Hrvatska biskupska konferencija,[1] biskupi iz drugih zemalja u Europi,[2] te naposljetku Europska biskupska konferencija[3] složno su, kvalitetno i pravovremeno istaknuli važne primjedbe na „Matićevo“ Izvješće o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena. Suprotno insinuiranju u Izvješću, biskupi ukazuju, pobačaj nije ljudsko pravo – nego mnoge države u svijetu naprosto dopuštaju da se pobačaj uradi, ne dajući mu značaj prava. Nadalje ukazuju biskupi, da poruke Izvješća dovode u pitanje temeljno ljudsko pravo na prigovor savjesti zdravstvenih radnika i drugih osoba koje u pobačaju ne žele sudjelovati. Naposljetku ukazuju da Europski parlament uopće nije nadležan miješati se u pitanja zdravstvene skrbi – nego je ta ovlast ostavljena parlamentima država-članica EU.
Ali se vidi također, da je i usprkos tom protivljenju europskih biskupa „Matićevo izvješće“ u Europskom parlamentu izglasano, s 378 glasova „za“ i 255 glasova „protiv“. Uglavnom: „Matićevo izvješće“ je sada tu, i možda je vrijeme da pogledamo kakve nam ono učinke može donijeti u budućnosti.
Primijetimo najprije da se u Izvješću[4] naširoko govori o raznim aspektima ginekološke skrbi, o pristupu higijenskim ulošcima i sličnim aspektima ženskog spolnog zdravlja. Autori izvješća su, očito, pokušali od njega napraviti jedan kompendij o pitanjima javnog zdravlja žena – od socijalnih potpora trudnicama, do prikladne bolničke skrbi za njih. To je inteligentno – ali je ipak posve očito da su sve to puke digresije: pobačaj je doista središnja preokupacija Izvješća. Zapravo se riječ „pobačaj“ spominje na 34 mjesta a „trudnoća“ na svega 31 mjestu. Od tog 31 mjesta gdje se spominje trudnoća, na više mjesta se ona spominje u izravnoj vezi s kontracepcijom ili pobačajem. Naposljetku su i svjetovni mediji posve jednostavno govorili o „rezoluciji Freda Matića o abortusu“.[5]
Nadalje, moramo opaziti da Izvješće s očiglednom antipatijom i omalovažavanjem progovara o pravu na priziv savjesti zdravstvenih radnika. Većina u Europskom parlamentu u toč. 37. izvješća čak: „žali što ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima, a ponekad i cijelim zdravstvenim ustanovama, da odbiju pružati zdravstvene usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti, što dovodi do uskraćivanja skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti te ugrožava život i prava žena; primjećuje da se prigovor savjesti često primjenjuje u situacijama u kojima bi bilo kakva odgoda mogla ugroziti život ili zdravlje pacijenta“.
Autorima Izvješća (i eurozastupnicima koji su Izvješće podržali) nije dovoljno da se pravo na priziv savjesti nazove u tekstu izvješća „takozvanim“ (tj., insinuira se da to pravo uopće ne postoji – makar čl. 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda posve izričito jamči pravo da se postupa u skladu sa svojom vjeroispovijedi ili svjetonazorom). Na stranicama izvješća se bez ikakvog argumenta dodaje da zdravstveni radnici izjavljivanjem priziva savjesti „često“ ugrožavaju život ili zdravlje pacijentica. Ovakva tvrdnja je doista na granici klevete, i u najmanju je ruku neargumentirana. Eto, u Hrvatskoj zdravstveni radnici vrlo često izjavljuju priziv savjesti – i šira javnost uopće nije upoznata o nekakvim „čestim“ ugrozama zdravlja žena koje žele pobaciti. A očito nije čula o takvim problemima ni stručna javnost, tj. liječnici. Evo vidimo kako vodstva tri krovne hrvatske liječničke udruge (Hrvatski liječnički zbor, Hrvatska liječnička komora i Hrvatski liječnički sindikat) u svojoj izjavi od 23. lipnja 2021. godine posve jasno govore: „Protivimo se pokušaju ukidanja priziva savjesti, njegovom reinterpretiranju ili čak kriminalizaciji, kako je to sadržano pod točkama 37. i 38. Prijedloga Rezolucije… Naglašavamo da su argumentacije Prijedloga Rezolucije neprimjerene te da u Republici Hrvatskoj institutom priziva savjesti nije uskraćena zdravstvena skrb ženama u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem na način da je ugrožen njihov život, a kako se to navodi u ovim Prijedlogu Rezolucije.“[6]
Govoreći o liječnicima, možemo uočiti da „Matićevo izvješće“ o njima odlučuje govoriti na jedan u najmanju ruku nabusit način; u toč. 41. se poziva države-članice da osude „ginekološko i porodničarsko nasilje, kao i ostalo s tim povezano rodno uvjetovano nasilje u sklopu skrbi u trudnoći, porodu i babinju, kojima se krše ljudska prava žena i koji mogu predstavljati oblike rodno uvjetovanog nasilja“.
Primijetimo također, da Izvješće na čak 64 mjesta koristi i termin „usluga“. Na gore već spomenutom mjestu u toč. 37. Izvješća tako Europski parlament „žali što ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima… da odbiju pružati zdravstvene usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti“. Usudio bih se pretpostaviti da su autori izvješća (tu Fred Matić vrlo vjerojatno i nije imao glavnu riječ, makar je na nacrtu Izvješća njegov potpis) dobro upoznati s novijom praksom Europskog suda za ljudska prava. U toj praksi imamo u slučaju Eweida i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2013. godine,[7] gdje je taj sud odbio (ne propustio – nego baš odbio!) decidirano reći je li dopušteno ili nedopušteno dati otkaz matičarki koja odbija pružati javnu uslugu sklapanja istospolnih partnerstava i psihoterapeutu koji odbija pružiti javnu uslugu bračnog savjetovanja – istospolnim partnerstvima. Tako je do daljnjega ostavljeno mjesto nagađanjima je li opravdano smatrati da bi možda načelo zabrane diskriminacije (istospolnih osoba) kod pristupa javnim uslugama (upisa istospolnog braka u matične knjige) moglo biti „jače“ od prava na priziv savjesti (matičara). Ovakvo što, kako je suđeno u pogledu javnih usluga koje pružaju matičari nije suđeno u pogledu „javnih usluga pobačaja“ koje pružaju zdravstveni radnici – ali da neki pravni umovi o tome promišljaju, ne moramo sumnjati. Vidimo, eto, da se u „Matićevom izvješću“ naširoko govori o „uslugama“, a u toč. I. preambule se izrijekom govori o „preprekama za pristup uslugama pobačaja“. Pa sada, čekajmo da na ovakvom sadržaju netko pokuša poentirati, boreći se protiv prava na priziv savjesti pred raznim tijelima vlasti. Za sada imamo jednu manju pobjedu proabortivnog lobija kod Europskog suda za ljudska prava, gdje je u jednom slučaju iz Švedske – koji je zbog nekog razloga proglašen manje važnim, pa je u njemu sudjelovalo vijeće od samo 3 suca Europskog suda za ljudska prava – formirana dvotrećinska većina sutkinja koje su desetljećima bile angažirane u aktivnostima zagovaranja pobačaja. [8] Ta je sudačka većina u slučaju Steen protiv Švedske iz veljače 2020. god. ocijenila da Švedska ima pravo zakonom omogućiti zdravstvenim ustanovama da odbiju zaposliti primalje koje ne žele sudjelovati u pobačajima.[9] Inače je Švedska jedan „otok“ potpune negostoljubivosti prema prizivu savjesti, čak je i u susjednoj Norveškoj stanje za prigovaratelje savjesti povoljnije.[10]
I da, nije ovdje naodmet spomenuti da se u kontekstu ženskog spolnog zdravlja u Izvješću na čak 6 mjesta govori o „transrodnim ženama“. Pritom, baš i nije jasno koje bi ginekološke i srodne potrebe ta kategorija stanovništva mogla dijeliti s korisnicama mjera za zaštitu trudnoće i majčinstva, te turobnih medicinskih zahvata kojima se realizira tzv. „pravo na pobačaj“. E da, tek nešto manje od četvrtine „trans žena“ izjavljuje da su „heteroseksualke“.[11] Preostali pripadnici „transwoman“ kategorije su zapravo zainteresirani za seks sa ženama (kao „lezbijke“). Oni pripadnici „transwoman“ kategorije koji se odluče ne podvrgnuti operaciji uklanjanja muških genitalija (zapravo se daleko najveći dio transseksualaca na kraju ne podvrgne takvim drastičnim kirurškim zahvatima), mogu postati očevi. Tako ispada, da je u podužem Izvješću ovo (ipak) jedna tema gdje su autori – posredno i nehotice – spomenuli očinstvo.[12]
Za kraj, da otvoreno iznesemo ocjenu: „Matićevo izvješće“ je tekst u kojemu se glumi zauzetost za prava i interese žena, nabacujući tu pismeno napisane rečenice koje su očito napisali dobro upućeni autori – ali zapravo se radi o sadržaju koji je isprazan i zlonamjeran. Posrijedi je prije umovanje nego mudrost i prije politiziranje nego ozbiljna politika. Ništa dobroga za žene tu proizaći neće.
Ako, naime, političari koji su osmislili ovakvo tobože sveobuhvatno izvješće nisu znali na njegovim stranicama čak ni spomenuti prisilu na pobačaj (engl. „coerced abortion“, „forced abortion“) – onda su oni doista daleko od prave zauzetosti za žene. Jer znamo da se o prisili na pobačaj naprosto u desetljećima njegovog legaliziranja nije htjelo govoriti, pa se o njoj krenulo govoriti u SAD-u, gdje su protiv takvog zloćudnog nasilja nad ženama (i nerođenom djecom) donijeli neki zakone. Danas, čak i medicinska istraživanja glavne struje konstatiraju da pretežni dio žena pobaci pod većim ili manjim pritiskom partnera (oko četvrtine žena koja odlazi na pobačaj u SAD-u izričito kaže da su pobacile „kako ne bi izgubile partnera“) ili drugih osoba u okolini – oko ¾ žena u SAD-u potvrđuje da su nagovaranja okoline da pobace imale karakter pritisaka. Također se na temelju empirijskih znanstvenih istraživanja konstatiraju devastirajuće posljedice koje uslijed pobačaja žene trpe: pretežni dio žena trpi nakon pobačaja – duže ili kraće vremena – ozbiljne psihološke tegobe poput osjećaja krivnje, osjećaja manje vrijednosti, tjeskobe, žaljenja zbog gubitka djeteta, suicidalnih misli, itd.[13] Na bazi takvih znanstvenih istraživanja, čak i posve „mainstream“ mediji posve izravno progovaraju o velikom broju žena koje su prisiljene na pobačaj baš u zemljama koje tzv. „slobodu izbora“ najviše poštuju.[14]
Doduše Matićevo izvješće govori na više mjesta o nasilju nad ženama – tako o sakaćenju genitalija koje je iz nekih zemalja trećeg svijeta („žensko obrezivanje“) s imigracijom došlo i do Europe; također o prisilnoj sterilizaciji. Ali o onom glavnom nasilju nad ženama; naime socijalnoj, psihološkoj i financijskoj prisili koja žene tjera na taj strašni čin; i o tegobnim posljedicama pobačaja – gromoglasno se šuti.
Dario Čehić
Slika: KókaySzabolcs, Wikimedia
[1]„Zdravlje žena ne može se poistovjetiti s nepostojećim pravom na pobačaj“ (medijsko priopćenje s cjelovitim tekstom izjave Komisije HBK „Iustitia et pax“), službene stranice Hrvatske biskupske konferencije, 23. lipnja 2021.
[2]„Polishbishopsoppose Matić Report on abortionTheCatholicBishopsofPolandexpresstheirsupport for criticismagainstthe ‘Matić Report’ on abortion”LisaZengarini za „VaticanNews“, 21. lipnja 2021.
[3]EU bishops: Abortion is not a “human right”,LisaZengariniza „VaticanNews“, 23. lipnja 2021.
[4]Rezolucija Europskog parlamenta od 24. lipnja 2021. o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena (2020/2215(INI)), službene stranice Europskog parlamenta, pristupljeno 4. srpnja 2021.
[5]Kako je rezolucija Freda Matića o abortusu izazvala duboke podjele u EU: Mislilo se da će sve proći glatko… Svi HDZ-ovci bit će protiv dokumenta o općem pravu na pobačaj u cijeloj Uniji Piše: Robert BajrušiObjavljeno: 21. lipanj 2021.
[6]Izjava hrvatskih krovnih liječničkih organizacija u vezi dijela sadržaja Prijedloga Rezolucije o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena (2020/2215(INI)), 23. lipnja 2021., službene stranice Hrvatskog liječničkog zbora. Pristupljeno 7. srpnja 2021.
[7]EWEIDA I DR. protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA (prijedlozi br. 48420/10, 59842/10, 51671/10 and 36516/10), PRESUDA OD 15. siječnja 2013. god., službene stranice Europskog suda za ljudska prava, v. osobito toč. 106 i 109pristupljeno 4. srpnja 2021.
[8]„Abortion: Three ECHR JudgesUnderminetheRight to ConscientiousObjection“, GrégorPuppinck, „European Centre for LawandJustice“, veljača 2020.
[9]Application no. 62309/17 Linda STEEN againstSweden,TheEuropean Court of Human Rights (Third Section), sitting on 11 February 2020.
[10]„A LandmarkVictory for NorwayDoctorFired for Refusing to DispenseBirthControl“, CrystallWoodall, CBN News, 17. listopada 2018.
[11] da pomognemo čitatelju: to bi značilo da muškarac koji je odlučio biti žena ima sklonost općiti s muškarcima. Proizlazi da znatna većina muških transseksualaca zapravo osjećaju erotski poriv da (i) nakon „promjene spola“ spolno opće sa ženama.
[12]„Injustice at EveryTurn: A Reportofthe National TransgenderDiscriminationSurvey“, Grant, Jaime M. i dr., National Center for TransgenderEqualityand National GayandLesbianTaskForce, Washington, 2011., str. 26, 79
[13]„Women Who SufferedEmotionallyfromAbortion: A QualitativeSynthesisofTheirExperiences“Priscilla K. Coleman, Ph.D. i dr.,Journalof American PhysiciansandSurgeons, Vol. 22, No. 4, 2017, v. osobito str. 115-117
[14]„One inseven UK womenforced to haveeither a baby or anabortion, studyshows“,MayaOppenheim, „Independent“ 23. ožujka 2019.
