Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Poruka pape Franje za 47. Svjetski dan mira 1. siječnja 2014.

Kategorija: Aktualno

Bratstvo – osnova i put k miru

1. U ovoj svojoj prvoj poruci za Svjetski dan mira svakomu, pojedincu i narodu, želim uputiti želju za životom ispunjenim radošću i nadom. U srcu svakoga muškarca i svake žene prebiva želja za puninom života kojem pripada nezaustavljiva čežnja za bratstvom. Ona nas potiče prema zajedništvu s drugima i osposobljava nas da ih ne promatramo kao neprijatelje ili suparnike, nego kao braću koju treba primiti i prihvatiti.

Bratstvo je bitna dimenzija čovjeka koji je biće odnosâ. Živa svijest o toj povezanosti potiče nas promatrati i postupati sa svakom osobom kao s pravom sestrom i pravim bratom; bez bratstva nije moguće graditi pravedno društvo kao ni postojan i trajan mir. Treba se podsjetiti kako se bratstvo najprije uči u obitelji, prije svega zahvaljujući nadasve odgovornim i nadopunjujućim ulogama svih njezinih članova, osobito oca i majke. Obitelj je izvor svakoga bratstva te samim tim temelj mira i prvi put k njemu, jer je njezin poziv – širiti svoju ljubav na svijet.

Zbog sve većega broja međupovezanostiî i komunikacijâ kojim je ovaj svijet prožet sve smo snažnije svjesni jedinstva i zajedničkog određenja narodâ na zemlji. U povijesnoj dinamici, u različitosti narodâ, društava i kulturâ, vidimo sjeme poziva na oblikovanje zajednice sastavljene od braće i sestara koja se uzajamno prihvaćaju i brinu jedni za druge. Taj se poziv međutim danas često niječe i zanemaruje u svijetu koji opisuje „globalizacija ravnodušnosti“ koja nas polako „navikava“ na patnju drugoga i zatvara u same sebe.

U mnogim dijelovima svijeta kao da nema kraja teškim kršenjima temeljnih ljudskih prava, poglavito prava na život i prava na slobodu vjeroispovijesti. Tragična pojava trgovine ljudima u kojoj beskrupulozni pojedinci vide priliku za zaradu u životu i očaju drugih ljudi samo je jedan uznemirujući primjer toga. Oružanim se sukobima pridodaju manje vidljivi, ali zato ništa manje okrutni ratovi koji se vode na gospodarskom i financijskom polju s jednako razornim učincima za život, obitelj i poduzeća.

Globalizacija nas, kao što je istaknuo Benedikt XVI., približava jedne drugima, ali nas ne čini braćom.[1] Uz to, mnoga stanja nejednakosti, siromaštva i nepravde znak su ne samo dubokoga pomanjkanja bratstva, nego i nedostatka kulture solidarnosti. Nove ideologije, koje opisuje rašireni individualizam, egocentričnost i materijalističko konzumerstvo: slabe društvene veze, jačaju mentalitet „odbacivanja“ koji dovodi do prijezira i napuštanja najslabijih, onih koje se smatra „beskorisnima“. Tako je ljudski suživot sve više nalik nekom pragmatičnom i sebičnom do ut des (dam da mi daš; ja tebi, ti meni).

Istodobno, sasvim je jasno da suvremeni etički sustavi ne mogu iznjedriti istinske veze bratstva, jer ne može opstati bratstvo koje se ne poziva na zajedničkog Oca kao svoj posljednji temelj.[2] Pravo bratstvo među ljudima pretpostavlja i zahtijeva očinstvo koje sve nadilazi. Priznavanjem toga očinstva učvršćuje se bratstvo među ljudima: svaka osoba tada postaje „bližnji“ koji se brine za drugoga.

 

„Gdje ti je brat?“ (Postanak 4, 9)

2. Da bi se bolje shvatilo taj čovjekov poziv na bratstvo, da bi se bolje prepoznalo prepreke koje stoje na putu njegova ostvarenja i da bi se otkrilo puteve za njihovo prevladavanje, od temeljne je važnosti pustiti da nas vodi Božji naum koji je na izvrstan način predočen u Svetom Pismu.

Prema biblijskom izvješću o postanku, svi ljudi potječu od zajedničkih roditelja, Adama i Eve, para kojeg je Bog stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Postanak 1, 26), kojima su se rodili Kajin Abel. U povijesti te prve obitelji vidimo podrijetlo društva i razvoj odnosâ između pojedinaca i narodâ.

Abel je stočar, a Kajin zemljoradnik. Njihova dubinska istovjetnost [identitet] i poziv jest da su braća, premda se razlikuju po djelatnosti i kulturi, po odnosu prema Bogu i prema stvorenju. Ali Kajinovo ubojstvo Abela tragično potvrđuje korjenito odbacivanje poziva da budu braća. Njihova povijest (usp. Postanak 4, 1-16) zorno pokazuje tešku zadaću na koju su svi ljudi pozvani: živjeti u jedinstvu, brinuti se jedni za druge. Ne mogavši prihvatiti Božju naklonost Abelu, koji mu je ponudio prvine svojega stada – „Gospodin milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati“ (Postanak 4, 4-5) – Kajin iz zavisti ubija Abela. Na taj način odbija Abela smatrati bratom, imati pošten odnos prema njemu, živjeti u Božjoj prisutnosti preuzimajući na sebe odgovornost da se skrbi o drugome i čuva ga. Na pitanje: „Gdje ti je brat?“, kojim Bog od Kajina traži objašnjenje za ono što je učinio, ovaj uzvraća: „Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svojega?“ (Postanak 4, 9). Zatim, kaže nam Knjiga Postanka, „Kajin ode ispred lica Gospodinova“ (4, 16).

Trebamo se zapitati o dubokim razlozima koji su naveli Kajina da zanemari vezu bratstva i, ujedno, sponu uzajamnosti i zajedništva koja ga je spajala s bratom mu Abelom. Sâm Bog prokazuje i spočitava Kajinu da je, prezrevši Božji naum, potpao pod utjecaj zla: „grijeh ti je vrag na pragu što na te vreba“ (Postanak 4, 7). Tako je onemogućio svoj prvobitni poziv da bude dijete Božje i da živi bratstvo.

Pripovijest o Kajinu i Abelu uči da ljudski rod nosi u sebi upisan poziv na bratstvo, ali i dramatičnu mogućnost izdaje toga poziva. Potvrđuju to svakodnevna djela sebičnosti koja je u pozadini tolikih ratova i mnogih nepravdi: mnogi muškarci i žene umiru od ruku braće i sestara koja ih nisu promatrali kao takve, to jest kao bića stvorena za uzajamnost, za zajedništvo i za dar.

 

„A svi ste vi braća“ (Matej 23, 8)

3. Sámo se od sebe javlja pitanje: hoće li muškarci i žene ovoga svijeta moći ikada potpuno odgovoriti na čežnju za bratstvom, koju je Bog Otac u njih utisnuo? Hoće li isključivo svojim silama uspjeti pobijediti ravnodušnost, sebičnost i mržnju, prihvatiti opravdane razlike koje označavaju braću i sestre?

Preričući riječi Gospodina Isusa ovako možemo sažeti odgovor koji nam On daje: budući da imate samo jednoga Oca, onoga Nebeskoga, ste svi vi braća (usp. Matej 23, 8-9). Korijen bratstva sadržan je u Božjem očinstvu. Nije riječ o općenitom, neodređenom i povijesno nedjelotvornom očinstvu, nego o osobnoj, točno određenoj i izvanrednoj konkretnoj osobnoj Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku (usp. Matej 6, 25-30). To je, dakle, očinstvo koje stvarno rađa bratstvom, jer Božja ljubav, kad je prihvaćena, postaje najvrsnije sredstvo preobrazbe života i odnosâ s drugim, otvarajući ljude solidarnosti i istinskom dijeljenju s drugima.

Ljudsko je bratstvo dobilo posebno novi zamah u i od Isusa Krista, Njegovom smrću i uskrsnućem. Križ je konačno „mjesto“ ustanovljenja bratstva koje ljudi nisu kadri iznjedriti sami. Isus Krist, koji je preuzeo na sebe ljudsku narav da je otkupi, ljubeći Oca sve do smrti, smrti na križu (usp. Filipljanima 2, 8), uskrsnućem nas je učinio novim čovještvom, u punom zajedništvu s Očevom voljom, s Njegovim naumom koji obuhvaća puno ostvarenje poziva na bratstvo.

Isus od početka prihvaća Očev naum, priznajući mu prvenstvo nad svim drugim. Ali Krist, svojim predanjem u smrt iz ljubavi prema Ocu, postaje novo i konačno počelo svih nas; u Njemu smo se pozvani uzajamno prepoznavati kao braća i sestre jer smo djeca istoga Oca. On je sâm Savez, u Njegovoj smo osobi pomireni s Bogom i jedni s drugima kao braća i sestre. U Isusovoj smrti na križu jednom zauvijek dokončana je i podjela među narodima, između naroda Saveza i poganâ lišenih nade jer sve do tada nisu bili stranke ugovorâ Obećanja. Kao što se može pročitati u Poslanici Efežanima, Isus Krist u sebi pomiruje sve ljude. On jest mir jer je od dva naroda sazdao jedan razorivši pregradu razdvojnicu, to jest neprijateljstvo. On je u sebi stvorio samo jedan narod, samo jednoga novoga čovjeka, samo jedan novi ljudski rod (usp. 2, 14-16).

Tko prihvaća Kristov život i živi u Njemu, priznaje Boga Ocem i potpuno se predaje Njemu ljubeći ga iznad svega. Pomireni čovjek vidi u Bogu Oca svih i, kao posljedica toga, potaknut je živjeti bratstvo otvoreno svima. U Kristu se drugoga prihvaća i ljubi kao Božjega sina ili kćer, kao brata ili sestru, a ne kao stranca, još manje kao suparnika ili čak neprijatelja. U Božjoj obitelji svi su sinovi i kćeri istoga Oca i svi su nacijepljeni na Krista, sinovi i kćeri u Sinu. Stoga u toj obitelji ne postoje odbačeni* životi. Svi imaju jednako i nepovrjedivo dostojanstvo. Bog ih sve ljubi. Svi su otkupljeni krvlju Krista, umrloga na križu i uskrsloga za svakog od nas. To je razlog zbog kojeg nitko ne smije ostati ravnodušan prema sudbini braće.

 

Bratstvo – temelj mira i staza k njemu

4. Nakon svega do sada rečenoga, lako je shvatiti da je bratstvo osnova i put** k miru. Socijalne okružnice mojih prethodnikâ pružaju vrijedan doprinos u tom smislu. Bilo bi dovoljno spomenuti definicije mira iz Populorum progressio Pavla VI. ili pak Sollicitudo rei socialis Ivana Pavla II. Iz prve doznajemo da je cjeloviti razvoj narodâ novo ime mira,[3] iz druge da je mir plod solidarnosti.[4]

Pavao VI. kaže da se ne samo osobe, nego i narodi moraju susretati u duhu bratstva. I objašnjava: „U tom uzajamnom razumijevanju i prijateljstvu, u tom svetom zajedništvu moramo se […] prihvatiti posla oko izgradnje zajedničke budućnosti čovječanstva“.[5] To je u prvom redu dužnost onih koji su u povoljnijem položaju. Njihove su obveze ukorijenjene u ljudskom i nadnaravnom bratstvu i javljaju se u trostrukom vidu: obveza solidarnosti, tj. pomoć koju bogati narodi moraju pružati manje naprednima; obveza društvene pravednosti, tj. pravilnije preuređenje odnosâ između snažnijih i slabijih naroda tako da budu pravedniji; dužnost sveopće ljubavi, tj. promicanje čovječnijega svijeta za sve, u kojem bi svi imali od čega davati i primati, a da napredak jednih ne bude prepreka razvoju drugih.[6]

Ako se, dakle, mir promatra kao plod solidarnosti, ne možemo ne priznati da je bratstvo njegova poglavita osnova. Mir je, kaže Ivan Pavao II., nedjeljivo dobro. Ili je dobro koje pripada svima ili je ničije dobro. Ono se može stvarno postići i uživati, kao najviša kakvoća života i kao humaniji i održiviji razvoj, jedino ako su svi vođeni solidarnošću kao „čvrstom i postojanom odlučnošću zauzeti se za zajedničko dobro“.[7] To znači da se ljudi ne smiju voditi „željom za zaradom“ ili „žeđi za moći“. Treba imati raspoloživost „da ‘izgubimo sebe’ radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo […] ‘Drugoga’ – osobu, narod ili državu – ne promatramo kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama ‘sličnoga’, kao našu ‘pomoć’“.[8]

Kršćanska solidarnost pretpostavlja da se bližnjega ljubi ne samo kao „ljudsko biće sa svim svojim pravima, biće koje je u svojoj srži jednako svima drugima, nego on postaje živa slika Boga Oca, otkupljena krvlju Isusa Krista i podvrgnuta trajnom djelovanju Duha Svetoga“,[9] kao drugi brat ili sestra. Kao što je primijetio Ivan Pavao II. „tada će svijest o zajedničkom Božjem očinstvu, o bratstvu svih ljudi u Kristu, ‘sinova u Sinu’, o nazočnosti i životvornom djelovanju Duha Svetoga dati našem pogledu na svijet novo mjerilo prosuđivanja“[10] i stubokom ga promijeniti.

 

Bratstvo – preduvjet za iskorjenjivanje siromaštva

5. U okružnici Caritas in veritate moj je Prethodnik podsjetio svijet da je pomanjkanje bratstva među narodima i ljudima važan uzrok siromaštva.[11] U mnogim društvima doživljavamo duboko siromaštvo odnosâ što je posljedica pomanjkanja čvrstih odnosâ u obitelji i zajednici. Sa zabrinutošću promatramo razne vrste nevoljâ, marginalizaciju, samoću i razne oblike bolesne ovisnosti koji bilježe sve veći rast. Ta se vrsta siromaštva može pobijediti samo ponovnim otkrivanjem i vrjednovanjem bratskih odnosâ u okrilju obitelji i zajednica, kroz dijeljenje radostî i žalostî, poteškoćâ i uspjehâ koji su sastavni dio ljudskoga života.

Povrh toga, ako s jedne strane uočavamo opadanje apsolutnoga siromaštva, s druge strane ne možemo previdjeti ozbiljan porast relativnoga siromaštva, to jest nejednakosti između ljudi i skupinâ koje zajedno žive na određenom području ili u određenom povijesno-kulturnom sklopu. I u tom su smislu potrebne djelotvorne politike koje će promicati načelo bratstva, jamčeći ljudima – koji su jednaki u svojem dostojanstvu i temeljnim pravima – pristup „kapitalu“, uslugama, odgojnim, zdravstvenim i tehnološkim sredstveima kako bi svaka osoba imala mogućnost izraziti i ostvariti svoj životni plan i razviti se u punini kao osoba.

Uočava se i potreba za politikama koje će služiti ublažavanju prevelike neravnoteže u raspodjeli dohotka. Ne smijemo zaboraviti crkveno učenje o takozvanoj socijalnoj hipoteci. Na osnovi nje je dopušteno, kao što kaže sveti Toma Akvinski, štoviše i nužno „da čovjek posjeduje dobra“.[12] A kad je riječ o služenju njima, čovjek „ne smije nikad držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih trebati i kao zajedničke, u tom smislu što mogu koristiti ne samo njemu jedinomu nego i drugima“.[13]

Postoji, konačno, posljednji način promicanja bratstva – i samim tim pobjeđivanja siromaštva – koji mora biti u osnovi svih ostalih. To je odvajanje od dobara onoga koji odlučuje živjeti umjerenim i bitnim načinom života, koji, dijeleći vlastita bogatstva, uspijeva tako iskusiti bratsko zajedništvo s drugima. To je temeljno za nasljedovanje Isusa Krista i da se bude istinski kršćanin. To nije samo slučaj s posvećenim osobama koje zavjetuju siromaštvo, nego i s mnogim obiteljima i brojnim odgovornim građanima koji čvrsto vjeruju da bratski odnos s bližnjima tvori najdragocjenije dobro.

 

Ponovno otkrivanje bratstva u gospodarstvu

6. Teške suvremene financijske i gospodarske krize – koje imaju uzrok u sve većem udaljavanju čovjeka od Boga i svoga bližnjega, u pohlepnoj težnji za materijalnim dobrima s jedne strane, i osiromašenju odnosa među ljudima i u zajednici s druge – potaknule su mnoge da potraže zadovoljstvo, sreću i sigurnost u trošenju i zarađivanju izvan svih logika zdrave ekonomije. Već je 1979. Ivan Pavao II. upozorio da „postoji stvarna i vidljiva opasnost da čovjek, dok izvanredno napreduje njegova vlast nad stvari, iz ruku izgubi najvažnije konce te vlasti te da se na razne načine njegova ljudskost podvrgne tomu svijetu stvari i on sâm postane predmetom mnogolikih, prema često izravno neprimjetnih oblika manipulacije: cijelim ustrojem života u zajednici, sustavom proizvodnje, pritiskom sredstava društvene komunikacije“.[14]

Gospodarske krize koje su zaredale jedna za drugom mora dovesti do prikladnoga preispitivanja modela gospodarskoga razvoja i promjene u načinima života. Današnja kriza, usprkos tome što ima teške posljedice za ljudske živote, može nam biti i dragocjena prigoda da ponovno otkrijemo krjeposti razboritosti, umjerenosti, pravednosti i jakosti. One nam mogu pomoći prevladati teške trenutke i iznova otkriti bratske veze koje nas povezuju jedne s drugima, s dubokim povjerenjem da čovjek treba i da je sposoban za nešto više od podizanja na najveći mogući stupanj (maksimizacije) vlastitoga, pojedinačnog interesa. Te su krjeposti osobito nužne za izgradnju i očuvanje društva u skladu s ljudskim dostojanstvom.

 

Bratstvo uništava rat

7. U godini koja je na izmaku mnoga su naša braća i sestre nastavila trpjeti pogubno iskustvo rata što čini ozbiljnu i duboku ranu nanesenu bratstvu.

Brojni se sukobi vode usred opće ravnodušnosti. Svima koji žive u krajevima u kojima oružja siju užas i razaranje, jamčim svoju osobnu i blizinu cijele Crkve. Poslanje je Crkve nositi Kristovu ljubav i bespomoćnim žrtvama zaboravljenih ratova molitvom za mir, služenjem ranjenima, gladnima, izbjeglicama, prognanicima i svima koji žive u strahu. Crkva isto tako diže glas da do odgovornih dopre krik boli patnika i da prestanu sva neprijateljstva, svako zlostavljanja i kršenje temeljnih čovjekovih prava.[15]

Zbog toga želim uputiti snažan poziv onima koji oružjem siju nasilje i smrt: u onima koje sada smatrate samo neprijateljem kojega treba poraziti, ponovno otkrijte brata ili sestru i zaustavite svoju ruku! Odrecite se puta oružja i idite ususret drugomu u dijalogu, opraštanju i pomirenju da biste oko sebe gradili pravednost, povjerenje i nadu! „U vezi s tim, jasno je da su oružani sukobi u životu narodâ uvijek namjerno nijekanje svake moguće međunarodne sloge. Oni stvaraju duboke podjele i otvorene rane koje ne zacjeljuju tako lako. Ratovi su stvarno odbacivanje zalaganja da se postignu oni veliki gospodarski i društveni ciljevi koje je međunarodna zajednica zacrtala“.[16]

Ipak, sve dok je tako velika količina oružja u optjecaju kao što je to sada, moći će se uvijek naći nove izlike za otpočinjanje neprijateljstava. Zbog toga činim svojim poziv mojih prethodnika da se ne širi naoružanje i da se sve strane razoružaju, počevši od nuklearnoga i kemijskoga razoružanja.

Moramo ipak primijetiti da međunarodni sporazumi i državni zakoni, premda su nužni i vrlo poželjni, nisu sami po sebi dovoljni da čovječanstvo zaštite od opasnosti oružanih sukobâ. Nužno je obraćenje srcâ koje će svima omogućiti da u drugome prepoznaju brata za kojega se treba brinuti i s kojim zajedno treba raditi na izgradnji života ispunjavajućega za sve. To je duh kojim su, radi promicanja mira, nadahnuti brojni poticaji građanskoga društva, uključujući vjerske organizacije. Izražavam nadu da će svakodnevno zauzimanje svih nastaviti donositi ploda i da će u međunarodnom pravu doći do djelotvorne primjene prava na mir, kao temeljnoga ljudskoga prava i nužnoga preduvjeta ostvarivanju svih ostalih prava.

 

Korupcija i organizirani kriminal prijetnja su bratstvu

8. Obzor bratstva povezan je i s potrebom svakog brata i sestre da žive punim životom. Zakonite težnje ljudi, osobito kad je riječ o mladima, ne smiju se ometati ili kršiti, niti se ljudima smije ukrasti nadu da će ih moći ostvariti. Ipak, tu se težnju ne smije miješati sa zloupotrebom moći. Naprotiv, ljudi se trebaju jedni s drugima natjecati u uzajamnom poštovanju (usp. Rimljanima 12, 10). I u raspravama koje su nezaobilazan vid života, uvijek moramo imati na umu da smo braća i sestre i stoga učiti i sebe i druge da se bližnjega ne smije smatrati neprijateljem ili protivnikom kojeg treba ukloniti.

Bratstvo rađa društveni mir jer stvara ravnotežu između slobode i pravednosti, između osobne odgovornosti i solidarnosti, između pojedinačnog i zajedničkoga dobra. Da bi sve to potpomogla, politička zajednica mora djelovati transparentno i odgovorno. Građani moraju osjećati da ih javne vlasti zastupaju u poštovanju njihove slobode. Međutim, često se između građana i institucija uvlače jednostrani interesi koji izobličuju taj odnos, pridonoseći stvaranju trajnoga ozračja sukoba.

Istinskim se duhom bratstva pobjeđuje pojedinčevu sebičnost koja ljudima oduzima mogućnost da žive u slobodi i uzajamnom skladu. Ta se sebičnost u društvu razvija u brojnim oblicima potkupljivosti koji su danas silno razgranati i u obliku zločinačkih organizacija, od malih skupina do onih raširenih diljem svijeta. Te skupine ruše zakonitost i pravdu pogađajući u srž dostojanstva osobe. One teško vrijeđaju Boga, povrjeđuju braću i nanose štetu stvorenju, to više ako imaju vjerske prizvuke.

Mislim i na srcerazdiruću dramu droge koja ubire zaradu prezirući ćudoredne i građanske zakone. Mislim na pustošenje prirodnih dobara i onečišćenja koja se događaju; na tragediju iskorištavanja rada. Mislim i na nedopušteno trgovanjem novcem i na novčanu špekulaciju koji često poprimaju obilježja grabeža i nanose štetu čitavim gospodarskim i društvenim sustavima, gurajući u siromaštvo milijune muškaraca i žena. Mislim na prostituciju koja svakoga dana kosi nevine žrtve, osobito među najmlađima kradući im budućnost; mislim na gnusnu trgovinu ljudima, na zločine protiv i zlostavljanja maloljetnika, na užas ropstva koje još uvijek postoji u mnogim dijelovima svijeta, na nerijetko prešućenu tragediju selitelja koji su često žrtve sramotne i nezakonite manipulacije. Ivan XXIII. u vezi s tim je pisao: „Ako se neka ljudska zajednica zasniva jedino na sili, za takvu treba reći da nema u sebi ničega ljudskoga. U njoj su ljudi spriječeni u slobodi, a trebalo bi ih, naprotiv, umjesno poticati da unaprjeđuju i usavršavaju život“.[17] Čovjek se, međutim, može obratiti i nikad ne treba gubiti nadu u mogućnost promjene svojega života. Želim da to bude poruka nade i pouzdanja svima, pa i onima koji su počinili okrutne zločine, jer Bog ne želi grješnikovu smrt, nego da se obrati i živi (usp. Ezekiel 18, 23).

U širem sklopu ljudskoga društva, imajući pred očima zločin i kaznu, ne možemo ne sjetiti se neljudskih uvjeta koji vladaju u mnogim zatvorima, gdje je zatvorenik često sveden na podčovječan položaj, gdje mu se krši ljudsko dostojanstvo i guši svaka volja i želja za popravljanjem. Crkva, najčešće u tišini, mnogo čini u tim sredinama. Potičem i ohrabrujem sve da učine još više, u nadi da će napore koje na tome području poduzimaju mnogi hrabri muškarci i žene sve više, pravedno i pošteno, podupirati i građanske vlasti.

 

Bratstvo pomaže čuvati i njegovati prirodu

9. Ljudska je obitelj primila od Stvoritelja zajednički dar: prirodu. Kršćansko shvaćanje stvorenoga svijeta uključuje pozitivan sud o dopustivosti zahvata na prirodi ako su oni korisni, uz uvjet da se djeluje odgovorno, što znači da se mora priznati onu „gramatiku“ upisanu u prirodu i mudro koristiti dobra na korist svih, poštujući ljepotu, svrhovitost i korisnost pojedinih živih bića i njihovu ulogu u ekosustavu. Ukratko, priroda nam je na raspolaganju i pozvani smo odgovorno njome upravljati. Međutim, često smo vođeni pohlepom i bahatošću vladanja, posjedovanja, manipuliranja i izrabljivanja; ne čuvamo prirodu, ne poštujemo je, ne smatramo je besplatnim darom kojeg treba čuvati i staviti u službi braći i sestrama, uključujući buduće naraštaje.

Poljodjeljstvo je glavno područje proizvodnje s ključnim pozivom obrađivanja i čuvanja prirodnih dobara radi prehranjivanja čovječanstva. U vezi s tim, uporna sramota gladi u svijetu potiče me da podijelim s vama pitanje: na koji način koristimo zemljina prirodna dobra? Današnja društva moraju razmišljati o hijerarhiji prioritetâ na koje je usmjerena proizvodnja. Doista obvezuje dužnost da se prirodna dobra koriste tako da nitko ne gladuje. Postoje mnogi poticaji i moguća rješenja i ne ograničavaju se samo na povećanje proizvodnje. Poznato je da je trenutna proizvodnja dovoljna, a ipak milijuni ljudi trpe i umiru od gladi, i to predstavlja pravu sablazan. Nužno je, dakle, pronaći načine da svi mogu uživati plodove zemlje, ne samo zato da se izbjegne širenje jaza između onih koji imaju i više nego što trebaju i onih koji se moraju zadovoljiti mrvicama, nego prije svega zato što to zahtijevaju pravednost, jednakost i poštovanje prema svakomu ljudskom biću. U tome smislu, želim svima dozvati u svijest ono nužno sveopće određenje svih dobara koje je jedno od stožernih načela socijalnoga učenja Crkve. Poštovanje toga načela bitan je uvjet za olakšavanje stvarnoga i jednakoga pristupa onim bitnim i osnovnim dobrima koja svaki čovjek treba i na koje svi imaju pravo.

 

Zaključak

10. Bratstvo treba otkriti, ljubiti, iskusiti, naviještati i svjedočiti. Ali jedino ljubav koju daje Bog omogućuje nam prihvatiti i u punini živjeti bratstvo.

Nužni realizam politike i gospodarstva ne smije se svesti na puka tehnička umijeća i znanja lišena ideala gdje se zanemaruje čovjekovu nadilaznu veličinu. Kad nedostaje te otvorenosti Bogu, svaka ljudska djelatnost postaje siromašnija i osobe se svodi na predmete koji se mogu izrabljivati. Tek kada prihvate kretati se u širokom prostoru koji toj otvorenosti omogućuje Onaj koji ljubi svakoga muškarca i svaku ženu, politika i gospodarstvo će postići poredak zasnovan na istinskom duhu bratske ljubavi i moći će biti djelatna sredstva cjelovitoga ljudskoga razvoja i mira.

Mi kršćani vjerujemo da smo svi u Crkvi udovi jednoga tijela, svi jedni drugima potrebni, jer je svakomu od nas dana milost po mjeri Kristova dara, za zajedničko dobro (usp. Efežanima 4, 7.25; Prva Korinćanima 12, 7). Krist je došao na svijet da nam donese Božju milost, to jest mogućnost dioništva u Njegovu životu. To podrazumijeva uspostavu bratskih odnosâ prožetih uzajamnošću, opraštanjem, potpunim sebedarjem, prema punini i dubini Božje ljubavi koju ljudskomu rodu pruža Onaj koji, kao Raspeti i Uskrsli, sve privlači sebi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Ivan 13, 34-35). To je radosna vijest koja od svakoga od nas traži da učinimo korak naprijed, koja nas potiče na trajno uživljavanje [empatiju], da slušamo drugoga dok govori o svojim trpljenjima i nadi, pa i kad je to daleko od mene, i da kročimo zahtjevnim putom one ljubavi koja se zna darivati i besplatno trošiti za dobro svakoga brata i sestre.

Krist zahvaća čitavoga čovjeka i ne želi da se itko izgubi: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po Njemu“ (Ivan 3, 17). On pritom ne prisiljava nikoga da mu otvori vrata svojega srca i svojega uma: „najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj“, kaže Isus Krist, „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Luka 22, 26-27). Svako djelovanje mora dakle biti označeno stavom služenja osobama, osobito onima koje su najdalje i nepoznate. Služenje je duša bratstva koje gradi mir.

Neka nam Marija, Isusova Majka, pomogne shvaćati i svakoga dana živjeti bratstvo koje izvire iz srca njezina Sina, da bismo donijeli mir svim ljudima na ovoj našoj voljenoj zemlji.

Iz Vatikana 8. prosinca 2013.

Prijevod: P. M. Radelj


[1] Usp. Okružnica Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 19: AAS 101 (2009.), 654-655.

[2] Usp. Franjo, Okružnica Lumen fidei (29. lipnja 2013.), 54: AAS 105 (2013.), 591-592.

* Može se prevesti i kao: izgubljeni, profućkani, škartirani, potrošni, otpadni, za jednokratnu uporabu (prirediteljeva napomena).

** Može se prevesti i kao: cesta, klanac, način, pravac, prolaz, prometnica, pruga, put, putanja, ruta, smjer, staza, trasa (prirediteljeva napomena).

[3] Usp. Pavao VI., Okružnica Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 87: AAS 59 (1967.), 299.

[4] Usp. Ivan Pavao II., Okružnica Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 39: AAS 80 (1988.), 566-568.

[5] Okružnica Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 43: AAS 59 (1967.), 278-279.

[6] Usp. Populorum progressio, 44: AAS 59 (1967.), 279.

[7] Okružnica Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 38: AAS 80 (1988.), 566.

[8] Sollicitudo rei socialis, 38-39: AAS 80 (1988.), 566-567.

[9] Sollicitudo rei socialis, 40: AAS 80 (1988.), 569.

[10] Isto.

[11] Usp. Okružnica Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 19: AAS 101 (2009.), 654-655.

[12] Summa theologiae, II-II, q. 66, art. 2.

[13] Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu, 69. Usp. Lav XIII., Okružnica Rerum novarum (15. svibnja 1891.), 19: ASS 23 (1890.-1891.), 651; Ivan Pavao II., Okružnica Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 42: AAS 80 (1988.), 573-574; Papinsko vijeće za pravednost i mir, Sažetak socijalnoga učenja Crkve, br. 178.

[14] Okružnica Redemptor hominis (4. ožujka 1979.), 16: AAS 61 (1979.), 290.

[15] Usp. Papinsko vijeće za pravednost i mir, Sažetak socijalnoga učenja Crkve, br. 159.

[16] Franjo, Pismo predsjedniku Putinu, 4. rujna 2013.: L’Osservatore Romano, 6. rujna 2013., str. 1.

[17] Okružnica Pacem in terris (11. travnja 1963.), 17: AAS 55 (1963.), 265.

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.