,,Blago progonjenima zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 10). Vjernik to ne može zaboraviti: oluja koja se nadvila nad Crkvom odnosi se na jedno blaženstvo, na posljednje blaženstvo. Naravno, zločini počinjeni od strane svećenika ne mogu a ne probuditi gnušanje. Benedikt XVI. je to naglasio strašnim riječima, koje nažalost nisu imale velik odjek: “Treba djelovati hitno da se preispitaju oni čimbenici koji su imali tako tragične posljedice za živote žrtava i njihovih obitelji i koji su zatamnili lice Evanđelja do te mjere do koje nisu to uspjela učiniti ni stoljeća progona”.
Trebamo stoga plakati nad našim grijesima, jer kad se kršćani ne bore protiv tmina postaju njihovim najgorim sudionicima i padaju dublje od poganskog progonitelja. Međutim, prema iznenađujućim riječima govora na Gori, i mi se trebamo radovati zbog progona, jer on ne predstavlja zapreku, nego prostor u kojem se može ostvariti radikalnost svjedočanstva, vrijedi reći prigoda za nadnaravnu ljubav prema progonitelju.
U nastavku bih želio donijeti neke razloge zbog kojih se treba radovati čak i zbog ovog medijskog linča.
Mediji koji su najviše protiv pape postaju unatoč tome apologeti (branitelji!) vjere. To što su obvezni izokrenuti podatke, što se predano bacaju da srežu i falsificiraju informacije kako bi napadali i oblatili čitavo svećenstvo, dokaz je toga da im u stvarnosti i nemaju puno toga za predbaciti. Kad bi se radilo o jasnom i racionalnom razilaženju u mišljenju, napadi bi mogli pogoditi metu. Ali iracionalnost njihove reakcije ide njima na štetu i mozgu koji misli pruža razloge da vjeruje u istinitost papinskog učenja.
Napokon, kad Papa govori, nevjernik se ne bi trebao brinuti. Trebao bi reći da se stvar odnosi samo na katolike, uvučene u nazadnjaštvo i ukrućenost. Sad, baš suprotno, evo ga kako drhti, postaje nervozan i ne smiruje se, kao da ga glas Svetog Oca osobno pogađa. Iz jedne slične reakcije vanjski promatrač može lako zaključiti sljedeće: ovaj nevjernik nije nevjernik baš u nekoj mjeri; štoviše, reklo bi se da posjeduje instinkt učenja, duhovnog očinstva Vrhovnog svećenika, njegove uloge sveopćeg svjedoka.
Ako se nasilja koja su pretrpjela djeca čine tako strašnima, kako to da u njima ne prepoznajemo pečat Evanđelja? U mnogim društvima dijete se pojavljuje kao nesavršeno biće, bez velike važnosti, koje se može podvrgnuti radu i koje se čak može i zlostavljati. Ali Krist ima ove izvanredne riječi (bila su potrebna stoljeća kršćanstva, sve do Franje Saleškog i don Boska, da se iz njih izvuče pouka): ,,Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Dijete ne samo da više nije nesavršeno biće, nego je i izvrstan simbol savršenstva duhovnog života. Od tuda poštovanje i duboka pažnja koju uživa od strane odraslih. Bivajući šokirani loše skovanim pojmom „pedofilija“, mediji pokazuju da su joj uvijek pod sretnim utjecajem kršćanstva.
Ako su šokirani posebno činjenicom da su takva zlostavljanja počinili svećenici, to je zato što imaju više razvijen osjećaj za posebno dostojanstvo svećeništva. Njihovi napadi tako predstavljaju neželjeni doprinos svećeničkoj godini i poštovanje iskazano uzvišenom zvanju čistoće svećenika.
Što danas potiče sklonost zlostavljanju djece? Paternalizam? Ne, prije logika horizontalnog društva, gdje osjećaj očinstva slabi, gdje se hijerarhija generacija ne priznaje. To je logika “društvenog ugovora” gdje društvo nije prirodna stvarnost utemeljena na obitelji, nego ugovor potpisan od čistih pojedinaca, bez pripadnosti, spola ili odnosa. Svi se ovdje čine na istoj razini. Zašto onda spolni odnos između odraslog i djeteta ne bi bio moguć? Ugovaratelj odgovara: zato što dijete nije sposobno dati pristanak. Točno! Ali onda je to dokaz da se društvo ne temelji samo na pristanku pojedinca: temelji se i na prirodnoj obitelji. Posljedično, da se izađe iz zastoja, potrebno je uspostaviti osjećaj očinstva, počevši od božanskog očinstva sve do ljudskog očinstva, prolazeći kroz duhovno očinstvo svećenika. Samo postojanje jednog „Svetog Oca“ označuje zahtjev za radikalnom i vertikalnom ljubavi prema djeci, koja zabranjuje svako zlostavljanje od strane horizontale.
Kako je tako dobro pokazao Julián Carrón u svom pismu upućenom redakciji “la Repubblica”, da iza skandala i strahota postoji potreba za pravdom, jednom bezgraničnom pravdom. Sad, jedna slična pravda ne bi se trebala svesti na linč krivaca i sažaljenje žrtava. Treba naprotiv otvoriti budućnost zajedništvu i radosti, a ne se dakle zatvoriti u negativni stav osvete ili grizodušja: površna i neplodna nazovi-pravda, umjesto da dovede do toga da život ponovno procvjeta, učinila bi nas sudionicima uništenja. Krivci se mogu kazniti, ali s kojom svrhom ako život nema nikakav smisao? Istinska pravda ne može a ne biti usmjerena k nadi. Potrebno je osuditi spolna zlostavljanja počinjena na djeci, ali ako se istovremeno odbacuju oni koji su među njima svjedoci nade i pomirenja, tada se sa svoje strane nad tom istom djecom čini duhovno nasilje. Predaje ih se potrošačkom svijetu, bez otkupljenja i bez budućnosti. Za to nasilje, za taj podmukao masakr duša, jednog ćemo dana biti suđeni.
Papinstvo nije ljudska ustanova. Članak je to vjere, budući da je to posljednja posljedica utjelovljenja. Riječ tijelom postade: potrebno je, dakle, da se vjernici ne okupljaju samo oko niza dogmi, nego i oko jednog lica, jedne osobe usidrene u njihovu povijest, Kristove slike među Njegovim apostolima. Bez tog otajstva “namjesništva” kršćanstvo stremi tome da izađe iz tijela i da se pretvori u val duhovnosti. Ali postoji drugo: postavši tijelom, Riječ je postala sposobnom uzeti na sebe patnje ljudi. Isto se događa i s papinstvom: ne mogu se raniti niti ubiti članci vjere; može ih se raniti i ubiti u Papi. Ova ranjivost je nužna da bi pokazala da se kršćanstvo ne svodi na anonimnu inteligenciju jednog moralnog sustava, već nastaje iz slobodnog i dramatičnog susreta s Osobom. Tako napadi koje trpi Benedikt XVI. ne vode ničemu nego da ga još više suobličuju Kristu te omogućuju vjerniku da mu se divi još više kao svom neočekivanom Namjesniku.
(Fabrice Hadjaj, L’Osservatore Romano, 24. 4. 2010.)
Prijevod sa talijanskoga:Verica Kraš Villa
1 Pismo irskim katolicima, 4
