Godine 2006. mons. Victor Manuel Fernández, novoimenovani prefekt rimske Kongregacije za nauk vjere i bivši nadbiskup La Plate, objavio je kritiku mons. Livija Melina, kojeg je optužio da je njegov stav o kontracepciji previše „nepopustljiv i bez ljubavi“. Ali stajalište Melina je stajalište crkvenog učiteljstva.
Novi prefekt Dikasterija za nauk vjere, kako se već godinu dana zove Kongregacija za nauk vjere, već se danima žali da postaje meta beznačajnih optužbi usmjerenih protiv njega samog. Od toga se, među ostalim, brani posežući za rasističkim argumentima, pripisujući napade svom podrijetlu: zato što je Latinoamerikanac, sada ga napadaju oni koji misle da imaju zakup nasljedstva određenih mjesta i ureda. Ali nitko još nije kritizirao okolnosti da je monsinjor Fernández Argentinac ili Latinoamerikanac. Čak i na prvi pogled Fernándezova optužba ima nešto bizarno, uostalom od 2013. godine i Papa je Latinoamerikanac i Argentinac. Kritika mons. Fernándeza, najbližeg pouzdanika i pisca iz sjene pape Franje, ima sasvim druge razloge, razloge koji ne ostaju na površini, već su sadržajne prirode.
Prema riječima novoimenovanog prefekta, njegovi kritičari su zapeli za njegovu knjigu o ljubljenju, makar je on napisao brojne članke i knjige visoke teološke razine.
Međutim, upravo je to srž stvari i izaziva skepticizam, jer se u njegovim publikacijama može pronaći „ono najgore“, smatra Luisella Scrosati. Filozofkinja, koja se brine o doktrinarnim pitanjima za internetski dnevnik La Nuova Bussola Quotidiana i koja stvara program „U školi svetog Benedikta” za Radio Maria Italija, podsjeća na sljedeći odlomak iz publikacije monsinjora Fernándeza:
“Postoji i slučaj seksualne apstinencije, koji je u suprotnosti s kršćanskom hijerarhijom vrijednosti okrunjenom ljubavlju. Na primjer, ne možemo zatvoriti oči pred poteškoćama s kojima se žena suočava kada vidi da je obiteljska stabilnost ugrožena nametanjem apstinencije njezinom suprugu koji nije praktični vjernik. U ovom slučaju, kruto odbijanje korištenja bilo kakvog kondoma rezultiralo bi poštivanjem vanjskog pravila koje bi imalo prednost pred ozbiljnom obvezom da se osigura ljubavno zajedništvo i bračna stabilnost koje ljubav neposredno zahtijeva.“[1]
Odlomak je preuzet iz eseja monsinjora Fernándeza, tadašnjeg prorektora Papinskog katoličkog sveučilišta u Argentini, koji je napisao za Revista Teología, tromjesečnu publikaciju Teološkog fakulteta Sveučilišta [La dimensión trinitaria de la moral, II. Profundización del aspecto ético a la luz de „Deus caritas est“ (Trojstvena dimenzija morala, II. Produbljivanje etičkog aspekta u svjetlu „Deus caritas est“, Tom XLIII, br. 89, travanj 2006., 133-163).[2] Članak je kritika knjige „La plenitud del obrar cristiano. Dinámica della acción y perspectiva teológica de la moral“ (2001.) teologa Livija Meline, Joséa Noriege i Juana Joséa Pèreza Sobe.[3] Sva trojica bili su profesori moralne ili pastoralne teologije na Papinskom institutu za studije braka i obitelji Ivana Pavla II., institutu koji papa Franjo radikalno preuređuje od 2016. godine. Profesor moralne teologije Melina bio je rektor Instituta do 2016. godine.
Prema Fernándezu, ti autori nisu uzeli u obzir primat ljubavi te su „ljubav ropski podredili moralnim vrlinama i prirodnom zakonu“ (La dimensión trinitaria, 145). Na taj način bratska ljubav više ne bi bila temeljno hermeneutičko načelo morala, a moralni život kršćanina izgubio bi svoj „evanđeoski miris“, smatra Fernández. Srž Fernándezove kritike je da, prema mišljenju Meline i njegovih koautora, ljubav nema vlastiti cilj, jer je dobro određeno samo moralnim vrlinama i prirodnim zakonom. Scrosati piše:
“Usredotočimo li se na prvi odlomak s otvorenošću prema kontracepciji ‘u određenim slučajevima’, postaje jasno da bivši rektor de facto razgrađuje cjelokupni katolički moralni nauk. Sama ova izjava dovoljno jasno pokazuje da enciklika Pavla VI. iz 1968. (baš kao i Veritatis Splendor) može ići ravno u sjeckalicu. Zapravo, Humanae Vitae ne osuđuje kontracepciju ut in pluribus, nego apsolutno, isključujući ‘svaku radnju koja (…) predlaže kao cilj ili znači sprječavanje rađanja’ (HV, 14).“
Pavao VI. je izričito učio da razlog zašto se pribjegavanje kontracepciji nikako ne može opravdati leži u činjenici da je ono samo po sebi zlo, tj. ni u kom slučaju ne može služiti dobru: „Nije dopušteno, čak ni iz vrlo ozbiljnih razloga, činiti zlo da bi iz njega proizašlo dobro, tj. čineći objektom pozitivnog čina volje nešto što je samo po sebi neuredno i stoga nedostojno ljudske osobe, čak i ako je to učinjeno s namjerom zaštite ili promicanja individualnih, obiteljskih ili društvenih dobara.“
Izjava mons. Fernándeza je sušta suprotnost Humanae vitae, jer posebno potvrđuje ono što Humanae vitae općenito negira. Tko zna nije li i ovaj članak bio na meti tadašnje Kongregacije za nauk vjere, koja je svojevremeno odlučila ne dopustiti Fernándezovo promaknuće u rektora Katoličkog sveučilišta u Buenos Airesu?
Fernándezovo zaključivanje, koje je u otvorenoj suprotnosti s naukom Crkve, argumentirano je kako slijedi:
- dobrota moralne vrline „može se ispravno tumačiti u odnosu na bratsku ljubav, ali nikada tako da se ona zanemari (str. 143);
- u hijerarhiji vrlina, ljubav ima prednost u praktičnom poretku;
- u nekim teškim situacijama može se pojaviti „istinsko suparništvo između bratske ljubavi i moralnih vrlina“ (str. 147);
- u tim situacijama praktični sadržaj ljubavi prema bližnjemu mora imati prednost.
Scrosati ukazuje na „pogrešnost takve argumentacije“, koja je od temeljnog značenja. Fernández ne samo da piše da je uporaba kondoma dopuštena, već da u konkretnim situacijama najbolje izražava prednost ljubavi, naime „obvezu da se osigura ljubavno zajedništvo i bračna stabilnost koju ljubav neposredno zahtijeva“, te da bi čak bilo etički pogrešno odbiti kontracepciju. U skladu s tim on piše: „Ne smije se zaboraviti da objektivno ispravna odluka u određenom trenutku osobne povijesti može rezultirati pravim egocentričnim nazadovanjem na putu osobnog rasta.“
Prema monsinjoru Fernándezu, „egocentrični neuspjeh“ bio bi ubiti ljubav u ime poštivanja prirodnog zakona. „Ovo je potpuno lažna tvrdnja koja se temelji na navodno apsurdnom ‘natjecanju’ između ljubavi i moralnih vrlina u određivanju trenutnog neposrednog cilja nekog djelovanja“, kaže Luisella Scrosati. Iz toga slijedi, nastavlja Scrosati, da je, prema Fernándezu, moralni zakon potpuno stran čovjeku, do te mjere da se „u određenim slučajevima“ mora žrtvovati da bi čovjek postao moralno dobar.
„S ovim pristupom, višestruke implikacije su odmah vidljive: zašto bi uporaba kontracepcije bila dobra samo za par u kojem jedan od supružnika nije praktični vjernik? Ako je supružnik praktični vjernik, ali se ne može kontrolirati i prijeti raskidom braka, ne bi li Fernández to trebao protumačiti kao ‘primat ljubavi’? Ili zašto supružnici u braku bez djece ne bi mogli pribjeći tehnikama umjetne oplodnje kako bi zaštitili bračnu zajednicu? Ili opet, zašto dvoje ljudi koji žive zajedno u preljubu i imaju djecu o kojoj se moraju brinuti, ne bi nastavili živjeti kao supružnici, kada je to bitno za očuvanje obitelji? Po logici novog prefekta, bili bi čak sebični da to ne čine!“
Fernández to kaže ovako:
„Stoga u svim etičkim pitanjima, na različite načine, mora moralno razlučivanje pojedinca integrirati fundamentalni hermeneutički princip bratskog samonadilaženja. (str. 151.)“ Valja uočiti mjesta označena kurzivom u izvorniku: u svim etičkim pitanjima, bez iznimke, ne samo da se smije, nego se mora potkopati, na različite načine, vlastito dobro krjeposti, kako bi se prepustilo mjesto pretpostavljenom primatu bratske ljubavi. Scrosati dodaje: „Stvarnost koja odatle proizlazi predstavlja izopačenje ljubavi, sakaćenje moralne krjeposti i prikazivanje nevažnima djela koja su suštinski zla. S katoličkim moralom je gotovo.“
Monsinjor Fernández na takav način ne samo da nadopunjuje Papinsku akademiju za život, koju je preuredio monsinjor Vincenzo Paglia, i Papinski teološki institut Ivana Pavla II. na čelu s monsinjorom Philippeom Bordeyneom, već na čelu Kongregacije za nauk vjere predstavlja vrhunac pogrešnog smjera za kojeg se papa Franjo odlučio. Kongregacija za nauk vjere, čija se zadaća do sada sastojala u kočenju centrifugalnih i heterodoksnih sila, prijeti ne samo da će imenovanjem monsinjora Fernándeza ostati bez tih kočnica, nego i da će sama postati akcelerator vatre.
Giuseppe Nardi
Dopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
Slika: Mons. Victor Manuel Fernández s papom Franjom
[1] https://lanuovabq.it/it/il-neo-custode-della-fede-che-contraddice-la-humanae-vitae (10.7.2023.) Izvadak iz La dimensión trinitaria de la moral (vidi bilješku br. 2), str. 150.
[2] https://repositorio.uca.edu.ar/bitstream/123456789/7796/1/dimension-trinitaria-moral-etico-fernandez.pdf (10.7.2023.)
[3] Livio Melina, José Noriega, Juan José Pérez-Soba: La Plentitud del Obrar Cristiano. Dinámica de la Acción y Perspectiva Teológica de la Moral. Palabra, S.A. 2001.
