Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Neke primjedbe na služenje sv. Mise kod nas

Objavljeno: 17. travnja 2010.
Kategorija: Knjige

Pred nešto vremena, naišao sam na knjižicu (i inače sam primjetio da se razne vjerske vrijednote često nađu u neupadljivim tankim knjižicama od 20ak stranica… „Neke primjedbe na služenje Sv. Mise kod nas“. Supriličila se uz neka moja pomišljanja, slutnje, zaključke; nešto me naučila. Smatram da može čitatelja znatno toga naučiti i odgojiti. Zato je ovim putem dijelim sa čitateljima po dozvoli autora. Za sada ćemo objaviti samo neke odlomke koji su u knjizi; ako bude zainteresiranih, objavit ćemo možda cijelu knjižicu (zato se možete javiti s komentarima). Sama knjiga je uređena po malim numeriranim odlomčićima. Odabrao sam samo neke. Originalni brojevi odlomčića su zadržani. Također ne prenosim iz tih samih odjeljaka sve, to jest neke rečenice izostavljam. Ako nakon ovog čitanja poželite imati čitavu knjižicu, možete je naručiti i kod autora u svetištu Vepric, Makarska. Cijena sitnica.

Iz autorovog uvoda:

U slavljenju sv. Mise posljednjih četrdesetak godina mnogo se toga izmijenilo. Poslije Drugog vatikanskog sabora i novog misala i tolikih liturgijskih dokumenata – nije ni čudno! Isto tako nije čudno, da je nastala neka pomutnja u općoj Crkvi, pa i kod nas. Nismo s u svemu tome snalazili, a život nas je tjerao dalje, trebalo je naprosto svaki dan slaviti misu. Ostalo nam je u pameti nešto od starog, a nismo dobro proučili novo (…).

I zavladalo je neko tiho, čudno, ozračje kado da je sve u redu i da se nema što više tražiti  u razvoju i usavršavanju misne liturgije. Sigurno da je tome pridonijela i prirodna inercija i neko uvjerenje da ni ovako ne činimo bitno ništa loše, a te „manje stvari se i onako često mijenjaju ili se mogu obavljati ovako i onako po vlastitom izboru“. Ako tome u nekim slučajevima dodamo duh lažne demokracije, pa i nešto naše taštine (jer tko će mene učiti kako se slavi misa, pa valjda to znam!), onda stanje i ne može biti bolje nego što jest.

Mali je broj svećenika proučio „Opću uredbu Rimskog misala („Institutio generalis Missalis Romani“, skraćeno IGMR), koja se nalazi odmah iza prve korice misala, što ga svaki dan imamo u rukama (…). Ipak bismo morali poslušati dragog papu, blagopokojnog Ivana Pavla II., koji nam je kao ostavštinu dao svoju posljednju godinu kao Godinu euharistije i s njom svoju euharistijsku encikliku. U njoj doslovno pri kraju kaže: „Mora se  nažalost, požaliti da je, poglavito počevši od godina pokoncilske liturgijske obnove, kao posljedica pogrješnog shvaćanja osjećaja kreativnosti i prilagodbe, bilo brojnih zloporaba… Osjećam stoga dužnost uputiti topli poziv da se liturgijski propisi za euharijstisko slavlje poštuju veoma vjerno…Liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo, ni predvoditelja misnog slavlja ni zajednice u kojoj se otajstva slave…I u naše doba morala bi se iznova otkriti i vrjednovati poslušnost liturgijskim propisima kao odraz i svjedočanstvo jedne i sveopće Crkve, uprisutnjene u svakom euharistijskom slavlju. (…) Upravo da bih ojačao taj duboki osjećaj za liturgijske propise, zatražio sam od mjerodavnih tijela Rimske kurije da pripreme posebni dokument, koji će uključivati također propise pravne naravi, o tome vrlo važnom pitanju. (…)

I sada pred sobom imamo tu uputu, koju je na traženje pape 25. Ožujka 2004. Izdala nadležna Kongregacija, a zove se „Redemptionis sacramentum“ (skrać. RS) – u kojoj se iznose „neke stvari vezane uz presvetu euharistiju, koje valja održavati odnosno izbjegavati“…Kolika je za to najprije odgovornost mjesnih biskupa i BK vidi se po tome što se oni u ovom dokumentu spominju i prozivaju ništa manje od 54 puta!

Ovdje iznosim (nekim redom kako ide sv. misa) što bi u našim prilikama trebalo naglasiti (“održavati”), a što ispraviti (“izbjegavati”).

Usput su mi se nametnula i neka razmišljanja, koja nisu točno određena nekim liturgijskim pravilima, ali koja smatram korisnima da se o njima razmisli. Ovdje ima i dosta toga što bi se moglo nazvati „pravilima pristojnosti na misi“. Sigurno, svatko može mnogo toga vrijednoga naći za sebe kad pažljivo čita IGMR i druge liturgijske dokumente koji tumače misu. Dugo sam vremea i sam sebe ispravljao čitajući ove uredbe i još uvijek nalazim nešto nova i nešto što moram kod sebe popraviti. Ovdje ne iznosim sve što se tiče sv. mise, nego samo ono što za naše prilike smatram posebno ovog časa važnim, i ono, dakako, što sam ja iz svoga kuta gledanja zapazio. (…) Volio bih kad bi kome svećeniku koristile ove primjedbe, posebno kojem kandidatu za đakonat i prezbiterat, jer su pisane s velikom ljubavlju i brigom. Znam, teško je mijenjati ono na što smo navikli. A k tome svima nam je znana sudbina knjige, pogotovo kad donosi neke „propise“! (…) Upozoravam onog koji bude ipak ovo listao ili možda i čitao, da je slaba strana ovog pisanja što je pomiješano i ono važno i ono manje važno, pa će zato biti potrebno znati to razlikovati. (…)

Neka sve bude na slavu Božju, kojega najviše slavimo baš u misi! Djevica Marija, Žena euharistije i Majka Crkve, neka svojim zagovorom izmoli u Duha Svetoga milost, da nam mise bude najdraži čin našeg kršćansko života! – A meni neka Bog oproti što sam ovo pisao…, jer sam mnogo sagriješio mišlju, pisanjem, najviše propustom onog važnijeg u korist manje važnog!

Don Alojzije Bavčević


CRKVENI BOGOSLUŽNI PROSTOR

6. Arhitektonska bi rješenja crkve trebala u osnovnim zamislima biti više tradicionalna, i da se ne traži pod svaku cijenu orginalnost. „Nije nam uvijek uspjelo – kako kažu hrvatski biskupi glede novih zahtjeva liturgijskog prostora – zadani posao provesti prema kriterijima liturgije, umjetnosti i poštovanja domaćega kulturnog nasljeđa“ (Poslanica hr biskupa 1989). Nekad je ta orginalnost toliko simbolički naglašena, da građevina nespretno odskače ne samo od tradicionalngo izgleda crkve, nego i od okoliša (…).

15. U preuređivanju prezbiterija stare crkve treba pripaziti, koliko je god više moguće, da se ne događa ono što Crkva svojom reformom sigurno nikako nije htjela – da se u prezbiteriju nađu dva oltara!..A kako to zapravo nije moguće izbjeći, ako se želi imati „oltar prema puku“, onda treba učiniti barem to, da novi oltar ne imitira stari ni veličinom ni stilom, makar imao nešto elemenata okolnog prostora. Nikako ne odgovar da taj oltar bude sasvim originalnog, modernog ili posve tuđeg stila. Isto tako, „da se pozornost vjernika ne odvraća od novog oltara, postojeći oltar (stari) neka se posebno ne urešava“ (IGMR 303). U smislu te upute ne bi smio na tom oltaru biti bijeli oltarnik, nego prekrivač neke neupadne (možda tamno crkvene, smeđe) boje. A i svijeća i cvijeća što manje, zapravo toliko koliko traži svetohranište. (Možda uz samo svetohranište staviti dvije vaze cvijeća i dva niža svijećnjaka sa svijećama koje se užižu samo kad je pričest izvan mise.)

16. Ako svećenik mora sjediti na stepenicama ispred starog oltara, onda mu sjedalo mora biti malo sa strane, da ne pokriva svetohranište. Ministrantima nikako nije mjesto tu uz svećenika, nego sa strane oltara i dolje niže.

18. U izradi novog oltara treba sačuvati tradiciju i osjetiti, da oltar sam po sebi ima svoje veliko značenje. Ne treba mu nešto posebno dodavati, što bi ga činilo značajnijim od njega samoga. On je stol i žrtvenik, on sam i kad je gol, mora govoriti sam o sebi. Za materijal dolazi u obzir kamen (ili drvo, ako je nešto privremeno ili u manjoj crkvici ili kapelici). Čudno je vidjeti oltar od kamena, napravljen baš kao stol, sa tankom menzom i tankim nogama. Ako su već noge, onda one moraju biti jače. Lijepo je vidjeti puni oltar, više kao žtrtvenik ili masivni stol, djeluje jače i značajnije (takav lakše prima na sebe i neki znak, ako se baš hoće). Oltaru treba dati sve bogatstvo, može ga se ukrasiti na različite načine. Bilo bi zanimljivo vidjeti na njemu intarzije zlatnih, srebrnih ili mjedenih vitica, geometrijskih figura, simbola i sl., ali da to ne bude nametnuto. Izrada reljefa i postavljanje bilo kakvih slika na njegove strane sužuje njegovo značenje, on tada postaje oltar „za nešto“, u službi nečega drugog, što može biti primamljivije od njega samoga. Ali ako se bilo koji znak izrađuje na prednjoj strani oltara, onda se to isto ili slično mora ponoviti i s druge strane oltara, možda i sa bokova, jer oltar je sa svih strana oltar (…)!

22. U starim su crkvama bile oltarne pregrade (balaustri), pričesne klupe, klecala,. Trebat će ponovno, i u novim crkvama, misliti na nešto slično, makar jednostavnije nego prije. To je potrebno, da se izrazi svetost oltara i prezbiterija, da se označi mjesto pričešćivanja i da se vjernici mogu prikladno pričestiti i klečeći. – Zanimljivo je, da ni u kojoj uputi liturgijske reforme poslije vatikanskog II. sabora nije ni spmenuto skidanje pričesnih klupa, pregrada…, a kamoli naređeno! Čudno, zar ne? A otišle su kao da ih je vjetar odnio! Ne moramo baš gledati pravoslavnu Crkvu, ali … što je previše, previše je. – Kako su danas uglavnom između crkvene lađe i prezbiterija ostale samo stube, veoma je nezgodo stojeći na jednoj od njih pričešćivati, pogotovo ako treba hodati tamo i amo. A za one koji se žele pričestiti klečeći kao i za svećenika to je posebno nespretno. – Ako se baš ne će staviti pričesnu klupu, onda bi se možda to moglo donekle riješiti tako, da prva ili druga donja stepenica bude nešto šira od drugih, da po njoj mirno može stajati ili hodati svećenik, a i kleknuti, ako hoće, pričesnik.

23. Krstionici je mjesto negdje u lađi crkve, svakako ne u prezbiteriju. Nema razloga ni da bude tik do prezbiterija. Zašto ne na ulazu u crkvu, baš po sredini i malo naprijed, da služi i za križanje pri ulazu? Ili u sredini same crkve, da se nju zaobilazi kad se ide u procesiji prema oltaru, možda malo spuštena ispod razine poda, delikatno ograđena? Zanimljiv je povijesni hod krstionice: izvan crkve kao poseban prostor (baptisterij), pa na ulazu u crkvu negdje sa strane u kutu, pa ispred prezbiterija, pa bi neki htjeli i u samom prezbiteriju..

31. Ventilacija zraka u crkvi jako je važna. Arhitekti kao da se boje prozora. Kako bi bilo lijepo da su prozori spušteni, pa skoro do poda! I da se mogu otvarati! Neka bude svjetla, neka se vidi priroda, neka bude zraka! Zašto ne bi mogla u nekim uvjetima sva pozadina velikog oltara biti providna, pogotovo kad pogled puca na čistu prirodu…na plaine, na nebo? – Posebno su važni otvori u gornjoj zoni, gdje se skuplja topao i nečist zrak. – Crkva bi svakako btrebala imati grijanje! Bilo kakvo, a možda je najbolje podno. Ali podno je opasno za crkve koje imaju umjetnine, jer se sa toplim zrakom prašina podiže i lijepi za njih i za vlažne zidove, pa s vremenom sve pocrni. – Ako je moguće, dobro dođe i hlađenje crkve.

33. Velika ulazna vrata, koja se negdje više puta preko mise otvaraju, smetaju vjernicima a i svećeniku, jer iz njih obično udara jako svjetlo, i puše. Trebalo bi vrata takao napraviti da se redovito ulazi sa strane. Ako to ne, onda bi na velika vrata trebalo staviti zavjesu ili napraviti vrata na „klip-klap“. – Nije dobro da su vrata od samog stakla, jer djeca razbijaju glavu o njih. Nije dobro da su vrata za vrijeme mise stalno otvorena, u pravilu bi bilo: kad počne misa, vrata se zatvaraju!

34. Za svećenika je jedan detalj važan, a to je pogled na dno crkve. Trebalo bi da ga taj pogled koncentrira, nadahnjuje. U tom smislu je vrijedna velika ukrasna rozeta, neka slika, pa i orgulje…(nekima je potreban i – sat!)

35. Klupe bi u crkvi morale biti izgledom što skromnije (bez bočnih ukrasnih glava) i potpuno u funkciji. Negdje se tako nameću, da skrivaju i vjernike i njihov pogled prema oltaru. Dovoljna je visina klupe 85 cm. Daska na kojoj se kleči mora biti posve ravna i dignuta od poda svega 16 – 18 cm, i morala bi biti sa svoj vanjske strane oko 25 cm vertikalno udaljena od prednje strane daske na koju se nasljanjaju ruke (da se može mirno klečati bez prisilnog držanja za klupu). (…) Kakve krasne i bogate, hrastove klupe po našim crkvama – promašaj!; jer se na njima ne može klečati.

36. Pobočne oltare, ako ih ima, otrebalo bi prekrivati platnom neke neutralne boje, a ne bijelim oltarnikom. Ono se stavlja samo u pripravi za misu! A tamo nema mise!

37. Kipovi i slike moraju biti nekako „sinhronizirani“, barem u novim crkvama. Nezgodo je vidjeti da je jedan kip velik, drugi malen, jedan klasičnog a drugi modernog stila. – Nije red da u jednoj crkvi bude više slika i kipova istog otajstva ili istog sveca. – U prezbiteriju ove crkve više odgovara postava slika ili mozaika, nego kipova. – Kipovi koji možda stoje lijevo i desno u prednjim kutovima lađe, a nisu na oltarima, bilo bi dobro da su malo okrenuti prema sredini crkve, (da ne djeluju kao stražari, nego mnogo mekše, kao sudionici). – Treba maknuti iz crkve kipove i slike koje nisu umjetničke vrijednosti. – U crkvu ne ulaze slike i kipovi onih osoba koje nisu barem Sluge Božje. – Koliko je god moguće, treba u starim crkvama izbaciti suvišno, a oo što je vrijedno sačuvati u muzejima.

39. Uskrsna svijeća stoji u vazmeno vrijeme uz ambon, a ostalo vrijeme uz krstionicu! Nažalost, najviše se vidi uz oltar ili kako stoji stalno uz ambon. – Nikako nije lijepo na uskrsnoj svijeći škrtariti, pa joj dodavati neke „uloške. Ona bi morala sva izgorjeti u jednoj godini, istrošiti se, barem ona to zaslužuje. I za svaki bi Uskrs trebalo nabaviti novu! Ako je baš toliko siromaštvo, pa se ne želi mijenjati čitavu, onda bi barem onaj gornji dio morao potpuno oblikom odgovarati donjem. O sramotnoj i neukusnoj imitaciji svijeće od plastike s uloškom ne treba ni govoriti! Ili o najvećem neukusu da na vrh svijeće gori mala voštanica u čaški! – uskrsna se svijeća užiže uvijek prva, a od nje druge svijeće na oltaru. Zato bi bilo dobro da u vazmeno vrijeme desetak minuta prije mise gori samo uskrsna svijeća, a pred samu misu da se od nje zapale sve druge svijeće. Kad se gase svijeće, ona se gasi zadnja. Ona svijetli za vrijeme svih liturgijskih čina u vazmeno vrijeme. A u krstionici za vrijeme krštenja. Kako je lijepo vidjeti plamen te svijeće, koja je prije službe lijepo obrezana, a ne da je njezino svjetlo negdje u dubini.

40. Na oltaru moraju gorjeti dvije ili četiri ili šest svijeća (IGMR 117). Ljepše bi bilo da su u paru po jedna ili dvije ili tri sa svake strane oltara, a ne sve na jednoj strani! Običnog bi dana trebale gorjeti dvije, a nedjeljom i blagdanom četiri ili šest. (Ali tu nastaje problem kako neke užeći a druge ne?…Najbolje je urediti tako da se miču sa svojim postoljem (svijećnjakom). – Otkako su oltari okrenuti prema narodu, postalo je gotovo kao pravilo, da dvije ili tri svijeće stoje zajedno na jednoj strani oltara..(?) Možda je u pitanju disimetričnost kao umjetnost, a možda pomodarstvo, pa i lijenost, da se pri paljenju i gašenju ne hoda desno i lijevo. To stvara neki čudan dojam neuravnoteženosti! Ako igdje, na ovom se mjestu traži neka mirnoća u simetričnosti i jednostavnost. A i kad se gleda na svijeću u njezinoj, sad dakako izgubljenoj funkcionalnosti, svjetlo ne svijetli svjetlu nego tami. (Zanimljivo: svijeća bi u svojoj orginalnoj ulozi na oltaru najviše trebala da obasjava misal, koji je na lijevoj strani, a svijeće su obično na desnoj!). svakako je u interesu razbacati izvore svjetla, da što više prostora obasjavaju. Kad se stave dvije ili tri svjeće jednu do druge, onda sve djeluju kao nezainteresirane za ono što se događa na sredini oltara. Kad se stave svijeće simetrično, desno i lijevo, onda se naglašava ono što je u sredini, svijeće su tada kao pratnja, počasna straža, a svetinja je u sredini!…Simetrično postavljene svijeće osobito se lijepo doimlju, kad se izloži Svetotajstvo. – (Imam uvijek neku čudni dojam, kad gledam skoro po svim našim crkvama dvije svijeće na jednoj strani oltara, pa mi dođe na pamet kako ono u ljetnoj sezoni dvije mlade prometne policajke-studentice, okrenute jeda drugoj, negdje tamo na nogostupu ugodno pričaju, nezainteresirane što se živi promet vozila odvija tu iza njihovi leđa!) – Možda bi bilo bolje napraviti velike svijećnjake i postaviti ih izvan oltara, s jedne i druge strane, da nekako čuvaju oltar i ujedno ga ukrašuju i ostavljaju ga slobodnim.

41. (…) Kada je više svijeća na oltaru, ne valja samo neke užeći, a ostale kao da kažu: „Mi ne ćemo“! jer je svaka misa dostojna svih prisutnih svijeća. – Ružno je vidjeti da svijeće na oltaru stoje uz sam njegov rub, samo što ne padnu! Kao da nema mjesta! – Ne ide na oltaru držati četiri adventske svijeće, jer je to neko nepotrebno umnažanje, pogotovo ako bi one zamijenile redovite svijeće. Ma bilo gdje stavljene 4 adventske svijeće nisu u tradiciji u južnoj Hrvatskoj, a i u sjevernu su došle izvana! Neki tim svijećama daju preveliku važnost, pa i u homiliji svaku nedjelju naglašavaju: Evo sad se pali prva…sad druga… One bi bile prikladne za neke paraliturgijske pobožnosti, posebno u obiteljima (vjerovatno su od tamo i došle u crkvu!) – Križ se ne stavlja između dvije svijeće na oltaru, jer se čini kao da svijeće gore u čast križa. – Treba izbjegavati svijeće sa naljepnicama (osobito svetaca), jer je ružno vidjeti kad počnu gorjeti naljepnice!… Najbolja je čista svijeća (e kad bi kojom srećom bila baš voštanica!) (…) – Nije baš liturgijski, ono što je inače jako praktično, da je svijeća od nekog mateijala koji imitira voštanicu, a u njoj je ekološko gorivo. Tada se ne vidi da svijeća dogara, što je jedna od njezinih znakovitosti. (Mnogo je gore ako je na vrhu električna žaruljica). (…)

43. Cvijeće dobro stoji negdje oko oltara, radije sa strane nego po sredini. Ne treba nikada stavljati mnogo cvijeća (buketi nabijenog cvijeća iz naših cvjećarna!?). Osobito treba paziti da ga ne bude mnogo i da ne pokrije oltar (pa da oltar postane kao neki grob). Ako cvijeće treba staviti na sam oltar, onda to treba učiniti s velikim obzirom, nešto sasvim skromno i visoko najviše 30-ak cm. Možda neko cvijeće koje više pada, kao da se klanja, skromnije (jer ima i „oholog“ cvijeća, koje se nameće: gledajte me!) Ali nikako ne dolazi u obzir cvijeće koje s bilo kojeg kraja crkve pokriva pogled na središte oltara („ikebana?“) Zato bi se liturgijski moglo reći, da se nađe upravo ružnih kićenja oltara: na  način da je cvijeće odveć visoko, široko, a pogotovo kad se pruža čak do sredine oltara! Negdje smo vidjeli i po svoj dužini oltara! – Nije primjereno (oltar nije na pozornici, crkva nije kazalište) da cvijeće na oltaru bude tako nakićeno da gleda prema lađi crkve! (pa nije li važnija strana koja gleda prema središtu oltara?) – Cvijeće koje je po prirodi dosta visoko ide u vaze što stoje na podu, a te vaze mogle bi biti od bilo čega (kamena, terakote…), samo ne od stakla i plastike, jer lako pucaju i ružno ih je vidjeti. Te vaze moraju biti jake i stabilne. – U korizmeno vrijeme, a slično i u adventsko i na sprovodnim misama, oltar na kojem se misi mora biti bez cvijeća. To bi trebali slijediti i stari oltar i drugi oltari, osim mjesta pohrane Svetotajstva. – Sa cvijeća, koje se često donosi omotano u kojekakve ukrasne papire i celofan i povezano nekim umjetnim vrpcama i ukrasima, treba to sve skinuti i tek onda ga staviti na određeno mjesto. – Umjetno cvijeće: papirnato, plastično ili stakleno ni blizu!!! – Cvijeću se redovito mijenja voda. Kad cvijeće počne venuti, ono postaje „kontraproduktivno“, jer što je prije častilo, sad grdi. Smeću nije mjesto na oltaru! (Još kad voda počne zaudarati!)

45. Sve u ckrvi mora biti istinito, zato je najbolje da svaki materijal bude i vidljivo ono što jest, a ne da se stvaraju imitacije. Da drvo bojanjem ne izgubi prirodnu boju, da se ne boja kamen! I koliko je god moguće da svijeća bude svijeća, a ne neki šuplji štap od plastike!

47. Crkva nije kazalište, prezbiterij nije pozornica! A to biva, kad se antependij stavi samo sprijeda prema narodu…, kad se otraga u samome oltaru napravi polica za različite potrepštine…, kad se cvijeće tako namjesti da gleda samo naprijed prema puku…, kad je toliko cvijeća pred oltarom da se više ne vidi oltar…, kad se iza onog klasičnog oltara može naći svega i svačeg (jer se to i tako ne vidi!…) kad se svjetlo postavi tako da svijetli u oči onima okolo oltara…, kad čitači izlaze negdje iza zida kao iza kulisa…, kad se crkva kiti nekim plavim i crvenim, žutim i bijelim platnima u različitim oblicima (najčešće valovima!)…, kad se po crkvi vješaju velika slova od stiropora…Crkva uvijek, i u danima Božića i Uskrsa, i za različite blagdane, za Prvu pričest i krizmu mora biti samo crkva! Daleko od kiča! Daleko od laganih efekata, daleko od osjećaja da si u nekoj dvorani, na nekoj akademiji, u nekom kazalištu!

48. Oltarni procesionalni križ stoji na svom stalku uz jednu (najbolje lijevu) stranu oltara, malo okrenut prema njemu. To je križ koji se obično nosi u ulaznoj procesiji. Može se mjesto njega držati mali križ na oltaru, koji u tom slučaju može stajati izvan mise na sredini oltara okrenut puku, ali na početku mise ili barem pri početku prinosa darova treba ga maknuti na jednu stranu oltara i okrenuti prema sredini. Ništa ne smije stajati ispred misnih darova!… ni križ, ni mikrofon, ni misal! – Nije dobro da se u prezbiteriju nalazi više križeva (jedan nad svetohraništem, drugi na oltaru, treći negdje sa strane). Ako je jedan stalno u prezbiteriju, onda se procesionalni, koji se donio u procesiji na početku mise, odnese negdje sa strane na počasno mjesto, možda u pobočnu sakristiju (IGMR 122).

50. Bjelina je i praktično i tradicionalno boja radosti, čistoće, a ujedno i intimnosti i blizine tijela, ona se redovito mijenja i pere. Zato bijeli oltarnik ide samo na onaj oltar gdje će se slaviti misa. Bilo bi na svoj način slikovito da se po završetku mise oltar, kako se to nekad redovito činilo, prekrije nekim prekrivačem neutralne boje iili čak da se skine bijeli oltarnik, koji se stavlja opet na početku sljedeće mise). Kako to u našim kućama mijenamo stoljnjake: za prijeme gostiju imamo stolnjak u nekoj boji i više ukrasan, a kad se sprema za jelo – stavljamo bijeli jednostavni stoljnjak!

51. Posljednjih je godina s pokoncilskom reformom, nestalo iz crkve mnogo platna… velova, zavjesa, tepiha (tko bi ih sve nabrojio!) – Sve se nekako razgolilo!… – Neki bi htjeli pokazati ljepotu kamena, pa je oltarnik jako oskudan skoro da ga i nema. (Negdje se tako znalo slaviti misa sa samim tjelesnikom, na golom oltaru.) To bi moglo tako stajati izvan misnog slavlja, ali pod snagom žrtvene Kristove gozbe treba se sve nekako poniziti. (Oblačenje i pokrivanje lijepoga u određenom času ne znači prijezir nego neko preusmjerenje i uzdignuće! Nešto kao kad pokrivamo ljepotu tijela!)… Dakako, bilo je u prijašnjim vremenima pretjerivanja s platnom, možda je to ostatak baroka. Dosta se sjetiti oblačenja biskupa…pa sve do oblačenja zidova. Ali bi i danas trebalo sačuvati ono najnužnije: određeno misno ruho, plašt pri izlaganju Svetotajstva u pokaznici, prekrivač na kaležu, veo na ciboriju, možda i zavjesa na vratima svetohraništa, zašto ne i bijeli prekrivač na mjestu gdje se vjernici pričešćuju! (to je pričesna klupa…pa tu se jede!) – Oko oltara i uz ambon, kod sjedišta, potrebni su tepisi, jer zimi bude hladno nogama; a i radi izgleda, jer tepisi su kao okvir koji naglašava sam predmet. – Uostalom zar i platno ne može biti ures i toliko traženi materijal baš u liturgiji, kao i u svagdašnjem životu? Platno, velovi…mogu biti znak otajstva („Isuse, kog sad mi krije veo taj…“)!

55. Nikako ne smijet biti, ni u kakvim uvjetima, da laici u svetoj misi stoje ispred svećenika suslavitelja. Nikako laik ne može biti bliži oltaru nego svećenik. – Treba nastojati da svi suslavitelji imaju mjesto što bliže oltara, a ne negdje dolje, negdje sa strane (iza pjevača, iza političara, iza lijesa). U misi mladomisnik mora biti oltaru bliži nego predsjednik države!

56. Crkva ne smije služiti ni zašto drugo nego za molitvu i sveta slavlja. Iznimno se, uz posebnu dozvolu mjesnog ordinarija, i to za svaki slučaj posebno, smije u njoj održavati neka priredba, a za što su određeni posebni uvjeti. Nažalost, naše crkve sve više služe za koncerte i druge priredbe. Svako malo se najavljuje kako se negdje u crkvi održava neka priredba: „U crkvi sv. Ivana… održat će se festival gitara…nastupaju… iz Zagreba, Ljubljane i Beograda…“, „U crkvi sv. Donata bit će prezentacija priča…“, „U katedrali sv. Duje bit će Božićni koncert“ (U Došašću!)…, „U crkvi sv. Marka bit će promocija knjige…“, „U crkvi sv. Petra bit će predavanje…“


O SVETOJ MISI OPĆENITO

57. Ovdje nije govor o smislu, vrijednosti i uzvišenosti ovog sakramenta, nego o njegovoj pojavnosti, – ali koja je odraz onog što ona znači ako je nešto veliko u sebi, onda ono mora i u svojoj pojavnosti biti značajno. U skoro svakom crkvenom dokumentu o euharistiji čitamo o potrebi vjernosti liturgijskim normama. Njih ne shvaćamo kao poziv na rubricizam  nego na ozbiljnost u vršenju svete službe. Svećenik tu ne čini svoje, nego Božje djelo. On ga čini in persona Christi. U euharistiji nije gospodar, nego sluga, poslanik, glasnik…“Euharistijska žrtva, premda se slavi uvijek u određenoj zajednici, nije nikad slavlje samo te zajednice…Istinska euharistijska zajednica ne može se zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, već mora ostati u skladu sa svim ostalim katoličkim zajednicama (Ecclesia de Eucharistia, 39). Svaki svećenik, dakle u svakoj misi ima iza sebe ili pred sobom cijelu Crkvu!

58. Rečeno je na mnogo mjesta kako se mogu u misi učiniti neke prilagodbe u odabiru obreda, tekstova, pjesama, molitava, zaziva i kretnja. Ali svećenik mora „imati na umu da je služitelj svete liturgije i da mu nije dopušteno po svome nahođenju u misnom slavlju nešto dodavati, oduzimati ili mijenjati“ (IGMR 23 i 24). Pod utjecajem svjetovnog duha i lažne demokracije, pa i naše taštine, u misi mijenjamo neke dijelove, dodajemo nešto svoga onamo gdje je točno određeno što i kako treba raditi, ili oduzimamo ono što je određeno da se učini…Improvizacije osiromašuju sveti čin, on gubi na sakralnosti. – Onima kojima smeta „rubricizam“, i koji tobože hoće „naglasiti bitno spram nebitnoga“, pa „nebitno“ zabacuju, dobro se sjetiti Isusovih riječi: „Tko je u malome vjeran“,…ili: „Ovo je trebalo činiti, a ono ne zapustiti“. Jer male stvari, kad je u pitanju velika, postaju itekako važne! Rubricizam je kad bez duše, bez vjere vršimo obred!

59. U svakom ljudskom djelu postoje neka pravila i o njima ovisi uspjeh. I u svakoj igri. A ovdje je božanska igra, u kojoj se djeca Božja «igraju vječnoga života». Ovdje vrijede sveta pravila. Čovjeku kršćaninu misa je najveće djelo i njezina pravila su najsvetija pravila. – Ako svugdje znače «sitnice», zašto bismo ih odbacivali ili se na njih ljutili u liturgiji? Koliko se ljudi u svim vrstama umjetnosti, u svim disciplinama, trude da sve bude na svom mjestu! Moramo i mi u svetinji nad svetinjama!

60. Mogli bismo reći da u svojoj «liturgijskoj slabosti» zloupotrebljavamo slabost samih liturgijskih propisa koji nisu točno određeni, nego imaju mnogo inačica, kako smo prije vidjeli (oko 40 u samoj IGMR), pa nekad preozbiljno uzimamo nešto što i nije tako važno ili obratno, zanemarujemo nešto što je veoma važno. Isto tako, kad se kaže da se nešto množe obaviti ovako ili onako, dogodi se da se i jedno i drugo shvati kao manje važno, pa se ne učini nikako. (Odredba, primjerice, da se recitira određeni psalam poslije prvog čitanja ili da se uzme neki od ponuđenih prema različitim vremenima liturgijske godine ili da se uzme responzorijalni gradual… svrši tako da se rekne: «Vidiš da je tu sve nešto ovako i onako, pa ćemo mi pjevati «Sred te se pećine». Ili preporuka da vjernik, ako se pričešćuje na nogama, prije primanja pričesti poklekne ili se nakloni… svrši tako da prima pričest kao da prima komad kruha!)

61. Kad je jedan župnik svoga kapelana htio upozoriti na obred vjenčanja koji prvi put ima obaviti, ovaj je odbijao pomoć govoreći kako on to zna, jer da je gledao kako je to u njegovoj rodnoj župi radio župnik…! E da je tako bilo! Poslije vjenčanja tužila se, pomalo ljuta, majka od mladenke župniku: «Moj velečasni, ja ne znam tko se s kime vjenčao!»- Nekada se baš tako i radi: kako sam vidio na svojoj župi da radi župnik, kako mi je rekao sakristan (remeta), kako su mi rekli crkovinari (fabricijeri, prokuratori, članovi Pastoralnog vijeća), kako to pripreme časne sestre, kako to žele pjevači, kako je običaj, kako mi je rekao voditelj molitvene grupe, pa – i kako «meni odgovara»…). – Ipak bi trebalo uzeti u ruke misal i proučiti IGMR i uvode u druge liturgijske knjige: sakramenata, blagoslova, čitanja…!

62. Zato s pažnjom čitamo upozorenja koja se tiču svećenika – kako «vjernici imaju pravo da liturgija, a na osobiti način slavlje svete mise, bude onakvo kako ga je Crkva željela i odredila…» (RS 12), ili kako «kršćanski narod ima pravo da biskup bdije kako se u crkvenu disciplinu ne bi uvukle zloporabe…» (RS 24), ili kako «zajednica Kristovih vjernika ima pravo na prikladnu svetu glazbu i da oltar, ruho i oltarni uresi odsijevaju dostojanstvom, ljepotom i čistoćom… kako bi euharistijsko slavlje u svim svojim dijelovima bilo pomno pripremljeno» (RS 57 i 58).

63. Svećenik treba paziti i na lijepo vladanje u misi. To lijepo vladanje izlazi najprije iz poštovanja prema svetinjama koje slavi i iz poštovanja prema puku kome predstoji. Svećenik zato mora biti na oltaru pristojan onom pristojnošću koju mora pokazivati općenito u životu, čak i više. Zato ne će u ‘sakristiju dolaziti čudno odjeven, neobrijan, neočešljan, uredno će na sebe staviti misno ruho. Na oltaru ne će stalno nešto tražiti, okolo šetati, nekamo se okretati, nešto upozoravati., pazit će na svoj glas, stas, mimiku i gestikulaciju… bit će pristojan a ujedno prirodan i uljudan! – Svećenik nije glumac, ali mora biti svjestan da ga ono što čini daleko nadvisuje. On tu ulogu mora izvršavati, makar je svjestan svoje velike ograničenosti ili možda umoran i slabe volje. Tada mora u nekom smislu «odglumiti» svoju ulogu na oltaru, mora svladati svoje osjećaje i svoja razmišljanja i podrediti se obredu koji vrši. To od njega traže vjernici, koji imaju pravo na svetu službu. – Nisu iskrenost i spontanost jedine krjeposti! One su itekako potrebne i u samoj misi, ali ovdje su posebno potrebne vjernost Crkvi, razboritost i uljudnost.

64. Misa je dar, svaki njezin dio je dar, zato se u njoj svatko, posebno svećenik, mora osjećati evanđeoski siromašan i da «ne zna što će u njoj dobiti», stalno otvoren otajstvu koje služi…Taj dar polako otkriva, on ga čini znatiželjnim, pomalo plahim, nasmiješenim, radosnim… – Misa je toliko velika i bogata, da u nju sve može stati i sve se može njome osmisliti. Ona je blago koje se ne može nikada istrošiti. Misa je jednom počela i ne svršava u ovom vijeku, nego u vječnosti, ona je zapravo igra na pragu vječnosti. – Zato svećenik mora njoj prilaziti s velikim strahopoštovanjem, pa i nekim svetim stidom. Strahom, jer je strah Božji dar Duha Svetoga, jer se radi o najozbiljnijoj stvari života. A i sa stidom, jer su tolika braća i sestre diljem svijeta ovog časa prikraćeni i osnovnog u životu: gladni, ubijani, progonjeni, bolesni, a mnogi ne poznaju Krista ni njegove spasonosne žrtve… A mi to imamo, mi to u liku gozbe slavimo, evo sad i ovdje, nama je lijepo, ugodno… (a možda ćemo poslije mise na dobar objed). A ova je misa je za sve ljude! Svi sjedimo za «jednim stolom života» i svi smo pozvani i za ovaj Stol…! Zar nije tako? Ako neki još nisu došli, to u nama mora probuditi još veću svijest odgovornosti i uključiti se jače u euharistijsku žrtvu koja se prikazuje Bogu za spasenje svih.

66. Crkveni dokumenti često upozoravaju da se u svetoj službi ne žuri. «Treba izbjegavati skrupule, ali očuvao nas Bog od nepoštovanja, od neprilične žurbe, od sablažnjive nestrpljivosti» – kaže papa Ivan Pavao II. (Coenae Dominicae 11; IGMR 56 i 93). – Ako netko brzo govori misu, možda to smatra svojevrsnim junaštvom, kao trkač! Među liturgijskim propisima nema nigdje upozorenja da se obred ne oteže, osim kad se upozorava da nagovori, obavijesti, upozorenja, tumačenja, propovijedi (dakle, ono što svećenik ima spontano reći), budu kratki. Ovdje bi se moglo dodati i pjevanje koje je nekad odveć dugo.

67. Misi treba sabranost i ozbiljnost, a isto tako osjećaj radosti i otvorenosti božanskoj stvarnosti kojoj se služi i sakupljenom narodu. Daleko svaka monotonija i namještenost, gluma i neprirodnost . Misu treba slaviti kao da je ona jedina, neponovljiva, i na način da se sve u njoj događa kao da je vrijeme stalo … Zato misu ne valja «opremati»! Trebalo bi je zapravo tako slaviti, kao da se ne zna što poslije čega slijedi… ,misleći više na ono što se netom obavilo, a kao tražeći ono što se upravo sad ima obaviti. U tom smislu nije dobra neka prevelika sigurnost, poslovnost, rutina, kao da smo na traci. To je jako važno upozorenje za sve voditelje u liturgiji, jer su oni po službi, u brizi da sve bude u redu, više usmjereni na ono što ima doći nego u razmišljanju na ono što je upravo učinjeno, rečeno. Tako se dogodi da voditelj bilo koje službe u misi nikad nije tu, nego negdje naprijed, pa je uvijek u napetosti i može iskreno reći da slavlje, što je više zahtjevno, manje mu je sabrano i pobožno!

68. Kad neko liturgijsko pravilo želimo naučiti vjernike, moramo ga najprije sami dobro proučiti, biti sigurni da smo ga ispravno shvatili, a onda se dati na provođenje. Da se ne dogodi da smo mnogo truda uložili u nešto što kasnije moramo mijenjati. – U mnogim se uputama kaže da treba narod poučiti o svetoj liturgiji. Ali je problem kada to činiti? Na posebnim katehezama? Malo prije mise? Za vrijeme same mise? Zaista treba učiniti nešto neobično, jer četvrte mogućnosti kao da nema. Čini se da je ipak najrealnije ono: prije mise, a veoma kratko i jasno za vrijeme mise. Dakako, ne svake nedjelje.

70. Očito je da je misa i božansko i ljudsko djelo. Ako se ljudsko nametne božanskom bilo u kom smislu, izobličuje se sveti čin. Takvih primjera u liturgiji ima u općoj Crkvi, pa i kod nas. Uzmimo samo naše redovito razmišljanje i ocjene o nekoj svetoj misi: koliko je bilo biskupa, koliko svećenika, koliko naroda, je li bio netko od vlasti, tko je predvodio misu, što je predvoditelj propovijedao (!), tko je pjevao, kako je pjevao…?

71. Propovijed je u najvećoj opasnosti da se odvoji od mise (da postane «autonomna pokrajina» mise!). U propovijedi, naime, dolazi najviše do izražaja osobnost svećenika, kao u ni jednom drugom dijelu mise, pa je opasnost da se ona odvoji od same mise na više načina. Propovijed koja je duža od svih drugih dijelova mise, propovijed koja je toliko glasna i puna gesta i mimike i u koju je svećenik ugradio sve svoje snage, propovijed koja odudara od misnih čitanja i mise kao takve, propovijed koja je takva da se čini kao da je s njom sve završilo … – nije se našla na pravom mjestu! Nakon propovijedi u kojoj je propovjednik sve rekao, sav se istrošio, obično više nema snage ni moliti Vjerovanje, (i pusti narodu da on to vjeruje!), a drugi dio mise bude neki dodatak! To se osobito vidi kad sve poslije nje bude nekako na brzinu, monotono i bez srca, jer je ono glavno svršilo! (“Misa i propovijed”!) Bilo je slučajeva kad su neki vjernici izlazili iz crkve poslije propovijedi, jer su došli “slušati propovijed”!

72. Kako se misi može nametnuti propovijed, tako se može nametnuti i pjevanje! To se događa, kad se najavljuje zbor koji će “uzveličati”, u kojem će “nastupiti”, koji će “izvesti” (“djela domaćih i stranih kompozitora”), kojim će dirigirati.., u kojem će svirati… A pogotovo kad se cijela misa zamisli kao koncert! Koncert koji ima za okvir misu!?

73. Ni u kakvom ljudskom djelu nije primjereno naglašavati jedan dio na štetu drugoga, a pogotovo manje važan dio na štetu drugoga mnogo važnijeg. Svaki dio ima svoju ulogu (pogledajmo svoje tijelo!), a pogotovo u djelu Božjem. Misa nije miting. Ni komemoracija nekog društvenog, nacionalnog ili kulturnog događaja. Ni koncert. Ni spektakl nekog folklora. Ni modna revija narodne nošnje. Ni narodno slavlje. Ni prigoda bilo kome pojedincu ili grupaciji, stranci da se istakne, izdigne, proslavi, promovira! – Tako se misi može nametnuti politika, pa se na početku mise kaže: Ovu svetu misu posvećujemo uspomeni velikog…? Ni dragoj Gospi, ni svetom Anti, niti kojem svecu ne posvećujemo misno slavlje! Nego Bogu Ocu, po Kristu u Duhu. Zato nikakva nacionalna, društvena, politička, regionalna, stranačka, kulturna, obiteljska, osobna – slavlja, godišnjice, uspomene – ne smiju biti dominantne na misi. Sve može na prikladan način ući u misu, ali ništa ne smije dominirati misom (ni sadržajem, ni govorom, ni gestikulacijom, ni znakovljem). – Spajanje Dana glavnog zaštitnika župe i Dana grada ili općine ima sigurno svoje prednosti i znak su suradnje Crkve i političkog društva, ali postoji opasnost da misa uđe u program vanjskog slavlja grada ili općine kao jedna od točaka. (“Bit će misa i koncert”, Bit će svečana sjednica grada, sv. misa, narodno veselje, večernji koncert!). Jer miješajući duh misne svetinje sa duhom ovoga svijeta, lako prevagne ovo drugo. Čovjeku današnjice koji iskreno dolazi u crkvu na svetu službu treba otajstvo, Božja blizina, kako to kaže kard. Ratzinger: “Ljudima u njihovoj pustoši nije potrebna zabava, koja na koncu opet dosadi, oni čeznu za otajstvom, i onda kad to sami ne primjećuju” (Bog s nama”, bibli. Fides, Split 2004. str 137)

78.  U brizi za pravim liturgijskim životom sigurno najveću odgovornost ima mjesni biskup, zajedno sa BK. Njih uputa «Redemtionis sacramentum» spominje i proziva više od 50 puta!… Tako se u br. 19 kaže: “Dijecezanski je biskup prvi djelitelj Božjih otajstava, a ujedno moderator, promicatelj i čuvar cjelokupnog liturgijskog života u povjerenoj mu mjesnoj Crkvi»; u br.21 :«Zadaća je dijecezanskog biskupa, da u Crkvi koja mu je povjerena izda, u granicama svoje mjerodavnosti, odredbe o bogoslužju koje obvezuju svakoga”; u br.22: «Biskup upravlja povjerenom mu mjesnom Crkvom: na njemu je da uređuje, ravna, potiče a kadšto i kori… neka gaji duh svete liturgije u prezbiterima, đakonima i vjernicima». – U tom se smislu «katedralna crkva punim pravom mora smatrati središtem liturgijskog života biskupije» (Ceremoniale Episcoporum, 44), a «slavlja euharistije s biskupom moraju biti primjer u cijeloj biskupiji» (IGMR 22).

 

OGLAŠAVANJE MISE

81. Bilo kako da oglašavamo misno slavlje (preko radija, televizije, međumreže, novina i časopisa i putem oglasa, pisanih ili u crkvi pročitanih), oglasi bi trebali biti što kraći i što jasniji, slikoviti, jer je svrha da se dobro zapamti glavni sadržaj. Ono što je važnije mora biti više istaknuto. Zato se ne piše “koncert” ili onaj koji predvodi misu velikim slovima, a “misa” malim! – U izražavanju se treba služiti točnim crkvenim terminima.  – Tko i što pjeva i svira redovito ne spada u oglašavanje, kao što obično ne oglašavamo ni druge službe: tko čita, tko kupi milostinju, tko zvoni… (U jednom TV-prijenosu voditelj imenom i prezimenom spominje dirigenticu dvaput na početku mise, jedanput prije pričesti i još jedanput na kraju. Drugi neki, kad je već započela misa, najavljuje pjesme koje će se i kad pjevati i tko svira.) Onoga koji predvodi misno slavlje moramo bilježiti skromno, ne velikim slovima, i bez nabrajanja titula, jer misu ne može slaviti ni doktor ni profesor ni magistar ni fratar pa ni kardinal, ali može svećenik (prezbiter) , biskup, papa! Što znači kad se kaže da će misu «predvoditi prof. dr. XY»? -Je li ta misa možda nešto više vrijedi nego druga? lli se misli na propovijed?! – Još je čudnije kad se za jednoga u koncelebraciji kaže da je «don», a za drugoga da je «doktor»!… (Zar je zaista važniji neki akademski naslov nego svećeništvo?)

82. U gotovo svim oglašavanjima mise nalazimo da će «misu slaviti i propovijedati… »!? To bi bilo kao da netko najavljuje ručak, na kome će biti i salate! Propovijed je samo dio mise, veoma važan, ali su i drugi važni, a neki i važniji! Propovijed, dakle, u misi ne treba spominjati posebno, osim ako je to neka posebna, tematska propovijed, prigodna, misijska… – U tom smislu, kako smo ih odgojili mi svećenici, neki vjernici, kad idu na misu, kažu da idu «slušati XY-a»!

84. Nađe se u najavama ne samo nespretnih, nego i liturgijski krivih izraza kao: «Koncelebrirana sv. misa biskupa, svećenstva i puka«! – U jednom prospektu za crkveni simpozij piše, da «svetu misu izvodi zbor sestara» … – U jednom oglasu piše, da će «zbor Duha Svetoga izvesti misu» … – Jedan voditelj, u prijenosu mise, kaže, da «slušamo Mozartovu misu brevis»… !

86. Neki crkveni listovi, pa i oni koji bi trebali liturgijski odgajati, donose slike koje ponekad demantiraju liturgijske propise: časne sestre kako same s oltara uzimlju Tijelo Kristovo (a svećenik sjedi)…; ministrante koji za vrijeme posvećenja ne kleče, nego su na nogama, i to uz svećenika kao da su suslavitelji, (a u tom istom časopisu piše kako ministranti moraju kleknuti na posvećenje!)…; papu kako nekog sjemeništarca pričešćuje na ruku (a treba pogledati papino lice!)… ; političare na misi kako stoje ispred suslavitelja…; političara kako govori sa misnog ambona…; biskupa kako pričešćuje muškarce u kapama…; narodno kolo kako igra

88. Postoje i različiti službeni i neslužbeni nazivi za misu – prema tome tko je predvodi, koji joj je oblik, koja joj je nakana ili u koje se vrijeme slavi: papinska, biskupska, pontifikaina, župska, konventualna, koncelebrirana; pa postajna, svečana, pjevana, velika, mala, obična, tiha, recitirana, («brza», «prid Gospom»); pa s narodom, bez naroda, dječja, za mlade, za inteligenciju, za puk, (pa za sve one koje nalazimo u misalu, a za koje nikad nismo ni čuli: obredne, prigodne, za različite potrebe, zavjetne i za pokojne); pa zornica, jutarnja, podnevna, večernja, ponoćka. – Možda bi ipak trebalo izbjegavati izraze kao: velika, mala, tiha. – Ne postoji «misa za djecu», nego «s djecom» (u kojoj su obvezatno i stariji!). Misa «za mlade» uopće ne postoji, ni kao izraz ni kao posebni sadržaj!

 


 

MISNO PJEVANJE

91. Pjevanje mora posve ući u misu. Glazba je ancilla liturgiae (Pio X.), ona je liturgiae quasi administra (Pio XI!.). Pjevači ne nastupaju na misi, ne uzveličavaju misno slavlje, ne izvode, ne uljepšavaju… Pjevači ne pjevaju na misi, niti za vrijeme mise, ni preko mise, oni pjesmom ne prate misu, ne animiraju misu, nego – oni pjevaju misu! Oni su u liturgijskoj službi mise. Pjevači nisu «klapa», ni «bend». Oni su skupa s narodom Božjim uključeni u misno slavlje, s posebnim zaduženjem u pjevanju.

93. Sa zborovima ima često mnogo poteškoća. Nabrojimo ih! A/ Zborovi redovito pjevaju na misi sve dijelove, a puku ne ostane gotovo ništa. A i ono malo što mu se dade ispadne bijedno, jer puk to pjeva kao siromah koji je isprosio i žvače stidljivo komad kruha. Obično vidimo voditelje kako dirigiraju samo zboru a ne i narodu… B/ Često su preglasni, tako da oni iz puka koji bi se i priključili pjevanju, ne dolaze do izražaja, pa onda i ne pjevaju … C/ Obično ih se ne razumije što pjevaju, jer pjevajući samoglasnike, a ni njih uvijek jasno, zanemare suglasnike … D/ S nekim svečanijim i dugim pjevanjem zahvaćaju vremenski relativno prevelik dio mise … E/ Zborovi se doživljavaju kao nešto posebno prema ostalim sudionicima u misi. .. F/ U crkvi su obično negdje daleko i visoko gdje drugi nemaju pristupa… G/ Sviranje orgulja nerijetko je prejako i nadjačava razumljivost pjevanja… H/ Glazba je za prosječan puk često visoko umjetnička, pa onda i nerazumljiva… I/ Za zborove se ulaže relativno mnogo više truda nego za druge služitelje u misi… J/ Pobožnost i duhovnost članova zbora nije uvijek na visini (nadmetanje, zavist, loš sakramentaini život).

94. Od svega gore nabrojenog za puk ostaju dva glavna problema: da mu skoro ništa ne ostaje da pjeva… i da ono što zbor pjeva veoma teško razumije. Skoro da se puk s time pomirio. Kao eto: oni su zaduženi za to, a mi smo tu da pobožno slušamo; a ono što pjevaju oni mi ne moramo razumjeti, jer je to umjetnost i nešto sveto i tajanstveno, možemo uživati slušajući glazbu; uostalom, ako ne razumijemo, nitko nam nije kriv što nismo dovoljno glazbeno nadareni.–I tako je vjernički puk «zaboravio na svoje pravo u misi» (IGMR 12,18,24) i počeo ropski misliti kako je on tu da sluša i divi se (samo što ne plješće, kao na koncertu!). Dakako, bude među pojedincima i «glazbenog snobizma», dive se pred drugima krasnoj glazbi više zato da se pokažu glazbeno nadareni, a ustvari – male od toga svega duhovne koristi! – Molitva, na koju svaki vjernik ima pravo da je sa razumijevanjem izgovara ili sluša, bilo da se recitira ili pjeva, uskraćena mu je na mnogim našim, osobito svečanim, misama! – Papa Pavao VI., u nagovoru «Cecilijancima» 24.IX. 1972. kaže: «… Nismo pripustili nijednu priliku, a da ne preporučimo dužno zalaganje za promicanje, svim sredstvima, pjevanja naroda kod slavlja svetih otajstava …. Liturgija pripada cijelom tijelu Crkve, i zato je osnovna stvar za kojom mora ići liturgijska obnova: djelatno sudjelovanje vjernika u kultu što ga dugujemo i koji se iskazuje Gospodinu. A jedan od najneophodnije nužnih elemenata da se postigne taj cilj jest upravo pjevanje cijele zajednice. Zato pjevanje naroda mora ponovno zadobiti svu svoju snagu i stajati na prvom mjestu. Nažalost, ne omogućuje se uvijek onaj divni prizor gdje su svi nazočni vjernici djelatni u pjevanju. Previše usta ostaje nijemih, a da se ne otvaraju za pjevanje. Zato se onima koji su odgovorni za pastoral, i posebno onima koje je Bog obdario talentom, nameće ozbiljna dužnost da pomognu i podupru sudjelovanje vjernika u liturgiji laganim napjevima, iznalaženjem novih oblika koji ne će izostajati za onim iz prošlosti». Papa se tu poziva i na koncilsku konstituciju o svetoj liturgiji br. 118. – A za razumijevanje onoga što zbor pjeva treba reći ovo: Nekad se slabo razumije i onoga koji govori ili čita, još je teže razumjeti onoga koji sam pjeva (jer je opasnost da naglasak stavlja na melodiju na štetu razumljivosti), a još je teže razumjeti tekst kad pjeva više pjevača, a najteže je razumjeti to pjevanje kad ga prati nesrazmjerno jaki instrument! Slušali smo toliko puta višeglasno pjevanje uz orgulje, i gotovo ništa nismo razumjeli. Naslućivali smo neke riječi pa smo u sebi spajali smisao po nekoj asocijaciji. Dobili smo mrvice sa stola! Ali smo rekli: «Kako su divno pjevali!»

95. Zato treba uvijek imati na pameti uputu Rimskog misala koja glasi: «Među vjernicima vlastitu liturgijsku službu vrši pjevačka škola ili pjevački zbor, čija je zadaća da pravilno vrši dijelove koji se na njih odnose, već prema tome kakve je vrste pjevanje, te da promiču djelatno sudjelovanje vjernika u pjevanju»! (IGMR 103). Kad se brižljivo čitaju upute za pjevanje na misi, onda se vidi da se uvijek daje prednost puku da pjeva. – Zanimljivo je iščitavati IGMR o pjevanim dijelovima mise, pa zapaziti da se za sva pjevanja u misi pozivlje najprije narod da pjeva ili sa zborom ili izmjenice sa zborom ili s pjevačem, ili sam puk. Jedino se za pričesnu pjesmu kaže da je pjeva «ili samo zbor ili zbor odnosno pjevač s narodom»!

96. Ako zbor ima zadatak «promicati djelatno sudjelovanje; vjernika u pjevanju» (IGMR 103), znači da mora postupati kao jaki prema slabom, a ne upotrebljavati svu snagu, ne ići previsoko, ne donositi teške glazbene komade. Ako: znaš pjevati, Božji je to dar, ugradi ga ponizno u zajednicu, na slavu Božju, ne ističi sebe!

98. Pjevači bi se morali ustegnuti od prejakog pjevanja,…a pogotovo svirači od prejakog sviranja. Mnoge su crkve relativno male za velike zborove i za jake orgulje. Prejaka glazba može biti efektna, pokazivati silu, zadiviti ljude, ali njoj obično nedostaje pravog molitvenog duha. A moglo bi se reći da je prejako pjevanje i sviranje znak nesigurnosti pjevača, orguljaša i zborovođe, jer snagom zapravo traže tu sigurnost koju nemaju… A može se reći i to da pjevač pojačavanjem glasa traži ton, pa da bude siguran i da sam sebe dobro čuje, pojačava glas. Ima tu dakako i taštine: tko će jače! To biva još gore, ako se netko u pjevanju služi mikrofonom. Kako je neukusno kad ono netko sam (pjevač, svećenik) uzme mikrofon pred usta, pa otvori svom snagom…! Ne samo što je prejako nego i zaglušujuće i kričavo, baš ružno! lli kad neki pjevači na kraju pjesme dignu za oktavu više (kao u gostionici!). Ili kad orguljaš «raspali» pri nekim visokim tonovima u pjevanju ili na kraju pjesme napravi dugi i jaki i teški rep!… (A poslije toga je tamo negdje dolje na oltaru nešto «slabašno i pobožno, i manje vrijedno» pogotovo ako svećenik slabo govori ili pjeva, brza)

100. Poseban je opet problem što zborovi često pjevaju ono što jest neka duhovna ali nije liturgijska pjesma («Kriste u tvoje ime…», «lma jedna duga cesta»… »Čuj nas Majko»…). Papa Ivan Pavao II. u vlastoručnom dokumentu o svetoj glazbi kaže: «U različitim sam prigodama podsjećao na dragocjenu ulogu glazbe i pjevanja… i naglašavao da treba pročistiti bogoslužje od stilskih natruha, od zastarjelih uporabnih oblika, od neprikladne glazbe i tekstova, koji nisu u skladu s veličinom čina koji se slavi… Sveti prostor za bogoslužno slavlje ne smije nikad postati mjesto pokusa ili mjesto za uvođenje skladateljske i izvođačke vježbe bez pomne provjere vjerodostojnosti».

103. Treba dobro razlikovati pjesme koje same po sebi čine obred od onih koje samo prate obred. Pjesme koje čine obred jesu: Slava, Pripjevni psalam, Aleluja ili u korizmi «Slava tebi» sa retkom prije evanđelja, Svet, Poklik poslije Posvete, himna ili pjesma poslije pričesti. – Pjesme koje samo prate neki misni obred jesu: Ulazna pjesma, Prinosna pjesma, Pričesna pjesma. – Ovu je razliku potrebno znati, jer kad se pjevaju pjesme koje samo prate obred, nikad se ne smije produživati s pjevanjem više nego traje obred (kao da je važnije pjevanje od obreda). Zato te pjesme treba na vrijeme završiti. Ali je isto tako posebno ružno, kad pjevači i svirač zbog bilo kojeg razloga (dobili su znak da moraju stati… ) naglo zaustave pjevanje i sviranje. (Stalna pogreška na našoj TV!)

104. Treba također jasno razlikovati stalne dijelove mise od promjeniivih (ordinarij od proprija). Stalne dijelove mise: Gospodine, Slavu, Pripjevni psalam, Aleluja, Vjerovanje, Svet, Poklik poslije posvećenja, Jaganjče- ne smije se zamjenjivati ni s kojim drugim pjesmama! – Promjenljive dijelove: Ulaznu, Prinosnu, Pričesnu – može se zamijeniti s nekim drugim odgovarajućim pjesmama, ali koje su odobrene od BK. Prema tome, ne smije se u Božićno vrijeme mjesto Slave pjevati «Svim na zemlji», ni mjesto Pripjevnog psalma neka druga božićna pjesma, ni mjesto Svet «Veselje ti navješćujem» ili «U to vrijeme godišta», ni mjesto Jaganjče «Isuse mili»… Niti se smije bilo kada pjevati neka pjesma za Mir Gospodnji (“Mir pravi mir…”), pogotovo ako je ta pjesma zamjena za Jaganjče Božji!

106.  Pjesme u čast Majke Božje i svetaca imaju mjesto u samoj misi samo ako sadržajno prvotno slave Boga, a njih se spominje kao one koji su ostvarivali život u Bogu, koji su nam ostavili primjer sveta života i koje nam Crkva daje za primjer ili čiji zagovor tražimo. Konkretno: pjesme mogu biti upućena Bogu, a da se u njima spominju sveti… a mogu biti upućene i svetima, ali da se jasno iz njih vidi da su slava Božja, povezani sa djelom spasenja. – Takve pjesme u čast svetih mogle bi se možda pjevati na početku mise i na kraju. Teško će koji sadržaj takve pjesme odgovarati kao pjesma za vrijeme Prinosa darova, a pogotovo Pričesti. drugim dijelovima mise (stalnim) tim pjesmama zaista nema mjesta.

107. U izboru što od misnih dijelova pjevati a što ne – uvijek prednost ima ordinarij mise (Gospodine, Slava, Svet i Jaganjče)!

110. Nametanje pjevačkog zbora osobito se vidi, kad hoće da svi u crkvi ostanu poslije mise, jer će se «još otpjevati nekoliko skladbi», jer će biti koncert…!? (I to je obično poslije one mise u kojoj smo ih se naslušali!) Koncerti poslije mise su kao slatko koje želi «zasladiti» sv. misu! – U istom je duhu ono kad se naše crkvene liturgijske pjesme izvode izvan mise, pa i izvan liturgijskog vremena, kao koncert. Tako se negdje u došašću izvode pjesme Božića, ili negdje u korizmi kao koncert izvode pjesme Velikog petka!?; (To je, grubo rečeno, kao da nekom kipu otkineš glavu i staviš je na izložbu, da se ljudi dive njezinoj ljepoti…!). Sve ima svoje vrijeme!

111. Pjevanje na misi zahtijeva pravu duhovnost pjevača, Da bi pjevač bio autentičan, mora uskladiti svoj život s onim što pjeva. Bilo bi korisno da se pjevači prije vježbe, a i prije mise, saberu u molitvi i zazovu Duha Svetoga koji će ih nadahnjivati… (Negdje smo ih vidjeli za vrijeme mise obučene u bijele haljine! Zašto ne?) Kako su oni posebni dionici svetog slavlja, bilo bi dobro da imaju i svoje redovite i možda godišnje duhovne vježbe. Jer disharmonija između onoga što govorimo i kako živimo dolazi posebno do izražaja kod pjevača, koji pjevanjem još «pojačavaju» svoje izražavanje… (Kako je neprimjerno, kad se na koru pjevači «rastapaju» pjevajući «Za tobom mi vene duša», ili «Uzmite, jedite» ili «Kao što košuta»… , a gotovo nijedan ne silazi s kora da bi primio Onoga kome tako žarko pjeva.) Pjevači nisu namještenici, nego vjernici koji imaju vlastitu liturgijsku službu, kao i drugi službenici oko oltara. Moglo se negdje vidjeti kako ne prate što se zbiva na oltaru, nego se stalno nešto dogovaraju, dijele partiture, šeću po koru, izlaze, ulaze…

112. Kad su u pitanju različiti «sastavi» s mikrofonima i gitarama na pojačala, problem je veći, jer ne samo što se tada obično ne pjevaju liturgijske pjesme, nego s njima nikako ne mogu vjernici pjevati, budući da se oni potpuno nametnu načinom pjevanja i snagom. (Kad osjećam da se netko u mom društvu nameće snagom glasa ili načinom pjevanja, nemam volje pridružiti se… to je psihološki jasno! Ne volim igrati šaha s nekim koji je mnogo jači od mene.) U takvim misama može se mirno reći da «zborovi nastupaju», da vjernici «slušaju koncert». – Tko je napisao tolike pjesme što se pjevaju na tim misama, tko ih je skladao, odgovaraju li misnoj liturgiji, tko ih je odobrio?… (Jedna je žena zaželjela, da se na vjenčanju njezinoj kćeri odsvira neka skladba iz nekog filma, jer da tu skladbu njezina kći veoma voli!) Što se god kome svidi to se na ovakvim misama svira i pjeva.
 
113. Nezgodno je kad se u jednoj misi miješaju koral, popijevke, šansone, polifonija… Nekako smo navikli spajati koral i polifoniju, pa i koral i popijevke, ali teško ide zajedno koral i šansone (a misa se ne može nikad odreći nekih korainih dijelova!).- Zato je nespretno na misi čuti kako svećenik, primjerice. završava prekrasno pjevanje predslovlja (dakako u koralnom napjevu), a onda se nastavlja «Svet» u sasvim drugom modusu!

118. Što bi trebalo učiniti da svi u crkvi razumiju pjevanje i da mogu barem djelomično sudjelovati u pjevanju? – Možda bi bilo najbolje imati male liturgijske knjižice za pojedino doba liturgijske godine: jednu za došašće i božićno vrijeme, jednu za korizmu i vazmeno vrijeme, a jednu za vrijeme kroz godinu. Drugi pokušaji? Pjesme na zidu nekako su školske, debele pjesmarice skupe i nespretne, listići po crkvi lepršavi… – Bilo bi dobro da predvoditelj pjevač ili zborovođa par minuta prije mise malo s narodom prođe što će se i kako pjevati i na što treba svratiti posebnu pažnju u misnom obredu. To je osobito potrebno na velikim skupovima. Ali se može naći par minuta i prije svake nedjeljne i blagdanske mise.

PRIJE MISE

125. Ako je prije mise bila krunica ili neka druga pobožnost, dobro je napraviti kratku pauzu prije početka mise, i iskoristiti je za neki prijelaz i neku preporuku. Nije dobro služiti se ambonom za predvođenje pjevanja, za različite oglase i napomene, pa ni za neliturgijske molitve.

126. Veoma je dobro imati službenika, kojemu zaista najbolje stoji naslov «vratar» (IGMR 105d). Nekad je služba vratara u Crkvi spadala u niže redove: Njegov je zadatak veoma osjetljiv i važan. Vratar dočekuje vjernike, dijeli knjižice ili listiće, daje informacije, smješta po crkvi, pazi na red, ne dozvoljava ulaz onima koji nisu pristojno odjeveni ili koji nisu došli s pravom nakanom, pazi na vrata i prozore, upozorava na ponašanje (žvakalice, mobiteli…!), upućuje gdje da se stave kišobrani, možda i kaputi i torbe, pali i gasi svjetlo, ventilaciju i klimatizaciju… – Taj može za vrijeme mise kupiti milostinju i opet se na kraju naći na vratima, da pomogne izlaz. – Tu službu može vršiti i žena, dapače, možda i oboje. Moraju biti jako ljubazni ali i odlučni. Dakako, da takvih službenika po potrebi može biti i više.

127. Muškarci koji u narodnoj nošnji dolaze u crkvu, moraju, kako se to pristoji svetom mjestu i tradiciji, a kako su to činili i njihovi stari, skinuti kapu s glave! Zavladao je čudan običaj, protivan svim starim hrvatskim običajima, da danas, onaj koji nosi narodnu nošnju, kao da smije što mu ni djed nije smio i što drugi danas u modernom odijelu ne smiju! Može se vidjeti čak i to da neki te svoje kape ne skidaju ni onda kad je i biskup skinuo ne samo mitru nego i onu malu kapicu, pa čak sa kapom na glavi i na pričest dolaze!? Svašta!

128. Ženske, pa i muškarce, koji dolaze obučeni izazovno (kratko, prozirno, tijesno, čudno…) treba na zgodan način upozoriti, ali ne dozvoliti ulaz u crkvu. One oznake, koje obično u tom smislu vidimo na ulazu u crkvu, malo tko vidi, ili ih «čita» na svoj način. Tu je potrebno biti uporan, ali ujedno paziti da se nikoga ne vrijeđa.

130. Dobro je nekad vjernike upozoriti i na ove pojedinosti: – kad ideš u crkvu, budi čist i izbjegavaj jake mirise, – kad si zakasnio na misu, ne marširaj kroz crkvu i ne traži prva mjesta, – za vrijeme mise ne opominji druge odveć glasno niti «psikanjem» nego tiho (a djecu radije s prstom na ustima!), – ne razgovaraj u crkvi, – ne obaziri se na neku buku i ne okreći se natrag, – ne kašlji bučno, nego u rupčić, – ne svraćaj pažnju na snimanja, – ne hodaj po crkvi i ne premještaj se stalno, – ne kleči, ako je pretjesan prostor, – ne izlazi vani bez potrebe, – dok traje misa ne obavljaj nikakve druge pobožnosti (moliti krunicu, obilaziti oltar, paliti svijeće, moliti pred slikom ili kipom…), – na odlasku iz crkve ostavi sve uredno!

134.  Ozračje potpunog mira mora na posebni način biti u uskrsnoj noći! Ne bi se smjelo nikako cijelu tu večer paliti svjetla po crkvi. Dosta je tek par prigušenih svjetala. Nikakav glasan razgovor. Treba da sve bude stvarno u iščekivanju najvećeg događaja. Inače se dogodi gluma: do zadnjega časa gore svjetla po crkvi. netko po crkvi skače, zove, neki vježbaju pjevanje, sprema se,… i onda zadnji čas – «Gasi svjetla i izlazi… !»?

136. Svećenik bi trebao prije mise sve naći i zabilježiti u misalu i drugim knjigama što mu je potrebno, jer ga je ružno vidjeti kada vrti i traži za vrijeme mise.

139. Oprez sa snimateljima! Treba ih upozoriti prije obreda, da snimanje bude umjereno, nenametljivo. da se ne snima iz prezbiterija, pogotovo ne iz neposredne blizine oltara, da bude što manji broj izvođača i aparata, da se snima osobito pažljivo i kratko za vrijeme čitanja liturgije riječi i posvećenja. – Moglo se vidjeti snimatelja koji je cijelo vrijeme propovjedniku ispred nosa hodao desno i lijevo i svoja leđa pokazivao vjernicima, da ovi ni propovjednika u svako doba nisu mogli vidjeti! – Osobite su teškoće prigodom krizme, vjenčanja i prve pričesti, mlade mise, kad se obred degradira prenaglašenim snimanjem i kad snimatelji žele napraviti mnogo, često i nepotrebnih, snimaka. – (Neki je župnik morao prigodom Prve pričesti čekati sa hostijom, dok snimatelj promijeni film!… i fiktivno ponoviti pričešćivanje, jer ovaj to nije uspio. Neki je biskup isto tako morao pričekati s krizmanjem…) A kako je tek neukusno, kad se snimatelji na vjenčanju upravo nametnu pa naručuju poljupce, kojekakve poze, i to sve u crkvi. dakako uz «komentare» sa strane!…

142.  Nepotrebno je i nesrazmjerno liturgijskoj nošnji biskupa i svećenstva, da oni službenici koji nose mitru i štap, imaju na sebi plašt!? Djeluju svečanije nego sam biskup!

143.  Svi svećenici bi trebali oprati ruke, posebno oni koji će pričešćivati. I trebao bi biti propis, kao u bolnicama, da se svećenici poslije pranja ruku, više ni s kim ne rukuju.

144. Misnice crvene boje, koje imaju na sebi neke posebne simbole, morale bi se razlikovati: ona koja je za mučenike možda ne mora biti ista kao ona koja je za blagdan Duha Svetoga. Isto tako misnica ljubičasta: posebna za advent, posebna za korizmu (trnje…), a možda posebna za pokojne. – Nije dobro po misnicama vidjeti prejake i velike slike svetih i inače prejake motive i simbole s jakim bojama, jer se nekako preveć na njih svraća pažnja. Takve misnice odudaraju od svoje svrhe, postaju “platnena podloga za nešto”, makar u sebi lijepo i privlačno. Ta se nespretnost posebno vidi na snimkama, gdje se ne može dobro razlikovati što je živo a što je slika. U uputi IGMR 344 kaže se: «ljepotu i otmjenost svakog pojedinog ruha ne valja tražiti u obilju ukrasa koji se dodaju, nego u materijalu koji se upotrebljava i u obliku».

147. Redovito u misi koncelebriraju oni svećenici koji danas nemaju svoje redovite mise. Ako predvodi mjesni biskup ili ako je neko posebno slavlje, onda mogu suslaviti i oni svećenici koji istoga dana imaju još jednu misu (IGMR 203, 204). – Nije dozvoljeno binirati u koncelebraciji samo radi zadovoljenja viška misnih nakana. – «Dolikuje da svećenici koji sudjeluju u misnom slavlju, ako nisu spriječeni valjanim razlogom, službu svoga reda vrše kao i obično te da na svetoj službi sudjeluju kao suslavitelji, odjeveni u sveto ruho. U protivnom neka budu obučeni u vlastito korsko odijelo ili neka na talar (ili habit) obuku superpelicij» (IGMR 114). – «Osim u slučajevima gdje postoji valjani razlog, ne dolikuje da svećenici sudjeluju na misi na način vjernika laika» (RS 128).

148. Zato nije dobro da svećenik na misi svira, da bude pjevač ili zborovođa ili da vrši bilo koju drugu službu osim svećeničke. On ima svoju uzvišenu svećeničku službu i mjesto mu je na oltaru ili po potrebi u ispovjedaonici. A vjernicima laicima treba po principu subsidijarnosti dati sve ono što oni mogu činiti u Crkvi (SC 28, IGMR 203, RS 45).

 


POČETAK MISE

163. Kad je počela služba Božja, više se nitko od svećenika ne smije uključiti u koncelebraciju. Pa ni oni koji su do zadnjeg časa ispovijedali (IGMR 206.)

165. Ulazna pjesma, koja počinje kad službenici izlaze iz sakristije, mora završiti kad svećenik bude spreman za pozdrav. Zato nije red da svećenik čeka i sluša zbor. Jer ulazna pjesma samo prati obred ulaza, a ona sama ne čini obred (IGMR 37 b).

171. Služitelji ne smiju stajati ili sjediti uz svećenika, nego po strani, možda i na nižoj stepenici (IGMR 310). Njihova je prvotna dužnost gledati u oltar i u službu oko njega, a ne u puk.

176.  Čudno je, pa i smiješno, vidjeti kako služitelj nosi misal glavnom slavitelju da bi ovaj iz njega rekao: «U ime Oca… Gospodin s vama». Pa valjda je to svećenik mogao naučiti napamet! (To djeluje odveć službeno!… Gdje je ono vrijeme kad je svećenik i kanon molio na glas!) – Kod sjedala bi inače mogao biti skromni naslon za misal i možda pjesmarica (IGMR 118 a).

178. U misi postoji jedan pozdrav koji ne smije nadvisiti važnošću nijedan drugi. To je misni pozdrav, u kojem se Gospodina «dovodi», označuje se da je Gospodin prisutan (IGMR 50) i s njim se pozdravlja sav puk. On je glavna osoba na misi! Bilo kakvi da su drugi pozdravi, ovaj mora biti naglašen na osobit način (izražajnošću, jačinom glasa ili pjevanjem). Bilo bi dobro kad bi se sve «goste» i sudionike pozdravljalo možda na jedan posebni način, pa ne govorilo: “Pozdravljam ovoga i onoga ….”, nego: “S nama je taj i taj… , a sa svima nama je Gospodin.” – Uostalom, zar ne zvuči čudno, da reknem: ,”Gospodin s vama”, a onda: “Pozdravljam ovoga i onoga”? Kao da ih već nisam pozdravio sa «Gospodin s vama». – Zato bi se moglo napraviti i nešto kao ovo: “Pozdravljam sve … ovoga i onoga (ali kratko), s misnim pozdravom (možda i pjevajući!) Gospodin s vama». Jednom riječju pozdravljanja pojedinih osoba jako su simpatična, ali nisu baš u liturgijskom duhu. Nema ih ni u kakvim liturgijskim priručnicima. Svakako treba izbjegavati duga pozdravljanja, nabrajanja imena i službi, a pogotovo na način (podignutim glasom kao na estradama) da se izaziva pljesak.

179.  Nazivanje prisutnih na početku mise može se izraziti na više načina: «Braćo i sestre, dragi vjernici, narode Božji, poštovani, dragi, ljubljeni…» Svakako ne: «Dame i gospodo, cijenjeni gosti»; premda bi se negdje moglo (ne bez ironije govorim) reći i: «Poštovani slušatelji i gledatelji»! – Ali, čini se, da ne odgovara naziv «prijatelji», jer pojam prijatelja je veoma uzak, ne može ih biti toliko koliko ih je na misi, dok braće i sestara može biti mnogo, čak da su i različiti po mnogo čemu.

180. Ostaje pitanje tko zapravo koga i kako pozdravlja? Nikako ne ide da župnik ili koji laik pozdravlja biskupa na način kao da je biskup neki stranac, daleki gost. Biskup je otac i prvi pastir ove zajednice. Biskup je domaćin, on je «prvi župnik te župe», on je ovdje postavio tog župnika, u ime njegovo župnik ovdje djeluje. Zato je biskupov pozdrav važniji od župnikova, on zapravo pozdravlja župnika i sve vjernike. A kratki govor dobrodošlice upućen biskupu mora biti veoma kratak i više izraz radosti što je došao glavni pastir. Pozdravljanje i darivanje cvijećem ili nekim drugim darovima na početku mise, kad je već izvršen misni pozdrav, nije u skladu sa svetom službom. To pozdravljanje i darivanje moglo bi se izvesti prigodom dolaska u župu, na nekakvom prijemu u dvorani ili, ako baš nema druge, na ulasku u crkvu ili prije početka same mise.

181. Na početku mise dobar je pozdrav radosti i osjećaja da smo svi braća i sestre. Dobro je kratko spomenuti, ako je zgodno, odakle dolazimo. Zatim najaviti slavlje misne žrtve, u kojoj se danas možda slavi nešto posebno. Nije red najavljivati «temu» mise. (Jedan je svećenik na početku mise rekao: «Današnja misa govori o…». Drugi pak:. «Pokajmo se, da možemo slušati Božju riječ…») To je hipertrofija pojedinih dijelova mise, koji od nje čine, u ovom slučaju – predavanje, vjeronauk ili školu!

185. Svakako bi, barem u nekim prigodama, bilo dobro pozvati vjernike da aktivno sudjeluju i molitvom i pjevanjem (IGMR 18). Oni to vole čuti, i uvijek se barem djelomično to pokaže uspješnim. Neke, naime, stvari treba vjernicima više puta ponavljati da bi prešle u naviku, to dokazuje praksa. To ponavljanje je nekad neugodno, ali se može svaki put učiniti s malom varijacijom. – Problem zajedničkog pjevanja i moljenja je u nekim sredinama veliki problem. Netko bi od vjernika želio pjevati ili moliti, ali stoji ili sjedi kraj onih, koji uopće ne otvaraju usta, pa da ne ispadne smiješan i čudan – i sam šuti. Drugi opet šuti, jer ne zna dobro tekst ili skoro nikako ne pozna napjev. Neki ne sudjeluje nikako, jer se osjeća u crkvi kao na nekoj priredbi jer je došao u crkvu da gleda i sluša, na predavanje ili koncert). – Posebna je smetnja u crkvi onaj koji se nameće prejakim ili kreštavim glasom, pogotovo kad krivo pjeva, nema sluha. Neki opet uvijek počinje prije svih ili na kraju izostaje poslije svih. Treba takvog zgodno opomenuti, možda najbolje u četiri oka. Ali treba biti spreman i na sve takve i koliko je moguće prihvatiti ih. Koliko puta dođu na misu i mala djeca i retardirani … i ne treba svraćati pažnju na njih.

187. Ne može se u kratko vrijeme «promisliti sve svoje grijehe, pokajati se za njih i odlučiti da ne ćemo više griješiti». – Ne valja poziv, da se «pokajemo za sve svoje grijehe i propuste», kao da propusti nisu grijesi. – Ne može se kajati za «svoje grijehe, propuste, mane i slabosti», jer od te šume nema nikakvog kajanja. – Premda je ovo čas kajanja, više je naglasak na priznanju, tako da ono unutarnje izađe vani kao priznanje. Zato se u pravilu i ne kaže: «Pokajmo se», nego: «Priznajmo, ispovjedimo!…» – Mala stanka, koja je obvezatna, služi za kratku sabranost od rastresenosti kod ulaznog slavlja (kad smo možda i gledali tko je došao i tko je na oltaru), ali i da se sjetimo općenito svoje grješnosti, možda i kojeg grijeha nedavno učinjena, da se stvori u srcu raspoloženje kajanja i priznanja. – Možda bi svećenik sad mogao reći: «Pred Bogom i sakupljenom braćom i sestrama recimo (ili priznajmo svoje grijehe)». Ili reći:«lspovijed». Ili naprosto polako započeti s vjernicima: «Is-po-vje-dam se…» – Kad se govori Ispovijed, udara se u prsa samo jednom.

188.  Opet je čudno vidjeti onog ministranta, koji veliki misal mora donijeti celebrantu na njegovo mjesto uz sjedište i držati mu ga otvorena samo zato da on iz njega zapjeva «Slava Bogu»! Zar ni to nije naučio napamet?! Slavu može započeti koji od suslavitelja ili netko od pjevača (CE 135, IGMR 53).

190. «Slava» se ne smije zamijeniti nekom drugom pjesmom! (IGMR 53.) «Slava» bi se mogla skladati tako da pjeva i narod i zbor, naizmjence, ili barem da narod pjeva samo kao refren «Slava Bogu na visini». – Nigdje u «Slavi» nema naklona (kao što je prije bilo), osim dvaput na ime Isus. – Na «Slava» se nikako ne sjedi. – Bilo bi dobro da svećenik ima pred sobom (za ambonom ili gdje već jest) tekst «Slave» i «Vjerovanja», možda u pjesmarici ili pri ručnom euhologiju ili knjizi «Molitve vjernika». – «Slava» je sastavljena iz dva dijela, prvi je upućen Bogu Ocu, a drugi Bogu Sinu. To bi trebalo osjetiti i u načinu molitve i u skladanju napjeva, tako da bude prijelaz sa stankom poslije «Bože, Oče svemogući». – “Tekst ovog himna ne može se zamijeniti nekim drugim” (IGMR 53).

191. Kad se kaže «Pomolimo se» (sklopljenih ruku), ostaje se u kratkoj šutnji, svi se sabiru i mole, da osjete prisutnost Božju i kratko mu iznesu neku svoju molitvu (IGMR 54). Naši su stari dosta zgodno tu ubacivali «Bogu svemogućemu». – Molitvu bi trebalo sasvim polako i svečano moliti, sa potrebitim stankama i naglascima pojedinih riječi, jer je obično nabijena mislima i veoma odmjerena. Inače se dogodi da se od njezina bogatstva veoma malo ili ništa «ne uhvati».

193.  Kako negdje ružno otegnuto pjevaju taj «Amen» (A-a-a-a-a-a-m-e-e-e-e-n) .



EUHARISTIJSKA LITURGIJA – LITURGIJA RIJEČI

197. Prvo je čitanje obično veoma teško za razumijevanje, k tome je obično i veoma kratko, pa kad se još dogodi da ga netko uhvati čitati odmah, pa mu mikrofon nije dobro namješten (muči ga, povlači, namješta, a on škripi), pa mu u pomoć dolazi netko sa strane (a ima ih koji s velikom brigom to rade!), pa ako čita loše i brzo, pa se kroz to vrijeme vjernici još smještaju u klupama i sjedalicama, neki još traže mjesto jer ga nije lako naći, pa se nekoji sad i pozdravljaju jer su se tek sad susreli), a neki opet tek sad ulaze u crkvu… i – «Riječ je Gospodnja!» Već je sve svršilo! Nitko ništa nije ni čuo, a kamoli razumio! – Nešto bitno treba mijenjati! – Postoji uputa (IGMR 56), da se trenutak šutnje može primjereno održavati prije negoli započne sama liturgija riječi. – Ali je barem nužno da se svi smjeste i umire. Čitač neka još ne prilaziti ambonu. Možda treba pozvati one s dna crkve da pođu naprijed ili dati još koju tehničku pripomenu. A onda bi bilo nužno da svećenik uvede vjernike u Liturgiju riječi: općenito pozvati vjernike na važnost slušanja Božje riječi, kratko naglasi psihološki pa i egzegetski nešto što će, dok budu slušali, njih zainteresirati, možda naglasiti samo jednu riječ koja u ovom čitanju ima svoju težinu ili posebno značenje. Ako ikad u misi treba dati koju napomenu, sada to treba (IGMR 128)!

204. Svi čitači koji gutaju riječi, ne znaju govoriti raz-go-vjet-no, polako, polakše nego inače, koji ne znaju za stanke, ne znaju gdje i kako treba naglasiti riječ i dijelove rečenica, veliki su problem u službi čitanja!!!. .. Opća je pogrješka da se ne razumije izgovor suglasnika. Pa i samoglasnika, osobito na početku i na kraju riječi. Pa i dijelova rečenice, osobito kad se spaja više kratkih riječi zajedno. Ili kad treba pročitati neku riječ koja ima mnogo slogova. – I dinamika je čitanja potrebna; obično se glas mora malo spustiti na kraju rečenice (osim kad je upitna), ali tada je opasnost da se ne reknu svi glasovi i da se nešto u brzini i u tišini smrsi .- Kako je to ružno!!!… Nekad se nagluhi i stariji ljudi, koji se i onako stide što dobro ne čuju, požale, da ama baš ništa nisu razumjeli što je onaj čitao ili župnik propovijedao!! Sramota! Šteta!

206. Treba, dakle čitati: a/ jasno (da se čuje svaki samoglasnik i suglasnik, lomiti jezik i artikulirati usne), b/ glasno (da se ne čita i ne govori za sebe, pognute glave, nego pnmjereno onima koji slušaju i općenito prema čujnosti u crkvi, a što sve ovisi i o razglasima po crkvi ili o veličini i obliku crkve bez razglasa), c/ polako (ne samo iz poštovanja prema Božjoj riječi, nego i da se bolje razumije i da bolje sjedne u srca). d/ sa stankama (ne samo na točki, nego i u većim logičnim ili prostorno-vremenskim razmacima), e/ praviinim naglascima (jer naglasci nekada mijenjaju i sam smisao riječi). f/ mijenjajući tempo (polakše ono što je važnije, a malo brže ono što je manje važno), g/ podižući i spuštajući glas što bismo mogli nazvati «pjevnost teksta», (glas se u pojedinim riječima ili u dijelovima rečenica digne više kao, primjerice, kad je neki citat ili poziv, a drugi se put glas spusti niže kao, primjerice, kad se poslije navodne rečenice kaže tko je to rekao, ili kad se želi izraziti vremenska udaljenost između dva događaja pa se početak opisa onog drugog događaja govori spuštenim glasom, ili općenito u riječima kojim rečenica završava) i h/ s potrebitom dinamikom glasa (prema važnosti teksta negdje pojačavajući a negdje stišavajući glas).

207. Uza sve ovo ne smije se dobiti dojam da čitač ili govornik afektira (kao djeca) ili glumi (naglašavajući uživljenost), nego da čita ili govori svojim prirodnim glasom. – Uz to dobar će čitač znati razlikovati književne vrste svetopisamskih tekstova, pa će drugačije čitati neki povijesni izvještaj, a drugačije proročke objave, pozive, vapaje… Neka su čitanja posebno zahtjevna za čitanje, primjerice čitanje u srijedu II. korizmene nedjelje (Jeremija), ili u petak IV. korizmene nedjelje, ili prvo čitanje XII. nedjelje kroz god. A. – Treba znati razlikovati govor jednog čovjeka od drugog, pa promijeniti ton, spustiti ili dignuti glas prema zahtjevu teksta.

213. Preporuča se šutnja nakon čitanja (IGMR 45 i 128), lli možda lagani komentar svećenika ili moderatora koji onda uvodi u meditaciju kroz pripjevni psalam. Ali to ne smije biti propovijed, nego tiho (skoro monotono) veoma kratko razmatranje pročitanog teksta, možda dvije rečenice uz par malih stanki.

214. Pripjevni psalam je točno određen, kao i čitanje, i ne smije ga se ni s kojom drugom nebiblijskom pjesmom zamjenjivati (IGMR 57). Ali se smije u pojedinim liturgijskim vremenima stalno uzimati jedan pripjev određen za to razdoblje. – Posebna je uloga pjevača, koji najprije sam pjeva pripjev, a svi ga ponove. Nije pravilno da to pjeva zbor pa da se, bez odgovora naroda odmah nastavlja psalam. Pripjev se, dakle, na početku dvaput pjeva. – Veoma je nespretno ako zbor pjeva neki svoj pripjev, koji odudara od psalma koji se čita! – Pripjev bi trebalo pjevati mirno, skoro tiho, razmatrajući, jer je to zapravo odgovor na I. čitanje. to je pjevano razmatranje (IGMR 61). Sjedi se pa se i ne može pjevati nešto teško. Najbolji je neki psalamski napjev. – A često je taj pripjev našim zborovima posebna prigoda da «izvedu» nešto što će razbuditi sve u crkvi, nešto odveć komplicirano (polifono) i muzički prebogato, uz žestoku pratnju orgulja, pa to bude i jače i duže (i važnije) od samog čitanja – jednom riječju nešto što posve odudara od čitanja što smo ga upravo u miru čuli. – Psalam se u pravilu pjeva, što osobito odgovara na svečanim misama. – Kad se psalam recitira, onda se pri kraju odlomka polako spušta glas i riječi malko rastegnu. To je najbolji znak svima da dolazi pripjev. – Ako je pripjev kompliciran ili dug, onda će pjevač ili čitač pomoći vjernicima koji ga nisu zapamtili, pa će ga s vjernicima tišim glasom ponavljati.

216. Ne valja se naglo izmjenjivati za ambonom. Treba polako čekati da jedan siđe, da bi drugi uzašao. Još je bolje da se pri zamjeni skupa naklone oltaru. Nije loše da i drugo čitanje čita isti čitač, da se sačuva neka ujednačenost, smirenost, jer smo se «već navikli» na jednu osobu i način čitanja. Tek u drugom planu mora biti netko, koga bismo tim čitanjem nagradili i istaknuli.

222. Možda nije zgodno zatvoriti knjigu evanđelja pa onda govoriti homiliju, jer moglo bi se činiti: Dosta je toga, sad ću ja! – Propovijedati se može ili kod sjedala (što je kod nas rijetkost, najviše zato što sjedalo za svećenika teško nalazi odgovarajuće mjesto u prezbiteriju), ili sa ambona ili sa nekog drugog prikladnog mjesta (IGMR 136). Najmanje je prikladno sa oltara, premda je nekad to nužno zbog skučenog prostora.

223.  Ne smije propovijedati tko nije zaređen. Dokida se svaki protivni običaj, kao što je to prije prema tradiciji bilo u nekim našim sjemeništima (RS 63, 64, 65, 66).

230. Neki se propovjednici doimlju kao da se stalno s nekim svađaju, pravdaju, obračunavaju, a to sve s «nekima tamo», … «oni… oni… »! Jedan je propovjednik cijelu “homiliju” usmjerio protiv vlč. Sudca, protiv č. sestara u susjednoj župi. Drugi je udario na Savku i Tripala. Drugi opet nakon čitanja o lažnim prorocima, da su to «ovi koji su na vlasti». Neki je čitavu propovijed usmjerio protiv «komunista, koji su učinili toliko zla…».

231.  Važno je upozorenje koje glasi: «U homiliji treba nastojati da svjetlo Kristovo obasjava životne događaje. To je potrebno učiniti tako da se ne potamni pravi i istiniti smisao riječi Božjih, npr. baveći se samo političkim ili profanim stvarima…» (RS 67). – Homilija nema za svrhu upoznavanje sa statistikom, sociologijom, psihologiiom, politikom… Ni razglabanje ni kritiziranje. U nju ne idu privatna mišljenja, ni dvojbe, ni filozofiranje nad idejama, pa ni različita teološka mišljenja, – nego nauk Crkve, jednostavan, jasan, poučan, usmjeren na osobni život svakog pojedinca, obitelj i društvo.

236.  Vjernički puk, ako se usudi osporavati naše propovijedi, ukratko osporava ovako: «Ponavlja se»… , ili: «Ništa mu se ne razumije…», ili: «Drži politiku, a nju imamo i na TV» … , ili: «Ne govori po evanđelju»… ili: «Vodi seoske ćakule…». – Iz ovoga se može dakako vidjeti ono što Duh Božji govori preko naših vjernika slušatelja.

240. U govorenju treba izbjegavati vikanje, visoki ton, kričanje (bude nekad baš tako)! To je jako neugodno! A onda posebno mahanje rukama, hodanje oko ambona, oko oltara…! – Isto tako monotonost, pretiho i nejasno izgovaranje, buljenje u zrak ili u jednu točku, ili upadno buljenje u neke ljude po crkvi.

241. Neki propovjednici tako brzo govore kao da su se navili, pa skoro ništa ne možeš uhvatiti… osobito ako je u pitanju i loša akustika. Možda ima tu i krasnih misli, ali uzalud!. Posebno opet ako im je govor odveć učen i često sa veoma duhovitim aluzijama na neke ljude i događaje, za što bi trebalo imati dosta informacija da bi ih se razumjelo što su htjeli reći. – Neki žure kao da će im pobjeći misao…nekako su stalno «nagnuti naprijed». Ali to je ustvari problem svih govornika. Govornik uglavnom misli na ono što će sad reći, dok slušatelji misle o onome što je govornik netom rekao. I tu je neki «nesporazum». O kako nekad poželim reći propovjedniku: «Stani, tako si mi dušu taknuo, mnogo mi hrane daješ i ne mogu sve tako brzo progutati, pusti me da u miru to prožvačem i progutam…» – Trebalo bi zato da govornik zajedno sa slušateljima misli na ono što je netom rekao (konkretno, da čini česte kratke stanke!), a ujedno da se slušateljima tako približi da oni na neki način već osjećaju što će govornik reći ( konkretno, kao da svaku riječ izvlači iz njih samih te im se svaka njegova riječ hvata za dušu).

243. Kako završiti propovijed? A to nije uvijek lako! Nekoji kao da uvijek još imaju nešto reći, pa se ponavljaju, pa traže onu zadnju riječ… (Događa se kao onome koji nije znao zaustaviti motocikl, pa se vrtio naokolo mjesta, dok mu nije nestalo benzina!). – Htjeli bismo završiti s nečim jakim, značajnim. Nekad tu može pomoći misao na vječni život, nekad je to ponavljanje glavne misli, (kao neki zaključak) ili citata iz današnjeg čitanja, nekad poziv na obraćenje, na vjeru koju ćemo evo sad ispovjediti, na posebni sakrament koji ćemo sada u misi primiti, nekad povezivanje s oltarnom žrtvom koju ćemo slaviti. – Budući da se uvijek traži završiti s nečim «velikim», nije baš dobro završiti primjerice ovako: «…za nas osobno, za naše obitelji, za našu župu, za našu biskupiju i cijeli hrvatski narod!». Izlazi kao da je to neki redoslijed, od manjega prema većemu, pa da je narod konačna vrijednost!…Ne samo što su ispremiješani pojmovi, nego smo ipak – u Božjoj Crkvi!

244. I ne spada tu, na kraju propovijedi, što se često događa, prizivati nebesnike za pomoć, pozivati na molitvu ili izricati neku molitvu: «Eto, neka nam Gospodin podari…», «Molimo Gospodina da…», «Gospodine, daj da…» … – jer bi to već bio uvod u Molitvu vjernika, pa i neki zaziv! I zašto to sada, kad bi baš to bilo prikladno malo kasnije?! – Dapače, bilo bi dobro da se u sveopćoj molitvi (molitvi vjernika) uključe misli iz propovijedi. Zato bi sam propovjednik mogao u svojoj pripremi na misu napisati par zaziva i dati ih prije mise predmolitelju. Kako je lijepo kad se vidi povezanost između razmatrane riječi Božje i tih zaziva!

247. Dobro je svaki dan na misi kratko propovijedati makar uz neki priručnik čitati razmišljanje tekstova za svaki dan), pa i moliti Molitvu vjernika. Osobito u vrijeme došašća, korizme, vazmenog vremena, kao i o drugim blagdanima i prigodama kad vjernici u većem broju dolaze u crkvu (IGMR 66).

248. Dobro bi bilo kad bi svećenik nekoliko dana prije nedjelje i blagdana sa nekoliko vjernika razgovarao i razmišljao o čitanjima koja dolaze, pa da mu i vjernici sugeriraju što bi (a mozda i kako bi) trebao propovijedati.- Dobro bi bilo da svećenik nekad zgodno zapita vjernike što misle o služenju mise: kakve oni zapažaju dobre stvari da ih se podrži, a kakve loše da ih se ispravi.

250. Može se ispovjediti vjeru i Apostolskim vjerovanjem. – Na riječi «Utjelovio se» ili «Koji je začet» moraju se svi u crkvi duboko nakloniti (IGMR 275b); a to će se naučiti za 100 godina! – Vjerovanje se nažalost rijetko pjeva, ipak bi bilo dobro barem nekad. – Vjerovanje se sadržajno dijeli na tri, ili četiri, dijela, pa bi u recitiranju kao i u skladanju pjevanja to trebalo osjetiti i napraviti stanku nakon ispovijesti vjere u Boga Oca, nakon ispovijesti u Boga Sina, nakon ispovijesti u Boga Duha Svetoga. Dobro je učiniti i male stanke nakon ispovijesti u Crkvu, oproštenje, uskrsnuće… – Dobro je naučiti vjernike da ga nekad, osobito kad je na misi više različitih naroda, mole ili pjevaju latinski (IGMR 41).

255.  U manjim zajednicama, kapelama, gdje se svi dobro vide i dobro se čuju, može se moliti i sa svojih mjesta, ne dolazeći za ambon.

256. Neki načini moljenja kod nas, čini se, nisu prikladni. Tako je nespretno, kad. se odgovori naroda ne slažu sa zazivima. Primjerice: «Molimo za papu…», a odgovor je: «Dođi Gospodine i nemoj kasniti». – Nekad zazivi nemaju neku toplinu molitve ni snagu vapaja, nego više dolaze do izražaja različiti oblici ljudske mudrosti, teologije, pjesništva, s mnoštvom umetnutih rečenica, glagolskih imenica, s kojima i samom dragom Bogu tumačimo nadugo što je nama potrebno i što bi on trebao napraviti…, kao: «u svijetu je tako… , a mi smo ovako…, pa ti nam daj ovo…kako bismo mi ono… ». – Ali, ako baš želimo malo duže izraziti naše potrebe, onda ćemo uzeti onaj drugi način, kao: «Mi smo potrebni…, događa nam se…, da bi nam Gospodin…, molimo Gospodina». – Ali je uvijek dobro imati na pameti uputu: «Molitvene nakane neka budu trijezne, sastavljene s razboritom slobodom i vrlo kratke te neka izražavaju prošnju cijele zajednice» (IGMR 71).

258.  Svi naši zazivi obično počinju sa: daj, neka, učini, nauči nas, pomozi, pogledaj, blagoslovi, prosvijetli … i svaki taj vapaj ne odgovara svakoj molitvi, kao primjerice: «Ne daj da uništavamo prirodu!»… «Za siromašne, neka nađu kruha!…».

260. U sveopćoj molitvi se skoro redovito čuje zaziv «za biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, da navješćuju…» što ekleziološki ne odgovara, jer svi vjernici navješćuju na svoj način, ali postoji razlika između navješćivanja biskupa, prezbitera i đakona od onog redovnika i redovnica i članova različitih crkvenih instituta, a opet posebno od vjernika laika. – Isto tako kao redovito čuje se na kraju molitva za pokojne, ali ona tu zapravo ne stoji. Za njih se moli u euharistijskoj molitvi. – Ipak je dobro naviknuti vjernike, da se na svagdašnjoj misi, koja nije «misa za pokojne» (nego je misa od dana ili neka druga), ali je naručena za nekog pokojnika, a oni žele čuti njegovo ime, ovdje sada moli za tog pokojnika. Nikako u euharistijskoj molitvi!

261. Neki vole onaj zaziv «Molimo te» glasom veoma spustiti. Čini se da nije to baš potrebno, a ni prikladno. Čak bi bilo bolje glas malo pojačati, jer baš se tu nalazi punina prošnje.


EUHARISTIJSKA LITURGIJA – PRINOS DAROVA

263. Bilo bi dobro nekad upozoriti vjernike, da se sada skupljaju darovi za potrebe crkve i siromaha ( IGMR 73 i 140, RS 70) i protumačiti koji je smisao tih darova u misi.

264. Prijelaz na oltar mora označiti zatvaranje knjige čitanja, sjedanje uz običajni slab šum, početak sakupljanja milostinje, otvaranje novčanika, priprema darova. Neki mali časoviti «nered»! Svakako jedna stanka, prijelaz. Bilo bi dobro nakon par časaka, ne baš odmah, lagano započeti s par akordi glazbe, koja izražava tu «novost», pa tek onda početi sa prinosnom pjesmom, možda baš onda kad svećenik počne prinositi darove.

266. Događa se, da baš za vrijeme prinosa darova zborovi znaju pokvariti pravo raspoloženje s nekim jakim pjevanjem. – Osim toga, kako je to relativno kratko vrijeme, zborovi obično produže s pjevanjem, pa svećenik mora čekati! Ne smije se, naime, zaboraviti: prinosna pjesma spada u one pjesme koji samo prate obred, a ne sačinjavaju ga! – Ne odgovara ovdje pjevati neku pjesmu u čast Majke Božje ili kojeg sveca. Ne idu ni pjesme kao što su: «Za te žrtvujemo, lijepa naša Hrvatska», pa ni «Spasitelju dobri Isukrste» i sl. – Istina, najmanje ima prikladnih pjesama skladanih za ovaj čas! Svakako, ove bi pjesme morale biti kratke! – Zašto ne i u tišini slušati kako svećenik blagoslivlja Boga za darove kruha i vina? – Premda je pravilo da se ne svira dok svećenik nešto moli, možda bi se ovdje to moglo učiniti, jer ove blagoslovne molitve nisu obvezatne da ih se govori naglas, a lagano sviranje može zgodno stvoriti duševno raspoloženje za ono što dolazi, kao jedno zatišje pred veliku pjesmu Predslovlja! – Bilo da se pjeva ili svira, možda bi bilo dobro završiti čim je završen prinos kruha i vina, tako da se kađenje i pranje ruku obavi u potpunoj tišini, ili uz najlaganiju pratnju orgulja.

269. Nešto se posebno događa, kad se želi u posebnim prigodama donijeti na oltar kao dar: križ, Bibliju, svijeću, cvijeće, pogaču, demižon vina, vodu…! Pa zar križ i svijeće ne donosimo na oltar na početku mise? Pa zar nije Biblija već na ambonu? Zar ne nosimo na oltar kruh i vino i vodu za posvećenje? – Posebno je zanimljivo kad se za darove nosi zemlja, voće i povrće, meso i riba, sol, ručni radovi, umjetničke slike. To postaje još zanimljivije, kad se uz svaki dar govori tko ga nosi, odakle dolazi, i kad ga promatramo kakvu nošnju ima na sebi… Događa se k tome da se ti darovi prate s molitvama koje sliče na Sveopću molitvu pa je obično i zamjenjuju, a što nije baš u skladu sa misnim pravilima! Ali ostaje pitanje: što ti darovi točno znače u euharistijskoj žrtvi? I kome su ti darovi namijenjeni? Obično se ne daju siromasima i ne upotrebljavaju za potrebe crkve. Što ću primjerice sa zemljom, komu ću dati vodu, tko će pojesti pogaču, kome će pripasti umjetnička slika?… Svi plodovi zemlje i rada ruku čovječjih predstavljeni su u kruhu i vinu! Sa ovako umnoženim darovima ustvari samo «tumačimo» osnovne darove i stvaramo neki osjetni, efektni dodatak. On može biti veoma zanimljiv, ali isto tako to može značiti da nismo dobro uočili i dali važnost kruhu i vinu, pa i samom novcu kao općem znaku vrijednosti ljudskog rada. Tako se zapravo događa, da se ovim mnoštvom darova čak obezvrijede darovi kruha i vina (budu i neprimjećeni, jer se donose na kraju procesije, kao neki manje zanimljiv dodatak).. – Dobro je u tom smislu čuti ovo: «Darovi koje vjernici u svetoj misi običavaju prinijeti za euharistijsku liturgiju nisu nužno ograničeni na kruh i vino za euharistijsko slavlje, nego se također mogu uključiti i drugi darovi, koje vjernici pružaju u vidu novca i drugih stvari korisnih za djela ljubavi prema siromašnima. Izvanjski darovi moraju uvijek biti izaz onih istinskih darova: raskajano srce, ljubav prema Bogu i bližnjemu… lpak, kako bi se sačuvalo dostojanstvo svete liturgije, pristoji se da izvanjski darovi budu pruženi na odgovarajući način. Radi znakovitosti neka se ti darovi, osim novca te katkad prigodnih malih darova, radije donose izvan misnog slavlja» (RS 70). – Jednostavno dakle treba zaključiti: svi darovi moraju biti usmjereni na euharistiju, na potrebe crkve i siromaha a drugi «izvanjski darovi» mogli bi se u ovakvim svečaanim prigodama donijeti primjerice prije ili neposredno poslije mlse! – (A ako je neki kućedomaćin htio počastiti biskupa i donio pršut ili demižon vina ili koja domaćica kolače onda ne ide na oltar nego u župsku kuću!)

270. Ali redovito biva da su na stoliću prije mise pripremljeni misni darovi i neki drugi potrebni predmeti. Nepotrebno je i liturgijski neprimjereno, da, darovi kruha i vina i kalež stoji od početka mise na strani oltara!…  stolić i oko oltara ima cijela četa ministranata (Sancta simplicitas!).

271. Zapravo bi nam trebala dva stolića. Jedan na kojem su misni darovi kruha, vina i vode, a koji bi se trebao nalaziti negdje bliže vjernicima, čak u crkvenoj lađi. I drugi stolić na kojem su druge potrebne stvari za misu: kalež, tjelesnik (korporal), pala, rupčići, plitica za pričest vjernika, posuda za pranje ruku, posudica za tamjan, knjižice, zvonce, možda mjesto za sakupljeni novac… Taj bi stolić trebao biti u samom prezbiteriju, obično s desne strane oltara. -Tako bi bilo dobro u ovom času izvršiti ono što papa Ivan Pavao II. preporuča: «Vrlo je važno da se to prvo značenje Euharistije, u stogom smislu, očituje i osjećajima i činima sudionika. Za to je potrebna darovna procesija koju je uspostavila najnovija liturgijska obnova, a po drevnoj predaji prati je psalam ili himan. Potrebno je određeno vrijeme da svi mi sebi posvijestimo ovaj čin što ga slavitelj izražava svojim riječima» (Coenae Dominicae, 9).

279. Svećenik prinoseći darove, samo ih malo iznad oltara podiže (IGMR 141). Ako diže odveć visoko, moglo bi se tome činu dati smisao koji nema. Neki slabo liturgijski odgojeni vjernici dižu se tada na noge, pogotovo ako vide kako svećenik darove nekako svečano i visoko podiže.

286.  Na poziv «Molite braćo i sestre, da moja i vaša žrtva… svećenik širi i odmah sklapa ruke. Te su riječi (baš ovako formulirane), kako kaže papa Ivan Pavao II., obvezatne jer otkrivaju narav cijele euharistijske liturgije (Coenae Dominicae, 9). – Na poziv svi odmah ustaju. Staro pravilo, da se sjedi sve do svršetka molitve nad prinosima, ukinuto je! – Svećenik bi trebao pažljivo slušati odgovor naroda, a ne tada gledati u knjigu ili nešto drugo raditi. To zahtjeva jedno od osnovnih pravila pristojnosti! – Dogodi se da pjevači, poslije nekog jakog pjevanja, ne odgovore na ovaj poziv (kao ono… «to nije naše»). Pa se zato i puk u ovom času veoma slabo čuje, jer je ostao zaglušen jakim pjevanjem. Svi (i suslavitelji!) trebaju glasno odgovoriti «Primio Gospodin…»!

288. Kad kad nema suslavitelja, nije dobro da svećenik odmah, a nekad i istim glasom, poslije vjerničkog «Amen», nastavi sa «Gospodin s vama» (Uostalom, jedno je molitva a drugo je poklik!) Mora se po svemu osjetiti da dolazi jedan sasvim novi čin, euharistijska molitva, središnji dio mise.

289. Nikad se služitelji (ministranti), pogotovo sada, ne smiju naći uz svećenika na oltaru! Oni nisu suslavitelji. To je jedan od težih liturgijskih prekršaja! Poznato je: u liturgiji nisu važne samo riječi, nego i čini!


EUHARISTIJSKA LITURGIJA – EUHARISTIJSKA MOLITVA

292. Kad se predslovlje onako lijepo koraino otpjeva, onda bi bilo najbolje tako i «Svet» otpjevati. «Svet» je najprirodniji nastavak predslovija. Taj «Svet» moraju pjevati svi u crkvi! (IGMR 79b,147, 217. RM 31, CE 40, 154). A redovito se događa da zbor i ovdje nekom polifonijom, osobito ako je prejaka i preduga, razvodni predslovije i pokvari raspoloženje liturgijske zajednice u najsvečanijem času! Ima se osjećaj, da je usred euharistijske molitve iznenada pala glazbena bomba, koja je ne samo sve prestrašila i svima usta zatvorila, nego je euharistijsku molitvu posve na neki drugi kolosijek skrenula! Kad se došlo do vrhunca slavlja, kad se prizivlju nebo i zemlja (i svi u crkvi!), da ujedine glasove, onda dođe zbor koji ukrade svima u crkvi najljepši osjećaj i najveću dužnost da pjevaju ovu pjesmu triput svetom Bogu, u svetom iščekivanju «Onoga koji dolazi»! A pogotovo kad dođe dođe onaj dugi preludij sa dugim pjevanjem…! Zar se ne bi moglo naći i polifonijskih skladbi koje se glazbeno nastavljaju na koral i koje bi mogao pjevati i narod, barem u nekom dijelu ove pjesme? – Dakako, da je izvan svake rasprave sad umjesto «Svet» pjevati neku pučku pjesmu (“Veselje ti navješćujem”) ili neku šansonu (“Svi slavimo”). Svet je dio euharistijske molitve, za koju je rečeno, da joj se ne smije ništa dodavati ni oduzimati, ni mijenjati! – “Euharistijsku molitvu izgovara samo svećenik, narod se priključuje šutnjom i dijelovima koji su za njega predviđeni, a to su: odgovori u uvodnom dijalogu predslovlja, “Svet”, poklik nakon posvećenja i poklik “Amen” nakon završene doksologije” (IGMR 147, RS 54). – Još jednom: “Svet” imaju pjevati ili govoriti svi, baš svi u crkvi! Ovdje treba napraviti odlučan rez!

294. Kako se gotovo uvijek uzimije druga euharistijska molitva, pa odmah dolazi posvećenje, narod je naučio odmah kleknuti, pa zapravo klekne čim završi «Svet». Pravilno bi bilo kleknuti na epiklezu pri polaganju ruku nad darove. Ali kako «je pohvalno zadržati običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molltve» (IGMR 43), to se klečanje može pripustiti slobodnoj volji. (Premda je to, budimo. iskreni, i još dosta toga kroz misu, veoma nezgodno što nije ujednačeno! Jedni ovako, drugi onako… Kako to sa strane doživljavaju oni koji se približavaju ovom otajstvu?! (Odgovaramo obično kako to nije bitno. Ali ako je to tako prema unutra, nije prema vani.)

299. Na epiklezu svi suslavitelji pružaju ruke prema darovima, dlanovima prema dolje. Treba ih baš pružiti, a ne da negdje iz trbuha izlaze dvije šake (treba lakte potpuno ispružiti!).

300. Služitelj (ministrant) obično na epiklezu daje zvoncem znak. Svi u crkvi kleknu osim svećenika (i đakon klekne!). – Negdje se uvriježio običaj da vjernici ni sad ne kleknu. Čak neki svećenici uče narod kako se pred Bogom dostojanstveno stoji na nogama, kako je to znak uskrsnuća, kako nismo robovi nego djeca!? – Ali je pravilo da kleknu svi, osim onih koji to ne mogu zbog bolesti i nemoć, zbog tijesnog prostora ili jer je pod nečist ili zbog drugih opravdanih razloga (IGMR 43). – Dobro je o klečanju pročitati: Ratzinger. nav. djelo. str. 96. i 97. i 122. i 123.

302.  Bilo bi dobro da svećenici znaju napamet riječi posvećenja (!) pa da barem sada ne gledaju u misal (u knjižicu), nego u prilike kruha i vina! – Inače bi bilo dobro, da svećenik zna napamet veći dio mise i da se ne osjeća stalno vezan uz misal. Može slobodno gledati ispred sebe, u nebo, u narod, u svete prilike…čuvajući se ipak fiksiranja i ukočenosti.

305. Svete se Prilike zapravo pokazuju vjernicima, a ne uzdižu u nebo. Zato više odgovara pružiti ruke naprijed i podići toliko koliko svi mogu vidjeti. Taj čin ovdje i ne bi bio «podizanje» nego «pokazivanje». – Uvijek se podiže s obje ruke (jednom rukom dolje djelujem kao da nisam sav tu!). – Podižući hostiju ne valja je odveć prstima sakriti, a kalež ne valja hvatati za čašku (pa da se vidi šaka mjesto čaška!)

306. Svi suslavitelji i službenici i svi vjernici, dok se pokazuju svete Prilike, gledaju u njih. – Svećenik može okretanjem desno i lijevo pokazati svete Prilike, osobito ako su vjernici razmješteni oko oltara. – Kadioničar može s tri zamaha pokaditi svaku svetu Priliku.

307. Dok se glavni slavitelj pokleknuvši klanja (genuflexus adorat, što znači da se zadrži par trenutaka!), svi koji nisu kleknuli (suslavitelji i oni vjernici koji nikako ne mogu kleknuti), sad se duboko naklone, pa i oni malo produže…!

312. Bilo kakva dodavanja, oduzimanja ili mijenjanja u liturgiji, posebno u euharistijskoj molitvi, strogo su zabranjena! (SC 22 i IGMR 24) – Zaštitnik biskupije, župe ili neke zajednice može se spomenuti samo u trećoj euharistijskoj molitvi (ne u drugoj!). A može se, na dane posebnih svetkovina i svetaca, koji su nabrojeni u prvoj euhanstljskoj molitvi, uzeti tu euharistijsku molitvu!

313. U pravilu svaka je nedjelina i blagdanska misa, misa za puk. To ne znači da ju se svaku mora tako i namijeniti. Ali je nezgodno, osobito nedjeljom i blagdanom, kad, se u euharistijskoj molitvi čuju posebne nakane za, pojedine pokojnike! Uostalom ima dovoljno dana preko tjedna, da se mogu mise namijeniti za pokojnike. Uvijek se nedjeljom i blagdanom može naći koja misa koja je «po nakani». (Pa nisu valjda sve za pokojne!). Istina, postoji u nekim selima običaj da se prve nedjelje poslije smrti prva mlsa namijeni za tog pokojnika. To može biti znak solldarnosti u zajednicama gdje se vjernici međusobno poznaju, ali moramo priznati da nije liturgijski prikladno.

315. Ne smiju vjernici govoriti riječi Po Kristu i s Kristom. To govori ili pjeva glavni slavitelj, ili ako se smatra prikladnim, svi suslavitelji (IGMR 236), ali opet tako da se jače čuje glavni slavitelj, (ako zna pjevati!). Kod nas se «smatra prikladnim» da doksologiju pjevaju svi suslavitelji, pa bi bilo veoma nespretno da se to činiti nekad ovako a nekad onako! – Neki suslavitelji, koji su jedva šaptali euharistijsku molitvu, sad otvore sve registre, pa dobro nadglasavaju i glavnog slavitelja! – Glavni slavltelj podiže pliticu, a đakon kalež. Ako nema đakona, onda to čini lijevi suslavitelj. Ostali se ciboriji i kaleži, ako ih ima, ne podižu! Podizanje treba da je dosta visoko, možda u razini očiju, svakako više od onog u posvećenju. (Postoji neka razlika: kod prinosa se darovi podižu samo malo iznad oltara, prigodom posvećenja se podižu nešto više ali ipak samo toliko da ih vjernici mogu vidjeti, a u doksologiji što više, pa bi se s pravom moglo ovo zvati «podizanje».) Ljepše je da su prigodom podizanja prilike blizu jedna drugoj, pa bi se onaj koji podiže kalež, trebao okrenuti malo prema sredini oltara. – Ne valja pjevati i govoriti: svemogôćemu, nego svemógućemu. Koral treba točno pjevati (svaki slog držati vremenski jednako, ne negdje zabrzati a negdje rastegnuti, i s potrebnim naglascima tamo gdje su i u govoru. – Svećenik u doksologiji ne spušta pliticu i kalež dok narod ne završi «Amen», kolikogod to pjevanje «Amena» trajalo! To traži i smisao same doksologije u kojoj narod sudjeluje! Pa i neka pristojnost traži, da se pričeka dok narod odgovori (nakon što je dugo šutio i slušao) i potvrdi svoju vjeru u to što je svećenik govorio i činio (“Inaestimabile Donum” 4). – (Možda bi se moglo taj “Amen” u svečanim misama i više puta ponoviti.)


EUHARISTIJSKA LITURGIJA – OBRED PRIČESTI

317. Ne treba sada naglo prelaziti na obred Pričesti. Neka se osjeti da je zapravo glavni «čin misi» (kako smo ga u staroslavenskom nazivali), ili euharistijska molitva, završio i da počinje jedan drugi obred. – Uostalom, sve se u ovom prijelazu ima napraviti s pažnjom i polako: pričekati dok vjernici otpjevaju «Amen», a onda tek spustiti pliticu i kalež, možda pokriti kalež, naći u misal u obred Pričesti, sklopiti ruke… Svakako je neukusno na odgovor «Amen» odmah dodati «Spasonosnim zapovijedima», i to istim glasom! Uostalom, ono je bio poklik, a ovo je sada poticaj, i to se mora osjetiti! (IGMR br.38.)

319. Svećenik od uvoda u Očenaš nikako ne smije praviti neki nagovor… (možda se čak sjetio da je nešto zaboravio u propovijedi!).

322. Svećenik govori: “Pružite mir jedni drugima” (IGMR 154). To u koncelebracijama pripada đakonu ili, ako njega nema, jednom od suslavitelja, obično onom s lijeve strane. – Ne kaže se: “Pružite znak mira…”, pogotovo ne: “Pružite ruku u znak mira…” Ne pruža se ni znak ni ruka, nego se pruža mir! (“Offerte vobis pacem”!) – Smisao ovoga poziva nije poticaj na izmirenje (to je više na početku mise), nego na očitovanje, da mir koji nosiš u sebi, u ovom času prije pričesti, daješ drugima, izražavajući tako crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav (IGMR 82, RS 71). – Ne valja davati mir jedan drugom prije nego se rekne: “Pružite mir”. “Mir” se daje samo onima koji su blizu, susjedima, desno i lijevo (IGMR 82, RS 72). I ne hoda se okolo i ne pravi se od tog čina senzacija, ne smije to biti prigoda za razgovor i rastrešenost, najmanje buku. Prema uputama naše BK taj se mir očituje rukovanjem. – Ne pjeva se neka pjesma “Mir”, ona uopće nije predviđena obredom, pogotovo kad bi ona trebala zamijeniti “Jaganjče Božji”. – Dajući mir može se reći: “Mir tebi” ili “Mir Gospodnji bio vazda s tobom”, a ne: vama ili s vama, jer u liturgiji se jednoj osobi ne govori “vi”, svi su na “ti”! Onaj drugi može odgovoriti: “Amen” ili “I s duhom tvojim” (IGMR 154).

323. Glavni slavitelj ne daje ruku, nego daje «poljubac mira» zagraljem. I to samo dvojici suslavitelja koji su mu s desna i s lijeva I. prvom đakonu (CE 99 i 103). Dakle, glavni slavltelj ne ide okolo da bi svima dao poljubac mira. Slično vrijedi ii za druge svećenike, koji mir daju samo desnom i lijevom susjedu. Moramo, naime, ruke čuvati čiste za pričest. (nekad smo držali spojene palce i kažiprste sve do  ablucije!): – Kad misu slavi samo jedan svećenik, može mir dati nekim službenicima, ali neka ne izlazi iz prezbitenja (IGMR 154), osim “iz opravdanih razloga”.

324. Dok se pjeva ili govori Jaganjče, lome se hostije. Ova se pjesma ne smije zamijeniti ni s jednom drugom pjesmom (IGMR 366). – Hostije treba lomiti pažljivo radi čestica. Najbolje je nad pliticom, i to prema dolje, osobito kad je burno vrijeme (hostija je suha, pa ako je još malo starija, pršte iz nje čestice). Jedan dio velike hostije stavlja se u kalež prema propisu, a još koji dio velike hostije ostavlja se za pričest nekolicine vjernika. I hostije za suslavitelje lome se sada, (a ne za vrijeme prinosa darova, ili čak prije mise!). Ne valja žuriti, jer to je vaš posebni obred.- Pjevanje «Jaganjče» može se produžiti prema potrebi, dok prati lomljenje. Ali je nezgodno, kad nema mnogo lomljenja ni mnogo suslavitelja, da se to pjevanje odveć oduži, tako da svećenik mora dugo čekati. Skladatelji bi trebali imati na pameti da to pjevanje samo prati obred lomljenja i dati jednostavnije napjeve – Prste, ako je potrebno, treba lagano obrisati nad ciborijem, ne nad kaležom. A može se poslužiti i rupcem tako, da se čestice s prstiju pažljivo smetu (ne obrišu!) pomoću rupca (kaležnjaka) – Nije prikladno čistiti pliticu nad kaležom prije ispijanja kaleža. To se čini poslije završetka pričešćivanja.

325. Poslije «Jaganjče», makar su se hostije sve pripremile i makar se čekalo kraj pjevanja, biva šutnja i kratka osobna priprava za pričest, i svećenika i naroda (IGMR 84). To kao da se potpuno zanemarilo!

329. Suslavitelji se moraju na misi uvijek pričestiti pod obje prilike (RS. 98 i 105). U Dubrovniku i u Banja Luci za Papina pohoda, nažalost, to se nije dogodilo! Moglo se organizirati pričest umakanjem! – Prije pričesti ne čini se znak križa sa hostijom niti sa kaležom. – Nije pristojno piti iz kaleža a još žvakati hostiju. – Redovito je bolje piti u dva gutljaja, jer je to prikladnije da ne dođe do kašlja, i jer je to onda pijenje a ne kušanje, i jer to djeluje smirenije i pristojnije. U koncelebraciji je to teže postići. – Kod pričesti s Krvlju treba u koncelebraciji da svatko uzme rupčić i poslije ispijanja obriše kalež. Isto tako kod pričesti umakanjem treba ga imati pod ustima (IGMR 249).

330. Liturgijski je ružno da se suslavitelji «na oltaru podijele», pa se neki pričešćuju tu, a neki na nekom drugom, pokrajnom, oltaru! Isto tako, da se neke vjernike pričešćuje ovdje pred oltarom, a neke na pobočnom! Veoma je liturgijski (ne dogmatski) «nespretno», kad se na misi posvećuje samo velika hostija, a vjernike se pričešćuje s hostijama posvećenim na nekoj prijašnjoj misi. To je čudno pa i nepristojno, prema običnim pravilima pristojnosti..! Kako bi bilo da nas je netko pozvao na svečani ručak, na kojem je on sve što je iznio na stol sam pojeo i popio, a onda nama kaže: Ah, imam ja i za vas, malo pričekajte…, pa pođe i donese iz ormara ili hladnjaka nešto staroga kruha i hrane?!… – Negdje smo mogli vidjeti kako se svećenik pričešćuje na oltaru na kojem je slavio misu, a onda ide k oltaru pohrane i tamo pričešćuje vjernike…!

331. Ako se ništa ne pjeva, onda sada, prije nego pođe pričešćivati vjernike, svećenik reče antifonu za pričest. Može je reći i netko od vjernika, još bolje svi. Ali ne odgovara da to učini na kraju pričesti, prije popričesne, jer smisao te antifone jest baš poziv na pričest («Evo zaručnika, iziđite mu u susret», ili: «Prinesi ruku svoju i stavi u bok moj…»). Pa zato se i zove pričesna, a ne popričesna antifona (koju samo obično zamjenjujemo s nekom drugom pričesnom pjesmom!). – Skoro se nikad u našim crkvama ne pjeva zadana pričesna antifona, koja najbolje izražava smisao ovog časa, a nekad je kao glavna misao cijele svete službe, pogotovo kad ponavlja neki citat iz evanđelja! – Ali i svaka bi druga pričesna pjesma trebala stvoriti osobito ozračje susreta u miru i sabranosti, u skrušenosti i pobožnosti. Događa se nekad da izabrano pjevanje rastresa neadekvatnim sadržajem («Nebesa silna pjevaju…»), velikom bukom, a posebno djeluje nezgodno nizanje pjesme za pjesmom bez naročitog redoslijeda. (Nekad smo mogli čuti po 4 ili 5 pjesama za vrijeme pričesti…, kao da nam ne daju predahnuti!). U pravilu je najbolje pjevati samo jednu pjesmu! Makar uz ponavljanje i veće pauze sa sviranjem. To djeluje pobožnije i mirnije.

333.  Daleko od ovakvih «poziva» na pričest: «Ima li tko za pričest?» lli kad je misa izvan crkve: «Ako ima tko za pričest, neka ide u crkvu!» lli: «Tko je za pričest neka ostane poslije mise» lli: «Neka pristupi tko nema teškog grijeha» – Osobito treba s pažnjom i odmjereno i jasno nešto reći prije pričešćivanja na velikim otvorenim slavljima. Skoro da bi trebalo za sve takve slučajeve imati napisanu točno određenu uputu. Svakako je nespretno reći: «Na pričest mogu doći oni koji su čista srca i koji su u miru s Bogom i s bližnjima», jer je to veoma neodređeno (a može se naći i netko druge vjere, koji je «čista srca»). Uostalom, tko će se sad očitovati kao onaj koji «nije čista srca i koji nije u miru…»? Treba priznati da, koliko je god ta napomena potrebita, toliko ju je teško izraziti. Premda bi trebalo uzeti izričaj katoličkog katekizma (KKC 1415), da se ne smije na pričest u smrtnom grijehu, nezgodno je  “proglasiti” sve one koji ne idu na pričest da su veliki grjesnici… Možda bi se ipak moglo reći da se ne pričešćuju oni koji nisu primili prvu pričest, koji nisu katolici (RS 84)” koji žive, u braku a nisu crkveno vjenčani, koji se dugo nisu ispovjedili… Ili se zbog nekih grijeha ne osjećaju spremni za taj uzvišeni sakrament… Svakako bi ovaj poticaj morao ići i za tim da pristupe oni koji se ustručavaju, premda imaju potrebne uvjete, kao i da ne pristupe oni koji ih nemaju. Što se tiče ovog drugog znamo kako to biva po mnogim zapadnim zemljama, pa je zato i napomena u RS br. 83 da se ne pristupa «gregatim» (grex=stado), hrpimice! – Najvažnije je upozoriti na sabranost i pobožnost. A može se i dodati i koja kratka uputa o načinu kako treba pnstupiti i kako se pričestiti, ali da to ne bude nekako sirovo: «Bez guranja, u dva reda, pričešćivat će se tu i tamo…, na koru i vani, da što brže ide…»!

336. Nitko ne smije sjediti za vrijeme pričesti. Već je skoro običaj, da oni koji se ne pričešćuju, čim završi «Evo Jaganjca», odmah sjednu, a oni koji se pričeste sjednu kad dođu na svoje mjesto. Uostalom to su vidjeli od biskupa i svećenika! Ako ikad, sada baš treba pokazati solidarnost (communio) ii svi biti u istom stavu za sve vrijeme pričesti. Uostalom staro je pravilo da se coram Sanctissimo ne sjedi. Teško je to ispravljati ali se mora! – Pravilo kaže: “Neka vjernici stoje… od poziva Molite braćo do završetka mise…Neka sjede… ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti” (IGMR 43). Neki su valjda shvatili ono “poslije pričesti” individualno (“Ja sam se pričestio, a volim i šutjeti, a ne pjevati, pa mogu sjesti”). – “Sedem petere” (IGMR 211) i “Ad suam sedem redire” (IGMR 246) ne znači poći sjesti, nego samo poći k sjedalu ili vratiti se k svome sjedalu!

337. Nikako ne smiju pričešćivati laici, dok ima u blizini bilo koji biskup, svećenik ili đakon, koji su redoviiti  služitelji svete pričesti (RS 154, 158, 160) Čak svećenici koji su tu negdje u crkvi ili su do sada ispovijedali, ako je potrebno, moraju doći pričešćivati, jer oni uvijek imaju prednost pred bilo kojim drugim službenikom. Pričest može trajati i 10, a kad je veći skup i 15 minuta, to nije razlog za traženje laika. Po prilici svaki pričestitelj može pričestiti od 100 do 150 vjernika. – Osim biskupa, svećenika i đakona može u posebnim okolnostima (kad njih nema dovoljan broj, kad je sam svećenik na oltaru a spriječen je zbog slabosti, kad je broj vjernika koji pristupaju toliki, da bi se misno slavlje odveć oduljilo, ili kad postoji neki drugi opravdan razlog npr. misa je na otvorenom a prijeti nevrijeme) pričešćivati «izvanredni» (ne «posebni»!) služitelj svete pričesti» (RS 156), i to u prvom redu: a) zakonito postavljeni akolit; ako njega nema, onda b) laik određen od biskupa i postavljen na određeno vrijeme i za određene prilike; ili, kad ni njega nema, onda i u posebnim hitnim slučajevima c) ad hoc postavljeni laik, (RS 155 i 158). -Kad ovi izvanredni služitelji imaju pričešćivati vjernike, onda posudu s prilikama presvete euharistije primaju uvijek iz ruku svećenika slavitelja (IGMR 162). – Ali uvijek treba ponovno naglasiti, da ni ti «izvanredni služitelji» ne smiju pričešćivati, ako ima dovoljan broj onih koji su za ovu službu određeni (RS 88). – Posebno je nezakonito, da npr. svećenik sjedi a laik pričešćuje (RS 157), ili još gore, da se sami vjernici «poslužuju» (RS 157), ili da, u pričesti pod obje prilike, svećenik pruži hostiju a sami je pričesnici umaču u kalež (RS 104).

338. Svećenici koji nisu bili u koncelebraciji ne smiju pričešćivati sa samom štolom nad talarom ili habitom. Moraju imati roketu (ili albu) i štolu!

342. Na nekim je mjestima ružan običaj da se na sprovodnim misama nitko ne pričešćuje. To se više događa na selima, nego u gradovima. (Ima župa gdje se stvorio «običaj da se na sprovodnim misama nitko ne pričešćuje», čak i župnici tako tumače «običaj»!) Ali kad mnogi na sprovodne mise dolaze iz grada na selo, nađe se među njima onih koji se i svaki dan pričešćuju i koji bi se i na toj sprovodnoj misi pričestili. Zato treba imati u vidu i na početku mise možda na to upozoriti, a onda omogućiti prilaz oltaru, koji je u takvim okolnostima jako nezgodan (jer je možda crkva mala a po sredini je lijes, pa se ljudi ne usuđuju gurati). A nikad nije lijepo, pa ni prigodom sprovoda, da svećenik ide pričešćivati na dno crkve, jer to dođe kao da obavlja nešto što ne spada na misu i nije za svakoga i «nema veze sa žalošću» za pokojnikom.

343. Slično je i sa vjenčanjima, koja su uglavnom u subotu navečer, a ne nedjeljom. (Jedini sakrament uporno izvan dana Gospodnjega!) Tu je u pitanju ne samo misa nego i pričest.

344. Svaka crkva bi morala imati pričesnu klupu. Mozda pokrivenu bjelinom za vrijeme pričesti. Prijašnje smo «pregrade», pričesne klupe, balaustre poslije Drugog vatikanskog koncila mahom skinuli (Usp. kard. Ratzlnger «Bogs nama», str 105,106). Nikad nije bila ni jedna crkvena odredba, pa ni preporuka, da se to učini!… Sada nemamo mjesta za pričešćivanje! – Zanimljivo, crkva ima u svom krilu mjesto za svaki sakrament i svaku svoju posebnu aktivnost. Evo oltar za svetu Žrtvu i za pričest svećenstva, svetohranište za čuvanje Svetotajstva, ambon za Božju riječ, sjedala za svećenstvo i služitelje, klupe za vjernike, kor za pjevanje, stolić za darove, krstionicu za krštavanje, nekad je bio poseban prostor za krizmu, ispovjedaonlcu za sakrament pomirenja, lijepo prekriveno klecalo i sjedala za sakrament vjenčanja, postaje Križnog puta za tu pobožnost, zvonik za zvona, i sakristiju za potrebite stvari i … samo nema nikakvog mjesta za pričest vjernika! – Možeš pričešćivati gdje god hoćeš: pred oltarom, po crkvi, na koru, vani…!? – Zar to nije barem čudno?! – A kako pričestiti one koji se žele pričestiti klečeći?! (Uputa o štovanju euharistijskog otajstva 34, IGMR 160, RS 90). Nužno će zato biti opet staviti pričesnu klupu, I to pred oltarom, tamo gdje joj je mjesto!

345.  U pričešćivanju se treba čuvati svake brzine, koja može pokvariti onaj duboki osjećaj vjernika da su konačno došli do svog cilja. Brzina u pričešćivanju može samo biti znak da je pričest manje važna od drugih dijelova mise. (Ako se za propovijed dade petnaestak minuta može se i za pričešćivanjel Ako pjevanje jedne «Slave» traje 8-10 minuta, može i pričešćivanje malo više od toga. – (A kako bi bilo oglasavatl ovako: «Bit će sv. misa i dijelit će se pričest»!?).

346. Čas pričesti je posebno osjetljiv, jer postoji za rastresenost više objektivnih razloga i dobro je biti njih svjestan: – a/ kraj je, mise pa su ljudi pomalo i umorni… , b/počelo je hodanje po crkvi, a to je nekima prigoda za rastresenost čak i za odlazak…, c/ mnogi se ne pričešćuju, pa jedni prolaze mimo drugih…, d/ neki se u crkvi možda tek sada i vide pa se pozdravljaju… – Sve je to još više osjetljivo, kad su veliki skupovi il kad je misa na otvorenom.

347. Trebalo bi redovito pričešćivati ispred prezbiterija, kamo vjernici dolaze u procesiji (IGMR 160). Svakako uvijek na doličnom mjestu koje je svima vidljivo, možda malo povišeno. Pričešćivati na pjevačkom koru čini se višestruko nezgodno: nezgodno je i onome koji pričešćuje, jer se mora gurati do kora i po koru i tražiti tko će se pričestiti, a i pjevačima koji moraju pjevati i izlaziti iz svog obično tijesnog prostora. A i čudno je da pjevači “ne silaze” pred oltar da bi Onoga kome toliko pjevaju primili. Pričešćivanje na koru pjevački zbor liturgijski izdvaja i nepotrebno preferira. – Pričešćivati niz crkvu ili čak izvan crkve nije prikladno: a/ jer tada vjernici ne dolaze “k stolu Gospodnjem”, b/ u procesiji ne pristupaju, c/ često se u takvim okolnostima netko gura između redova da se što prije pričesti (ili pruža ruku iz daleka, između glava onih u prvom redu!), d/tada je veoma nezgodno kleknuti onome koji tako želi primiti pričest, e/ veća je opasnost da se pričesti netko tko se “tu negdje našao”! f/ inače je veća opasnost profanacije.

348. Način pristupa pričesti nije ujednačen. Nažalost, ni jedan obred u Crkvi nije doživio toliko «razlamanja» i nema toliko inačica! Koliko je god prije bio točno određen u svim detaljima i okružen velikom tajanstvenošću i strahopoštovanjem (post, bijela pričesna klupa, velovi, klečanje, plitica, duga svećenikova formula…), toliko je danas nekako «oslobođen» u različitim oblicima i mogućnostima izbora. Premda slobodu odabira načina pričešćivanja moramo poštivati, ne smijemo dopustiti da ona bude prigoda za nered, pa da uzimamo sebi slobodu i ondje gdje je Crkva ne daje.

349. Trebalo bi baš zato vjernike, ali najprije nas svećenike, točno poučiti, da osim dozvoljenih razlika svi prihvatimo ono što je zajedničko i uvijek valjano i da tako naučimo vjernike, a to je: a/ da je onaj koji dolazi na pričest spreman u duši (u milosti Božjoj i s pravom nakanom) i u tijelu (s euhstijskim postom i pristojno odjeven)…, b/ da se nitko ne gura na pričest, da stane u red, najbolje u dvored…, c/ da klekne ili se pokloni ili nakloni prije nego će primiti pričest (IGMR 160), ali navrijeme, nešto prije nego će se pričestiti…, d/ da se ne križa ni prije ni poslije pričesti…, e/ da pogleda u hostiju (ne u svećenika, ne u svoje dlanove!) te jasno odgovori: Amen…, f/ da se poslije pričesti ne poklanja ni ne naklanja…, g/ da poslije pričesti ne prolazi ispred onoga koji, u paralelnom redu, upravo prilazi da se pričesti (da mu ne siječe put), nego, da se vraća na onu stranu sa koje je došao… h/ da poslije pričesti ne ide natrag leđima sudarajući se s onim koji iza njega upravo prilazi… i/ da onaj koji se pričešćuju na usta, sklopi ruke ili ih prekriži na prsima, da ne vadi jezik vani, da stoji mirno dok mu svećenik stavlja hostiju u usta …, j/ da onaj koji se želi pričestiti na ruku dobro zna koga prima (uputa «Immensae Caritatis»!), da ima čiste ruke, da su mu ruke slobodne (bez krunice, štapa, kišobrana, torbe, rupčića, djeteta u naručju), da ne pruža samo jednu ruku, da ne hvata hostiju s prstima (u zraku) prije nego je svećenik položi na dlan, da desnicu stavi ispod ljevice i da ih tako podigne u visinu prsiju, da prstima desne ruke uzme hostiju s lijeve. da se ne okreće natrag s hostijom u ruci, nego da je tu, pred svećenikom, odmah u cijelosti blaguje (RS br. 92), da s posebnom pažnjom pogleda da nije možda koja čestica hostije ostala među prstima ili na dlanu te i nju stavi u usta.

350. Svećenik mora biti osobito pažljiv pri podjeli pričesti. Polako i s pažnjom će svakome pokazati hostiju, malo je podići i reći: “Tijelo Kristovo”, a kad čuje «Amen», dat će je pričesniku. Zna se dogoditi od svećenikove brzine i nespretnosti, da vjernik nema kad izgovoriti svoju ispovijest, ili uspije tek reći: «Amen…». (čak ima slučajeva kad to izgovori poslije primljene hostije)… – Može se nekad dogoditi da pričesnik utjera svećeniku u rukav svoje sklopljene ruke što može biti jako nezgodno, zato treba ciborij držati dosta čvrsto. To je još opasnije, ako se pričešćuje iz plitke plitice. – Pripazit će da služitelj pravilno drži pliticu ispod usta pričesnika. Ako slučajno nema poslužitelja plitice, i ako je zgodno, može ciborij ili pliticu s hostijama staviti ispod usta pričesniku – Kad se netko pričešćuje na ruku, onda svećenik mora pripaziti kako pričesnik postupa s hostijom i česticama. Ako vidi da pričesnik nije odmah uzeo česticu, upozorit će ga da to učini. Ako vidi da netko želi hostiju primiti na ruku, ali ne zna kako se to čini, može ga kratko poučiti i dati mu je na ruku, ali ako vidi da je posve nepoučen, treba mu dati na usta. Pravilo je: «Ako postoji opasnost od obeščašćenja, neka se vjernicima sveta pričest na ruku ne podjeljuje» (RS 92). U tome svaki svećenik uzima odgovornost na sebe! U smislu te upute, ako se hostije jako mrve, a svećenik vidi da se pričesnici na to ne obaziru, radije će pričešćivati na usta. – Kad je mračno, kad je misa vani a puše vjetar, ili kad je neka druga nepogoda u kojoj bi bila opasnost da se svete čestice izgube, pričešćivat će samo na usta. U tom slučaju bi bilo prikladno da to najavi prije pričesti, uz obrazloženje. – Očito je da se pričest pod obje prilike daje na usta. – Pričest u misama malih zajednica daje se samo na usta! (“Actio pastoralis”) – Prvopričesnicima nadb. Kuharić («Štovanje euharistije», SI. vjesnik, 18 rujna 1987). preporuča davati pričest na usta, i to bi bilo razborito.

351. Jednom sam čuo jednog našeg biskupa kako na velikom skupu upozorava vjernike kako se treba pravilno pričešćivati. Na sprovodnoj misi za papu Ivana Pavla II. u Vatikanu čulo se preko zvučnika upozorenje kako treba s poštovanjem pristupiti pričesti i kako ne smiju pristupiti nekatolici. Jednom smo čuli jednog naseg liturgičara, koji je na svečanoj misi prije čitanja upozorio vjernike na nešto što bi mogla biti dobra aluzija i na sv. pričest… da, naime, treba paziti «da ni jedna Božja riječ ne padne za zemlju»…! – Ima takvih upozorenja, ali bi bilo dobro da ih je mnogo više!

353.  Ne daje se pričest onima za koje s razlogom mislimo da ne smiju primati pričest, kao što su: mala djeca, odrasli koji nisu primili Prvu pričest, oni koji su malo prije došli u crkvu, koji su se na prijašnjoj misi pričestili, koji su preko mise nered pravili (žvakali ili jeli), pijani, oni za koje se zna da žive u braku nevjenčani, svi javni grješnici, članovi državnog sabora koji su glasali za neki nemoralni zakon i svi druge vjeroispovijedi, osim u posebnim slučajevima kršćani koji nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom (Eccl. de Euch, 46). – Nepristojno i izazovno odjevene (jako dekoltirane, golih leđa i utrobe, u majicama s uskim naramenicama, u kratkim hlačama ili suknjama) može se upozoriti, da se «dolično obuku, pa da onda dođu na pričest»… ili «da dođu drugi put, kad se malo bolje obuku»… i ne dati im pričest!

354.  Neki pričesnici zaborave reći «Amen», pa im treba ponoviti: «Tijelo Kristovo!», dok ne odgovore. Ako netko to baš ne zna, treba posumnjati u njegovu pripravnost i … zgodno ga udaljiti (možda riječima: “Je li da se nisi ispovjedio? Dobro, doći ćeš drugi put Ili: “Vi možda niste katolik?”). Ako bi to bilo veoma nezgodno, a ipak je nešto rekao kao, primjerice: “Hvala”, moglo bi ga se i pričestiti.

357. Nikako ne odgovara, niti na Radiju i ni na TV, da se za vrijeme pričesti daju komentari koji odudaraju od svetog časa, kao što su povijesni i drugi podatci o crkvi, o župi, o tome tko je što na ovoj misi služio i sl. To se čini prije ili poslije mise. – Ne daju se župske i druge obavijesti niti za vrijeme niti na kraju sv. Pričesti.

361. Dobro je da se poslije pričesti preostale posvećene hostije čuvaju u dobro zatvorenom ciboriju, a ne na nekoj. plitici bez poklopca. – Svaki bi ciborij trebao imati na sebi bijeli ili zlatni veo. To je vanjski znak da je u njemu Presveto. A kad je ciborij prazan ili kad su u njemu još neposvećene hostije, onda ne stoji veo na njemu, nego je negdje smotan uz njega.

362. Budući da se u pokaznicu stavlja tek posvećena hostija, a ne posvećena hostija koja se čuva u svetohraništu, onda više i ne treba ona kutijica (kustodija), u kojoj je ta hostija stalno stajala u svetohraništu. Pokaznici tako nije mjesto u svetohraništu.

 


ZAVRŠNI OBREDI

372. Posebni je problem zahvaljivanja različitim ljudima na kraju mise. Mislim, da bi trebalo to zahvaljivanje na neki način sve staviti u ono «Bogu hvala» i ništa ne nabrajati. (Netko s pravom reče: Pa nisam došao u crkvu da meni zahvaljuje, nego da ja i svi zahvalimo Bogu.) – Možaa bi se nekako liturgijski «bezbolnije« to izvelo po prilici ovako: »Evo smo danas proslavili…tu su s nama bili…hvala Bogu, koji nas je, uz pomoć njih…,snagom Duha Svetoga učinio dionicima Kristove žrtve, da smo svoga Boga… sa svetim… proslavili… – Nešto slično bi se moglo kratko reći i na početku mise, makar se i malo drugačije ponovilo na kraju jer se obično takve stvari ponavljaju). – Neprimjerenost zahvaljivanja je u tome što se ipak naglasak stavlja na zahvaljivanje ljudima. Ono «Hvala najprije Bogu, koji nam je dao ovo pogodno vrijeme”, a onda (nadugo) zahvaljivanje svima naokolo…, ispadne kao da je dragi Bog bio u službi nama, da se dobro osjećamo u ovom zajedništvu! – A druga je: nezgoda u tome što se moraju nabrajati mnogi, ako se želi biti pravedan, ne samo «propovjednik», nego i drugi svećenici i đakoni, služitelji svi po redu, pa zbor sa dirigentom i sviračicom, pa ovi i oni delegati i predstavnici vlasti, čitači, zvonar, oni koji su spremali i čistili i kitili crkvu, sakristan, vratari, sakupljači milostinje, snimatelji, radio i TV, policija, novinari, oni koji spremaju stol i kuhaju, pa i sami vjernici koji su došli na misu … (Ili kad je misa preko radija i TV: «Hvala vama koji ste nas slušali i gledali…», kao da pravimo promidžbu za izbore ili nekakvu reklamu za nečije poduzeće! A to onda prelazi svaku mjeru!) – Nema sumnje, ima u tom zahvaljivanju i nešto toplo i primamljivo, društveno primjereno, ljudima drago, ali «liturgijski otuđeno», što razvodnjuje snagu euharistije koja je kao žrtvena gozba Isusa Krista sva u zahvaljivanju usmjerena prema Bogu Ocu. – Pa ni župnik ne bi trebao zahvaljivati biskupu što je došao. Jer biskup nije stranac ni gost, nego pastir koji je izvršio svoju dužnost, i koji tu svoju dužnost ovdje u ovoj župi povjerava određenom župniku. I ako se baš hoće zahvaljivati, prije bi išlo da biskup zahvali župniku koji tu u ime njegovo služi. Biskup je pastir cijele biskupije, a župnik je, premda vlastiiti pastiir župe, od biskupa postavljen na ovo mjesto. (Mislim da je pozdravljanje biskupa na način kako se to još i danas čini, ostatak shvaćanja biskupove službe iz vremena davno prije II. vatikanskog sabora, kad se biskupa shvaćalo više kao feudalca, koji stanuje tamo negdje daleko i visoko, a dolazi u župu veoma rijetko!) Svakako bi trebalo, ako se i hoće zahvaliti pojedincima, sve uključiti u onaj veliki “Bogu hvala” na kraju mise.

374. Blagoslov se daje sa sjedišta… Ali je već ustaljena praksa da se to čini s oltara, jer uglavnom nema prikladnih sjedišta i jer svećenik poslije blagoslova odmah ljubi oltar. (Kad svećenik kaže «Blagoslovio vas svemogući Bog»… naš narod je imao uzrečicu: «Vi s oltara, a Bog s neba»!) – Ne valja govoriti: “Blagoslovio nas… ” ili: “Neka nas blagoslovi…” Svećenik, naime, u ovom času daje blagoslov, a ne moli za blagoslov! – Ne valja zaboraviti da za različite svečanosti postoje svečaniji blagoslovi, a isto tako različite molitve nad pukom (koje rijetko čujemo!).

378.  Ne valja govoriti «Idimo u miru» niti «Pođimo u miru», jer svaka formulacija drugačija od «Idite u miru» je lošija. Svećenik otpušta narod u ime Gospodnje i zato govori «Idite», a ne «Idimo». (“Pođite” bi moglo značiti preporuku, da se sada, dok se razilaze, ne svađaju, ne guraju. «Ići u miru» je trajan glagol i ima značenje: krenuti odavde i trajno hodati u miru!)

379. U nekim posebnim prigodama možda je dobro da službenici malo pričekaju ispred oltara, dok se otpjeva neka pjesma, osobito ako je u čast sveca koji se taj dan slavi. Inače pjesma na izlazu nema neko svoje liturgijsko opravdanje. Odgovaralo bi najbolje kad bi to bio produženi neki svečaniji, poklik iz mise «Bogu hvala». Možda i naša stara pjesma «Budi hvaljeno», ili nešto u stilu «Ostani s nama», ili kao «Ne ostavi nas nigdar», ili dva-tri stiha psalma «Hvalite Gospodina jer je dobar», ili «Hvalite Gospodina sva plemena». – Svakako bi trebalo izbjeći da, dok se nešto pjeva, narod izlazi! Zato bi najbolje bilo kad, bi to pjevanje (taj poklik) trajalo toliko koliko traje put izlazne procesije službienika do sakristije. – Negdje je običaj… moliti, čak pjevati «Anđeo Gospodnji». Neki ga mole i prije završnog blagoslova. To se obično događa kad misa zavrsava oko podne. Tada se obično zvoni velikim zvonom. Bilo bi dobro, poseban je ugođaj, da pjevanje bude usklađeno sa zvonom! – Druge marijanske pjesme, koje se najčešće običava pjevati neposredno poslije mise, morale bi izražavati zahvalnost Bogu s Marijom ili preporuka Mariji da ostanemo s otajstvom koji smo primili. Ali je teško naći takvih pjesama. U tom smislu bi mogla doći pjesma «Veliča» (ako je nismo pjevali poslije pričesti), ali skraćena na prvih 4-5 versa, ili samo parafraza «Hvali dušo moja».
– Moglo bi se mjesto pjesme samo nešto prikladno svirati ali nikad bučno (u stilu: svršilo je!), jer misa ne svršava: nego se pretače u svagdanji život, što se i glazbom mora izraziti.

380. Narod treba ostati na mjestu, dok ne prođu službenici.

381. Poklon svetotajstvu ili naklon oltaru službenici najbolje čine ispred oltara, po mogućnosti svi zajedno. A vjernici se klanjaju na izlazu iz klupa, ali ne (opet) na izlazu kod crkvenih vrata. Možda bi bilo prikladno, u nekim situacijama, pozvati narod da se svi zajedno poklone Svetotajstvu, puste službenike da prođu i da se bez ponovnog poklona svi raziđu.

382. Na izlazu iz crkve ne uzima se blagoslovljena voda i ne križa se. Krsna je voda znak ulaza a ne izlaza! (EE 110). Sa blagoslovom s oltara i križanjem, nakon poklona Svetotajstvu, idemo ravno vani.

385. Treba imati na pameti da svaki vjernik može još neko vrijeme ostati u crkvi u zahvaljivanju, pa u crkvi mora biti tišina. Razgovara se vani, ne u crkvi!

390. Ne valja da se svećenici fotografiraju (sa prvopričesnicima, krizmanicima, vjenčanima…) u liturgijskom ruhu. Niti da tako obučeni pišu zapisnike i obavljaju bilo koji posao koji nije liturgijski!

JOŠ NEKE OPĆENITE NAPOMENE O MISI

400. Dobar je stari običaj, da obitelji kod kuće na neki način nastavljaju nedjeljno slavlje. «Misari» nose posebni misni blagoslov onima koji nisu bili na misi. A onda se svi ukućani okupe oko zajedničkog obiteljskog stola, koji je (kao i oltar u crkvi) prekriven bjelinom i inače svečanije opremljen, ručak je obično nešto bolji nego svakog dana, zajednički se moli… te se za vrijeme ručaka i posllije ručka neko vrijeme provede u razgovoru (možda i o današnjoj službi Božjoj), u dobrom obiteljskom raspoloženju… po mogućnosti bez televizije!! – Objedi, koji se spremaju poslije misnih slavlja u svakoj obitelji, a posebno u crkvenim ustanovama, nikako ne bi smjeli biti preraskošni… koji bi svojom «svečanošću» premašile misno slavlje. (Jedan je gostioničar pozdravio na ulazu u svadbenu dvoranu mladence i svatove ovako: «Eto ste bili u crkvi…, a sad dolazi ono glavno!») Na svim bi objedima, osobito onim uz slavljenje sakramenata i mlade mise, trebalo znati završiti, inače se lako pretvore u nered…

403. Na kraju zanimljivo je pogledati kako se koji dio mise općenito doživljava. Jer ne doživljava se svaki dio s jednakim raspoloženjem. Na početku mise je posebni osjećaj biti zajedno s drugima, u posebnom crkvenom ambijentu, tu je neko iščekivanje, osjećaj svečanosti, možda i veoma svečani ulaz s pjesmom… zatim dolazi naglo zatvaranje, povlačenje u svoju intimu sa skrušenošću i priznanje grijeha,… pa pjesma slave i molitva pa napetost u slušanju Božje riječi, razmišljanje nad njoj, propovijed kao posebni doživljaj već prema osobnosti propovijednika,… pa ispovijedanje zajedničke vjere i prošnje za različite potrebe…, zatim radosni osjećaj darivanja iI još radosnije primanja nebeskog Dara… i završetak kao posebni osjećaj ispunjenja i mira… – A budući da bi se misa mogla promatrati kao neka drama, onda bi onda bi se moglo reći da i ona ima svoj početak, rasplet, vrhunac i završetak. Misa ima zaista svoja četiri dijela: uvod, liturgiju riječi, euharistijsku službu i završetak. Uvod bi trebao biti svečan i miran, u njemu bi trebalo na neki način osjetiti sve sve ono  što nas u ovom slavlju okuplja. Rasplet bi se morao dozlvjeti u službi čitanja kao dijalog Božje i naše riječi. Sama euharistija pak kao vrhunac, sinteza i osmišljenje svega u pnnosu Žrtve i u njezinu blagovanju. A završetak kao zaključak i otpust sa zadatkom…

ZAKLJUČAK
Neki liturgičari kažu, da se zamašnije liturgijske obnove u Crkvi ostvaruju nakon po prilici sedamsdeset godina. I nije šala, nego iz povijesti izvučeno iskustvo. Daj, Bože, da tako bude i sa ovom liturgijskom obnovom II. vatikansog sabora. Prošlo je evo 40 godina, još samo 30… – Dakako, nije u pitanju samo obred, o kojem je ovdje uglavnom bilo govora, nego prije svega duh liturgije. – Truditi nam se, ali i biti strpljivi, da što prije dođe vrijeme potpune obnove. Hvala svima koji su u ovom pisanju surađivali. Majci Crkve i Euharistije preporučam one koji budu ovo čitali. Bogu hvala i slava po Sinu njegovu u Duhu Svetomu!

Don Alojzije Bavčević
Vepric, na svetkovinu sv. Apostola Petra i Pavla, 2006.

 

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.