“Kada je katekumenat opao u u 4. i 5. st., katehizacija se promjenila od inicijacije odraslih u krštavanje male djece, od pretkrsnog u poslijeuskrno poučavanje te od biblijskog i liturgijskog konteksta u odgoj koj je prvenstveno dolazio iz kršćanske okoline. Do kraja 15. st. katehizacija je bila usmena i oslonjena na iskustvo, ali izumom tiska i širenjem katekizama, ona je svedena na poučavanje, učenje napamet i na djecu sve do sredine 20. st.”
Ovaj ulomak iz Suvremene katoličke enciklopedije smatram vrlo indikativnim za nas katolike današnjice. Zašto? Jer smatram da smo kao mjesna i univerzalna Crkva opterećeni premalim brojem obraćenika. Ovaj nam tekst sugerira neke od elemenata zašto bi tomu moglo biti tako.
Djeca često ponašanjem pokažu kakvi su im roditelji, to jest kako se njeguju (odgajaju). A roditelji su prvi vjeroučitelji djece, škola i Crkva tek su delegirani, sekundarni kateheti. Što nam onda danas pokazuje “ogledalo roditeljsko”? Uz opasnost generaliziranja, ne puno. Vjerski ne samo zapuštenu djecu, već nerijetko i raspuštenu. Jer sjetimo se: vjera je stil života, ne tek pristanak našeg duha na objavu Božju. U čemu su djeca raspuštena? – u pokazivanju poštivanja starijih, u lijepom vladanju, u svojim obvezama; što da tek kažemo za fiktivnu pobožnost? Rijetke su te župe gdje su npr. ministranti zaista i ministranti, a česte gdje su to uglavnom oltarska zvrndala, ili tek postavljeni ljudski ornamentići u bijelom.
Sjetimo se i da se djeca krste u vjeru roditelja. Ako dakle djece, kao ni roditelja, nema na Euharistijama, te su im ovi u tome dakle drastično negativan primjer (premalo mladih u crkvama, premalo čak i srednjovječnih), slobodno iako s gorkim okusom možemo reći da se ta djeca “krste” u nevjeru, u poganstvo, čak u idolopoklonstvo. Jer mnogi krste djecu da bi imali još jedan društveni nadjev, koji dobro dođe jer ‘lijepo je to..’, ali dakako bez istinskog obraćenja. Crkva im dobro dođe da im izvanjski sakramentima inicijacije ‘blagoslovi’ njihovu daljnju životnu plovidbu kroz sastajanje sa njihovim omiljenim svakodnevnim idolima kao isprazno provedeno vrijeme – šopingholičarstvo (rasipnost), somatolatrija (idoliziranje kulture sporta), pretjerana pažnja kućnim ljubimcima, konzumizam, ‘biznisizam’ u svako doba i slično.
Gdje je, dakle, “vrući krumpir” evangelizacije i katehizacije djece? Jasno – kod roditelja. No kako roditelji nemaju kršćanskog znanja, iskustva i oduševljenja za život vjere, ne mogu to djeci ni prenijeti. Iz gornjeg odlomka ponavljam za mene dramatične dvije rečenice: “od biblijskog i liturgijskog konteksta u odgoj koji je prvenstveno dolazio iz kršćanske okoline”, i “katehizacija je bila usmena i oslonjena na iskustvo, ali izumom tiska i širenjem katekizama, ona je svedena na poučavanje, učenje napamet i na djecu sve do sredine 20. st.”
Što bi bio “odgoj iz kršćanske okoline”? Jasno je – nekršćanski odgoj, a već mnoge nekršćanske vrijednosti imamo danas bjelodano usvojene i kroz nekršćansku zakonsku regulativu. U drugoj rečenici gotovo da imamo paradoks napretka putem epohalnog izuma tiskarskog stroja. Nauštrb usvajanja (usvojiti nije jednako što i naučiti!) vjere manje tehničko metodološkim putem, u bliži plan su došle vjerska ‘nabubanost’ i mehanicizam. Stradalo je istinsko usvajanje znanja i iskustva, tako reći optimalna ‘smjesa’ slova i iskustva. U odraslih nema ‘smjese’, dakle, nemamo ni kruha za potomstvo. Djeca nam ostaju vjernički neishranjena.
Dekret o pastirskoj službi biskupa II. vatikanskog sabora navodi kako “katehetska pouka ide za tim da vjera u ljudima preko proučavanja postane živa, svjesna i djelotvorna”2. Ovo je gotovo ideal, ili barem dobra normativna smjernica; ali kažite tko će roditeljima staviti normu, i kako? Gdje je rješenje? U vjeronauku odraslih? – kako ćemo dakle praktično aktivirati ono ‘učenje napamet’ / kako k iskustvu? Dakle ‘vjeronaučiti’ odrasle – da sigurno, no kojim načinima?
Dakle, nema univerzalnog lijeka, osim da se svi skupa uozbiljimo. Jer zamislili se već jesmo, čak isprepadali, no jesmo li se i trgnuli? Možda bi klericima trebalo biti normirano da po župama moraju imati barem nekoliko duhovnih obnova godišnje, a tijekom čitave godine župske biblijske i liturgijske grupe. Posjeti svim obiteljima župe pod obavezno, ne usputno prilikom postbožićnog blagoslova obitelji. Nekim laicima bi pak možda norma mogla biti ograničeniji pristup sakramentima inicijacije, kao i testirana kršćanska sprema npr. za sakrament ženidbe. Jednako za sakramentale, kao npr. kršćanski ukop. Zašto “moramo” svi ‘dobiti’ sakramente inicijacije, zašto “moramo” svi ‘postati’ kršćani!? Nikoga se ne smije siliti u vjeru, no nije svo nasilje u izvanjskoj fizičkoj prisili, postoje i opće suptilne psihološke pojavnosti kompulzije. Kako u intervjuu reče p. Pavin “Evo ja gledam ovdje na župi kad bude krštenja u Uskrsnom bdjenju, jel.. Pitao sam i druge neke. Od onih koji se krste, odrasli na primjer, inicijacija, ne, 10% ostaje u Crkvi… Pa šta je to…!? Zašto ti ljudi dolaze ovamo…?! Da li mi to provjeravamo…!? Očito je da smo tu, ja ne bi rek’o rigidni, nego da bi trebalo otvoreno razgovarati s ljudima: ‘čekaj, zašto se ti hoćeš krstiti? Čekaj, da ne gubiš vrijeme, ako nije stvar kako treba bit’, ne?’.”
Znači treba više razgovora s ljudima. Nema tu ništa nepošteno. Jeste li ikada bili na razgovoru za posao? Nerijetko poslodavca zanima iz svakog kuta tko ste, što ste, kakvi ste, koje su Vam namjere, želite li raditi posao kako se traži. Zašto je dakle problem tražiti život vjere kako Bog zapovijeda – da taj kako Bog zapovjeda ne bude samo poštapalica? Malo stege u životu nikad nije štetilo, pače koristilo je kada ju nismo brkali sa grubošću i ulazili u servilnost. Svetinje su se uvijek više cjenile kada su svetitelji sami pokazivali da ih cjene.
Očito je da kod nas u mjesnoj Crkvi postoji problem sa identitetom katolika. Tu je i srž cijele ove stvari. Identitet se ne očituje ni u užoj okolini – obitelji, te se ni ne nastoji ojačati. Očiti primjeri – obiteljska molitva, disciplina oko gledanja i čitanja medijskih i literarnih sadržaja, primjerenost u pristojnosti vanjskog izgleda, čistoće, (pred)bračne ljubavi – ništa od toga se u svjetovnom modelu katolika ne provodi, a što je još žalosnije – kako da ljudi i provode, ako ni svećenici na to ne ukazuju (jer, ne sjećam se zadnje propovijedi o tim temama)? Vjera kao milost Božja nas nadilazi. Nju se ne može ‘zaskočiti’, ne može ju se objektivizirati. Nema podrazumijevajuće vjere, zato nam je reevangelizacija trajna opcija. “Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti'”…
Mirko Horvat
mirko.horvat@katolik.hr
1 Suvremena katolička enciklopedija, Michael Glazier i Monika Hellwig, Marjan tisak, 2005, str. 220
2 II. vatikanski sabor, Christus Dominus, 14
Foto: Ksenija Franić
