Tijekom XX. stoljeća izraslo je na podlozi stoljetne kulture Zapada više zloćudnih tvorevina. Na pozadini tehnoloških promjena, koje su na psihološkoj razini činile mogućim da čovjek posve odbaci učenje starijih generacija, nastale su razne idejne promjene koje su predstavljale grubi lom sa kršćanskom tradicijom.
Teorija koja se svoju zloćudnost potrudila dokazati u kratkom vremenu i na ekstremno očigledan način jest nacizam. Prezentirati ćemo osnovne podatke o jednom znanstvenom istraživanju koje je ove godine privuklo pažnju javnosti, a koje je uspjelo baciti dodatno svjetlo na veze nacističke ideologije i ponašanje pripadnika njemačkih oružanih snaga: stereotip o posebnoj okrutnosti njemačkih vojnika u II. svjetskom ratu nije lišen veze sa realnošću, i ima ta okrutnost izravne veze sa nacističkom indoktrinacijom.
Također ćemo prezentirati nepobitne – i nepravedno zanemarivane – činjenice o držanju vrha Katoličke Crkve prema nacizmu; vidjeti ćemo da je Katolička Crkva ubrzo nakon dolaska Hitlera na vlast našla ideologiju njegove vlasti bezbožničkom i neuskladivom sa kršćanskom vjerom.
U knjizi „Vojnici. Protokoli o borbama, ubijanju i umiranju“, objavljenoj 2011. godine u Frankfurtu na Majni, prikazuju autori Sönke Neitzel (povjesničar, prof. dr., Johanes Universität Saarbrücken1) i Herald Welzer (socijalni psiholog, prof. dr., Universität Witten/Herdecke2) rezultate obrade opširne građe prikupljene prisluškivanjem ratnih zarobljenika sila Osovine od strane anglo – američkih obavještajnih službi.3
Obavještajce je prvenstveno interesiralo da prisluškivanjima zarobljenika saznaju kakve vojne tajne; međutim su već i tada koristili u tu svrhu stanovite psihološke i socijalne spoznaje: ustanovili su tako da Japanci osjećaju strahovit sram zbog činjenice što su dopustili da ih neprijatelj uhvati žive, te su bili spremni odavati vojne tajne, samo da Amerikanci ne bi njihovim obiteljima uputili obavijest da se nalaze u zarobljeništvu.4
Kod talijanskih zarobljenika, ta taktika nije bila moguća, a zacijelo ni potrebna: oni su svoje vodstvo i čitavu svoju državu smatrali korumpiranima, te nisu htjeli odveć riskirati za njih. Mussolini je na vlast u Italiji došao 1922. godine; nakon uspjeha početnih reformi (koje su sadržavale poboljšanja statusa radnika i nevjerojatan uspjeh da talijanski vlakovi stižu na vrijeme) i stanovitog ekonomskog poleta, do početka II. Svjetskog rata režim je već ogrezao u korupciju i neefikasnost. Ne želeći ginuti za vođe koje su sagledavali kao puke lopove, talijanski su se vojnici brzo odlučivali na predaju. Jedan zarobljeni talijanski admiral se jada zatvorskom drugu: „svi su bježali i ja nisam mogao obraniti Siciliju“. Admiral povjerljivo dodaje: „I ja sam razmišljao da također pobjegnem.“. Profesor Neitzel kratko komentira da jedan njemački oficir ne bi takvo što nikad rekao.5
Njemački zarobljenici su, opet, priča za sebe. I oni nas ovdje najviše interesiraju.
Makar njemački istraživači izražavaju kako ne vjeruju da je bilo koja od zemalja umiješana u II. svjetski rat imala vojnike koji su po naravi bili okrutniji od nekih drugih (podsjećaju da anglo – američke trupe nisu na početku desanta na Normandiju gubile vrijeme zarobljavajući neprijatelje), njemački zarobljenici su u međusobnim razgovorima izražavali mišljenja i zauzimali držanje koje je – čak i za današnje Nijemce – u najmanju ruku začuđujuće. Iskrenije rečeno, nakazno.
Njemački vojnici tako prepričavaju kako su olako ubijali civile, silovali i potom ubijali žene … sve bez ikakvog traga grizodušju. Pilot govori: „Bio je nekakav skup na trgu, gomile ljudi, držali su se govori. Baš smo ih razvalili! To je bilo zabavno!“ Na drugom se mjeru podmorničar diči, kako su potopili brod pun djece.5
Neitzel i Welzer objašnjavaju da su mladi Nijemci bili u predratno doba (Hitler je došao na vlast 1933. godine, reforme koje je poduzimao su uspijevale, te se u tih nekoliko godina Njemačka dobro ekonomski oporavila) osobito izloženi nacističkoj propagandi; glavna je poruka bila: „Nikad biti slab … samo je pobjeda važna“. Još jače od šireg svjetonazora, na mlade je vojnike djelovalo uvježbavanje u svezi njihovih vojničkih dužnosti, kako je već bilo ustrojeno u Hitlerovo vrijeme. Čak su i članovi streljačkih vodova kod masovnih grobnica morali shvatiti svoje djelovanje kao ispunjenje „svete dužnosti“, kako se sugeriralo u emocionalno nabijenom jeziku nacista … uznemirujući uvid do kojega se dolazi nakon čitanja transkripata jest, da moral koji oblikuje djelovanje ljudi nije nužno ukorijenjen u samim ljudima, nego u strukturama koje ih okružuju. Ako se one mijenjaju, u principu je sve moguće – čak i apsolutno zlo.
Da to izrazimo na drugi način: nacistička ideologija je sadržavala jednu zlu moralnost, koja je svoje poklonike upravljala da čine zlo.
„Mit brennender Sorge“, 1937.
Prvi dokument međunarodnog karaktera koji se bavio nacizmom bila je enciklika Pape Pija XI. „Mit brennender Sorge“ iz 1937. godine.6 Enciklika je bila u izvorniku napisana na njemačkom jeziku (što je više nego rijetkost), te sadrži ove retke:
“Tko god uzvisuje rasu, ili narod, ili državu, ili poseban oblik države, ili nosioce vlasti, ili bilo koju drugu temeljnu vrijednost ljudske zajednice – koliko god potrebna i časna bila njihova funkcija u svjetovnim stvarima – tko god uzdiže te pojmove iznad njihove uobičajene vrijednosti na jednu idolatrijsku razinu, izobličuje i izopačuje poredak svijeta zamišljen i stvoren od Boga….
Jedino površni umovi mogu zapasti u koncepte nacionalnog Boga, nacionalne vjere; ili pokušati da Boga, Stvoritelja svemira, Kralja i Zakonodavca svih naroda pred čijom su neizmjernošću oni „kao kap u vjedru“ (Iz 11,15), zaključaju unutar granica samo jednog naroda, unutar uskih ograničenja jedne jedine rase….
Morati ćete pažljivo gledati, časna braćo, da temeljni vjerski koncepti ne budu ispražnjeni od njihovog sadržaja i izobličeni za profanu upotrebu. „Objava“ u svojem kršćanskom smislu, označava riječ Božju upućenu čovjeku. Upotreba te riječi za „sugestije“ o rasi i krvi, za bacanje stanovitog svjetla na povijest jednog naroda, je puko zbunjivanje. Lažne novčanice takve vrste ne zaslužuju kršćansku valutu. „Vjera“ se sastoji od držanja istinitim onoga što je Bog objavio i predlaže na prihvaćanje kroz svoju Crkvu … radosno i ponosno pouzdanje u budućnost vlastitog naroda, koje se instinktivno javlja u svakom srcu, je posve različita stvar od vjere u religijskom smislu. Takvo miješanje jednoga za drugo .. je besmislena igra riječi, ako ne sakriva konfuziju koncepata, ili gore. „Besmrtnost“ u kršćanskom smislu znači opstanak čovjeka nakon zemaljske smrti, zaradi vječne nagrade ili kazne. Tko god misli pod tim imenom na kolektivni opstanak svojega naroda ovdje na zemlji … izobličuje jednu od temeljnih sastavnica kršćanske vjere (dalje Papa govori o izobličenom korištenju termina „istočni grijeh“, „križ“, „poniznost“, „milost“ kod nacista)….
Tisuće glasova zvone u vaše uši jedno evanđelje koje nije bilo obznanjeno od Oca Nebeskog. Tisuće pera se koriste u službi jednog kršćanstva, koje nije Kristovo… Danas, kada vas vidimo pod prijetnjom novih opasnosti i novih zlostavljanja, Mi vam kažemo; ako bi vam itko propovijedao evanđelje drugačije od onoga kojega ste primili na koljenima pobožne majke, sa usana oca vjernika, ili od onog nauka vjernog Bogu i Njegovoj Crkvi „neka bude anatema“ (Gal 1,9). Ako Država organizira nacionalnu mladež, i čini tu organizaciju obveznom za sve, tada … je apsolutno pravo mladeži jednako kao i roditelja da vide da je ta organizacija očišćena od manifestacija neprijateljskih prema Crkvi i Kršćanstvu. Te manifestacije čak i danas stavljaju kršćanske roditelje u bolnu alternativu, jer ne mogu dati Državi ono što duguju jedino Bogu. Nitko ne bi htio sprečavati mlade Nijemce da uspostavljaju istinitu etničku zajednicu u plemenitoj ljubavi za slobodom i u lojalnosti svojoj zemlji. Ono što Mi spočitavamo je namjerni i sistematični antagonizam koji se podiže između nacionalnog obrazovanja i vjerske dužnosti.“
I tako, Papa je 1937. godine rekao o nacizmu manje-više sve što je u tom času (prije nego su počeli oni Hitlerovi ratovi i masovna ubijanja) trebalo. Encikliku je držao u tajnosti dok nije njen tekst umnožen i raspačan po njemačkih župama, kako bi ga se pročitalo pred svim vjernicima na Cvjetnicu 1937. godine (nacističke vlasti su neke aktere raspačavanja bile i uhitile).
Papa nije pozvao katolike na pobunu. Nije pozvao da se krivovjerci spale na lomači (makar je na naciste lijepo stavio anatemu). Nije pozvao kršćanske narode na križarski rat protiv nacista.
Niti bi ga svjetski državnici slušali, da je neku dramatičnu akciju i bio predložio. Vidimo da se svijet Crkvu danas ne sluša niti u jednoj lakšoj stvari kao što je pitanje abortusa. U svakom slučaju, zapadne zemlje su se dugo zavaravale da im Hitler nije prijetnja; čak da ih na neki način može obraniti od komunizma. Komunistički SSSR je sa svoje strane također paktirao sa nacistima – Staljin je sa Hitlerom “bratski” podijelio Poljsku (SSSR je anektirao skoro pola Poljske); paktom Molotov – Ribbentrop iz 1939. godine SSSR je “dobio” još i Litvu, Letoniju i Estoniju, Finsku i dio Rumunjske (pokrajine Bukovina i Herca, te čitava Moldavija), te dio Čehoslovačke.7
Makar, mora se opaziti: Nacisti nisu na izborima u Njemačkoj 1932. godine (već je 1933. godine Hitler raspustio sve partije, osim svoje) dobivali većinu – uz malobrojne iznimke – jedino u onim krajevima gdje su većinu činili katolici (v. preglednu mapu, na dnu ovog članka). Njemački katolici su ozbiljno poslušali upozorenja koja su dobili od Crkve. Nije tih područja i katolika u Njemačkoj bilo dovoljno, očito.
Na našu žalost, nije nacistički projekt stigao zapasti u krizu, kao što se to bilo dogodilo njihovim fašističkim prijateljima u Italiji. Ili sa socijalističkim režimima, gdje god da su oni bili došli na vlast. Nego su nacisti oholo zaratili sa cijelim svijetom i izazvali najstrašnija i najkrvavija stradanja u povijesti čovječanstva, gurajući mlade generacije – čije je umove „Hitlerjugend“ sustavno dovodio u suglasje sa jednom nasilnom i zlom ideologijom – u zločine čiji nas spomen i danas uznemiruje.
Slike: Das Bundesarchiv; Vladimir-jakub
1 http://www.soenke-neitzel.de/de/soenke_neitzel/
2 http://www.uni-bielefeld.de/ZIF/FG/2004Emotions/welzer.html
3 Armin
Pfahl-Traugheber, Rezension: „Protokolle vom Kämpfen, Töten und Sterben“, http://hpd.de/node/11419
4 BBC News Europe, 24.4.2011.: „the evidence that backs up World War II stereotypes“ By Stephen Evans, http://www.bbc.co.uk/news/world-europe-13141495
5 Spiegel Online, 04.08.2011: „Nazi War Crimes as Described by German Soldiers“ By Jan Fleischhauer http://www.spiegel.de/international/germany/0,1518,755385,00.html
6 „Mit brennender Sorge“, toč. 8, 10-11, 24 – 29, 33-34 http://www.vatican.va/holy_father/pius_xi/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_14031937_mit-brennender-sorge_en.html
7 http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Molotov-Ribbentrop_Pact
