i filozofska uvjerenja roditelja“.
Po sebi Konvenciji nisu protivni laički sustavi ili oni sustavi koji javnom školovanju priznaju određenu religioznu dimenziju kao u slučaju gdje država surađuje s roditeljima i Crkvom u svrhu moralnoga i religioznog odgoja učenika (Lihtenštajn), gdje nastava u javnim školama poštuje kršćanske vrijednosti i univerzalna moralna načela (Poljska) ili gdje se nastava zasniva na kršćanskim načelima (kantoni Sankt Gallen i Zürich).
Pasivni simbol. Raspelo je „prvenstveno religiozni simbol“ (točka 66. presude), izvanjski znak, ali „simbol koji je bitno pasivan“ (točka 72. presude). Križ na zidu je „pasivni znak“, za razliku od obvezatnoga poučavanje religije ili polaganja religiozne prisege što se svi odnosi na „aktivne“ religiozne postupke. Križ ne zahtijeva nikakvu akciju kao što bi bila molitva ili poklon od strane onih koji ga gledaju. Nadalje, križ nije vezan na školske programe. U tome je njegova pasivnost. To ne pokazuje da je značenje raspela slabo ili da križ nije važan. Raspelo je pasivno zato „što mu se ne može pridavati neki utjecaj na učenike, sličan onome koji može imati neko poučno izlaganje ili sudjelovanje u religioznim aktivnostima“ (točka 72. presude).
Neutralni i pluralni model društva uključuje preinaku filozofskoga modela o religijskoj slobodi. Takav pristup vodi ograničavanju religijske slobode promjenom paradigme prema kojoj religijska sloboda nije više primarno i temeljno pravo, izvedeno izravno iz ontološke vrijednosti ljudske osobe, nego je sekundarno pravo koje daje građanska vlast te koje izlazi iz pluralnog demokratskog ideala a sadržano je u zahtjevima za neutralnošću javnoga prostora. Radi se o pojmovnom preokretanju. Tako zbog socijalne opasnosti religijā pluralizam postaje opravdanje većega sekularizma koji teži za očuvanjem ugroženog javnog prostora. Konture javnog prostora sve se više proširuju, jer nisu samo administracija i javne zgrade lišeni religijskih izražavanja nego i ulica te ono što je vidljivo s ulice. To progresivno širenje sekularizma zajedno sa socijalnom zbiljom protivno je izvornoj nakani Konvencije koja upravo teži za zaštitom individualnih prava protiv invazije društva od strane države.
To proširenje dovodi do sve većeg svođenja religijske slobode na slobodu vjere, to jest na slobodu da ljudi imaju ili ne vjeru u intimnosti (unutarnje područje), uz isključenje prava da javno i kolektivno očituju vlastitu religiju.
Pred takvom logikom koja neutralnost izjednačuje s laičnošću svodeći u konačnici religiju na vjeru, a religijsku slobodu na sekularizam, pojam neutralnosti je uključiv, za opreku od laičnosti koja je po naravi isključiva.
U presudi Folgerø protiv Norveške od 29. lipnja 2007. Europski je sud utvrdio da uloga koju kršćanstvo ima u povijesti i tradiciji neke države opravdava da školski program omogući šire poznavanje kršćanstva nego drugih filozofija i religija, a to davanje prednosti ne dopušta označiti kao indoktrinaciju. Stoga u zemljama u kojima katoličanstvo zauzima prvorazredno mjesto u povijesti i tradiciji, vlada može u određenoj mjeri toj vjeroispovijesti dati nadmoćnu vidljivost u školskom ozračju.
Tako je Sud priznao da u zemljama kršćanske tradicije kršćanstvo ima specifičnu društvenu legitimnost koja ga razlikuje od drugih filozofskih i religijskih uvjerenja te stoga opravdava činjenicu da se može usvojiti diferencirani pristup.
Sud je slično u presudi Zengin protiv Turske 28. studenoga 2004. opravdao što u turskim školama nacionalni programi „daju širi udio u poznavanju islama nego drugih religija [… jer to] po sebi nije pomanjkanje načela pluralizma i objektivnosti, što bi se moglo analizirati kao indoktrinacija, zbog okolnosti da je muslimanska religija većinska u Turskoj, unatoč laičkom obilježju te države“. Na isti način, u presudi Preminger protiv Austrije od 20. rujna 1994. ističe se: „Sud ne može previdjeti činjenicu da je rimokatolička religija ujedno religija goleme većine Tirolaca“. U stvari, Sud je skrenuo pozornost na specifične i posebne čimbenike, kao što su nacionalno „moralno ozračje“ (Dudgeon protiv Ujedinjenoga kraljevstva, 22. listopada 1981., točka 57), „tradicija“ (Campbell i Cosans protiv Ujedinjenoga kraljevstva, 25. veljače 1982.), „kulturne tradicije“ (Casado Coca protiv Španjolske, 24. veljače 1994., točka 45), „povijesni i politički čimbenici svojstveni svakoj državi“ (Gitons protiv Grčke, 1. srpnja 1997., točka 39), „specifičnost religijskog pitanja“ (Murphy protiv Irske, 10. srpnja 2003.) u određenoj zemlji te „kulturne i povijesne tradicije svakog društva“ u ozračju koje se tiče „dubokih pojmova“ društva (F. protiv Švicarske, 18. prosinca 1987., točka 33). Iz tih kulturnih, povijesnih i religijskih razlika u tradicijama Sud je ustanovio pomanjkanje „jednolikog pojma značenja religije u društvu“ (Preminger protiv Austrije, br. 12. travnja 1991., točka 50).
Religijska i politička rasprava. Prema Rolandu Minnerathu (Le droit de l'Eglise à la liberté du Syllabus à Vatican II, Paris : Beauschesne, 1997.) teološki razvoj Katoličke Crkve u poimanju religijske slobode izlazi iz duboke promjene u njezinu shvaćanju države. Drugi vatikanski sabor izjavom Dignitatis humanae (1965.) napustio je pojam „države-društva“ gdje bi država bila naravno očitovanje društva u prilog instrumentalnom i funkcionalnom poimanju „pravne države“. Drugim riječima, ta izjava pokazuje prihvaćanje pojma ugovorne države koja je arbitar slobode.
Tijekom slučaja Lautsi papa Benedikt XVI. podsjetio je kako je „u javnom životu važno da Bog bude prisutan, primjerice preko raspela, u javnim građevinama“ (propovijed 15. kolovoza 2005.); da „križ nije tek privatni simbol pobožnosti (…) te nema ništa s prisilnim nametanjem jednog uvjerenja“ (propovijed 5. srpnja 2010.), a „kršćanstvo je Europi omogućilo da shvati što su sloboda, odgovornost i etika koje prožimaju njezine zakone i socijalne strukture. Potiskivati kršćanstvo na rub – pa i pomoću uklanjanja simbola koji ga očituju – doprinosilo bi lišavanju našega kontinenta temeljnog izvora koji ga neumorno napaja i doprinosi njegovu pravom identitetu. Doista, kršćanstvo je izvor duhovnih i moralnih vrijednosti koje su zajednička baština europskih naroda. A tim vrijednostima države članice Vijeća Europe iskazale su neslomivu privrženost u Preambuli svojega Statuta. Ta privrženost (…) ukorjenjuje i jamči vitalnost načela na kojim se temelji europski politički i socijalni život“ (govor 12. srpnja 2010.).
Najdublja izjava Benedikta XVI. o religijskoj slobodi njegova je Poruka za svjetski dan mira 2011. Religijska sloboda treba se prvenstveno shvaćati kao „sposobnost uređivati vlastite odabire prema istini“, a ne „samo kao zaštita od prisile“. U tom smislu sloboda koja je neprijateljska ili inidiferentna prema Bogu završava negiranjem same sebe i ne jamči puno poštovanje drugoga“. Štoviše, „zamračivanje javne uloge religije znači stvaranje nepravednoga društva“.
Napokon, Benedikt XVI. u govoru diplomatskom zboru 11. siječnja 2011. očituje svoju uznemirenost: „Očitovanje potiskivanja religije i posebno kršćanstva sastoji se u uklanjanju iz javnoga života religijskih blagdana i simbola u ime poštovanja onih koji pripadaju drugim religijama ili onih koji ne vjeruju. Takvim postupanjem, ne samo da se ograničava pravo vjernika na javno izražavanje vlastite vjere nego se odrezuju kulturni korijeni koji hrane duboki identitet i socijalnu povezanost brojnih naroda.“
Iz tih izjava jasno proizlazi da za Katoličku Crkvu religijska sloboda ne uključuje konfesionalnu neutralnost države i društva. Poštovanje religioznoga identiteta pojedinca mora biti moguće u poštovanju religioznoga identiteta društva u kojem on živi.
Posljedice slučaja Lautsi. Sud je nastavio presuđivati kako etičke i moralne vrijednosti nazočne u svakom društvu zaslužuju određeno poštovanje. Europski sud za ljudska prava u slučaju Schalk i Kopf protiv Njemačke prosudio je 24. lipnja 2010. da ne postoji pravo na brak parova istoga spola. U slučaju A. B. I C. protiv Irske 16. prosinca 2010. presudio je da ne postoji pravo na pobačaj u ime Konvencije: ograničenja pobačaja u Irskoj „temelje se na dubokim moralnim vrijednostima obzirom na narav života“, a „ta ograničenja podržavaju legitiman cilj zaštite morala kod čega obrana prava na život nerođenog djeteta sačinjava jedan vid u Irskoj“. U slučaju Hass protiv Švicarske 20. siječnja 2011. utvrđeno je da ne postoji pravo na potpomognuto samoubojstvo. U slučaju Wasmuth protiv Njemačke 17. veljače 2011. presudio da je sustav financiranja vjerskih zajednica povezan s poviješću i tradicijom svake zemlje.
Slučaj Lautsi odrazio se i na rasprave o prisutnosti nacionalnih religijskih simbola u školama, bolnicama ili parlamentima. Ustavni sudovi Austrije i Perua presudili su da je nazočnost raspela u učionicama i sudnicama suglasna s ustavom. U Švicarskoj je Državno vijeće 22. lipnja 2011. odbilo zahtjev da se zabrani postavljanje raspela u jednoj školi u Ticinu.
Slučaj raspela ujedinio je različite europske narode. Potpora koju je Italiji pokazala 21 država svjedoči da kršćanstvo ostaje u srcu ujedinjene Europe. Slučaj je bio prilika za zbližavanje između Katoličke i Pravoslavne Crkve te pokazao da ono omogućuje duboko modificiranje europske vanjske politike. Dugoročno, to može biti najznačajnija posljedica slučaja o raspelu.
dr. Grégor Puppinck*
direktor nevladine udruge European Centre for Law and Justice
s talijanskoga preveo prof. dr. Mato Zovkić
Slika: Mattana
