Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišeni oče biskupe, časna gospodo u svećeničkom staležu, časna redovnička braćo i sestre, poštovane dame i gospodo, prije svega, želim izraziti iskrenu zahvalnost na pozivu, koji me isprva nemalo iznenadio, da na ovogodišnjem drugom susretu Apologetske udruge blaženog Ivana Merza dadnem svoj skroman doprinos. U onome što slijedi želim iznijeti nekoliko misli o ulozi Crkve u odnosu na božansku Objavu, koristeći pritom analogiju između Blažene Djevice Marije i Crkve.
Crkva i Marija – obje djevičanske i majčinske
Paralela između Marije i Crkve je stara. Nalazimo je višestruko već kod crkvenih otaca. Navedimo dva primjera:
Ambrozije (Comm. in Lc 2,7) govori ovako: “Primjereno je da je Marija zaručena, a opet djevica, jer ona je prototip Crkve, istovremeno bezgrešne, a istovremeno zaručnice[1].” Sveti Augustin (De sancta virg 2,2): “I Crkva je i majka i djevica… Marija je rodila tjelesno glavu ovoga tijela; Crkva pak duhovno rađa njezine članove. U oba slučaja djevičanstvo ne dokida plodnost, u oba slučaja plodnost ne narušava djevičanstvo.”[2]
Češće se raspravlja o majčinstvu Crkve, a rjeđe se uzima u obzir njeno djevičanstvo. Međutim, ovo dvoje u crkvi se na najdublji mogući način sjedinjava – ništa manje nego u slučaju djevičanske Majke našega Spasitelja.
Papa Pavao VI., kako je poznato, odlučio je da se lauretanskim litanijama doda zaziv „Mater Ecclesiae” – „Majko Crkve”, i to, veoma zanimljivo, odmah nakon zaziva „Majko Kristova”, pa čak i prije zaziva „Majko Božanske milosti”. Time se decidirano naglašava Marijina važnost za Crkvu, a ujedno i važnost Crkve za Kristovo spasonosno djelo u nama.
Već apostol Pavao, u petom poglavlju svoje Poslanice Efežanima, naglašava karakter potpune podložnosti Crkve Kristu i njezinu apsolutnu odanost i vjernost svojemu Gospodinu. I u tom temeljnom držanju Marija je prototip Crkve. Kroza nj dopušta da u blistavoj čistoći zasja onaj stav koji je starozavjetni izabrani narod trebao utjelovljivati prema Bogu – stav odabrane Božje zaručnice.
Nažalost, nasuprot tome idealu, proroci Starog saveza često su morali Izrael prekoravati kao “nevjernu zaručnicu”. Ipak, u skladu s njegovim istinskim pozivom, isto tako možemo vidjeti da se u izabranom narodu krije prototip Crkve: slobodno izabrane od Boga u ljubavi koja joj nije dugovana, obilno obdarene bez vlastitih zasluga, te pozvane na prisno zajedništvo s Gospodinom. Pritom je već za ovu starozavjetnu Crkvu vrijedio poziv da postane posrednica spasenja za sve puke, Lumen gentium – svjetlo „na prosvjetljenje naroda”, mater et magistra – majka i učiteljica u isti mah!
Sve ovo se analogno odnosi i na Mariju: slobodno izabrana od Boga za zaručnicu Duha Svetoga, obdarena najneizrecivijim obiljem milosti, postala je plodonosnim ljudskim oruđem, koje je Bog izabrao da kroza nju svoga Sina učini božansko-ljudskim posrednikom sviju ljudi. Ulogu učiteljice prepušta, razumije se, prvenstveno Crkvi, izuzev onog nauka koji daje primjerom vlastitom života, kako Crkvi u cjelini tako i svakom djetetu te iste Crkve pojedinačno.
Zaručnički karakter Crkve kao mističnog Tijela Kristova
Promotrimo najprije analogiju između Marije i Crkve u kontekstu zaručništva. Već u tome što je bila izabrana da postane djevičanska Majka Spasiteljeva, Marija je zaručnica. Prethodno spomenuto peto poglavlje Poslanice Efežanima karakterizira Crkvu u jednakoj mjeri kao Kristovo tijelo i kao njegovu zaručnicu. Obje su analogije organski isprepletene. Kao i kod Adama i Eve, zaručnica dolazi od zaručnika kao “kost od njegovih kostiju” i pripada mu kao tijelo glavi. Istodobno, na određeni način, Crkva stoji u paraleli s njime, kao tijelo koje preuzima bitnu inicijativu od svoje Glave, koja služi Glavi, i to u ulozi upravo onakve Zaručnice koja ostaje vjerna svome Zaručniku. Pavao užima to čak kao priliku da izrazi intimnu povezanost ljudske zaručnice sa svojim zaručnikom, karakterizirajući je kao tijelo jedne glave. Zaručnik i zaručnica pripadaju jedno drugome na toliko intiman način, jer su istovremeno jedno drugome darovani kao glava i tijelo. Tako glasi opomena supružnicima u ovom dijelu poslanice. No ona se također odnosi na ulogu Crkve u svoj njezinoj dubini. „Otajstvo je to veliko – ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,32).
Crkva, u čitavom svom biću, ostaje otajstvo vjere koje se strogo otima racionalističkoj ili čisto zemaljsko-ljudskoj klasifikaciji. Stoga, usporedivo s mnoštvom božanskih imena koja nas vode do otajstva same božanske vjere, potrebno je posjedovati višestruko izraza i slika kako bismo ispravno razumjeli Crkvu. Karakterizaciju Crkve kao „mističnog tijela Kristova” papa Pio XII. opisao je u istoimenoj enciklici kao najizvrsniju.[3] Činjenica da je ovaj pojam Crkve suštinski povezan s onim „Kristove zaručnice” u Poslanici Efežanima upućuje nas na jedno važno „jedinstvo u napetosti”: tijelo je uvijek dio ljudske osobe, dok je zaručnica vlastita osoba koja se, unatoč svoj svojoj intimnoj povezanosti s tijelom, od zaručnika ipak konkretno razlikuje. Stoga možemo reći, oslanjajući se na Poslanicu Efežanima, da je Crkva, upravo kao zaručnica, postala mistično Tijelo Kristovo koje je za nju i Glava i Zaručnik. Crkva, kao njegovo mistično tijelo, pripada Kristu na tako blizak način, jer mu je povjerena kao njegova bezgrešna Zaručnica. Međutim, kao zaručnica Crkva također ima trajnu zadaću da u savršenoj vjernosti prianja uz Krista, svoju Glavu.
Kao Kristovo mistično Tijelo prvenstvena je zadaća Crkve da se u potpunosti poistovjećuje sa svojom Glavom, da produžuje njegovo djelo na zemlji u prostoru i vremenu, baš kao što udovi tijela, recimo to tako, „produžuju” ljudsku glavu, dopuštajući joj da djeluje na periferijama tijela. U Crkvi kao djevici i zaručnici vidimo dakle potpuno vjernu suputnicu svoga Zaručnika. Vjernost zaručnice Zaručniku zahtijeva od nje da njegovo poslanje – i upravo njega! – promatra kao vlastiti zadatak za koji se spremna dokraja razdati.
Veza između ovih dviju karakterizacija Crkve usmjerava time našu pažnju na činjenicu da je Crkva, zahvaljujući svom božanskom temelju koji je Krist, s njime ontološki sjedinjena, ali istodobno to jedinstvo s Kristom nije nikakav automatski mehanizam, već podrazumijeva trajnu borbu s ciljem gorljive vjernosti. Ovoga se treba držati! Za sve članove Crkve, osobito njezine pastire, vrijedi ona Kristova opomena: “Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15, 4f).
Pogledajmo dakle u tom smislu još jednom na Mariju kao na arhetip Crkve: njezino Bezgrešno Začeće bilo je, na neki način, obilan dar milosti od strane Boga, koji ju je već o njezinu začeću ontološki sjedinio s Bogom i tako joj omogućio da bude predana Bogu i njegovoj volji. U tome se Marija otkriva kao svojevrsni tip ontološke svetosti Crkve, koja – unatoč njenim grešnim udovima – ostaje bezgrešna i djevičanska zaručnica. Marija je ipak svoj pristanak Božjem naumu dala kao istinski ljudski subjekt u potpunoj predanosti: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Luka 1:38). Ovaj odgovor zaručnice čiju je ruku sam Bog isprosio Marija je nosila tijekom cijelog svog života i neprestance obnavljala. U tome je ona uzor par excellence žensko-prijemčivog elementa, vjernog i pravog očuvanja u krilu Crkve, a ne tek puke sterilne “konzervacije” starog,: “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,19 – usp. Lk 2,51). Ono što sveto Pismo dvaput kazuje o Blaženoj Djevici Mariji tijekom Isusova djetinjstva sigurno podjednako vrijedi i za onu veliku ženu koja je na blagdan Pedesetnice bila među apostolima i s njima molila za silazak Duha Svetoga. Kakvu li je samo ulogu njezino skriveno i tiho postojanje moralo imati za mladu Crkvu dok je rasla u svom djevičansko-zaručničkom otajstvu vlastitoga jedinstva s Kristom, koje ju je neposredno na blagdan Pedesetnice učinilo nadnaravno plodnom u rađanju bezbrojne djece kroz vjeru i sakrament!
Crkva u svojoj razdiobi kroz apostolsku službu
Ova Crkva ne postoji niti kao neki monolitni blok, niti kao posve duhovna i difuzna stvarnost. Ona je mnogo više od toga: Tijelo podijeljeno na udove ili – da se poslužimo jednim središnjim pojmom iz dogmatske konstitucije Lumen Gentium – nutarnje ustrojen „Božji narod”. Citat: „Krist Gospodin je za upravljanje Božjim narodom i za njegovo umnožavanje u svojoj Crkvi ustanovio različite službe koje teže za dobrom čitavoga Tijela. Službenici koji imaju svetu vlast služe svojoj braći da svi oni koji pripadaju Božjemu narodu, te stoga imaju pravo kršćansko dostojanstvo, težeći slobodno i po redu istomu cilju, prispiju k spasenju.”[4]
Temelj organske podjele u Crkvi je njezina apostolska služba. Ova služba prenosi, istina, od Boga dane punomoći, no one su tu prije svega, promatramo li primjer Krista, s ciljem služenja. Sam Gospodin beskompromisno traži od svojih apostola stav služenja. Prvi među njima treba biti slugom svima, jer „ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45).
Crkva je od samih početaka apostolska. Upravo kroz prenošenje specifičnih punomoći na apostole može valjano ispunjavati svoju zadaću majke i učiteljice, matris et magistrae. Crkva u svojoj cjelini prima od Krista zadaću da njegovo djelo na zemlji nastavi. Kroz svoju vidljivu dimenziju ona čini ljudsko-tjelesnu stranu Bogočovjeka očitom cijelom svijetu, i to u svako vrijeme, vodeći kroz svoje otajstveno i milosno djelovanje ljude k božanstvu svoje Glave i svog Učitelja.
Kao što se Krist poslužio ljudskom naravi koju je sjedinio sa sobom kako bi nas otkupio, jednako tako koristi se tjelesno vidljivom Crkvom kako bi pružio spasenje ljudima. Pritom je svakom udu Crkve dodijeljena služba sukladna njegovoj pojedinačnoj zadaći. Apostolska služba stoji u tom smislu u posebnoj službi sviju preostalih udova. Njezina je zadaća da reprezentira Krista kao Glavu Crkve, odnosno da ga uprisutnjuje. U isti mah u domeni apostoliciteta Crkve mogu se razlikovati dvije različite dimenzije, premda su obje jedna s drugom blisko povezane.
Apostolicitet porijekla i kontinuirane službe
Crkva je s jedne strane apostolska budući da je izgrađena na temelju apostola. Ova dvanaestorica čine zajedno s praocima starozavjetnog naroda ne više tjelesne već duhovne patrijarhe, 24 starješine iz čudesne vizije nebeskog Jeruzalema u Otkrivenju (Otk 4 i 5). Pod time se, dakle, podrazumijeva apostolicitet porijekla, koji se tiče izvanredne punomoći apostola kao „figurâ osnivača” – i time kao neposrednih primatelja božanske Objave.
Crkva je apostolska i na drugi način: time što se apostolska služba nastavlja unutar episkopata – odnosno u biskupskoj službi. Ovdje govorimo o redovitoj punomoći apostola, koja se u svom potpunom opsegu predaje apostolskim nasljednicima, biskupima. Ovaj apostolicitet kontinuirane službe svoj temelj pronalazi u tome da Crkva treba nastaviti djelo Spasitelja sukladno velikom misijskom poslanju: „Dana mi je sva vlast na nebu i na žemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,18-20). Apostoli su sa samorazumljivim autoritetom držali sebe vlasnima pružati punomoć apostolske službe nasljednicima, kako bi ista mogla živjeti sve do kraja vremena.
Moglo bi se ponešto skraćeno reći da apostolicitet porijekla predstavlja primitak Objave u krilu Crkve, dok apostolicitet kontinuirane službe ima svrhu daljnje predaje Objave.
Primitak božanske Objave u djevičanskom krilu Crkve
Pritom vrijedi držati na umu da je upravo Crkva primateljica Objave – ona koja prima dar Objave od same utjelovljene Riječi. Sin Božji, koji je na sebe uzeo ljudsku narav, u najkonkretnijem smislu u svojoj osobi predstavlja, kako onoga koji objavljuje, tako i sam sadržaj Objave. U tom smislu završava i prolog Ivanovog evanđelja u kojemu se Utjelovljenje vječne Riječi opisuje na sljedeći način: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1,18). Sam Isus objašnjava da je s njegovim dolaskom nastupilo kraljevstvo Božje. Mogli bismo čak kazati da je riječju i djelom došao navijestiti samoga sebe: „Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Lk 11,20). Poslanica Hebrejima započinje glasnim zazivom u kojemu se vječni Sin nebeskoga Oca naziva ni manje ni više nego nositeljem Objave: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno u ove dane, progovori nama u Sinu” (Heb 1,1f).
Pritom se Objava odnosi podjednako na ono što je zapisano u sv. Pismu kao i na usmenu Predaju, odnosno Tradiciju. Oboje pripada jedno uz drugo i vezano je uz drugo kao sadržaj koji Crkva prima od vječne Riječi u domeni vjere. Sveto pismo je Božja Riječ upravljena Crkvi. Objava nastupa tek pošto je primljena u krilu Crkve. Objava nije nikakva puka nakupina riječi i rečenica već sama pojava Boga u ljudskom obliku među svojima. „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga” (Iv 1,9–13). Ovdje se opisuje kako je Crkva gotovo neposredno utemeljena po primitku božanske Objave. Oni koji su ga primili, koji vjeruju u njegovo ime – ti postaju udovima njegove Crkve.
U ovom primitku vječne Riječi Marija – kao što smo već vidjeli – predstavlja prototip Crkve. Njezina je rođakinja Elizabeta stoga hvali sljedećim riječima: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1,45). Doista, Marija je, kako kaže sv. Augustin, najprije začela vjeru u svome duhu, a potom Krista u svome krilu.[5] Bezuvjetni „fiat” Majke Božje, prihvaćanje onoga što je Bog od nje htio, bio je prije svega voljni pristanak razuma na Objavu koja joj je bila darovana, vjerno prihvaćanje koja se odnosi na njen cijeli život. Utjelovljena Riječ u njoj je u potpunosti prihvaćena i začeta. U njezinom duhu postala je također djelatnom Riječju koja se njome mogla u potpunosti poslužiti. Marija je u spremnosti svoje vjere već sama po sebi djevičanska zaručnica, u onoj istoj vjernosti koju je Bog tražio od starozavjetnog izabranog naroda. U ovom njezinom stavu odražava se primitak božanske Objave u Crkvi i otkriva blistavi uzor crkvenog primitka vjere. Prema predaji upravo je ona ta koja je u mračnoj noći Velike Subote zadržala vjernost i čvrstoću vjere u najavljeno uskrsnuće Isusovo. Koliki je dakle morao biti blagoslov ranoj Crkvi imati Mariju za Majku vjere na vidljiv način u svojoj sredini.
Predaja božanske Objave u djevičanskom krilu Crkve
Obratimo u konačnici našu pozornost k apostolicitetu kontinuirane službe odnosno predaje božanske Objave u djevičanskom krilu Crkve: Kad je Marija začela Božjega Sina u svojem krilu, odmah je pohitala u Gorje[6] – to će reći, najbržim putem iz Nazareta u Ain Karim – k svojoj rođakinji Elizabeti. U ovom se dade naslutiti skriveni navještaj poslanja na spasenje sviju ljudi. Ono što je začela nije njeno vlasništvo već je upućeno na spasenje sviju. Otkupiteljska ljubav Božja koja ju je osjenila želi se otkriti svim ljudima, ponajprije Elizabeti, onoj osobi na koju se odnosila posljednja riječ anđelova navještenja. Marija joj stoji na pomoć u danima njene trudnoće – u iščekivanju rođenja onoga koji će sam postati velikim navjestiteljem, odnosno glasnikom bogočovječne Riječi. Marija ostaje u diskretnoj pozadini – slično kao što to čini Preteča Kristov, u trenutku kad se povlači nakon što je svojim učenicima ukazao na istinskog Zaručnika. Sličan ukaz na Krista, Zaručnika, pronalazimo i na Marijinim usnama. Nakon što je na svadbi u Kani ukazala svome Sinu na nevolju zaručnikâ i naočigled bila odbijena, obraća se bez ikakvog krzmanja slugama sa sljedećom riječju: „Štogod vam kaže, učinite!” (Joh 2,5). To je Marijin ključni ukaz i nauk. Izuzev ovoga vrlo vjerojatno nikada nije naučavala u službi učiteljstva.
Brz pohod Marije u Gorje i njezino diskretno praćenje Sina Božjega tijekom njegova skrivenog i javnoga života predstavlja hod Crkve kroz stoljeća, nerijetko kroz teško prohodne krajolike, kroz prepreke, krize i teškoće. Stalni je zadatak Crkve sebe stavljati u drugi plan i istovremeno Krista u prvi. Crkva je dužna ljudima na brižljiv način upućivati na njega, jednako kao što je to činila Marija, Zaručnica Božja, te prijatelj Zaručnikov, Ivan Krstitelj. Jednako vjerno kao njih dvoje, i Crkva je pozvana dalje predavati Objavu koju je primila.
Čuvanje primljenog pologa vjere zahtijeva prije svega vjernost. Ništa vlastitog ili, još gore, individualističkog ne smije se dodavati, ništa ispuštati, ništa zbog mogućih neugodnosti prešućivati. Moguć je nužni nutarnji razvitak onoga što se unutar pologa vjere već nalazi – odnosno, po nadahnuću Duha Svetoga, sve dublje i vjernije razumijevanje onoga što je Krist već obznanio. „No kad dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama” (Iv 16,13f). Poslanje Crkve jest, na koncu, ljude u vjeri povezati s Kristom, koji je isti sada i u vijeke. Crkva bi u svome poslanju stoga trebala biti jednostavno rečeno posrednica prema Kristu, a ne izumiteljica bilo kakvih novih misli, koliko god lijepe i važne one bile.
Istovremeno Crkva nije nalik kustosu nekoga muzeja, već živi svjedok. Stoga polog vjere koji se u njoj nalazi mora uvijek poprimati osobni lik, rađati žive svjedoke nade koja je u njima (usp. 1 Pet 3,15). Na taj način udovi Crkve uistinu postaju živo kamenje onog duhovnog Doma koji svjedoči o Onome, koji je u Crkvi uvijek prisutan i u njoj djeluje.
Vidimo dakle da je vjerna predaja vjere sve samo ne neko statično nazadujuće-postojanje ili strašljivo čuvanje onoga što je preteklo iz prošlih vremena. Crkveni oci poput Atanazija, Bazilija ili Grgura Velikoga hrabro su se borili za očuvanje predane im vjere. No upravo su oni budućim generacijama također pomogli dublje spoznati veličinu onoga što je Bog povjerio svojoj Crkvi. Uistinu, u životu vjernih i uvjerenih svetaca svaka epoha može biti novom prilikom da se iznova čuje glas Spasitelja koji joj progovara.
„Stojte čvrsto u vjeri!” – ova zadaća za Crkvu kroz stoljeća vrijedi uvijek iznova. Dobro je za nju u vremenima krize čvršće se pridržavati Marije, svoga arhetipa i uzora. Upravo kada se posvuda uokolo mrači i silna bujica vjere prijeti postati tek neznatnim potočićem, pogled na Mariju, Zaručnicu Božju, daje Crkvi, Zaručnici Kristovoj, novu nadu. Pa makar uz nju kroz Veliku Subotu crkvene povijesti vjerno hodilo tek maleno stado, ona će zasigurno pomoći da se pogled mnogih uprije ususret njenoj Glavi i Zaručniku – ususret uskrslome Spasitelju.
P. Franz Karl Banauch FSSP, lic. theol.
Predavanje na konferenciji na temu „Stojte čvrsto u vjeri” u organizaciji Apologetske udruge bl. Ivan Merz dne 18. 11. 2023. u Zagrebu.
[1] Bene desponsata (Maria), sed virgo: quia est ecclesiae typus, quae est immaculata, sed nupta.
[2] Ecclesia quoque et mater est et virgo est … Maria corporaliter caput huius corporis peperit, ecclesia spiritualiter membra illius parit. In utraque virginitas fecunditatem non impedit, in utraque fecunditas virginitatem non adimit.
[3] Da se pak definira i prikaže ovu pravu Kristovu Crkvu – koja je sveta, katolička, apostolska, Rimska Crkva – nema ničega odličnijega, ničega izvrsnijega, a niti ičega većma božanskoga od onoga izraza, kojim se Crkva naziva „mističnim Tijelom Isusa Krista”. Pio XII: Mystici Corporis Nr. 13
[4] LG Br. 18
[5] „angelus nuntiat, virgo audit, credit, et concipit. fides in mente, Christus in ventre.” Augustinus, sermo 196,1 ; „ Quae cum dixisset angelus, illa fide plena et Christum prius mente quam ventre concipiens, ‘Ecce, inquit, ancilla Domini; fiat mihi secundum verbum tuum.” Augustinus, Sermo 215, PL 38, 107.
[6] Usp. Lk 1,39
