Ovdje objavljujemo dopis kardinala Gerharda Müllera njegovom bratu umirovljenom praškom nadbiskupu kardinalu Dominiku Duki u kojem mu je pojasnio problematičnost odgovora Dikasterije za nauk vjere (lat. Dicasterium pro doctrina fidei, DDF) na dvojbe (dubia) koje je kardinal Duka postavio Vatikanu 13. srpnja 2023. godine. Dikasterij za nauk vjere (novo ime za raniju Kongregaciju za nauk vjere čiji je prefekt bio kardinal Müller od 2012. – 2017.) poslao je odgovor nadbiskupu 25. rujna 2023. godine, ali opet ne s uobičajenih Da ili Ne, već na uopćen, neprecizan način, i što je najgore, na način koji ne odražava katolički nauk, već sve više sliči na protestantski način razmišljanja.
Iz donjeg Müllerevog teksta možemo sagledati kako papa Franjo ohrabruje postupanje prema lokalnoj pastoralnoj uputi iz Buenos Airesa,[1] makar je ona suprotstavljena dvijetisućljetnoj – i diljem katoličkog svijeta do danas obdržavanoj – praksi u pogledu tzv. javnog priležništva (Zakonik kanonskog prava, Kan 1093.) i jasnom službenom naučavanju Katoličke Crkve „da je život u drugoj zajednici kao muž i žena, dok ženidba traje, teški grijeh preljuba“ (Tridentski koncil, DH 1807).
Dijelove teksta je zadebljalo Uredništvo.
Vaša Eminencijo, dragi brate Dominiče Duka!
Pročitao sam s velikom pozornošću Odgovor[2] Dikasterija za nauk vjere (DDF) na Vaše dvojbe (dubia) oko postsinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia („Odgovor na niz pitanja“ u daljnjem tekstu: Odgovor) i želim s vama podijeliti svoju procjenu.
Jedna od dvojbi koju ste predstavili DDF-u tiče se tumačenja pobudnice Amoris laetitia sadržanog u pismu biskupa Regije Buenos Airesa od 5. rujna 2016. prema kojem se razvedenim osobama koje žive u drugoj građanskoj zajednici dopušta pristup sakramentima, čak i ako se nastave ponašati kao muž i žena bez volje da promijene svoj život. Prema Odgovoru ovaj tekst iz Buenos Airesa dio je redovnog papinskog učiteljstva i prihvatio ga je sam Papa. Uistinu, Franjo je izjavio da je tumačenje koje su predstavili biskupi Buenos Airesa jedino moguće tumačenje Amoris Laetitia. Odgovor donosi zaključak da se ovom dokumentu iz Buenos Airesa mora dati vjerski pristanak uma i volje, kao što se događa s drugim tekstovima papinog redovnog učiteljstva (usp. Lumen gentium, 25,1).
U tom kontekstu potrebno je prije svega razjasniti, sa stajališta opće hermeneutike katoličke vjere, što je predmet pristanka uma i volje kojeg svaki katolik mora dati autentičnome Učiteljstvu pape i biskupa. Kroz doktrinarnu tradiciju, a posebno u Lumen Gentium 25, ovaj vjerski pristanak tiče se doktrina vjere i morala koje odražavaju i jamče cjelokupnu istinu Objave. Privatna mišljenja papa i biskupa izričito su isključena iz Učiteljstva. Nadalje, svaki oblik učiteljskog pozitivizma proturječi katoličkoj vjeri, jer Učiteljstvo ne može naučavati ono što nema veze s Objavom, niti ono što proturječi Svetom pismu (norma normans non normata), apostolskoj tradiciji i prethodnim konačnim odlukama samoga Učiteljstva (Dei Verbum, 10; usp. DH 3116–3117).
Dakle, postoji li vjersko odobrenje teksta iz Buenos Airesa? S formalnog gledišta već je upitno zahtijevati vjerski pristanak uma i volje na teološki dvosmisleno tumačenje djelomične biskupske konferencije (regije Buenos Airesa), koja pak tumači izjavu Amoris Laetitia i čija se koherentnost dovodi u pitanje s Kristovim učenjem ( Mk 10,1-12).
Doista, tekst iz Buenos Airesa čini se da je u proturječju barem s učenjima Ivana Pavla II. (Familiaris Consortio, 84) i Benedikta XVI. (Sacramentum Caritatis, 29). Pa čak i ako Odgovor ne kaže tako, dokumenti redovitog učiteljstva ove dvojice papa također moraju dobiti vjersko pristajanje uma i volje.
Međutim, Odgovor tvrdi da tekst iz Buenos Airesa nudi tumačenje Amoris Laetitia u kontinuitetu s prethodnim papama. Je li to stvarno tako?
Pogledajmo najprije sadržaj teksta iz Buenos Airesa, sažet u Odgovoru. Ključni stavak Odgovora tiče se treće dvojbe (dubium). Nakon napomene da su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dopustili pristup pričesti ako se rastavljeni i ponovno vjenčani ljudi posvete apstinencijskom životu, naslućuje se Franjina novost:
„Franjo ostaje pri prijedlogu pune apstinencije za [civilno] rastavljene i ponovno vjenčane u novom braku, ali priznaje da može biti poteškoća u praksi i stoga, u određenim slučajevima, nakon odgovarajućeg razlučivanja, dopušta dijeljenje sakramenta pomirenja, čak i ako netko ne ostane vjeran apstinenciji koju predlaže Crkva” [podcrtano u tekstu].
Izraz “čak i ako netko ne ostane vjeran apstinenciji koju predlaže Crkva” može se tumačiti na dva načina. Prvi: rastavljeni pokušavaju živjeti uzdržano, ali zbog teškoća i ljudske slabosti ne uspijevaju. U ovom slučaju Odgovor bi mogao biti u kontinuitetu s učenjem svetog Ivana Pavla II. Drugi slučaj: razvedeni ne prihvaćaju živjeti u apstinenciji i niti ne pokušavaju, s obzirom na poteškoće s kojima se susreću (pa nemaju niti namjeru to promijeniti). U tom bi slučaju došlo do raskida s prethodnim Učiteljstvom.
Čini se da sve ukazuje na to da se Odgovor odnosi na drugu mogućnost. U stvarnosti, ova dvosmislenost je razriješena u tekstu iz Buenos Airesa, koji razlikuje slučaj u kojem se barem pokušava živjeti u apstinenciji (br. 5) od drugih slučajeva u kojima to nije slučaj (br. 6). U potonjim slučajevima, biskupi Buenos Airesa primjećuju: „U drugim, složenijim slučajevima i kada nije bilo moguće dobiti izjavu o ništavnosti, spomenuta opcija [težiti za životom apstinencije] možda zapravo nije praktična “.
Istina je da ova rečenica sadrži dodatnu dvosmislenost budući da kaže: “i ako nije bilo moguće dobiti izjavu o ništavnosti”. Neki su, ističući da u tekstu ne stoji “i ako je ženidba bila valjana”, te složene okolnosti ograničili na one slučajeve u kojima, čak i ako je ženidba iz objektivnih razloga ništavna, ti razlozi na crkvenom sudu nisu valjano bili dokazani. Kao što vidimo, iako je papa Franjo predstavio Buenos Aireski dokument kao jedino moguće tumačenje Amoris laetitia, hermeneutičko pitanje nije riješeno, jer još uvijek postoje različita tumačenja Buenos Aireskog dokumenta. Naposljetku, postoji nedostatak preciznosti u formulaciji u Odgovoru i u tekstu iz Buenos Airesa, što dopušta alternativna tumačenja.
Ali čak i ako te netočnosti ostavimo po strani, čini se jasnim što znače i Odgovor i tekst iz Buenos Airesa. Moglo bi se ovako izraziti: Postoje posebni slučajevi u kojima je moguće podjeljivanje sakramentalnog odrješenja krštenoj osobi, nakon sklapanja sakramentalne ženidbe, koja ima spolne odnose s osobom s kojom je stupila u drugu zajednicu, nakon razdoblja razlučivanja, a da krštenik ne mora odlučiti da neće nastaviti te odnose jer ili prepoznaje da to za njega nije moguće ili zato što prepoznaje da to nije Božja volja za njega.
Prvo ispitajmo je li ova izjava u skladu s učenjima Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Argument Odgovora da je Ivan Pavao II. već pripustio neke od tih razvedenih na pričest i da Franjo stoga samo čini korak u istom smjeru nije valjan. Kontinuitet nije u činjenici da su neki već mogli biti pripušteni pričesti, nego u kriteriju tog pristupa. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dopustili su pričest rastavljenim osobama koje iz ozbiljnih razloga žive zajedno bez spolnih odnosa. Ali to ne dopuštaju ako ti ljudi uobičajeno imaju spolne odnose, jer ovdje se radi o objektivno teškom grijehu u kojem se želi ustrajati i koji, u mjeri u kojoj zadire u sakrament ženidbe, poprima javni karakter. Raskid između učenja Buenos Aireskog dokumenta i učiteljstva Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. postaje jasan kada se uzme u obzir bit, koja je, kao što sam rekao, kriterij za pristupanje sakramentima.
Da bi bilo jasnije, zamislimo da budući dokument DDF-a apsurdno predlaže sličan argument za dopuštanje pobačaja u nekim slučajevima, otprilike ovako: „Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo su već dopustili pobačaj u nekim slučajevima, na primjer kada majka ima rak maternice i taj rak treba liječiti; Sada je pobačaj dopušten u nekim drugim slučajevima, na primjer u slučajevima fetalne deformacije, u kontinuitetu s onim što su naučavali prethodni pape“. Vidite koliko je ovaj argument pogrešan. Slučaj operacije raka maternice je moguć jer se ne radi o izravnom pobačaju, već o neželjenoj posljedici kurativnog zahvata na majci (prema tzv. principu dvostrukog učinka). Između dviju doktrina ne bi postojao kontinuitet nego diskontinuitet, budući da potonja poriče načelo koje je vodilo prvo stajalište i osudilo svaki izravni pobačaj.
Međutim, poteškoća učenja Odgovora i teksta iz Buenos Airesa nije samo u tome što nije u skladu s učenjem Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Ovo je učenje zapravo u suprotnosti i s drugim učenjima Crkve, koja nisu samo izjave običnog Učiteljstva, nego su definitivno naučavana kao dio pologa vjere.
Tako Tridentski sabor naučava sljedeće istine: da je ispovijed svih teških grijeha u sakramentu ispovijedi nužna za spasenje (DH 1706-1707); da je život u drugoj zajednici kao muž i žena, dok ženidba traje, teški grijeh preljuba (DH 1807); da je uvjet za davanje odrješenja pokornikovo kajanje, koje uključuje kajanje za grijeh i namjeru da više ne griješi (DH 1676; 1704); da nije nemoguće da se krštenik drži božanskih zapovijedi (DH 1536,1568). Sve ove tvrdnje ne zahtijevaju samo vjerski pristanak, već se u njih mora vjerovati čvrstom vjerom kako je sadržano u Objavi, ili barem prihvatiti i čvrsto vjerovati kako ih je Crkva predstavila na konačan način. Drugim riječima, više se ne radi o izboru između dvaju iskaza redovitog Učiteljstva, nego o prihvaćanju konstitutivnih elemenata katoličkog nauka.
Svjedočanstvo Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Tridentskog sabora se u konačnici povezuje s jasnim svjedočanstvom Riječi Božje, kojoj Učiteljstvo služi. Na tom svjedočanstvu mora se temeljiti svaka pastoralna skrb za katolike koji žive u drugom braku nakon civilnog razvoda, jer samo poslušnost Božjoj volji može poslužiti ljudskom spasenju. Isus kaže: „Tko god otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini s njom preljub; i ako se žena, nakon što je odbacila muža, uda za drugoga, čini preljub“ (Mk 10,11s). A posljedica je: „Ni bludnici ni preljubnici […] neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,10). To također znači da ti razvedeni nisu dostojni primanja pričesti dok ne prime sakramentalno odrješenje, što zauzvrat zahtijeva pokajanje za grijehe i volju za popravom. Ovdje ne nedostaje milosrđa, nego upravo suprotno, jer milosrđe evanđelja ne sastoji se u opraštanju grijeha, nego u obnovi srca vjernika da žive prema punini ljubavi koju je Krist živio i nas učio.
Iz toga slijedi da oni koji odbijaju tumačenje Amoris laetitia kako ga nudi tekst iz Buenos Airesa i Odgovor ne mogu biti optuženi za neslaganje. Njihov problem nije u tome što vide kontrast između onoga što razumiju i onoga što uči Učiteljstvo, nego što vide kontrast između dva različita učenja istog Učiteljstva, od kojih je jedno definitivno potvrđeno. Sveti Ignacije Lojolski nas poziva da vjerujemo da je crno ono što vidimo kao bijelo kada to hijerarhijska Crkva nalaže. Ali sveti Ignacije ne traži od nas da vjerujemo oslanjajući se na Učiteljstvo da je ono što nas je samo Učiteljstvo prethodno na definitivan način naučilo da je bijelo sada odjednom crno.
Poteškoće koje stvara tekst Odgovora tu ne prestaju. Zapravo, Odgovor nadilazi u dva ozbiljna aspekta ono što je sadržano u Amoris laetitia i dokumentu iz Buenos Airesa.
Prva točka dotiče se pitanja: Tko odlučuje o mogućnosti davanja sakramentalnog odrješenja razvedenima u drugom braku na kraju procesa razlučivanja? U dvojbi koju si, dragi brate, iznio DDF-u, predlažeš nekoliko alternativa koje ti se čine mogućima: to bi mogao biti svećenik, biskupski vikar, kanonski ispovjednik… Rješenje navedeno u Odgovoru mora da je bilo za Vas pravo iznenađenje koje niste mogli ni zamisliti. Dapače, prema DDF-u, konačnu odluku mora donijeti svaki vjernik po svojoj savjesti (br. 5). Iz toga slijedi da se ispovjednik samo pokorava toj odluci savjesti. Upečatljivo je da se kaže da čovjek mora „stati pred Boga i otkriti mu svoju savjest s njezinim mogućnostima i granicama“ (ibid.). Ako je savjest glas Božji u čovjeku (Gaudium et spes, 36), onda nije jasno što znači „staviti svoju savjest ispred Boga“. Čini se da je savjest ovdje više osobni pogled svakog pojedinca, koji se potom prikazuje Bogu.
Ali ostavimo ovu točku po strani i usredotočimo se na iznenađujuću poruku teksta DDF-a. Vjernici sami odlučuju hoće li primiti odrješenje ili ne, a svećenik tu odluku samo mora prihvatiti! Ako se to općenito odnosi na sve grijehe, onda sakrament pomirenja gubi svoje katoličko značenje. To više nije ponizna molba za oproštenje osobe koja stoji pred milosrdnim sucem, koji prima autoritet samog Krista, već je to odrješenje samog sebe nakon ispitivanja vlastitog života. To nije daleko od protestantskog pogleda na sakrament, koji je Trident osudio inzistirajući na ulozi svećenika kao suca u ispovijedi (usp. DH 1685; 1704; 1709). O snazi ključeva Evanđelje kaže: „Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 16,19). Ali Evanđelje ne kaže: „Ono što ljudi odluče po svojoj savjesti da trebate odriješiti na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“ Zapanjujuće je da je DDF mogao Svetom Ocu tijekom audijencije dati na potpis tekst koji sadrži takvu teološku pogrešku i time kompromitira autoritet Svetog Oca.
Iznenađenje je tim veće jer se Odgovor pokušava osloniti na Ivana Pavla II. kako bi tvrdio da je odluka na pojedinom vjerniku, zanemarujući činjenicu da citiran tekst Ivana Pavla II. stoji u izravnoj suprotnosti s Odgovorom. Zapravo, Odgovor citira Ecclesia de Eucharistia, 37b , koji kaže, u vezi s primanjem Euharistije: „Sud o stanju milosti naravno pripada samo dotičnoj osobi, budući da je to odluka savjesti.“ Ali pogledajmo rečenicu koju je kasnije dodao Ivan Pavao II., a koja nije citirana u Odgovoru, a koja se pokazuje kao glavna ideja ovog odlomka iz Ecclesia de Eucharistia: „Međutim, u slučajevima kada je vanjsko ponašanje ozbiljno, očito, i ustrajno krši moralnu normu, Crkva se u svojoj pastoralnoj brizi za dobar poredak zajednice i poštivanje sakramenta ne može a da se ne osjeća dovedenom u pitanje. Na ovu situaciju očite moralne nepodobnosti odnosi se norma Zakonika kanonskog prava o nedopustivosti na euharistijsko zajedništvo onih koji tvrdoglavo ustraju u očitom teškom grijehu“ (ibid.). Kao što se vidi, DDF je odabrao premisu teksta Ivana Pavla II., ali je izostavio glavni zaključak koji je u suprotnosti s DDF-ovom tezom. Ako DDF želi iznijeti nauk koji je suprotan nauku sv. Ivana Pavla II., onda barem ne bi trebao pokušati koristiti ime i autoritet svetog Pape. Bilo bi bolje iskreno priznati da je, prema DDF-u, Ivan Pavao II. pogriješio u ovakvom učenju svog Učiteljstva.
Druga novost u Odgovoru je da se svaka biskupija potiče da stvori vlastite smjernice za ovaj proces razlučivanja. Iz toga se odmah nameće zaključak: budu li smjernice drugačije, dogodit će se da će razvedeni moći primati euharistiju prema smjernicama jedne biskupije, ali ne i prema smjernicama druge. Jedinstvo Katoličke Crkve od početka je značilo jedinstvo u primanju Euharistije: budući da jedemo isti kruh, isto smo tijelo (usp. 1 Kor 10,17). Ako se vjernik katolik može pričestiti u jednoj biskupiji, može se pričestiti i u svim biskupijama koje su u zajedništvu s općom Crkvom. To je jedinstvo Crkve koje se temelji i izražava u Euharistiji. Dakle, činjenica da se osoba može pričestiti u jednoj mjesnoj crkvi, a ne u drugoj, točna je definicija raskola. Nezamislivo je da bi Odgovor DDF-a nastojao potaknuti takvo što, ali to bi bile vjerojatne posljedice ako bi se usvojile njegove doktrine.
Koji je izlaz za one koji žele ostati vjerni katoličkom nauku, s obzirom na sve te poteškoće u Odgovoru DDF-a? Već sam rekao da tekst iz Buenos Airesa i tekst Odgovora nisu precizni. Oni ne govore jasno što misle i stoga ostavljaju otvorena druga tumačenja, čak i ako su malo vjerojatna. To ostavlja prostora za sumnju u njihovo tumačenje. S druge strane, neobičan je način na koji Odgovor bilježi suglasnost Svetog Oca, naime jednostavnim datiranim potpisom na dnu stranice. Uobičajena formulacija bila bi: „Sveti Otac odobrava tekst i naređuje (ili dopušta) njegovo objavljivanje“, ali ništa od toga ne pojavljuje se u ovoj loše uređenoj „Bilješci“. Ovo izaziva dodatnu sumnju u autoritet Odgovora.
Ova nam pitanja dopuštaju postaviti novu dvojbu, u skladu s onim što sam prethodno formulirao: Postoje li slučajevi u kojima je moguće podijeliti sakramentalno odrješenje krštenoj osobi koja ima spolne odnose s osobom s kojom živi u drugoj zajednici, nakon razlučivanja, kada ta krštena osoba ne želi donijeti odluku da prekine te odnose?
Dragi brate, dok se ova dvojba ne razjasni, autoritet Odgovora na tvoje dvojbe i autoritet Pisma iz Buenos Airesa ostaje u limbu, budući da ovi tekstovi sadrže netočnosti. To ostavlja nešto prostora za nadu da će se dobiti negativan Odgovor na ovu dvojbu. U ovom slučaju, glavni okoristitelji ne bi bili vjernici, koji ionako ne bi bili obvezni prihvatiti pozitivan Odgovor na dvojbu zbog proturječnosti katoličkom nauku. Glavni okoristitelj bio bi autoritet koji odgovara na dvojbu, koji bi ostao neokrnjen, budući da više ne bi od vjernika tražio vjerski pristanak uma i volje za istine koje su u suprotnosti s katoličkim učenjem.
U nadi da će ovo objašnjenje razjasniti značenje Odgovora kojeg ste dobili od DDF-a, šaljem vam svoje bratske pozdrave u Gospodinu Isusu.
+ Kardinal Gerhard Ludwig Müller, Rim
Slika: Kardinal Gerhard Ludwig Müller
[1] papa-francesco_20160905_regione-pastorale-buenos-aires.pdf (vatican.va) (15.10.2023.)
[2] rc_con_cfaith_pro_20230925_risposte-card-duka_it.pdf (vatican.va)
