Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Postneurotično društvo u promociji civilizacije smrti

Objavljeno: 29. svibnja 2019.
Kategorija: Moral i etika

Vjerujem da smo svi barem jednom u životu zatražili ispunjenje nekog svog prava. Jesmo li pritom razmišljali i o obvezama koje su se nalazile u pozadini njihovog ostvarenja, najbolje će odgovorit svako za sebe.  Međutim, uvodeći u razmatranje pitanje obveza, počinje promišljanje o odgovornosti prema sebi i drugima. Radi se o promišljanju koje se pomiče s granica egocentričnosti i sposobno je poprimiti obrise velikodušnosti, odricanja pa čak i žrtve. To znači da je sposobno promišljati o dobrobiti druge osobe pa i više njih. Sposobno je brinuti o vlastitoj dobrobiti na puno dubljoj razini, od one površne koja se očituje kroz zadovoljenje prolazne potrebe, ispunjenje nekog trenutnog užitka ili pak otklanjanje trenutne poteškoće.

Jedno od takvih prava, kod kojega se učestalo ne promišlja o drugima je i pravo na izbor, odnosno pravo na odlučivanje o rađanju djece. U nejasnim i neartikuliranim pa čak i intelektualno siromašnim člancima raznih feminističkih portala naziva ga se i reproduktivnim pravom[1] pa iako ga se pokušava „upakirati“ u razne izričaje, njega ipak možemo prepoznati kao morbidno „pravo na smrt“. Radi se o pravu na abortus, odnosno pravu na ubojstvo. 

Tragično je to što ga najglasnije zastupaju baš žene, zaslijepljene poluistinitim podvalama Zloga koji im u zamjenu za nevin dječji život nudi izgradnju individualnosti koja naravno isključuje svaku žrtvu te slobodu koja naravno isključuje bilo kakvu odgovornost. Posljedice su katastrofalne ne samo po fizičko i psihičko stanje žene o kojima govore brojna istraživanja[2] već i za njezino duhovno stanje jer ju čin abortusa odvaja od Boga, dakle dovodi njenu dušu u mučno stanje koje sadrži stanoviti predokus paklenih muka. Naravno, današnja  „mainstream“ medicina uglavnom nastoji prikazati abortus kao skoro pa bezazleni postupak koji nema značajnije posljedice na žensko zdravlje.[3] Međutim, recentnija znanstvena istraživanja (Priscila Coleman, British Journal of Psychiatry, 2011.) ukazuju – suprotno ranijim tvrdnjama kako medicinski izvedeni pobačaj uglavnom ne ostavlja trajnije posljedice na zdravlje žena – da kod žena koje su se podvrgnule pobačaju postoji 81% uvećani rizik problema s duševnim zdravljem.[4]

Odakle, dakle, duševni problemi (takvi, kakve može dijagnosticirati i medicina) vezani uz pobačaj? Da bismo to otkrili važno se najprije zapitati kad započinje ljudski život? Kad dođemo do odgovora na ovo pitanja, dobit ćemo i odgovor na pitanje radi li se ovdje o direktnom uplivu čovjeka u Božji plan stvaranja ili o bezazlenom postupku nakon kojeg se može potpuno mirno otići na kavu.

Embriolog Keith Moore izjavljuje:Svatko je od nas započeo svoj život u jednoj jedinoj jednostaničnoj zigoti.”[5]  

“Premda je nagrizena duga tradicija jednodušnog uvjerenja da je ljudski pojedinačni i osobni život prisutan od trenutka začeća, i dalje ostaje netaknuta jednodušnost da je to ljudski život. Razilaženja počinju kad je u pitanju naš stav spram prava, poštovanja i zaštite koje dugujemo tek započetom životu. I dok se s jedne strane, novonastali život vrednuje kao novi pojedinac, nova osoba u nastajanju, s druge mu se strane niječe i sama mogućnost takve budućnosti. Moderna biološka otkrića i medicinska postignuća govore da je začeće jedini presudni trenutak u nastajanju novog čovjeka. U trenutku susreta jajašca i spermija neopozivo je određen genetski zakonik, svojstvo i obilježje nove osobe.“[6]

Činjenica je da danas učiteljstvo Crkve, papa i biskupi, jednodušno naučavaju pravo na život od samog začeća; naučavaju da je ljudski život neprekinuti tok od svojega početka: da je toj osobi u nastajanju potrebno osigurati zakonsku i društvenu zaštitu; da tu nije u pitanju neko zasebno učenje Katoličke crkve, već da je u pitanju temeljna vrednota o kojoj ovise naša prosvjećenost i uljudba.[7] Život započinje začećem, kažu i mnogi drugi znanstveni i stručni radovi.[8] Stručno mišljenje povjerenstva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 25. kolovoza 2009. godine jasno iskazuje – život započinje začećem, a zametak je razvojni stadij ljudskog bića.

Kako iz prethodno navedenoga jasno vidimo da ljudski život započinje začećem, možemo jednako tako jasno sagledati da je prekid začetog života ubojstvo koje ostavlja teške posljedice na njegovim počiniteljima. Bolestan je upravo onaj stav koji to poriče nadajući se da će sto puta ponovljenom laži uspjeti kreirati istinu koja to zapravo nije. I u konačnici opće je poznato da potiskivanje, negacija kao i disocijacija – obrane koje se često koriste kod traumatičnih događaja u mnogim slučajevima uzrokuju psihofizička oboljenja, osobito ako se traumatični događaji ne razriješe.[9]

Pravo na izbor je apsurdno u svojoj biti, oksimoron par exellance. Promoviranjem kulture smrti razara se sama jezgra života čime se razara i posvećeni odnos između muškarca i žene što neminovno dovodi do otuđenosti i usamljenosti. Kultura smrti proizlazi iz negacije ženskog identiteta koji same žene žrtvuju u želji da postanu ono što nisu. Iako to negiraju, feministice njeguju hipertrofiranu fiksaciju na muškarce kao prijeteća bića, pa rukom pod ruku s promoviranjem prava na izbor u suštini odbacuju gradivni materijal samog ženskog identiteta. “Stav žene je okrenut prema živom – osobnom i prema cjelini. Njezin je pravi materinski i naravni zahtjev da gaji, čuva i očuva, hrani i podupire u rastu.”[10]

Naravno, biti žena nikada nije bilo lako, a nije lako niti danas. Žene su kroz povijest pretrpjele mnoga zla i nepravde. Ipak nas to ne opravdava da u borbi za prihvaćanje i vrednovanje svog ženskog identiteta uništavamo i ubijamo. Čineći takva djela i prikazujući ih kao djela svjetla, degradiramo se i ponižavamo više nego što bi to itko drugi mogao.

I na kraju, postavlja se pitanje kako se Crkva treba odnositi prema osobama koje na direktan ili indirektan način sudjeluju u abortusu. Pobačaj je jedan od sedam grijeha za koji Kanonski zakon (KZ 1398) predviđa ekskomunikaciju.

Intimna drama koju proživljava žena koja je učinila abortus muka je koja traži čin iskrenog pokajanja u sakramentalnoj ispovijedi.

Isto je i u slučaju svih onih koji na indirektan način sudjeluju u činu pobačaja. Osobitu odgovornost imaju svi oni koji sudjeluju u donošenju zakona kao i javne osobe. Naime, ako javno zastupaju slobodu izbora i protive se uvođenju zakona o zabrani pobačaja tada bi prema Kanonskom zakonu trebali biti ekskomunicirani iz Katoličke Crkve. Naravno, u Hrvatskoj nije poznat niti jedan slučaj ekskomunikacije, unatoč tome što mnoge javne osobe istovremeno zagovaraju tzv. slobodu izbora – zapravo slobodu abortusa  i sjede u prvim crkvenim redovima dok ih svećenici pričešćuju bez da se i sami pitaju u ispravnost svog čina.  Dapače, jedan od naših vodećih teologa se pita – kako ja mogu znati da se on nije pokajao i zatražio oprost?[11] Da, ne možemo znati da nije, ali ne možemo znati niti da jest. Ako javna osoba javno zastupa slobodu izbora, tada bi se trebala i javno odreći te slobode. A, svećenici? Svećenici bi kao što je sveti biskup Ambrozije[12] trebali pokazati više hrabrosti u obrani života, ne samo načelno i ne samo jezikom i perom, već prije svega hrabrim činima koji mogu imati za posljedicu podsmijeh i porugu, a možda i ne samo to. Međutim, ako se sjetimo Isusovih riječi da nije sluga iznad gospodara (Iv 13:16,20), tada će nam upravo to valjanje u blatu, a koje nam mogu priuštiti i “njihovi i naši” biti zlatni zalog na put u nebo.   

Foto: Rastimo u vjeri

Dr. sc. Andreja Švigir


[6] Pozaić, V.: Rasprava o početku ljudskog života, str. 47-61., 1_4_Valentin_Pozaic_Rasprava_o_pocetku_ljudskog_zivota%20(3).pdf

[7] Usp. R. A. McCORMICK, Health and Medicine in the Catholic Tradition, New York 1984., str. 1 28-129; autor u osam točaka sažima najvažnije misli učiteljstva, citirano prema Pozaić, V.: Rasprava o početku ljudskog života, str. 54., 1_4_Valentin_Pozaic_Rasprava_o_pocetku_ljudskog_zivota%20(3).pdf

[10] Stein, E. (2011): Žena, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, str. 10.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.