Čitajući intervju s Blaškićem i potom s Mesićem, lako se možemo upitati jesu li ta dvojica iz iste zvjezdane galaksije, toliko se razlikuju po načinu govora i finoći. Slično i vlasnik navodno katoličkog portala i gost u emisiji nedjeljom u 2, pripada nekom trećem svijetu, premda misli da je katolik. Ne mislim da nam Englezi moraju biti uzori, ali na najobičniji bonton u Engleskoj i na lijepo ponašanje spada i to da se ne pita drugoga o tome koliko zarađuje. Crkvu bi u nas, da pojednostavimo, svaka umišljena budala pozivala na račun.
A tko i taj portal plaća, i kolika je plaća njegova ravnatelja, o tome nema transparentnosti. Kako li su samo bezgrješni i bez mane oni koji napadaju Crkvu, a po krštenju joj pripadaju? Nisu nas roditelji pitali, kao što nas nisu pitali hoćemo li jesti. Novine pišu i o tome da je Papa mnogo zaradio na svojim knjigama, ali nije tu potrebna neka Ankica Lepej, kad se zna da to ide siromasima i zakladi koja je prošli tjedan ustanovljena za teološka studije. No nije li u svim tim napadima i javnim izjavama zapravo potvrda iskrene izjave okorjelog histerika Salvadoraa Dalia: Pišite i pričajte o meni pa makar i loše.“1
Katolik.hr-ov komentar:
Urednik radio Vatikana sažima zaključke o Križu života i mladiću Hrvoju Cirkvencu, gl. uredniku, koje smo i mi ranije donijeli. Zaključci su, da Križ života nije katolički medij, te da je njegov dosadašnji rad nedobronamjeran. Kako urednik radio Vatikana po riječima Salvadora Dalija zaključuje da je Križu života svako pisanje o njemu dobrodošlo, nakon prvoga teksta nismo se htjeli osvrtati na konglomerate tendencioznosti u njegovu sadržaju, ne htijući mu davati dodatnu reklamu. Ovaj napis nije uzimanje novoga rakursa o Križu života, već osvrt na najnovije tendencioznosti plasirane u emisiji Nedjeljom u 2,2 29. studenog o.g. gdje je g. Cirkvenec gostovao kod urednika g. Aleksandra Stankovića.
‘Atest’ zaključaka iz našeg prvog teksta, kao i komentara radio Vatikana najbolje ćemo učiniti komentarom samih izjava mladića Cirkvenca u dotičnoj tv emisiji. Komentar neće imati neku posebnu glavu i rep obzirom da je i sadržaj emisije bio takav – dvadesetak nabacanih i izmješanih tema površno i često nekorektno obrađenih:
Izjave Hrvoja Cirkvenca:
„Ne znam koliko je žut (portal Križ života) zato što upozorava na neke probleme.“
Križ života nije zato žut što upozorava na neke probleme već zbog načina kako to čini. To se čini površno, neupućeno, nedobronamjerno, kratko – diletantski. Osim toga, to je i glavni sadržaj portala – isticanje problema, ostatak je uglavnom dekor za tu svrhu. Ako nije, onda sigurno najdraža tema, a to nikako ne može biti glavno obilježje vjerskog portala, napose katoličkog. Ne zaboravimo da pola problema na koje smo „upozoreni“ niti nisu stvarni problemi, već ispuna šupljina na portalu Križa života.
„Sve što na portalu kritiziramo, radimo s jednim ciljem – ostvarivanjem što boljeg dijaloga.“
Ako je tako, trebamo se pitati prvo: je li prvi cilj vjerskog medija dijalog ili nešto drugo? Tko dijalogizira s kime, i tko uopće treba dijalogizirati s kime? Pođimo dalje, što kada dijalog ne luči rezultat koji onaj tko pokreće dijalog priželjkuje? Što kada druga strana također želi polučiti neki različit rezultat tog dijaloga? Ili je dovoljno da samo bude dijalog kao smisao sam sebi, bez nekog rezultata? Ako se dijalog vodi oko tako kompleksne stvarnosti kao crkveni život tko jamči kompetentnost onih koji dijalog pokreću? Pitanja se začas stvori čitava kolona. Koliko pratim, i kako smatram, zaključujem – Cirkvenec je do sada nudio jednostrani ultimativni dijalog što je Crkva prepoznala. Tko od ljudi Crkve, a znamo da su razni ukusi, zaista surađuje ili podržava taj portal? Odgovor je kao i u prvom tekstu – nitko, osim na samom početku portala, pa sve dok se nije malo bolje vidjelo o čemu se radi (nedobronamjernost kroz kritizerstvo). Poučan je i zadnji eksces s omiljenim don Damirom Stojićem koji je odbio ući u takav tendenciozan dijalog, te od Cirkvenca bio potvaran, jer je „odbio dati izjavu na vrlo bahat i bezobrazan način“. Ničim nije potkrijepljeno od čega se sastojao taj bahat i bezobrazan način. Da li u uvredljivoj riječi, tonu, nečemu. Cirkvenec nas pri takvoj tvrdnji poziva na uključno povjerenje prema njemu – da nam ni ne daje argument. On je rekao da je tako bilo, i tako se treba prihvatiti. Licemjerje je upravo u tome što isto to imputira Crkvi, da:
„tretira vjernike kao ovce“
…koji sve njeno imaju prihvaćati bez pogovora. Eto, u čemu je dijalog. Prvi zakon dijaloga Križa života je da ga moraš prihvatiti kada ga i kako Križ života zamisli, a ako ne bezobrazan si i bahat, jer tko bi se usudio Križu života, toj svetoj kravi nešto odbiti? Obzirom da smo se do sada uvjerili u nedobronamjernost Križa života, don Damir kada komentira svoj „slučaj“ kojeg mu je Cirkvenec iskonstruirao3 dolazi do jednakog zaključka kao i katolik.hr, a da farsa bude veća, to čini upravo preko navodnog glavnog cilja Križa života „što boljeg dijaloga“: “čini mi se da je taj dijalog na portalu često zapriječen iznošenjem određenog broja predrasuda i gotovih sudova protiv Crkve i biskupa. Često se na taj način iznose i otvoreni napadi na Crkvu i crkveni nauk”.4
„On nije klerikalan, on je laik (Cirkvenec), on gleda svijet neki drugim očima, odnosno gleda ga očima kako bi ga trebalo gledati, odnosno kako preporuča II. Vatikanski koncil / šteta što se neke crkvene strukture prema njemu odnose maćehinski.“ (Darko Pavičić, u istoj emisiji)
G. Pavičić od ranije podržava Cirkvenca. G. Pavičić na ovom portalu zaslužuje poseban tekst, do kojega još nismo prispjeli; spomenut je samo uzgred u tekstu o Vlč. Zlatku Sudcu5. Ponovimo taj kratki dio: „Ako se na primjer želite informirati o stanju u hrvatskoj Crkvi i idete čitati kolumne od g. Darka Pavičića, to bi bilo jednako tome da svoje autolimarske potrebe idete obaviti kod frizera.“
Dakle, ovdje imamo situaciju da nestručnjak podržava nestručnjaka6, vjerojatno iz motiva sličnog žuto-kontroverzijskog pisanja. Usput, čini mi se važno reći da je i ovdje spomenuti II. vatikanski koncil kako propisano, ujedno i najbolje sredstvo demagogije navodnog progresa i crkvenog prosperiteta u čije se ime u crkveni život svašta uguravalo i ugurava se i danas upravo njegovim proizvoljnim i samovoljnim tumačenjem.
„Problem je u tome što se od jednog vjerskog portala očekuje da radi kao što rade drugi vjerski mediji. Vjerski mediji u Hrvatskoj su službeni, pokrenula ih je Crkva; Crkva ih financira, i naravno da u takvi medijima nema prostora za drugo mišljenje.“
Ovu rečenicu mogli bismo izdvojiti kao sukus cijele problematike, to jest kao onu koja ju može najbolje istaći. Kao prvo, Cirkvenec je ovdje ne prvi puta (vidjet ćemo i kasnije) rekao laž. Ne zato jer se je nedovoljno informirao (i to je propust ako javno govori), već zato što točno zna da to nije istina. Sam katolik.hr je dobar primjer toga. Da li je katolik.hr pokrenula Crkva? Nije. Da li je služben? Nije. Da li ga Crkva financira? Ne. Ima li još takvih medija? Ima7. Stotine ljudi uređuju često sasvim volonterski ne samo župske web stranice u kojima nerijetko imaju slobodu plasmana „drugog mišljenja“. Crkva ni nema Gospodinov naputak o „drugom mišljenju“, već upravo suprotno: „jedne misli budite“ (Fil 2,2). „Jedan krst, jedna vjera, jedan Gospodin“ (Ef 4,5). Već smo pisali o presađivanju sekularističke matrice u područje crkvenog kroz populističke parole kao što je to ovdje slučaj s terminom „pluralizam“8. Ako pluralizam vodi istini, u redu, ako relativizmu, nije u redu. Jednako i s dijalogom koji mora lučiti veći benefit, a ne biti svrha samome sebi kako to i Križ života izgleda potiče.
O ‘primjeni’ dijaloga na samom forumu Križa života’ g. Stanković je pročitao navod bivšeg moderatora Križa života koji prigovara na Cirkvenčevoj cenzuri, brisanju i micanju postova, zabranama i slično. Njegovo ‘opravdanje’:
„Htjeli smo imati mjesto dijaloga (forum), ali i mjesto poštivanja zakona, morali smo to uvesti (stvari koje navodi bivši moderator)“
Ako je bilo diskriminacije, vrijeđanja, ‘trolanja’, ‘govora mržnje’ i sl. ostaje nejasno zašto su brisani i cenzurirani oni postovi gdje toga nije bilo? Primjer nedijaloga je nemoć podnošenja kritike koju je ispoljio sam Križ života na kritički tekst katolik.hra svojedobno. Evo kako je prošla cjela tema o tome na forumu Križa života: “u međuvremenu se na forumu Križa života pojavila rasprava o toj temi koja je brzo uklonjena, vjerojatno zato što su se reakcije uglavnom priklanjale mišljenju katolik.hr-a”9. Je li ovdje ostvaren jedini cilj „što boljeg dijaloga“? Odgovor je jasan.
„Crkveni mediji nigdje nisu zabilježili da je u Londonu bio prosvjed protiv pape. To je bio najveći prosvjed protiv pape u povijesti, skupilo se 10 000 ljudi.“
Ne čudi me da nisu zabilježili, nitko novinarski kompetentan i nepristran ne bi tome davao pozornost. Osvrnimo se i na taj „najveći“ prosvjed, na njegovu statistiku. 10 000 ljudi u Londonu na prosvjedu? A mnogi su došli i izvan Londona. Ta bi za sedmeromilijunski London statistika bila kao da za milijunski Zagreb kažete da je došlo 100 ljudi na prosvjed, dok je na hipodromu (samo za imaginaciju) bilo 800 000 hodočasnika koji su papi došli u susret. Čemu biste vi dali pozornost?
„Crkva je napravila kardinalnu grešku poslavši jasno znak za koga treba glasati“.
Zanimljivo je primijetiti dokle seže dvostrukost kriterija dotičnog ‘neovisnog’ i ‘samostalno mislećeg’ portala. S jedne strane, neprestano se gura zahtjev da bi Crkva trebala sve i svakoga primati i ‘dijalogizirati’, bilo što se tiče osoba bilo stavova i sudjelovati u svakakvim akcijama i (demonstrativnim) incijativama10. Dok bi s druge strane, po njima Crkva trebala ne primati i ‘farizejski’ se odnositi prema nekim, za Križ života, ‘nepodobnim skupinama’. Stoga se magloviti zahtjev za crkvenim ‘nemiješanjem u politiku’, odnosno faktičnom odvojenosti od stvarnih društvenih problema (uz istovremeno zagovaranje da bi se Crkva trebala njima primarno baviti), u odnosu prema Križevom otvorenom propagandizmu s obzirom na Josipovića (koji zastupa stavove nespojive i suprotne katoličkom moralu) pokazuje kao još jedna pseudokatolička kontradikcija.
„Kako su Crkvi opet kroz njihove prelate draži oni koji se deklariraju katolicima nego oni koji žive kršćanski“ (A. Stanković)
I u prethodnoj emisiji s gđicom Priselac, g. Stanković je ‘znalački’ istaknuo: „očito je da Katolička Crkva diskriminira žene“. Pitamo se posjeduje li g. Stanković kompetencije da rasuđuje tko žive kršćanski s obzirom na svoj sekularistički mentalitet, odnosno poznaje li uopće što su (prave) kršćanske moralne i duhovne vrijednosti ili se prije radi o učestaloj pojavi ‘sam-svoj-majstor’ kršćanstva?
„Kada bi ona (Crkva) ispunjavala svoju ulogu (ovdje je očita insinuacija da je ne ispunjava, op.a.) kako joj piše u dokumentima, napravila bi od hrvata bolje ljude / bila bi ona koja će gledati da prva sa SPC dođe u Vukovar, a ne da ju prestigne jedan agnostik (predsjednik Josipović, op. a.) koji je prvi sa Tadićem došao u Vukovar, dok Crkva nije u tako dobrim relacijama sa SPC da bi oni napravili taj korak. Mislim da tu Crkva jako kaska.“
Zadatak Crkve nije da „pravi“ bolje ili lošije ljude koliko god ta misao izgledala privlačna i logična, već da naviješta Evanđelje. Radi li to više ili manje uspješno može biti predmet diskusije, ali iz toga nikako ne proizlazi zaključak o njenoj navodnoj ulozi „pravljenja“ boljih ljudi. Naš je dojam da je često navještaj uspješan u smislu dobro plasiran, ali je druga polovica – primaoci, ostala nijema i indiferentna. Cirkvenčevo novinarstvo bi možda trebalo biti usmjereno u istraživanje zašto je to tako kod samih primatelja, prije nego se skoči na gotove konkluzije o navjestitetljima, kao što se to čini. Za to treba prikupiti sve informacije, te ih ostaviti neizobličene. Nerijetko nije tako. Primjer je i gornja prozivka da naša mjesna Crkva nije imala inicijativu susreta na vrhu sa SPC, te da ju je „jedan agnostik pretekao“. Da se Cirkvenec objektivnije informirao, ne samo da je mogao, već je trebao znati da se u istoj godini mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u Vukovaru, 17. ožujka 1998. (!) sastalo čak 70 svećenika i biskupa, i naše mjesne Crkve i SPC11. Opet je dakle neistinita tvrdnja da „Crkva kaska“, već dapače opet prethodi i ima inicijativu. Također, treba se sjetiti da je Crkva preko svojih svećenika bila zajedno s braniteljima na prvoj fronti dok su drugi moralizatori ‘mrtvih djela’ stajali sa strane, a neke je od njih zadesila ista sudbina logora ili čak gubitka života poput branitelja. Da je osiguravala skloništa prognanicima, pribavljala materijalnu pomoć iz inozemstva itd. Za provjeru, neka se upita bilo kojeg branitelja ili prognanika što misli o tom pitanju.
„Ušao sam u bogosloviju jer sam želio promovirati vrijednosti Evanđelja.“
Da bi se promovirale vrijednosti evanđelja, nije potreban ulazak u ustanovu za formaciju svećeničkih kandidata. Naviještanje evanđelja (jasno, onog istog koje čuva i naviješta Crkva) sastavni je dio i laičkog poslanja, te iz ovog nismo sigurni da su se razumijele bitne odrednice svećeničkog poslanja. Tim više jer Crikvenec ponekad rado voli istaknuti koju percepciju izolirane devijacije iz ove faze kako bi se perfidno stavila etiketa na kolektiv ministerija Crkve, pa se stoga i možemo pitati koji su bili motivi, te koja je zahvalnost i poštovanje prema Majci (ili maćehi?) Crkvi?
„Mnogi doživljavaju Crkvu kao servis za obrede.“
„Ima u Hrvatskoj vrlo dobrih župa i svećenika.“
„Propovijedi znaju biti prepričavanje Evanđelja.“
„Bitno je zajedništvo u Crkvi – imamo umjetnu zajednicu stovrenu na umjetan način.“
„Zanimljivi su mi komentari na slučaj oko Pape i korištenja prezervativa – tu nema ništa revolucionarno.“
„Imamo svećenike koji se ne pridržavaju liturgijske reforme.“
„Europsku uniju treba i kritizirati.“
Ovaj blok izjava je grupiran jer može dobiti prolaznu ocjenu ili ga se okarakterizirati afirmativnijim. Kod ovih ocjena Cirkvenec je ostavio solidan dojam čineći se upućenim u stanje, jer kod tih izjava ima temelja za diskusiju njihove problematike ili pojavnosti. Naravno da nije sve loše što Križ i Cirkvenec čine, no negativno (destruktivan rad) ipak odnosi prevagu. Nerijetko se stekne dojam da afirmativne vijesti i služe kao dimna zavjesa – tek da bi se destruktivne lakše plasirale kao objektivne. I zadnji blok izjava koje ćemo komentirati je takav:
„Kad kardinal šalje poruku Mesiću onda to nije ono po što su vjernici došli (na hodočašće u Mariju Bistricu)“.
Aktualizirati sva važna zbivanja u homilijama sigurno da spada na pastire Crkve, napose na biskupe. Ako je sv. Ivan Zlatousti javno i izričito kritizirao vladare, ne znam zašto danas jedan biskup ne bi trebao? Homilije se ne daju po ključu „onoga po što su vjernici došli“, niti Crka uopće funkcionira po sustavu sviđa mi se, ne sviđa mi se, ili kako je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Marin Srakić rekao „neki se ponašaju kao da je Crkva mjesto gdje svatko može izabrati kao na placu ono što mu se sviđa i odbaciti što mu se ne sviđa“. Homilija kardinala Bozanića zaista je bila na mjestu o čemu neka čitatelji sami prosude12, ali kada Hrvoje Cirkvenac kao čovjek nesklon crkvenim vlastima opiše, izgleda kao da je to bilo ne samo najvažnije što kardinal (ni)je rekao, već i jedino. Zbog takva stava i sam Križ života, kao i g. Cirkvenec imaju veliki problem shvaćanja crkvenog života zbog presađivanja liberalističko-sekularističke matrice u crkveni ‘vodotok’ što je njenom plovu sasvim inkopatibilno. I naravno, radi se o već spomenutoj kontradikciji gdje bi poslanje Crkve s jedne strane trebalo biti prvenstveno društveni angažman, no kad je riječ o sekularističkim ili čak protukatoličkim pojavama s čijim je habitusom Križ života očito podudaran, vrijede druga pravila.
„Osobna savjest pojedinca je iznad crkvenih zakona“
I opet je očito da su preskočeni važni postupni koraci na putu kršćanske zrelosti, kao uostalom i kod pretencioznog profila čitavog portala Križ života. Dok Cirkvenec ‘dohvaća’ vrlo krupne stvari kao „put do Moskve vodi od Zagreba preko Beograda“ dotle one male i nužne preskače ili intencionalno zaboravlja. Ovakvo kršćanstvo Isus nije zamislio, već ono koje je u poslušnosti crkvenoj vlasti koja uređuje kršćanski život, čuva nauk i moral. Stavljanje osobne savjesti ispred Crkve je Cirkvenčeva osobna ‘uredba ljudska’ i narivavanje nezdravog individualizma zdravoj crkvenoj koinonii. Katolik koji propušta upoznati nauk svoje Crkve čini grijeh propusta. Svakako je nauk Crkve dobro potražiti u Katekizmu Katoličke Crkve:
„U isto vrijeme savjest svakoga pojedinoga, u moralnoj prosudbi svojih osobnih čina, mora izbjegavati zatvaranje u granice individualnog promatranja. Što bolje može, mora se otvoriti prema općem dobru, onako kako je izraženo u moralnom, prirodnom, objavljenom, zakonu te dosljedno u zakonu Crkve i u naučavanju o moralnim pitanjima s ovlaštenjem Učiteljstva. Nije uputno suprotstavljati osobnu savjest i razum moralnom zakonu i Crkvenom Učiteljstvu„13
Zaključak:
Cirkvenec i Križ života nastavljaju i pojačavaju samozacrtani put žutog i senzacionalističkog novinarstva o crkvenim stvarnostima bez stvarne podrške ozbiljnih katolika kao i crkvenih vlasti koje su mu zapravo dale kredit sve donedavno. Uskraćivanje akreditacija Križu života kod Tiskovnog ureda zagrebačke Nadbiskupije, press konferecnijama i sl., zamalo kvorumski izostanak suradnika i dopisnika iz ministerija na portalu, pristojna i realna ocjena o naravi portala uvaženog don Damira Stojića, drugih pratitelja društvenih zbivanja, i mnogi drugi parametri seriozna su upozorenja i za naše postupanje i odnos prema Križu života. Crkva u svojoj božanskoj toleranciji uza sve idole pluralizma ne može podržati napadačko novinarstvo kakvo gaji14 ovaj portal, stoga je portalu rekla ‘ne’ nakon povećeg razdoblja promatranja kako to u Crkvi i inače biva, čime su se stekli uvjeti za ozbiljnu ocjenu. Time su vjernici koji žele prianjati uz crkvene vlasti i sami dobili jasan znak kako trebaju i sami postupati.
Mirko Horvat
mirko.horvat@katolik.hr
1 http://www.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=443058
2 http://www.hrt.hr/?id=enz&tx_ttnews[cat]=186
3 http://www.kriz-zivota.com/pod_povecalom/5895/don_damir_stoji_neu_dati_izjavu/
4 http://studentski-pastoral.com/index.php?option=com_content&view=article&id=75:kapelanov-ivotni-kri&catid=2:kapelan-pise&Itemid=3;
/ http://tomablizanac.blogspot.com/2010/10/bura-u-kapi-vode.html
5 http://katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu/326-vl-zlatko-sudac
6 http://www.vecernji.hr/vijesti/novi-gaf-bozanica-njegov-tiskovni-ured-pokopao-beatificirao-clanak-198953
7 Npr: http://www.raskrizje.com/ ; http://www.katolici.info/; http://www.katolici.org/; http://www.udruga-grozd.hr/
8 http://katolik.hr/nekatolickeskupinemnu/pseudokatolicizammnu/294-kri-ivota-virtualni-glasnik-sekularistikog-pseudokatolicizma
9 http://tomablizanac.blogspot.com/2010/04/kriz-lijevog-razbojnika.html
10 Tako je npr. jednom naš urednik, preko patetične konstrukcije povodom prosvjeda u Varšavskoj, izašao s porukom da bi svećenici trebali, umjesto onoga što ih bitno definira (biti posrednici in persona Christi, posvetitelji, učitelji vjere i pastiri), pretvoriti se u socijalne djelatnike ili pilselovske ‘osloboditelje’ (čime također svjedoči o svom iskrivljenom poimanju ključne službe u Crkvi i njezinom razvodnjavanju).
11 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62981
12 http://www.katolici.org/dogadjanja.php?action=c_vidi&id=15431
13 Katekizam Katoličke Crkve, t. 2039
14 http://www.zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=604:261020108&catid=5:aktualnosti&Itemid=82
