Lezbijska grupa “Kontra” i Centar za prava seksualnih i rodnih manjina “Iskorak” pokrenuli su kod Hrvatske psihološke komore postupke protiv našeg autora Alena Peruška. Kao i inače, postupaju te udruge prema uzoru srodnih na srodne udruge na Zapadu; u ovom slučaju vrše pritisak na psihološku struku, na način kako to već desetljećima čine i u zapadnim zemljama. Cilj je “začepiti usta” onim psiholozima koji nisu dio “LGBT lobija”, kako bi na javnoj i stručnoj sceni ostali govoriti o problematici homoseksualizma samo oni psiholozi, koji “propovijedaju” teze za koje se zalažu LGBT udruge. U nastavku objavljujemo tekst otvorenog pisma, koje je tim povodom naše uredništvo uputilo Hrvatskoj psihološkoj komori.
Udruga „Katolik“
Bartolići 9
10 000 Z A G R E B
HRVATSKA PSIHOLOŠKA KOMORA
Drniška 20
10 000 Z A G R E B
– Predsjednik HPK Hrvoje Gligora
– Etički odbor HPK
O T V O R E N O P I S M O
Poštovani,
od našega autora Alena Peruška saznajemo da je sa strane Lezbijske grupe Kontra i Iskorak – Centra za prava seksualnih i rodnih manjina izjavljena protiv njega disciplinska prijava kod Hrvatske psihološke komore, čiji je A. Peruško član. Također je Etički odbor Hrvatske psihološke komore – potaknut prijavom tih udruga – našeg autora već i pozvao na razgovor, te mu je najavljeno da će se Etički odbor očitovati o članku „Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta“, koji je objavljen na našim web – stranicama.
Kao nakladnik gore navedenog članka, upućuje Udruga „Katolik“ ovo otvoreno pismo predsjedniku HPK i Etičkoj komisiji HPK, u svrhu zaštite prava naše udruge i prava našega autora Alena Peruška – zajamčenih člankom 3. Zakona o elektroničkim medijima (sloboda izražavanja i programska sloboda), kao i čl. 38., 40. i 68. Ustava RH, čl. 7. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, te čl. 9. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
I. O ČLANKU
Naš autor i vaš član Alen Peruško je objavio članak „Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta“ koristeći Ustavom zajamčene slobode govora, misli i kulturnog stvaralaštva. Pri tome on faktografski nije izrekao nikakvih neistina – čak nisu niti predstavnici udruga koji su sastavljali disciplinsku prijavu uspjeli pronaći takvih nepravilnosti. Članak u svakom pogledu odgovara zahtjevima koji vrijede za formu publicističkog novinarstva, gdje se baš zahtjeva jedan spoj stručnog znanja autora, točnosti u iznošenju činjenica i referenci, te otvorenosti u iznošenju autorovih vrijednosnih sudova.
Napominjemo kako članak sadrži precizan opis stajališta Katoličke Crkve u toj materiji i prikaz doktrine kojom se u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu Katoličke Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama vode kod pružanja psihološke i druge zdravstvene pomoći osobama sa istospolnim seksualnim porivima. Također se daje prikaz stajališta onog dijela psihološke i psihijatrijske struke u zemljama Zapada, koji se zalaže za „tezu“ da je homoseksualizam bolest u svim situacijama i pod svim uvjetima.
Stajališta tog dijela psihološke i psihijatrijske struke su, inače, već dugi niz godina učinjena dostupnima najširoj javnosti putem web – stranica udruge NARTH iz Sjedinjenih američkih država, gdje se može čitati vrlo veliki broj znanstvenih, stručnih i publicističkih tekstova o toj tematici – uključujući tu i „Handbook of Therapy for Unwanted Homosexual Attraction“ (grupa autora) iz 2009. Moramo uočiti da niti autori gore naznačenih tekstova (psiholozi i psihijatri), niti njihovi izdavači nisu postali predmetom „discipliniranja“ u SAD, niti igdje drugdje. Nisu, zapravo, niti u Hrvatskoj bili disciplinirani stručnjaci iz tih struka, koji su uzeli učešća na Okruglom stolu Hrvatske biskupske konferencije „Homoseksualnost – stanje ili opredjeljenje“ iz studenog 2002. godine.
II. O NASTOJANJIMA LBGT UDRUGA
Također moramo opaziti da „LGBT“ udruge maksimalno koriste standarde slobode govora radi izražavanja i promicanja svojih u javnosti nepopularnih stajališta. Sada, međutim, traže od HPK da „stane na kraj“ iznošenju suprotnih stajališta – čim netko (u ovom slučaju naš autor i vaš član Alen Peruško) izrazi svoje mišljenje, koje „slučajno“ dijeli većina hrvatskog (i svjetskog) stanovništva.
Smatram da bismo barem mi u Hrvatskoj mogli znati prepoznati te (neo)marksističke obrasce indoktrinacije, gdje se najprije nastoji ishoditi donošenje zakona koji su daleko „ispred“ javnog mnijenja, a onda se kombinacijom jednostrane propagande i onemogućavanja izražavanja suprotnih stavova nastoji (de)formirati javnost tako da – možda i nakon mnogo desetljeća – naposljetku podržava stavove te ideologije. Kažemo „barem mi u Hrvatskoj“, jer nisu narodi, intelektualne i političke elite SAD i drugih zapadnih zemalja imale prilike osjetiti na vlastitoj koži sve „blagodati“ marksističkog nastojanja „da se svijet učini boljim“.
Također nalazimo shodnim uputiti na ovu ideološku sastavnicu djelovanja LGBT udruga, jer članak našeg autora upravo počinje opširnijim prikazom djelovanja pristalica neomarksističke ideologije, čiji metafizički nazori teže svakoj vrsti „emancipacije“ čovjeka, uključivo „emancipaciju“ od biološke reprodukcije i obveza prema djeci (abortus), od spola u kojem je čovjek rođen („gender ideologija“) i naposljetku od života samoga (eutanazija).
Zaključno, smatramo da je etička dužnost Hrvatske psihološke komore – kao i svakog drugog segmenta građanskog društva – da zaštiti svoje članstvo i cjelokupnu javnost od neprincipijelnih pritisaka usmjerenih na deformiranje stručnih i znanstvenih kriterija, te javnog mnijenja u svrhu postizanja političkih ciljeva LGBT udruga, ili bilo kojih drugih društvenih grupa. Nije, naime, dopustivo pravnim, medijskim, političkim ili drugim manipulacijama postizati proizvoljno odabrane ciljeve jedne posebne društvene grupacije – kao što npr. znamo da „LGBT zajednica“ na nekim mjestima uspijeva postići da psiholozi „pomažu“ djeci i mladima čija spolnost nije do kraja formirana i koji imaju problema sa spolnom identifikacijom na način da dodatno promoviraju njihovu sklonost istom spolu, povećavajući na taj način brojnost „LBGT zajednice“. Ovakva je aktivnost dijela psihološke struke u izravnoj suprotnosti sa uputama Svjetske zdravstvene organizacije i nema uporišta u znanstvenim istraživanjima, izuzev u člancima i radovima koje objavljuju aktivisti LGBT udruga (a koji su aktivisti po struci psiholozi ili psihijatri) u zapadnim zemljama.
III. O SLOBODI IZRAŽAVANJA ZA SVE
Nadam se da Naslov sagledava, da će uvijek postojati stanoviti broj društvenih grupacija koja se sa gore navedenim vrstama tobožnje „emancipacije“ neće slagati, i da će među tim grupama očito uvijek biti vjerska zajednica koja je većinska u Republici Hrvatskoj. Također se nadam da će se Naslov oduprijeti pokušaju instrumentalizacije Hrvatske psihološke komore kao nekakvog bastiona neomarksističke i „LGBT“ propagande u Hrvatskoj.
To ne bi bilo nepravilno samo zato što su „pro – gay“ stavovi u Hrvatskoj iznimno nepopularni, nego u prvom redu zato što – sve ako se u toj propagandi osobito zauzmu homoseksualci koji su po struci psiholozi i pristalice neomarksističke i srodnih ideologija – takva propagandna nastojanja nužno moraju zanemariti činjenicu da je Međunarodnom klasifikacijom bolesti Svjetske zdravstvene organizacije transseksualizam posve jasno klasificiran kao duševni poremećaj, da je kao duševni poremećaj kojega treba liječiti naznačen poremećaj uloge spola u djetinjstvu (te se terapija djece sa istospolnim porivima ne smije smatrati za zlostavljanje djece, kako vole tvrditi LGBT udruge), a da se pod nazivom „egodistonička spolna orijentacija“ dijagnosticira duševni poremećaj kod svakog homoseksualca ili druge osobe sa istospolnim porivima, uz banalni uvjet da pacijent izrazi želju da ga se liječi.
Stoga proizlazi da bi „zauzimanje strane“ u ovom sporu idejne – a samo u manjoj mjeri stručne – naravi dovelo Hrvatsku psihološku komoru u situaciju u kojoj je American Psichologycal Association dovedena od strane svoje bivše predsjednice Sharon Stephens Brehm, koja je za 2007. god. za pitanja vezana uz homoseksualizam uspjela oformiti „Task Force“ sastavljen isključivo od stručnjaka koji su pro – gay aktivisti, a uglavnom su i javno deklarirani homoseksualci i lezbijke (sve ako takvi među američkim psiholozima ne predstavljaju nikakvu većinu)1. Potom taj „Task Force“ sastavlja u ime APA dokumente koje konzultiraju članovi Etičkog odbora Hrvatske psihološke komore, a gdje se djecu sa evidentnim poremećajem uloge spola u djetinjstvu (koji je u američkom Diagostic Statistical Manual „šifriran“ brojem 302.6, a u MKB šifrom 64.2) naziva „sexual minority children“2. Tako pro – gay aktivisti u redovima psihologa djecu sa klasificiranim psihološkim poremećajima (kojoj su psiholozi dužni pomoći, po mogućnosti na način da budu naposljetku oslobođena psihološkog poremećaja) „promoviraju“ u nekakvu političku „seksualnu manjinu“, kojoj se mora pristupati na način da se ne bi slučajno uvrijedili drugi članovi te „seksualne manjine“ (to jest, LGBT udruge) kojoj tobože pripadaju ta djeca. Na taj način se na jednoj razini objektivne stvarnosti djeca sa poremećajem uloge spola u djetinjstvu „oduzimaju“ iz djelokruga vlastitih obitelji i stavljaju u djelokrug „LGBT udruga“ – čiji članovi iskreno vjeruju da je u najboljem interesu te djece da postanu pripadnicima „LBGT zajednice“.
Također je pripremio „Task Force“ za APA (u istom dokumentu) izjavu kojom psihološka struka u Americi iznosi da su istospolni porivi i čini „normalne i pozitivne varijacije ljudske seksualnosti“ – što uopće nije pitanje stručnog izučavanja, nego stav metafizičkog (kada govorimo o pitanjima religije) i ideološkog (kada govorimo o pitanjima politike) reda. Pri tome su pro – gay aktivisti u sastavu „Task Force“ morali biti savršeno svjesni da svojim kolegama u struci podvaljuju jedno ideološko (a ne stručno, niti znanstveno) stajalište koje je u zavadi sa metafizičkim i idejnim stavovima velike većine svjetskog stanovništa i gotovo svih glavnih vjerskih zajednica3; pri tome struka nije prethodno odustala od klasificiranja cijelog niza istospolnih poriva kao mentalnih poremećaja, te pro – gay „Task Force“ na taj način „ispod žita“ poduzima korake kako bi stručnu i opću javnost uvjerila kako psihološka struka smatra normalnim porive koji su zapravo klasificirani kao psihička oboljenja.
Kako smo gore već naveli, pripadnici Udruge „Katolik“ i autori na portalu „katolik.hr“ iskreno vjeruju da u ovoj – i mnogim drugim stvarima – uvjerenja pobornika „LGBT ideologije“ (pa tako niti američkih pro – gay aktivista koji su ujedno psiholozi) nisu ispravna. Zakon nam daje pravo da takva svoja uvjerenja – u kojima smo sve, samo ne usamljeni – na javan način izražavamo.
Ovime iskazujemo odlučnost da se u javnosti zalažemo za naša uvjerenja.
IV. O POTREBI DA SE OSIGURA URAVNOTEŽEN PRISTUP U ETIČKIM RASPRAVAMA U HPK
Gore u ovom dopisu je upućeno na lošu praksu APA, koja je dopustila da jedna grupa pro – gay aktivista iznosi svoja stajališta o terapiji osoba sa istospolnom sklonošću, pozivajući se na tu psihološku asocijaciju.
Smatramo više nego očitim da Etički odbor HPK treba u svojem radu potaknutom od strane Udruga „Iskorak“ i „Kontra“ osigurati učešće također i onih hrvatskih stručnjaka, koji se zalažu za terapiju homoseksualizma, i koji će u najmanju ruku znati napraviti kritični odmak od raznih „deklaracija“ koje u SAD i drugdje pripremaju stručnjaci koji podržavaju „LGBT ideologiju“ i čiji tekstovi manje – više slijede obrazac koji smo u Hrvatskoj desetljećima mogli vidjeti kod stručnjaka koji su pripadali marksističkoj ideologiji: naime da tobože znanost dokazuje da je „naša“ ideologija ispravna i pobjednička, pa je onda „neznanstveno“ tvrditi da bi npr. Kanada mogla biti demokratičnija od „države radničke klase“ ili da kapitalistički privredni sustav može imati ikakvih prednosti pred samoupravnim socijalizmom. Ili, kada su u pitanju stavovi LGBT udruga, iznijeti notornu činjenicu da je život homoseksualnih osoba težak i njihovo objektivno stanje nezavidno, bez obzira koliko liberalnosti od društvene zajednice u kojoj žive uspiju ishoditi. Pravi stručni i znanstveni stav je čak i u vrijeme „diktature proletarijata“ odbacivao takva kvaziznanstvena stajališta; u vrijeme kada u Hrvatskoj doista nemamo nikakvu diktaturu, još manje ima razloga da Hrvatska psihološka komora samu sebe čini žrtvom sličnih kvaziznanstvenih ideologizacija, koje proistječu od LGBT udruga i njihovih pobornika među stručnjacima i znanstvenicima.
Više smo nego sigurni, da ne mora Udruga Katolik „prokazivati“ imena hrvatskih psihologa i psihijatara koji misle da duševne poremećaje kategorizirane u MKB treba liječiti, i da „sexual minority children“ moraju imati stanovitu – makar načelnu – obranu od homoseksualne propagande, homoseksualne pornografije i neodgovornih pristupa pojedinaca iz „LGBT zajednice“, makar „udruge“ mislile da svaka seksualna perverzija popisana u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti predstavlja nekakav „gender“.
Smatram da pogađamo raspoloženje hrvatske javnosti, ako od Hrvatske psihološke komore očekujemo u ovoj stvari razborit i uravnotežen pristup.
S izrazima štovanja,
Za Udrugu „Katolik“,
Mario Šudić, predsjednik
Na znanje:
– Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za obitelj
– Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj
– Odbor HBK za sredstva društvenih komunikacija
– Tiskovni ured HBK
1 „The 2009 APA Task Force Report – Science or Politics“, Joseph Nicolosi PhD, siječanj 2010 god., http://narth.com/2011/01/dr-nicolosi-on-the-apa-task-force-report/
2 Report of the American Psychological Association „Appropriate Affirmative Resposnes to Sexual Orientation Distress and Change Efforts“, kolovoz 2009., http://www.apa.org/about/governance/council/policy/sexual-orientation.pdf
3 usp. npr. „Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o proiznavanju zajednica osoba istoga spola“. Rim, lipanj 2003. god., Kongregacija za nauk vjere po Joseph Ratzinger i Angelo Amato, http://katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu/454-promiljanja-u-svezi-sa-zakonskim-prijedlozima-o-priznavanju-zajednica-osoba-istoga-spola
