Nerazrješivost ženidbenog saveza

Od kada je papa Benedikt XVI. najavio odreknuće od Petrove službe, sekularni mediji ne prestaju ispoljavati kronično nerazumijevanje kada je u pitanju nauk Crkve. Tako se odmah počelo priželjkivati papu koji će dokinuti ili promijeniti trajni nauk Katoličke Crkve, posebno po pitanjima spolnog morala (npr. kontracepcija, homoseksualnost) i sakramentalnom ustroju (npr. ređenje žena). Oni „namjerno zaboravljaju“ (usp. 2 Pt 3,5) da nauk Crkve nije ljudski konstrukt već odraz Božje objave ljudima. Nije čovjek utemeljio Crkvu, niti je osmislio njezin nauk – on je Božje djelo i kao takav nije podložan promjenama uslijed svjetskih moda i hireva. Dvotisućljetna povijest Katoličke Crkve jasno demonstrira činjenicu trajnosti i nepromjenjivosti njezina nauka o svim pitanjima koji se tiču vjere i morala.

Uzaludne nade

Međutim, svijet ne odustaje. Papa Franjo izabran je za 266. nasljednika sv. Petra i u prvim danima svoje vladavine pokazao je da ne namjerava slijediti protokolarne tradicije svojih prethodnika. To je mnogima dalo novi zamah i nadu da će ovaj papa napraviti ono što ne može ni anđeo na nebu – promijeniti vjerske istine. Kršćanska sekta „Mi smo crkva“ otišla je toliko daleko da je organizirala peticiju u kojoj od Svetog Oca traži da promijeni nauk Crkve [1]. Dok Katolička Crkva jasno naučava da je „vjera sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje“ [2], za neke vjera nije ništa više od uvjerenja ili osobnog mišljenja koje je, kao i svako drugo mišljenje, podložno stalnim promjenama i revizijama.

Tako je na naslovnici Večernjeg lista [3], osvanuo natpis u kojem stoji da se papa Franjo još kao kardinal Bergoglio zalagao za lakšu provedbu „crkvenog razvoda“. Dalje se izražava nada da će Crkva konačno odustati od svog nauka o nerazrješivosti ženidbenog veza i prikloniti se svjetskoj modi koja ne vjeruje u mogućnost trajnih i doživotnih odabira i obveza. Za nas apologete ovo je prilika da još jednom objasnimo koji je temelj tog nauka.

Sakramentalna stvarnost

Prije svega moramo rastumačiti što je to sakrament i na koji način Crkva posreduje u slavlju svetih sakramenata. Sakrament je „vidljivi i učinkoviti znak milosti, koji je ustanovio Isus Krist za posvećivanje naših duša“ [4]. Kao i svaka vidljivi predmet, i za sakrament se u skolastičkim terminima može reći da se sastoji od materije i forme. Sveti Sabor u Trentu (1545 – 1563), po uzoru na nauk Anđeoskog naučitelja, koristi upravo tu terminologiju kako bi izrazio sakramentalnu stvarnost koju je protestantska hereza pokušala zanijekati. Tako je npr. materija sakramenta svete euharistije pšenični kruh i grožđano vino, dok forma čine pretvorbe – OVO JE MOJE TIJELO / OVO JE MOJA KRV (ili KALEŽ MOJE KRVI) – izgovorene od valjano zaređenog svećenika. Ukoliko jedno od toga dvoje, materija ili forma, izostaje ili je manjkavo, sakrament ne može biti ostvaren. Tu je bitno naglasiti da materiju i formu pojedinog sakramenta nije definirala ljudska zajednica, već ju je sam Bog, naš Gospodin Isus Krist, predao svojoj Crkvi po apostolima. Crkva tako nije vlasnica sakramenata, već samo njihova poslužiteljica [5].

Neopozivost sakramenata

Bog je dakle dao Crkvi sredstva i vlast posredovanja u svetim sakramentima. Međutim, ta vlast nije neograničena i ona uvijek ostaje u okvirima onoga što je sam Gospodin ustanovio. Tako npr. Crkva ima vlast pretvoriti pšenični kruh u Tijelo Kristovo, ali nema vlast obrnuti proces, tj. pretvoriti Tijelo Kristovo nazad u običan kruh. Isto tako, Crkva ima vlast udijeliti sakrament krštenja (materija: voda; forma: riječi [IME], JA TE KRSTIM U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA), ali nema vlast opozvati učinak krštenja i od krštene osobe ponovo napraviti nekrsta – jednostavna istina koja, čini se, mnogima nije jasna [6]. Naravno, učinak sakramenata može oslabjeti osobnim grijesima onoga koji ih prima i tako izgubiti posvećujuću milost koju smo njima zadobili, ali nikada ih nije moguće opozvati ili poništiti.

Ništavnost sakramenata

Dok valjano udijeljeni sakrament nije moguće opozvati, ponekad je moguće ustvrditi da prilikom samog  podjeljivanja sakramenta nije bila prisutna potrebna materija ili forma. U tom slučaju kažemo da je sakrament bio ništavan, tj. da nije došlo do ostvarenja sakramentalne stvarnosti. Na primjer, ako bi svećenik na sv. Misi koristio hostije od kukuruznog brašna on time ne bi ispunio materijalni zahtjev sakramenta i morali bismo ustvrditi da do Pretvorbe (a samim time ni do obnove otkupiteljske Žrtve) na toj Misi nije ni došlo. Ili npr. kada bi svećenik na Misi ispustio riječi pretvorbe, ili kada bi ih izgovorio bez nakane (intencije) da izvrši Pretvorbu. U tom slučaju formalan zahtjev ne bi bio zadovoljen i opet morali bismo ustvrditi da sakrament nije ostvaren. Isto bi se dogodilo ako bi netko pokušao krstiti s tekućinom koja nije voda, ili ako bi kod krštenja koristio neke druge riječi – što je također znao biti slučaj [7].

Nerazrješivost i ništavnost ženidbe

I tako konačno dolazimo do merituma stvari, a to je sakrament ženidbe. Crkva jasno uči i oduvijek je učila da je sakrament ženidbenog veza neraskidiv [8]. To znači da Crkva ima vlast sklopiti brak, ali nema vlast taj isti brak razvrgnuti. Ne zato što je zločesta i nema razumijevanja za ljudske slabosti, već naprosto zato što ne može – Crkva svoju vlast prima od Boga i ne može učiniti nešto za što nije ovlaštena.

Da bi se ostvario sakrament ženidbe, potrebno je zadovoljiti sljedeće uvjete: seksualno sposobni muškarac i žena (materija) moraju u slobodi izreći svoju želju da sklope brak (forma) ispred predstavnika Crkve (najčešće svećenik ili đakon). Sakrament je zapečaćen i potvrđen prvim bračnim činom. Ukoliko su materija i forma zadovoljeni, brak je valjano sklopljen i ništa ga osim smrti jednog od supružnika ne može razriješiti.

Međutim, u nekim slučajevima moguće je utvrditi da materija i forma nisu bile zadovoljene i da brak zapravo nikada nije bio valjano sklopljen. Na primjer, ako se utvrdi da je jedan od bračnih drugova prije sklapanja braka sebe svjesno učinio neplodnim i to je zatajio partneru/-ici ili ako se utvrdi da je pristanak jednog od partnera dan pod prijetnjom ili ucjenom. To su u pravilu vrlo rijetki slučajevi, a postupak za proglašenje braka ništavnim, koji često traje više godina, vodi mjesni crkveni sud odnosno Rimska Rota. Iz svega rečenog, jasno je da je i govoriti o nekakvom “ublažavanju kriterija” za proglašenje ništavnosti braka također bespredmetno. Ti kriteriji proizlaze iz same hileomorfološke (grč. hyle=materija, morfe=forma) naravi bračnog sakramenta i kao takvi oni ne mogu biti podložni promjenama.

Kada se govori o pravnim uredbama, treba reći i to da Crkva prepoznaje situaciju „odvojenosti od stola i postelje“ u slučajevima kada se supružnici, radi izbjegavanja većeg zla, odluče na odvojeni život. Međutim, njihova odluka ne može poništiti valjano sklopljen brak, niti Crkva može sklopiti drugi brak dok je god jedan od supružnika živ. Ta činjenica nije pitanje disciplinarne prakse, već proizlazi iz same srži nauka o sakramentima koji dolazi od apostola i nije podložan promjenama ni revizijama.

Lucas Ioannes
( lucas.ioannes@gmail.com )

foto: thetruemass.org