Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Ljetne teme

Objavljeno: 20. kolovoza 2012.
Kategorija: Sekularizam

Subota 18. kolovoza 2012.; čitam jedan od dva poslovična hrvatska nacionalna dnevnika. Svega i svačega, čega su novinari uspjeli obraditi u ovim vrućim danima. Ja – kakav već jesam – osobito nastojim vidjeti što se u svjetovnim medijima govori o Crkvi. Možda tako ustanovim što bih ja, kao katolik, trebao reći svijetu.

Pa evo: dično pero Ivane Simić Bodrožić – opet sa podsmješljivim stavom kavog se sjećam da je imala moja profesorica zemljopisa i povijesti kada nam je objašnjavala da je znanstveno dokazano da Boga nema i da popovi na vjeronauku šire praznovjerje – komentira nedavni intervju biskupa Mile Bogovića u „Večernjem listu“: novinarki Ivani je komično da biskup može u javnosti zastupati tako bizarne stavove. Inače stavovi koje sakrastično „obrađuje“ Ivanino novinarsko pero, koliko mogu uočiti, predstavljaju službeni konsenzus svih biskupa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Spretno obavlja Ivana zadatak koji si je uzela, uzgred ta hrvatska književnica piše riječ „Bog“ na komunistički način, tj. sa malim slovom: „bog“. I tko će joj zamjeriti: Vukovarka koja je u tragediji Vukovara 1991. godine izgubila oca, odrastala u prognaničkom smještaju, poslije se uspjela afirmirati – i naći Romana Simića, muškarca koji se u ljubavi za svoju Ivanu odlučio ne samo za brak, nego i za raritetni korak da uzme ženino ime: Roman Simić Bodrožić. Uglavnom, prema Ivani, stavovi biskupa (ona se incidentalno bavi jednim, ali očito zna da su to stavovi svih njih) su „bizarni“. Osobito ovi o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Meni dragi „dežurni desničar“ Milan Ivkošić, onako uzgred, objašnjava da su ga odgajali fratri, pa se lijepo osjeća u Međugorju, voli običnu vjeru iz svojega zavičaja. Kao uzgred, objašnjava da  „(me) nimalo ne opčinjavaju svećeničke, biskupske i kardinalske titule, mitre, štapovi i raskošna ruha, niti me opčinjava biti kršćanstva, to jest Kristova učenja posve strana crkvena hijerarhija“. Dakle, ni mene nije u životu nitko podučavao da trebamo biti opčinjen titulama i mitrama: ali mene fratri u mojoj župi nisu podučavali da je crkvena hijerarhije „posve strana biti kršćanstva“. A mislim da takvo što fratri nisu podučavali ni Milana: evo zapravo iz redaka koji se čitaju na misi, o zadaćama crkvene hijerarhije: „obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu; i spremni smo kazniti svaku nepokornost … Samo da se ne bi činilo kao da vas zastrašujem poslanicama! Jer ‘poslanice su, kaže, stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna’. Takav neka promisli ovo: kakvi smo nenazočni riječju u poslanicama, takvi smo i nazočni djelom.“ (2 Kor 10, 4-11) Tako sv. Pavao Apostol o ovom aspektu „biti kršćanstva“. Milane, Milane.

Ivanka Toma piše: „Hrvatski biskupi (ili dio njih) nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom  da žive u sekularnoj državi.“ I onda vrlo detaljno o tome kako se ona ne slaže sa biskupima, tj. kako su oni u krivu, kada osuđuju vladajuću koaliciju, koja se u hitnoj proceduri požurila donijeti moralno dvojben Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. I ne samo da su u krivu, nego da uopće nemaju pravo komentirati donošenje odluka, koje su Ivanki Toma po volji.

Nježna hrvatska poetska duša Branimir Pofuk umuje da se biskupi u pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji prepiru „s državom i samim principima demokracije“. Pa onda nešto kako mu je duhovnost osobno mila, pa nešto o svetim slikama, pa kako mu je odbojno da biskupima zadnjih mjeseci smetaju neke stvari koji njemu osobno ne smetaju, pa o matematici, pa onda kaže da su baš vjernici izabrali aktualnu vladu. Valjda B. Pofuku nije poznata matematika da se u demokraciji može do dvotrećinske većine u parlamentu doći sa 24,23 % glasova naroda – kakav je baš i slučaj u današnjoj Hrvatskoj. Evo i fundamentalnog „otkrića“ Branimira Pofuka: „ako se neki zakon protivi katoličkom crkvenom nauku i vjerskim propisima, katolička većina se jednostavno neće koristiti pravom koje im taj zakon daje, kao što se, recimo, ne koristi pravom na razvod braka“. I onda je sve u redu. Slavno, Branimire! A da nam ovi iz „Kukuriku koalicije“ žele donijeti zakon kojim se legalizira ropstvo, onda katolička većina ne bi koristila pravo da posjeduje robove. Ako žele donijeti zakon kojim se legalizira prostitucija, onda katolici neće u javne kuće. Ako žele donijeti zakon kojim se legalizira silovanje … Bravo! Genijalno!

Ako ste pomislili da su ova nabacivanja o amoralnim stvarima koje bi vlasti mogle legalizirati plod posve slučajnog slijeda misli, pogriješili ste. Naime je to po prilici prepričavanje onoga što su sekularistički nastrojene vlasti u Španjolskoj postigle dekriminalizacijom prostitucije u toj zemlji 1995. godine: ondje danas ima – procjenjuju – nekih 400.000 prostitutki (ima Španjolska 11 puta više stanovnika od Hrvatske, pa računajte što nam žele priuštiti oni koji se kod nas zalažu za isti takav „slavni“ potez[1] [2]). Procjenjuje se da je 90% tih žena u ropskom odnosu; mahom su to imigrantice u vlasti raznih zlotvora.[3] Mušterije to znaju, i znaju da manje – više svaki odnos sa prostitutkom graniči sa silovanjem: žena to čini pod prisilom. Država (ona sekularistička) ne čini ništa osobito efikasno da stane na kraj ovom suvremenom rasplamsaju najodurnijeg oblika ropstva.

Da se sa ove španjolske digresije vratimo na moje čitanje domaćih dnevnih novina: valja nam opaziti da su sve gore navedene stvari napisali novinari u jednom jedinom ljetnom danu, u jednim jedinim dnevnim novinama. I to onima koje su na glasu kao „hrvatskije“, koje su – ocjenjuju ljudi – „domobranskog usmjerenja“.

I dobro, što je nama, kao vjernicima, reći tom i takvom svijetu? Možda da bismo se najprije mi vjernici trebali popraviti, pa bismo onda kada postignemo neke mistične vrhunce kršćanske svetosti smjeli propovijedati da npr. ne treba legalizirati prostituciju. Ali da pri tom i opet ne bismo smjeli priznati da smo vjernici, jer živimo u sekularnoj državi. I nadati se da naši mladići i muževi neće zavrludati k prostitutkama koje će ih mamiti na svakom raskršću. Kao što ćemo se npr. nadati da katoličke žene kojima su muževi neplodni neće odabrati da začnu medicinskim potpomognutom oplodnjom – uz korištenje sjemena „donora“, koji nema pravnu obligaciju da se skrbi za svoje rođeno dijete. Tj. da se nadamo da ljudske žudnje neće ovladati ljudima, jednom kada zlo legaliziramo.

Očito ćemo o ovom srazu sa suvremenim sekularizmom još mnogo trebati govoriti, jednom kada ove ljetne vrućine prođu. Evo, obećavam da ću se truditi u tom pravcu.

Za početak, primijetimo da je prvi značajni govor o suvremenoj demokraciji – koja omogućuje ovakva novinarska i političarska „zatrčavanja“ protiv tradicionalnog morala, tradicionalne mudrosti i zdravog razuma – održao Papa Pio XII. 1944. godine. Netko će reći da je to kasno, ali podsjetimo da su šampioni demokracije V. Britanija i Francuska tada pod kolonijalnim ropstvom držali pola zemaljske kugle (te se baš i nije čulo da su po svojim kolonijama širili demokraciju). Čak je i „utvrda demokracije“ SAD držala Filipine kolonijom sve do 1946. godine; a znamo da se i rasna segregacija na samom teritoriju SAD-a provodila posve službeno, te 1944. godine. Čak su i američke vojne jedinice razmještene po Rimu 1944. godine bile “uredno” rasno segregirane.

Dakle, Pio XII. u poruci „Benignitas et humanitas“ iz 1944., imajući pred očima kraj svjetskog rata i nadu za svijetom u kojem Sovjetski savez neće nametnuti komunistički režim čitavom čovječanstvu, piše o demokraciji dosta opširno i pohvalno, ali upozorava ovako: „Narodi čiji je duhovni i moralni temperament dovoljno zdrav i plodan, nalaze u sebi i mogu dati svijetu vođe i aktere demokracije, koji će živjeti i djelovati na odgovarajući način … Ali tamo gdje takvih ljudi nema, drugi mogu doći na njihovo mjesto, kako bi od politike načinili arenu za ostvarivanje svojih ambicija, u utrku za dobicima za sebe same i za svoju socijalnu grupu … Zdrava demokracija, bazirana na nepromjenjivim principima prirodnog prava i objavljene istine, okrenuti će odlučno leđa takvoj korupciji koja želi osigurati zakonodavstvu moć bez kontrole i ograničenja, koja čini čak i demokratski režim, neovisno o vanjskom prividu, jednim čistim i prostim sistemom apsolutizma“.

Tako Učiteljstvo Crkve o demokraciji 1944. godine, prema iskustvu demokracije u tadašnjim kolonijalnim metropolama, koja će se narednih desetljeća nastojati pročistiti i učiniti uzorom za cijeli svijet.

Koliko smo u tome uspjeli? Na primjeru ovih hrvatskih i španjolskih primjera, samo donekle.

Evo, zapravo, kako o tome progovara Kongregaciju za nauk vjere 2002. godine, uz potpis tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera[4]: potvrđujući da je moralno pravo i dužnost katolika da sudjeluju u političkom životu demokratskih zemalja, naglašava se ipak kako je „danas na snazi svojevrsni kulturalni relativizam što se jasno očituje u teoretskoj razradi i obrani etičkog pluralizma, koji opravdava dekadenciju i napuštanje razlogâ i načelâ naravnog moralnog zakona. Slijedom tog stremljenja nije neobično, nažalost, čuti u javnosti izjave u kojima se tvrdi da je taj etički pluralizam sâm preduvjet za demokraciju.  Kao rezultat, građani za vlastita moralna opredjeljenja traže potpunu autonomiju dok zakonodavci smatraju da poštuju tu slobodu odlučivanja donoseći zakone koji ne uzimaju u obzir načela naravne etike popuštajući tako pred određenim prolaznim moralnim i kulturalnim usmjerenjimakao da bi sva shvaćanja života bila jednako vrijedna. Istodobno, prijetvorno se poziva na vrijednost tolerancije kada se od većine građana, među njima i katolika, traži da svoj doprinos društvenom i političkom životu – putem legitimnih sredstava koja su u demokraciji svima dostupna – ne zasnivaju na shvaćanju osobe i općeg dobra koje smatraju istinitima i ispravnima. …To relativističko poimanje pluralizma, naravno, nema ništa zajedničko s legitimnom slobodom građanâ katolikâ da među političkim mišljenjima izaberu ona koja su spojiva s vjerom i naravnim moralnim zakonom i koja se prema njihovu kriteriju  najbolje podudaraju sa zahtjevima općeg dobra. Politička sloboda nije i ne može se temeljiti na relativističkoj ideji da su sva poimanja  čovjekova dobra jednako istinita i vrijedna, već, radije, na činjenici da su politička djelovanja, korak po korak, upravljena što konkretnijem ostvarenju istinskog dobra čovjeka i društva u određenom povijesnom, zemljopisnom, gospodarskom i kulturalnom kontekstu… Ako kršćani moraju ‘u uređenju vremenitih stvari priznati kao legitimna mišljenja koja se međusobno razlikuju’, jednako tako su pozvani odbaciti, kao štetno za demokratski život, shvaćanje pluralizma koje se zasniva na moralnom relativizmu…U tom se kontekstu mora napose spomenuti da ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta ikome da svojim glasom podupire političke programe ili pojedini zakon koji proturječe temeljnim sadržajima vjere i morala….nijedan se vjernik ne smije pozivati na načelo pluralizma i autonomije laikâ uključenih u politički život kako bi podupirao politike koje ugrožavaju ili podrivaju temeljne etičke zahtjeve za opće dobro društva…Tu nije riječ o »vjerskim vrijednostima« per se, jer su ti etički zahtjevi ukorijenjeni u ljudskoj naravi i pripadaju naravnom moralnom zakonu. Ti etički zahtjevi ne traže od onih koji ih zastupaju da ispovijedaju kršćansku vjeru, premda ih nauk Crkve uvijek i posvuda potvrđuje i brani kao dio svog nesebičnog služenja istini o čovjeku i općem dobru građanskog društva….Društveni nauk Crkve nije upletanje u vlast pojedinih zemalja. No jamačno postavlja obvezu vjernika laika da bude moralno dosljedan u svojoj savjesti, koja je jedna i nepodijeljena. »U njihovu bivstvovanju ne mogu biti dva usporedna života, s jedne strane, tzv. ’duhovni’ život, sa svojim vrednotama i zahtjevima; s druge, tzv. ’svjetovni’ život, tj. život u obitelji, na poslu, u društvenim odnosima, u političkom i kulturnom djelovanju. Mladica, urasla u trs koji je Krist, donosi svoj rod u svim područjima djelovanja i života…U posljednje je vrijeme bilo slučajeva da su neke organizacije i udruge koje su nadahnjuju na katoličkim načelima davale potporu političkim snagama i pokretima koji su o temeljnim etičkim pitanjima zastupali mišljenja koja se protive moralnom i društvenom učenju Crkve. Ti su stavovi i potpore, budući da proturječe temeljnim načelima kršćanske savjesti, nespojivi s pripadnošću udrugama ili organizacijama koje sebe nazivaju katoličkima…istodobno, Crkva uči da nema prave slobode bez istine. ‘Istina i sloboda su ili skupa povezane ili skupa nesretno propadaju’. U društvu u kojem se istina ne spominje niti traži, slabi i svaki oblik istinskog ostvarenja slobode, otvarajući put libertinizmu i individualizmu, štetnima za očuvanje dobra osobe i cijelog društva….papa Pavao VI. uči da ‘Koncil, ni na koji način, ne temelji to pravo na vjersku slobodu na  činjenici da sve religije i sva učenja, uključujući također kriva, imaju više ili manje jednaku vrijednost; temelji je naprotiv na dostojanstvu osobe, koje zahtijeva da je se ne izlaže izvanjskim prisilama koje teže spriječiti savjest u njezinu traženju istine o pravoj religiji i prianjanje uz istu’“.

Eto, nad time nam je promišljati. Kada vrućine popuste.
Dario Č.


Foto: Vicedirettore di 7 giorni 


[1] Usp. članak „UN za legalizaciju prostitucije“, „Glas Slavonije“ 26.07.2012. http://www.glas-slavonije.hr/172673/2/UN-za-legalizaciju-prostitucije
[2] „Lučin: Pitanje je vremena kada će Hrvatska ozakoniti prostituciju“, „Index.hr.“ 7.5.2003. http://www.index.hr/vijesti/clanak/lucin-pitanje-je-vremena-kada-ce-hrvatska-ozakoniti-prostituciju/.aspx
[3]  „In Spain, Women Enslaved in by a Boom in Brothel Tourism“, Suzanne Daley za „The New York Times“ 6.4.2012.  http://www.nytimes.com/2012/04/07/world/europe/young-men-flock-to-spain-for-sex-with-trafficked-prostitutes.html?_r=1&pagewanted=all
[4] „Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katoika  javnom životu“, Rim 2002. Prijevod na hrvatski jezk: „Obiteljski centar – Zagreb“, 2007., http://obitelj.hbk.hr/datoteke/doktrinalna_nota.pdf

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.