Modernizam i pape: Antimodernistička prisega
Uvod
Prije svog recentnog putovanja u Veliku Britaniju, dao je Papa Benedikt XVI. zanimljiv/značajan nagovor vezan uz časnu ostavštinu svojeg prethodnika Pape sv. Pija X. Svoju propovijed na generalnoj audijenciji od 18. kolovoza 2010. godine[1] [2] posvetio je Benedikt XVI. predstojećem blagdanu svojega svetog prethodnika Pija X. (koji blagdan katolički kalendar stavlja na dan 21. kolovoza), spominjući mnoge vrijedne stvari po kojima je život tog sveca ostao zabilježen u povijesti Crkve – tako recimo vrijedni „Katekizam Pija X.“ iz 1908. godine. U toj knjižici od kojih 50 stranica, koju je taj svetac većim dijelom sam napisao, izlažu se istine katoličke vjere na jasan i a iznimno precizan način; zbog takvih osobina taj katekizam do danas vjerni puk čita, a izdavači nanovo izdaju.
U svojoj propovjedi Benedikt XVI. izriče jednu rečenicu koju nam vrijedi opaziti: „Vjeran zadaći da utvrđuje braću u vjeri, suočavajući se sa stanovitim trendovima u teologiji koji su se iskazivali na kraju 19. i počecima 20. stoljeća, Pio X. je intervenirao odlučno, osuđujući 'Modernizam' kako bi zaštitio vjernike od nepravovjernih koncepcija[3] i promovirao jedno znanstveno istraživanje Objave u suglasju sa Tradicijom Crkve.“
Time je još jedanput Benedikt XVI. opovrgnuo proročanstva „progresivnih katoličkih mislilaca o Ivanu Pavlu II. kao „posljednjem anti-modernom Papi“[4]. Eto, odabrao je Benedikt XVI. da se od antimodernizma ne ograđuje, niti da se zbog antimodernizma ispričava.
Pontifikat sv. Pija X. (1903. – 1914. god.) bio je na razini svakodnevnog vjerskog života obilježen promicanjem česte pričesti. U pogledu discipline za kler i brige za kršćansku misao, sv. Pio X. je osobitu pažnju posvetio obračunu sa tzv. modernistima, tj. poklonicima verzije liberalne ideologije i sa njom povezane filozofije, te srodnih kulturnih kretanja koja su se pod imenom „modernizam“ nametale negdje od 1870.- ih godina nadalje.[5] „Avangardnost“ i „progresivnost“ bile su ključne riječi novih naraštaja kulturnih djelatnika koji su sudjelovali u formiranju takvih škola mišljenja i stvaralaštva poput simbolizma, impresionizma, ekspresionizma, pozitivizma, Frojdova i Jungova izučavanja psihe (bolje rečeno „naučavanja“; ova dvojica bili su prije „progresivni“ mislioci nego istraživači). Suočavajući se sa nadolazećom „eksplozijom modernizma“ (u vrijeme Sv. Pija X. su, primjerice, veliki slikari moderne Pablo Picasso, Oskar Kokoscha i Kandinski već zreli autori), Papa se bio založio da jasno izrekne kršćansku kritiku ideja na kojima modernizam počiva, te da pripremi Katoličku Crkvu za suočavanje sa izazovom „modernih vremena“ (da parafraziramo naslov slavnog filma Charlieja Chaplina iz 1936. god.).
U enciklici „Pascendi“ iz 1907. god. jezgrovito naziva sv. Pio X. modernizam „sintezom svih hereza“ (toč. 39) te opisuje neke taktike modernista. Evo nekih primjera: „u čitavom Katoličanstvu nema ničega što (modernist) ne bi reformirao: filozofiju, posebno u sjemeništima, pri čemu skolastičku filozofiju treba napustiti … teologiju … historiju … dogme ... u Katekizmu se ne trebaju spominjati dogme osim onih koje su dosljedno reformirane … u pogledu bogoslužja, treba smanjiti broj 'vanjskih pobožnosti' (op.: krunica, križni put i sl.) (toč. 38.) …“kada im se netko usprotivi učenošću i snagom koja ih uplaši, oni nastoje stvoriti zavjeru šutnje oko njega da anuliraju posljedice njegovog napada dok … stalnom hvalom obasiplju pisce koji su na njihovoj strani … jer se za njih učenost pisca mjeri neumjerenošću njegovih napada na tradiciju … ako jedan od njih zapadne pod osudu Crkve ostali se … okupljaju oko njega, uzdižu javnu hvalu za njega, časteći ga skoro kao mučenika za istinu. Mladi, uzbuđeni i zbunjeni svim tim glamurom hvale i zloupotrebe - neki u strahu da će biti žigosani kao neznalice, drugi ambiciozni da ih se smatra za učene, a obje grupe uzajamno poticane znatiželjom i častohlepljem, često se predaju modernizmu“ (toč. 42.). U „Pascendi“ nalaže sv. Pio X. poduzimanje konkretnih mjera za odlučnu borbu protiv takvih heretičkih strujanja (toč. 44.-58)[6].
U sklopu svoje borbe za katoličko pravovjerje, sv. Pio X. je motupriprijem pod imenom „Sacrorum antistitum“ od 01. rujna 1910. bio propisao da cjelokupno svećenstvo, redovničke poglavarice, te profesori u sjemeništima moraju dati tzv. „Antimodernističku prisegu“:
Antimodernistička prisega
Ja N.N. čvrsto prihvaćam i primam sve i pojedino, što je nepogrješivo crkveno učiteljstvo definiralo, potvrdilo i izjavilo, posebno pak ona poglavlja nauka, koja se izravno suprotstavljaju zabludama ovoga vremena.
Kao prvo naime ispovijedam da se Boga može sigurno spoznati, tako da ga se može i dokazati, kao začetnika i cilj sviju stvari, "po onome što je učinjeno" [Rim 1,20], to jest po vidljivim djelima stvaranja, kao uzrok preko učinka.
Drugo, prihvaćam i odobravam ponajprije čudesa i proroštva kao vanjske dokaze objave, to jest kao najsigurnije znakove da je kršćanska religija božanskog porijekla, te smatram da su oni najprilagođeniji shvaćanju svakog vremena i (svih) ljudi, pa i ovoga vremena.
Treće, isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva, čuvarica i učiteljica objavljene riječi, utemeljena neposredno i izravno po samom pravom i povijesnom Kristu dok je boravio među nama, te daje sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije, i njegovim nasljednicima dovijeka.
Četvrto, iskreno prihvaćam nauk vjere uvijek u istom smislu i u istom značenju do nas posredovan od apostola preko pravovjernih otaca; i zbog toga u potpunosti odbacujem krivovjerno mišljenje o razvitku dogmi, koje (kaže) da su one prelazile iz jednog mišljenja u drugo, drugačije od onoga koji je prije toga imala Crkva; isto tako osuđujem svaku zabludu koja uči da je božanski poklad, predan Kristovoj Zaručnici i koji je ona vjerno čuvala, filozofska misao, ili proizvod ljudske svijesti, koji je polagano izgrađen ljudskim nastojanjima, i koji je kasnije usavršavan neograničenim napretkom.
Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije reiligijski osjećaj koji je proizišao iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti moralno oblikovane volje, nego da je ona pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo da je istinito ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga.
Isto tako se s dužnim poštovanjem podlažem i čitavom se dušom priključujem osudama, izjavama i svim propisima koji se nalaze u enciklici "Pascendi" i u dekretu "Lamentabili", posebno onima koje nazivaju povijest dogmi.
Isto tako odbacujem zabludu onih koji tvrde da se vjera koju predlaže Crkva može protiviti povijesti, te da se katoličke dogme, u smislu kako se sada shvaćaju, ne mogu uskladiti s istinitijim izvorima kršćanske religije.
Isto tako osuđujem i odbacujem mišljenje onih koji kažu da obrazovaniji čovjek-kršćanin ima dvostruku osobnost, jednu vjernika, drugu povjesničara; kao da se povjesničar smije držati onoga što proturiječi vjeri vjernika, ili da (može) postavljati pretpostavke iz kojih slijedi, da su dogme krive ili sumnjive, samo ako ih izravno ne niječe.
Također odbacujem onu metodu prosuđivanja i tumačenja Svetoga pisma, koja se, zanemarivši crkvenu predaju, analogiju vjere i odredbe Apostolske stolice, priklanja racionalističkim razmišljanjima, a kritiku teksta prihvaća, manje dozvoljeno a više lakoumno, kao jedino i najviše pravilo.
Osim toga odbacujem mišljenje onih koji drže da učitelj koji predaje neki povijesni teološki predmet, ili koji piše o tim stvarima, mora najprije odložiti mišljenje koje je imao prije toga, bilo o nadnaravnom podrijetlu katoličke predaje, bilo o obećanoj božanskoj pomoći za vječno održavanje svake objavljene istine; zatim da djela pojedinih otaca treba tumačiti samo prema načelima znanosti, isključujući bilo kakav sveti autoritet, i s onom slobodom prosuđivanja, kojom se običavaju istraživati i drugi svjetski dokumenti.
Konačno, izjavljujem da sam u svemu najudaljeniji od zablude koju drže modernisti, da u svetoj predaji nema ničeg božanskog, ili što je mnogo gore, oni to dozvoljavaju u panteističkom smislu, tako da ne preostaje ništa osim gole i jednostavne činjenice, koja je jednaka općim povijesnim činjenicama; to jest, da su ljudi svojom marljivošću, spretnošću i sposobnošću nastavili kroz sljedeće naraštaje nauku koju su započeli Krist i njegovi apostoli.
Zbog toga čvrsto zadržavam vjeru otaca i zadržat ću ju do posljednjeg daha života, o sigurnom daru istine, koji jest, koji je bio i koji će uvijek biti, kod "biskupa apostolskih nasljednika"; ne kako bi se držalo ono što bi se moglo činiti boljim i prikladnijim, prema duhu vremena svakog pojedinca, nego kako se "nikada ne bi drugačije vjerovalo, nikada drugačije" shvaćala apsolutna i nepromjenjiva istina, koju su apostoli propovijedali od početka.
Prisežem, da ću sve to vjerno, potpuno i iskreno obdržavati i nepovredivo čuvati, i da nikada od toga neću odstupiti niti u naučavanju niti bilo kojim riječima ili pisanim djelima. Na to prisežem, na to se zaklinjem, tako mi pomogao Bog i ovo sveto Božje Evanđelje.
Zaključak
Antimodernističku prisegu su, u principu, polagali đakoni prije svećeničkog ređenja – sve do 1967. godine, kada je ta obveza ukinuta. Taj su događaj modernisti među klerom doživjeli kao svoju pobjedu i čak stanovito vrijeme stvoriti privid da je sada modernizam mjera za katoličanstvo – koristeći upravo taktike opisane u „Pascendi“. Pa je onda pontifikat na početku spomenutog Pape blažene uspomene Ivana Pavla II. (1978. – 2005. god.) morao manje-više proteći u poslovičnom „vraćanju istisnute paste natrag u tubu“. Da li ćemo to morati reći i za pontifikat Benedikta XVI., ostaje da vidimo.
Dario Čehić
Viktor Verić
Slika: Bain News Service
[1]http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2010/documents/hf_ben-xvi_aud_20100818_it.html
[2]http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2010/documents/hf_ben-xvi_aud_20100818_en.html
[3]u talijanskom izvorniku: „concezioni erronee“
[4] Tako npr. zapaženi talijanski „ljevičarski katolički novinar“ Sandro Magister u svojem podužem članku „Ivan Pavao II, 1978-2005: Zadnji anti-moderni Papa“, objavljenom 3.4.2005. god, jedan dan nakon Papine smrti, http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/26992?eng=y . U tekstu autor iskreno iznosi svoje viđenje Ivana Pavla II. kao čovjeka koji „je bio ekstremno moderan u stilu, čovjeku koji je bio takav majstor medijske scene … ali je bio tvrdi neprijatelj duha vremena. Po njemu, bilo je to apokaliptičko vrijeme … 2000, velikom Jubileju koji je bio istinski plod njegovog uma, htio je prikazati je svijetu kozmičku dramu na pozornici između Fatime i Koloseuma. Bila je to drama modernog Babilona koji progoni kršćanske mučenike. I taj progonjeni ali još živući Papa bio je na čelu vojske svetaca.“
[5]http://www.catholicculture.org/culture/what_you_need_to_know/index.cfm?id=78&repos=6&subrepos=3&searchid=658191
[6]http://www.vatican.va/holy_father/pius_x/encyclicals/documents/hf_p-x_enc_19070908_pascendi-dominici-gregis_en.html
