Intervju s Rajkom Bundalom

Rajko Bundalo: U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Bože, koji nas vodiš kroz ovu suznu dolinu do punine utjehe i mira, tebi predajemo naše zajedništvo. Ovo djelo neka Tebe slavi! Neka služi spasu porobljenih i opterećenih duša, a sveti nek’ se i nadalje posvećuju! Duše Sveti, otvaraj nam pameti za pitanja, usta za odgovore i srca onima koji će ove riječi htjeti smjerno slušati! Nek’ sve bude na opću korist otkupljenog naroda i na slavu Trojedinog Boga! Amen. Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu… Amen. 

Katolik: Gospodine Rajko, molimo Vas, opišite nam svoje vlastito iskustvo susreta s Bogom.

Rajko Bundalo: Naš istiniti, svemogući i dostupni nam Spasitelj jest Bog križa, raspeti Gospodin, Isus Krist. On je jedini posrednik između Boga i ljudi; naš pomiritelj s njime. Zato njegovi iskreni i postojani prijatelji osjećaju mu živu prisutnost u svome životu, naročito u molitvi i klanjanju. Njega svaka duša po njegovu križu prepoznaje i na vlastitom ga križu spoznaje po obilju praštanja i milosrđa. On je raspet među razbojnicima (grešnicima), a to smo mi i odreda to su naši ljudski rodovi.

Riječ je Božja došla da nas otkupi. Pojavila se među nama u ljudskom tijelu i tijelom bila raspeta na križu. Sreli smo je u Tijelu i Krvi Sina Čovječjega zbog toga što se borba između ropstva roda i slobode naše duše vodi u našem tijelu i u našoj krvi gdje nasljedni grijesi stanuju. Ne umire nam duša, već vječno živi, a tijelo umire, jer je na njemu okorjeli grijeh niza naraštaja.

Pri rođenju, bez naše krivice, Bog Otac nas je žrtvovao u te rodove, da, primajući od njih tijelo i krv, mukom duše i opredjeljenjem za ljubav sudjelujemo u službi otkupljenja, da postanemo Kristovi suradnici i baštinici slave istog uskrsnuća. S ljubavlju podnoseći teret nasljednoga grijeha, i to u najvećoj snazi duhovnoj – u živoj vjeri (postojanoj vjernosti), mi se po Spasitelju opredjeljujemo za izvršenje Božje volje. S Kristom zato zajedno molimo Vječnog Oca da pomiluje siromašne duše naših predaka koje su se sljepilu Zlome predale pa s neprijateljstvom prema Bogu napustile ovaj svijet.

Dakako, Spasitelj i za nas dolazi da opere ljage vlastitih nam slabosti.

Kao nevinu novorođenčad, Bog Otac nas šalje u taj lonac ljudske nesreće, u tu suznu dolinu, u te u opačinama grešne tradicije potamnjele ljudske rodove. Svakoga od nas raspoređuje u njemu dodijeljeni rod koji stenje u verigama ropstva. I, jasno, kad u Kristovu Duhu Bogu služimo, ti nečisti dusi “naših”, zapravo nama pri rođenju dodijeljenih rodova žestoko nas napadaju da ne uspije nam poziv i poslanje. Jer, ako uspije, ostat će bez plijena što su ga se kroz grešne naraštaje nakupili. Zato u rodu hvale one najgore, one što nastavljaju gomilati grijeh i povećavati i produbljivati groblje naraštaja. Za takve duše rod sa osmijehom i simpatijama veli: “Sav je Vražji!”, “Sva je Vražja!” ili “Baš je vragolan!”

Bog nas ovdje nije bacio pa zaboravio, već nam je poslao Spasitelja, Sina svoga, da pravedne nam borbe dokonča krvavom krunom svoje pobjede.

Ja sam Krista spoznao tek kad sam okusio gorki teret križa vlastitoga roda; kad su me pritisnuli grijesi predaka, kad su mi zbog njih svi životni vidici bili zamračeni, kad mi je obitelj izdisala pod gustim dimom nerješive krize i, usred toga uzvitlanog vihora svakojakih neprilika, kad mi je supruzi, po medicinskim prognozama, preostala još jedino smrt. Iz dubine duše uzdahnuo sam, kao onaj koji se sprema duboko roniti, pa zakoračio u avanturu vjere riječju: “Ako mi sve znanosti svijeta ne mogu pomoći, ima ‘nešto’ ili Netko tko me može iz ovog jada izbaviti jer ne mirim se s tako strašnim ishodom.”

Tad sam sreo čovjeka, progonitelja Crkve, koji me uputio k oltaru. Upravo on mi je rekao da se mogu spasiti po služenju Crkve snagom Svete Mise i njezinih sakramenata. Još istog sam dana otišao k župniku i, po savjetu tog “progonitelja”, zatražio pet svetih Misa za njezino ozdravljenje.

Župnik me lijepo primio i poučio da Svete Mise “djeluju” od onog trena kad ih s vjerom zaištem bez obzira kad i gdje će ih Crkva služiti. Rekao sam mu: “Vjerujem jer mi drugo ne preostaje!”

Već sutradan mi je supruga izišla iz kome, potpuno zdrava – kao da se dobro naspavala. Nakon toga, u bolnicu je navratila još četiri puta da porodi mi još četvero djece.

Tako sam sreo živog Spasitelja i vidio čudo otkupljenja. Zato sam svoj život i vjerničku praksu ukorijenio u svakodnevnu Svetu Misu i pripadajuće joj svete sakramente. Sva čuda što sam ih doživio, a doživio sam brojna, dotjecala su mi sa tog izvora. Bez samodopadnih i veleumnih privatnih pobožnosti, bez mnoštva kojekakvih učitelja i vođa, karizmatskih ili antikarizmatskih pokreta i stavova, po Svetoj Misi i sakramentima, redovito sam bivao obdaren plodovima ovog spasenja. Zato sam postao duboko crkven – euharistijski čovjek.
Moja me karizmatska iskustva ne odvajaju od svete Crkve, već me još dublje u nju ukorjenjuju. Moje karizme i Crkva nikad nisu bile u neskladu. Po ljubavi prema njoj, u poslušnosti, poučljivosti i odanosti, moje su se karizme obnavljale i jačale učiteljstvom Crkve, a i Crkva se bogatila neodoljivom snagom svjedočke mi misije. Zato sam, nakon posvuda rado prihvaćenih katoličkih radioemisija, kao voditelj duhovnih obnova, jednako rado prihvaćen i često nanovo pozivan u više od 120 župa diljem svijeta i naše domovine.

Eto, tako sam po otkupljenju i vjeri, što po Crkvi dade mi je Kristova dobrota, postao Božji čovjek. I tek sada, u svjetlu Božje Riječi i u dobroti Božjeg Svetog Duha (Duha molitve) jasno vidim kako sam ranije često bio nečovjek, premda to onda, bez svjetla vjere i Kristova strpljenja, pod utjecajem svih vragova “samoobrane”, kao ni vrag – nikad nisam htio priznati. Danas mi je iskreno žao što tako dugo nisam mario za ljude, ni poštivao svetinje ljubavi, ni čuvao zdravlje i čistoću tijela za tako uzvišena sveta Božja djela od kojih mi se sada život sastoji. Nego sam, kao pravi bezumni buntovnik, robovao niskim strastima, požudama podlih prohtjevima i “potrebama”svake ispraznosti što je nude vojske pomodarstva. Sve to uvijek na štetu bližnjih, a vlastitu sramotu. Onda mi srce nije bilo ganutljivo kao danas u Kristovu Duhu niti su mi suze lako tekle. Danas ne mogu vidjeti muku siromaha, a da ga ne pokušam blago utješiti, makar žarkom molitvom svog srca.
A Bog voli takva čovjeka i izlijeva mnoštvo utjeha duž cijelog mu životnoga puta.

Ne tražim idealnu Crkvu, jer takve ovdje nema, već na križ grijeha razapetu Crkvu gdje živi Isus liječi rane dušama. Tu ja vidim svoga Gospodina. Tu nalazim vlastito poslanje.

Uvijek je ista napast među ljudima. Kako nekoć među teolozima što porodili su bolne raskole, tako i danas među nekim zanesenim pismoznancima i karizmaticima; da čovjek pred čovjeka postavlja previsoke – tobože svete – kriterije koji služe potajnoj optužbi malih duša za koje je Gospodin u smrt pošao. A zar On nije “među razbojnike bio ubrojen”? Zar se nije družio s carinicima i grešnicima? Zar nije rekao: “Nisam došao da sudim, nego da se smilujem”?

Pravi Kristov karizmatik, pravi kršćanin je prije svega onaj čovjek koji prema malenima i nejakima ima milosrdno srce, koji – i kad nema vremena – nađe vremena za njih. Jer sva znanja i čudesa što zaobilaze srce ne dotječu s Božjeg izvora.

Nekad je dovoljno da te netko srcem pogleda pa da te iscijeli i oslobodi od tlačenja Zloga. Dovoljno je zastati u tihoj prisutnosti sveta čovjeka pa da budeš mirom obasjan i iznutra sasvim slobodan. Eto, takvoga sam Boga iskusio. Raspetoga, što ulazi u moje raspeće da mene i moju obitelj svojom smrću vrati u život, a pri tom da nikom od nas ne uzme slobodu.

Snažnim iskustvom obraćenja nije nam zajamčena budućnost u vječnoj Božjoj slavi jer se u slobodi uvijek možemo odmetnuti. Slobodna volja je Božji dar po kojem, ako to želimo, možemo ga i napustiti. Zato je ona naša najveća slabost i najveća opasnost. Zato u svakom trenu svog vjerničkog života možemo propasti. Zato moramo biti budni i neprestano bdjeti. Sva ropstva i sva propast začinju se u zlorabljenju dara slobodne volje. To je stablo s kojeg plod ne treba kušati, već podvrći se volji Gospodnjoj što nam sav život okružuje rajskim vrtom životnih darova.

Na sebe se osloniti ne mogu. Ne mogu se osloniti ni na svoju ženu, ni na svoju djecu, ni na župnika, a ni na ikoga od duša koje me u crkvi okružuju. Čak ni na svetoga Oca papu. Mogu se osloniti jedino na neizmjerno Božje milosrđe i njegovu sakramentalnu i euharistijsku prisutnost. Ali ne bilo gdje, već samo tamo gdje nam je On odredio mjesto svetog susreta; u jedinoj – uvijek istoj – svetoj crkvi.

Mimo ispovjedaonice ne mogu zadobiti njegovo milosrđe i mimo žrtve na oltaru ne mogu ući u kraljevstvo njegove ljubavi. Varaju se koji misle da je to drukčije moguće. To su dva jedina pouzdana znaka Njegove trajne prisutnosti kroz sva vremena do svršetka svijeta. Zato sam osjetljiv na te svete stvarnosti što mi ih Crkva nudi. Ovo su vremena teškog križa pod kojim izdišu svi rodovi i narodi, vremena najvećeg otpada i najvećeg tereta što ga mučenici nose. Sasvim je prilično da muke njihove traže Spasitelja. Zato je ovo najkristovskije vrijeme – vrijeme najvećeg bijesa protiv Krista i ujedno najveće potrebe za Kristom. Ovo je Kristovo vrijeme. Vrijeme Božje utjehe. Nad propast svijeta uzdiže se živa Crkva koja svjedoči o živome Kristu koji i danas čini ista čudesa. To me raduje jer sam i sam svjedok Božje ljubavi. Pa ipak, volio bih da se više poštuje sveti Božji hram. Da se sveta Misa ne izvlači u kojekakve pogane prostore što nisu posvećeni, što nisu trajna mjesta okupljanja Božjeg naroda.

Gdje god u svijetu vidim zvonik, tamo mogu naći Božje milosrđe i djelotvornu utjehu. Mogu se ispovjediti. Mogu se pričestiti. Mogu se Bogu pomoliti. To je zajamčeno mjesto gdje Duh Sveti kroz sva stoljeća okuplja Božji narod.

No, ako se kao stranac nađem u ovome gradu, kako mogu znati u kojoj se sportskoj dvorani događa nekakav seminar gdje Isus čudesima ljubavi tješi svoje otkupljenike?

Nisam protiv seminara, već smatram da bi bilo razborito da voditelji tih seminara, kao pravi Kristovi sluge, vode Božji narod do zakonitih mjesta milosti, do crkvenih prostora i posvećenih oltari. Da se ne zaborave mjesta stoljetne milosti, da crkve i katedrale ne postanu staromodni suvišak, da se ne pretvaraju u izložbene prostore i koncertne dvorane, da se ne prodaju za disko-klubove zbog tobožnjih troškova održavanja. Siromašniji naraštaji su ih mogli izgraditi, a hedonisti – mlaki kršćani prebogate današnjice ne mogu ih ni održavati.

Ta vjekovna mjesta milosti trebaju biti i ostati sveto tlo, kao što i jesu na temelju učinjene posvete hrama. Ono što smo Bogu posvetili, to više ne možemo prodati. Teško je vjerolomstvo naći bilo kakvu izliku da se crkva proda za neke druge, u biti protuvjerske namjene. Nije samo povreda crkvenog propisa, nego je svetogrđe premještati svetu Misu na nezakonito mjesto gdje to biskup s blagoslovom nije dopustio.

U tom smislu sam istodobno duboko karizmatska i duboko crkvena duša. Ne odijeljujem te dvije stvarnosti.

Pravi Božji sluga sve će učiniti da otvorenu mu dušu što prije uputi i preda Kristu, a ne da je sveže za sebe i pretvori u kopiju svoje nesavršenosti i odmetničke bijede. Jer nema nikoga koji nije sagriješio; “svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja” (Rim 3,23). Zato se ja ustrajno borim protiv te napasti svetim strahom da duše pokajnika i bogotražitelja ne navežem na sebe. Namjerno nemam nekakve svoje molitvene zajednice koju vodim ili kojoj posebno pripadam da me “učitelji i vođe” ne bi porobili i odveli od živoga Krista u svoje jalove pobožnosti ili da se ljudi ne bi jatili oko moga imena. Jer Gospodin nas posebno upozori: “Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.” (Mt 23,10) Nego, tko me hoće naći, neka ide tamo gdje je sveta Misa sa svojom ispovjedaonicom i sakramentima, svetačkim moćima! Tamo Bog u vremenu prebiva, tamo treba doći i pokloniti mu se. “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20) – govori Gospodin. To se obećanje ispunja u crkvama, a ne na trgovima i stadionima niti tamo gdje su moje kosti. Inače bi se čovjek u metežu svijeta lako izgubio. Kada bi to svi ljudi stigli na grob svetog Antuna?! No, k oltaru Kristovu može svatko prići, jer je na sve strane svijeta.

Tko to najviše slavi Boga? Živ čovjek! Sâmo njegovo postojanje, njegov mir i ljubav najveća je proslava Boga. A to da ustima ispovijedam, a srcem ne činim ništa, to je “lončić što zveči i mjed što ječi”, kako kaže sveti Pavao. To je uistinu ništa. Zato manje riječi, a više ljubavi, pa će i Boga “više” biti među nama! Amen.

Katolik: Molimo Vas da nam kažete nešto o proročkoj ulozi pojedinca, tj., što znači biti prorok u današnje, aktualno vrijeme?

Rajko Bundalo: Biti prorok – to uvijek znači govoriti, a još više i životnim opredjeljenjem odražavati Božju istinu i prisutnost, a ne svoju niti čiju ljudsku. Neovisno o slabostima, klonućima i padovima, što ih moraju i sveci trpjeti – radi korjenitije poniznosti i većeg žara u vapajima za svojim posvećenjem, on je ponajprije istinoljubiva duša. On želi svim srcem i svim naporima svog života biti vjerodostojni i vjerni Božji čovjek, jer sotonskog nema.

Svaki odmetnik je nečovjek što među ljudima ne ostaje zauvijek. Kada ode, “ne pamti ga više ni mjesto njegovo”. (Ps 103,16)

Zlodusi svijeta preziru svetost što zrači iz Božjeg čovjeka. Zato svatko, tko njihova nadahnuća uzljubi i slijedi, kao onaj opsjednuti iz groba kraj Gerase, mrzi Krista, strašnog Suca svijeta, koji živi u svetu čovjeku.

Tko god je svim srcem na strani Božje volje, već sama njegova pojava osuđuje ovaj pokvareni svijet. Zato ga uvijek ista svjetina ne voli pa, kao u sva vremena, o njemu misli i govori upravo onako kako to Duh Sveti otkriva u recima Knjige mudrosti. Bolje reći, raskrinkava nadahnuća Zloga, jer “nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9).

Prvi znak pojave proroka u ljudskoj zajednici je upravo taj da oni, koji traže Boga, vesele se njegovu pojavku, dok oni, što ne mare za Boga, već na prvi pogled ne mogu ga podnijeti. Vidi slučaj proroka Jeremije!
Drugi znak pojave proroka u ljudskoj zajednici je taj da čovjek koji živi u Bogu, ne može govoriti iz duha svijeta. Zato je u raskoraku sa svime što je svjetovno, a ni iz duha roda ne može govoriti pa je u raskoraku sa okorjelim običajima i navadama svoje rodbine. On govori iz Božje riječi koja živi u njemu. Ona oblikuje njegov pogled prema mjerilima Božje istine i volje, Božje ljubavi i mira. Dok svijet uvijek zbog nečega bjesni, on je mirotvorac, pomiritelj – “ratnik” protiv svoje sebičnosti. Taj je čovjek Riječ rado čuo svim dubinama svoga otvorenog bića pa je cijelim srcem prihvatio.
Ta Riječ najprije iz njega progovara njegovim kreposnim životom pa tek onda i njegovim ustima. Ne kad bi to on htio po svojoj procjeni, već kad što Božjem Duhu tako zatreba. Zato on, uvijek kad mu dođe sveto nadahnuće, govori gorljivo i razlikuje se, kako od bijesnih, tako i od mlitavih ljudi. A kad ga Duh Sveti ne potiče, on šutke podnosi ludovanje svjetine, baš kao Isus pred Pilatom.
Njegov govor je krajnje jednostavan i jasan. Ne posjeduje pjesnički uzvišene i zanosne riječi, kao što to rade šamani, vrači, gatari i bajači, štono u zavijajućoj formi izgovaraju tajne riječi što ih ne razumiju, već se ta Riječ rađa u njegovu srcu kao odraz žive istine protiv koje on ne može biti.
Prorok nema osjećaj da je prorok, ali ima osjećaj dubokog prijateljstva s Bogom. Ta prijateljska bezuvjetna podložnost prvi je oslonac njegova života. Sva hrabrost mu je u neupitnu uvjerenju. Ispunjen je dubokim bogoljubljem. Zato protiv volje ljubljenog Gospodina niti želi niti može griješiti. Drugi mu je snaga srca u Kristovu čovjekoljublju što je spremno i život svoj dati za spas ljudskog roda i za dostojanstvo čovječje naravi. Tako je u njemu utjelovljena zapovijed: Ljubi Boga i bližnjega svoga.
Prorok ne određuje sam sebi poslanje, već mu ga Bog iz dana u dan daje, primjereno okolnostima što ih Duh Sveti pripravlja za Božju slavu po spasenju ljudi.

Tko traži Boga, taj ga i nalazi. A čim ga nađe, već proročki djeluje – i u Crkvi, i u svijetu.
Svako vrijeme ima svoje proroke, tj., Božje prijatelje i svjedoke. Oni bogobojazno ljube živu svetu Riječ što im iznutra, kao Samuelu, progovara. Po istoj se bogobojaznosti ona u njih nastanjuje. Kao prvi dar na ljubav prema Kristu (njegovoj utjelovljenoj Riječi), Bog šalje Duha Svetoga da On “djelo Kristovo dovrši i izvrši svako posvećenje” – kako stoji u Rimskom misalu, u četvrtoj euharistijskoj molitvi. Taj mu Duh daje sve vidjeti Božjim očima, tako i ovaj zavodljivi, prijevarni svijet bez maske laži na njemu; gledati ga u vječnoj Božjoj Istini po kojoj ćemo jednom biti suđeni.
Rekoh, ni jedna zajednica ne može stvoriti proroka, već ga rađa Božja ljubav u svom prijatelju. Odmah ga podiže kao svog svjedoka pa ga šalje bogotražiteljima i stavlja ga za osudu grešnih savjesti.
Ako tražimo Božju istinu, lako ćemo prepoznati proroka. Ljubiteljima laži oni su smetnja na nečistom putu. Smatraju ih luđacima i neugodnim, štoviše opasnim ljudima.
Prorocima nije lako u svijetu, kao ni Gospodinu, ali im ne pripada ni manje nego njemu: sila riječi i obilje Duha, a o uskrsnuću, pobjede nad svim njihovim neprijateljima i nagrada vječnog blaženstva. Po njima se uvijek jasno vidi da je Bog živ i da putuje sa svojim narodom.
Postoje proročke službe Crkve. To je nešto drugo. To su staleški darovi Duha Svetoga za spas Crkve i rast njezine djece u svetosti. Najveći prorok u svijetu je sama Crkva. Ona živi od Božje ljubavi i toj ljubavi kroz tisućljeća služi. Crkva svoju proročku službu podjeljuje kroz vrijeme za to od Boga pozvanim i od apostolskog sabora ovlaštenim dušama. Te duše raspolažu svim zaslugama Crkve po rukopolaganju i pomazanju Duha Svetoga. Tako ima služba egzorciste koji po zaslugama Crkve ima pravo zapovijedati zlim duhovima i izgoniti ih. Iako taj svećenik nema osobnih zasluga svetog mučeništva, molitve, posta, žrtve i pokore, on po ovlasti službe raspolaže svim tim blagom Crkve. Zato – ne pred njim, već pred autoritetom Crkve, koju ovaj u sili pomazanja i posebnog ovlaštenja predstavlja – svi đavli kroz svu povijest redovito uzmiču.
Tako naročito pomazanjem pri ređenju u proročkoj službi stoje biskupi i pape.
No, Bog šalje i izvanredne proroke kad vremena postanu preteška i kad ljudi crkve tonu u mlakost. Proročka ih riječ tad budi iz smrtonosne uspavanosti pa daje zamah svetim službama. Proroci uvijek putuju s Božjim narodom. Ne ostaju na Horebu niti Taboru, nego s narodom idu kroz nevolje i kraj naroda silaze u getsemansku muku. Proročka je služba temeljna zadaća kršćanskog poslanja. Njome se Bog po ljudima približava svačijoj slobodnoj volji i poziva je na obraćenje s obećanjem spasa. Zato Spasitelj veli svojim učenicima: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.” (Mk 16,15-18)
Zbog nedokinute naše slobodne volje, tako mora biti kroza sva vremena. Zato svećenik bez proroka ne može ispravno voditi Spasiteljevo stado, a niti prorok bez svećenika. Ni živa Crkva ne može bez bratskog zajedništva proroka i svećenika pa joj Bog u sva vremena njezine povijest šalje svoje izvanredne sluge, moglo bi se reći svojevrsne svećenike, ne po ministerijalnom, već po redu Melkisedekovu.
Bez proroka Crkva brzo zamire padajući u formalno mrtvilo i farizejsko licemjerje, to jest u haljine izvanjskoga slavlja. Tada se za arbitre lako podižu pismoznanci, a ne Kristoznanci, koji teološki cijede komarca, a proždire devu, to jest, ne mare za živo Božje djelovanje i živu potrebu spasa ranjenih, tlačenih i zarobljenih duša. Zbog tog mrtvila, zbog te kitnjaste teologije bez srca, kod onih koji silno trpe, a u Crkvi nisu našli utjehu, lako bujaju krivovjerja što onda Crkvu progone žešće od đavola pristiglih iz pakla. Ja ne vjerujem da Crkva ne može spasiti čovjeka, jer je Crkva Krist. Nevjera ga ne može spasiti. Licemjerna služba i pobožnost ne mogu tješiti izranjeni Božji puk. “O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!” (Mt 17,17)
Toliko o prorocima.

Katolik: Malo o obitelji. Imate šestero djece. Što biste savjetovali današnjim mladim obiteljima?

Rajko Bundalo: Nikome ništa ne bih savjetovao jer otkud znam tko su oni i na što ih je Bog darovima života pozvao? Neka Njega pitaju tko su i što im je činiti pa će u njegovu unutarnjem glasu i mirnoj jasnoći naći odgovore na sva svoja životna pitanja! Pun je svijet lažnih učitelja i njihovih lažnih savjeta. Radije ću svjedočiti o vlastitim obiteljskim borbama i pobjedama u Bogu pa, kome je na poticaj, nek’ se okoristi!
Nemam ja “svojih” šestero djece, nego Bog ima svojih šestero djece kod mene na privremenom čuvanju. Žrtvovao ih je nakratko meni da na njima se naučim očinskoj ljubavi kako bi mi se po toj ljubavi srce sjedinilo sa velikim i u svakom dobru savršenim Srcem našeg Stvoritelja. Dakle, nisam vlasnik te djece, već “sluga beskorisni”. Na neko vrijeme, dok u tijelu rastu, podižem ih i čuvam kako znam, a ostalo Gospod dovršava po njihovoj savjesti i stidu, po gorčini njihovoga križa, po Crkvi i svecima na njihovu putu, po izravnoj zraci milosti u pogibeljnim okolnostima njihova života, po anđelima što nad njima bdiju. Čim im se počne duša buditi i učiti se odlukama slobodne volje, već tad Bog ih zove u zajedništvo svetih da se vrate u njegov rajski dom.
Uzornim roditeljskim životnim primjerom i pripadajućim mu svetim odgojem, dijete na vrijeme može otkriti, recimo, da je svijet zao, a Bog dobar, živ i prisutan, da njegova mudrost čuva ljudski život, a da ga vražja (svjetovna) upropaštava, da bez budnosti i stege nad sobom može lako zapasti u razne zamke propasti i u ralje Zloga, a da se krotkošću, poniznošću i djelima vjere uvijek može spasiti.
Roditelj dijete može dovesti pred Vrata Spasa (Krista) i svjetlom mu svetog evanđelja raskrinkati vrata propasti (grijeh). Može mu čuvati i njegovati tijelo da bude živo i zdravo do ulaska u osobnu borbu s izazovnim duhovima svijeta. U toj, kroz sav život, iscrpljujućoj borbi treba mu reći da se u svakoj izazovnoj prilici mora jasno opredijeliti želi li zaista biti s Bogom ili robovati svojim idolima pa ratovati glupo protiv Svemogućeg. To je temeljna zadaća očinske službe što je mnogi, radi parenja bez ljubavi u kojem im se djeca začinju, propuštaju vršiti.
Licemjeri služe Zlome kada moralno-osjetljivim dušama nabijaju krivice neugodnim zapitkivanjima zašto nemaju više djece. Nepošteno je, čak smatram đavoljim glasom, to prisiljavanje ljudi na brojno potomstvo. Brojnost potomaka sama po sebi nikoga ne spašava. Ta brojnost nikog i ne posvećuje; baš kao što je jedna kratka i jasna molitva iz srca daleko snažnija pred Bogom od farizejskog nabrajanja i gomilanja krnjih pobožnosti, što kite samo nevažnu vanjštinu, dok iznutra su bez suza i daha. Jedno jedino sveto dijete svetih roditelja više vrijedi od svih gradova punih razbojnika.
Pitaj Boga, i on će ti o svemu govoriti! U pravi čas će ti sve postati jasno. Ali ga moli ustrajno i dugo, dok ne preseliš se i srcem i umom u njegove najdublje tišine, jer On u tišinama govori! A da bi duša u njih uronila, ustrajno velik napor treba ulagati u krotku budnost da ušutka unutarnje brbljavce koji joj, umjesto Nebeskog Jeruzalema, kule od magle podmeću i priječe let do smirenosti unutarnjeg neba.
Ponekad se divim ljudima koji nemaju ni jedno svoje dijete, a srcem su svoj djeci na svijetu veći roditelji od onih koji su ih rodili. Osobito se divim nježnoj ljubavi svetih djevica, što godinama čeznu za udajom, a nije im bilo dano udati se.
Kad mi je u Mostaru prišla neka starica blizu svojih osamdeset godina pa mi se predstavila: “Ja sam djevojka.”, ostao sam zadivljen. Ljepšeg ženskog lica od njezina ni mudrijeg, ali ni ispaćenijeg u životu nisam vidio. Došla je po blagoslov. Ne za se, već za djecu svoje braće i sestara i za njihovu brojnu unučad. Svakoga je imenom zazvala u blagosti najnježnije majke. Shvatio sam: to je majka cijeloga joj roda. Još više, po Duhu Svetom to je u njoj Majka cijelog ljudskog roda, sveta Bogorodica, sa kojom je čvrstom vjerom uvijek povezana.
Svjetina te divne Božje mučenice smatra jadnim, bijednim i nečasnim pa ih želi na svoj način “usrećiti”.
Duhovne zmije, kroz umiljate riječi i tobože dobronamjerna pitanja, znaju gorko ujedati srca Božjih djevica. To ne čine samo zavodljivi demoni svijeta, nego i demoni roda po jeziku bliskih ukućana, a da ljudi ne znaju ni što ni zašto tako govore: “Što čekaš? Zašto se ne udaješ? Prolazi ti vrijeme. Ti si previše izbirljiva. Tebi nitko ne valja. Udaj se za crnog Ciganina; samo se udaj. Ti bi bila divna supruga i majka. Baš mi te žao. Jadnica!”
U svom roditeljstvu, redovito tražim pomoć svetih djevica. Govorim im iskreno: “Budite djevičanske majke svakom mome djetetu, jer vaša Bogu posvećena srca na moju (odnosno Božju) djecu mogu više ljubavi izliti od nas koji živimo nesavršenu bračnu ljubav u svojim bračnim i obiteljskim neredima i tjeskobama.”
Ne griješim ni protiv Boga ni protiv supruge niti protiv naše djece kad djevice molim za majčinsku pomoć, jer roditeljstvo nije bitno povezano sa fizičkim začećem i rađanjem. Ono je duhovna kategorija. Prvenstveno to je služba srca. Zbog tog nedostatka prečiste ljubavi Boga, Oca našega, umjesto da djeca svoje biološke roditelje poštuju i vole, veoma često ih ne podnose, osuđuju, u najgorim slučajevima duhovno propalih rodova, čak i proklinju.
Zato se treba obraćati prečistoj Majci Božjoj i svetim djevicama-mučenicama koje Boga proslavljaju da nam budu trajna pomoć u roditeljskoj službi.
Mnogi roditelji i porođeni svoju djecu kroz grubi obiteljski život trajno abortiraju, a da toga nisu svjesni i da se pri tom još u roditeljstvu smatraju savršenim.
Bog hoće da čovjek bude stvoren – da se tijelom rodi. On hoće da bude spašen, da mu se duša iz klonuća i ropstava u koje zapada na prostranim i izazovnim poljima slobodne volje spasi. Napokon, on hoće da se i duhom rodi za vječni životu u njegovu raju; da se posveti. Mnogi nisu svjesni ni da je tjelesni abortus, ne samo tjelesno ubojstvo čovjeka, nego i njihova objava rata vlastitom Stvoritelju. A da, osim tjelesnog, postoji duševni i duhovni abortus na to ni ne pomišljaju.
Roditeljstvo se mjeri Božjom ljubavlju u svetosti trajno otvorenom srcu, a ne brojem tjelesnoga jata djece iz prečesto nečistoga krila. Katkad ta brojnost više očituje bludnost negoli svetost kršćanskih roditelja. Zato što su začeta “Bogu iza leđa”, to jest, mimo molitve i duhovne priprave na sveti bračni stvaralački čin – u čisto ljudskoj požudi i strasno raspamećenoj pohoti, bez Duha Svetog od samog začeća, ta djeca su, poput svojih roditelja, jednako siromašna – sasvim tjelesna. Zato se u njihovim obiteljima očituju plodovi tijela: “bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično.” (Gal 5, 19-21) A kad su djeca svetih roditelja začeta u Duhu Svetom i potpunom predanju Božjem roditeljstvu, onda se u takvim obiteljima jasno očituju plodovi Duha: “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Gal 5, 22)

Katolik: Kršćanin na radnom mjestu?

Rajko Bundalo: Moji kolege su ljudi kao i svi drugi ljudi
U ovo, po svjetsku, globalno uniformirano vrijeme, u kojem smo izdresirani biti članovi bezbožničkog društvenog čopora – s “novim” ujednačenim i monopolu poželjnim navikama i običajima modernističke antikulture i anticivilizacije, a ne biti osobe, kako je to Bog htio, tko god pokuša napraviti mali iskorak iz općeprihvaćenog, zapravo općenametnutog pomodarskog stroja društvene dresure, “svojima” izgleda u najmanju ruku čudak, zato što ih njegova sloboda “napada”, bolje reći, zorno prokazuje njihovo ropstvo. Zbog toga svaka formalno okoštala običajna sredina i društvena struktura, pa tako i ona formalno kršćanska, s nelagodom trpi slobodna čovjeka, čak ako i nije iz njihova roda ili društvene sredine. Robovi se boje slobodnoga jer pred njim moraju gledati svoje ropstvo. Inače umišljaju da su kraljevi, da su im dronjci raskošne haljine, a straćare raskošni dvorci u kojima žive buljeći u televizor što ih vara da je sav svijet njihov.
U početku, pri mojim prvim nespretnim i nesigurnim koracima u vjeri, naročito kad bih se morao javno očitovati kao kršćanin i praktični vjernik, snaga je svijeta bila mnogo jača od mene. Bolno sam proživljavao već najsitnija podbadanja. Oni su također bili tlačeni od istih zloduha koji su ih silili na grubost prema meni. Ja sam tad mislio da su namjerno zli, a nije bilo tako, jer su bili robovi, a ne dragovoljne sluge Zloga. Čim sam se ohrabrio u srcu oprijeti njihovim neprijateljskim nadahnućima pa biti jasan u stavovima vjere, hrabro svjedočeći za Boga, ne obzirući se na to što će tko o meni misliti, Duh Sveti je počeo sve dublje prodirati u moj život i davati mi Kristovu pobjedu. Tek po jasnom opredjeljenju i čvrstom predanju, mogao je s lakoćom obuzdavati moć zlih nadahnitelja i kolege mi pretvarati u opet blage ljude. Malo po malo, kao svjedočki kvasac, moj je život počeo djelovati na njihove živote. Ako i nisu prišli Crkvi, nisu više mogli biti zagriženi crkveni protivnici jer im je živi Krist u živu kršćaninu među njima dobrotom Duha Svetoga postajao blizak, poznat i poželjan.

Zbog nepatvorene i postojane ljubavi kojom sam s lakoćom svladavao svako zlo među nama, kolege me sada odreda poštuju. Postao sam mirni dio njihovoga srca. Naročito mi se u životnim opasnostima prisno obraćaju i traže molitvu. Dodjeljuju mi onu službu koja je svjetovnom umu nerješiva, komemoracije za pokojne naše članove.
A i u mome je obraćeničkom sazrijevanju prošlo vrijeme straha od Zakona, kad sam im, zbog zakonske krute pravednosti, bio čudan, a i oni meni neugodni zbog ideološke zadrtosti protiv kojeg su mi nedostajale jasne i snažne riječi. Pristankom na ljubav najprije sam pobijedio sebe pa tek onda, snagom iste ljubavi, poražavam zla njihovih srdaca.
Iskreno im poštujem slobodu. Premda žarko želim, ja čak ni srcem ne zahtijevam da budu drugo od onog što jesu. Za uzvrat su i oni pristali da im budem njihov “malo neobični um”, svojevrsna duhovna egzota, jer s Gospodinovom blagošću u mom srcu, osim kad se odlučuju na grijeh, uvijek im se ugodno susresti.
Mi ne živimo kao paralelni svjetovi. Božji Duh i mojom naizglednom pasivnošću potajno djeluje u njihovim srcima. Recimo, kolegica koja psuje, čim me ugleda, kaže kolegama: “Ja nisam normalna; ja pred njim više ne mogu govoriti.”
To su dobronamjerni ljudi i naši su osobni i radni odnosi jako dobri. Otkad ustrajno molim za svoje radno mjesto i duše svojih suradnika, u ovom kazalištu nema više svjesno zlu okrenutih ljudi. Njih je na mom životnom putu bilo samo onoliko koliko je moje srce bilo bez ljubavi. Pred ljubavlju svaka zloća bježi. Tako i okorjeli grešnici urlaju na svete kao onaj opsjednuti iz Gerase u kojem je bila Legija.

Tako, kad je pred premijeru jedna kolegica u glavnoj ulozi pala sa trapeza pa povrijeđene kičme ostala ležati, upirući prstom u me, režiser te predstave, žestoki protivnik Crkve, rekao je pred svima: “Ako se on pomoli, siguran sam da će ozdraviti i da će premijere biti.” Tako je i bilo. Za dva dana igrala je predstavu bez ikakvih posljedica. I s njim sam godinama vodio rat čistom ljubavlju – mojim strpljenjem u najdubljoj šutnji i Gospodinovim Svetim Misama.
Kazalište je u svakom svome poslu jedno prostrano duhovno bojište gdje se žestoko bore i nadmeću sve raznorazne inspiracije, a to znači svi duhovi – Božjeg i paklenog svijeta.
Ne mi, nego Duh Sveti na radnom mjestu jednog kršćanina.

Katolik: Hvala Vam za to, i molimo Vas da nam povežete ovaj Vaš zadnji govor sa, nazovimo to ‘slučajem’ drage kolegice glumice Edite Majić; njezinim odlaskom u karmelićanski samostan u Španjolsku, u Avilu. Upoznali smo osobu koja je njoj posvjedočila vjeru, pokazala joj put u Crkvu, molila s njom, obična baka koja je prodavala kalendare i krunice kraj kapelice ‘Ranjenog Isusa’ na Trgu. Vaš dojam srca o njenom potezu?

Rajko Bundalo: Jednom, na Hrvatskom radiju, snimali smo neku radio dramu. Začuđeni njezinim odlaskom u samostan, razgovarali su kolegice i kolege: “Sva su joj vrata bila otvorena – prve uloge u kazalištima, na festivalima, filmovima, televiziji. Sve je imala za napraviti jednu blistavu glumačku karijeru uz ugodan i bogat život. Što joj bi da ide u samostan i to još u jedan tako strogi klauzurni samostan?” Na to će kolega, Zvonimir Zoričić iz HNK: “Možda bi nam o tome najbolje mogao nešto Rajko reći.” Pomolio sam se za dar blage riječi pa im rekoh: “Kad bi vama netko ponudio nešto što je bolje od svega što imate, biste li odbacili sve dosadašnje imanje da postignete to što je bolje?” “Naravno da bismo!” – uglas rekoše. “E, sad razmislite što je to što je ona našla, ako je to bolje od svega što je do sad imala.” Božji mir je dubokom šutnjom svih završio razgovor. No, to više nije bio glumački kolektiv, nego skup u se živo zadubljenih osoba. Sva glumačka umijeća tome stanju nisu do gležnja dorasla.
Da nije srela živoga Boga, ne bi tamo išla. Za ljude u svijetu je čudo što je otišla u samostan. Za svete najnormalniji i najsretniji čin u životu. Za nju to je životna novost s čijim će se otajstvenim dubinama tek susretati.
Božji borci stoje pred mnogim kušnjama i neprestanim izazovima. Neće joj biti lako u redovničkom životu, i to znatan dio puta dok joj se duša sasvim ne očisti od tragova staroga života jer će agresivne duhove kazališta i karijere trebati poražavati možda i godinama. Oni se ne mire s njezinim izlaskom iz njihovoga ropstva. Oni se najočitije vide u ispadima glumačke taštine. Zato će se, Edita, uporno i dosadno, katkad zavodljivo, katkad iznenada i surovim tlačenjem žaljenja, tuge i bolećivih uspomena obrušavati na njezinu dušu ne bi li je natrag povukli. Te će slike staroga života moći svladati samo odlučnim i jasnim odricanjem. Također i ustrajnim opredjeljenjem za novi život u Kristu, mudri život u obilju svete Božje ljubavi.
Ja vjerujem da će ona, u blagosti srca puna svete ljubavi prema svima, moliti za glumački svijet, kao što to i sam molim, ne navezujući se ni na koga niti se obzirući na ispade ičijega ropstva. Tako će se u kazališni zrak spuštat njezin vječni Mir (Krist).
Gospodin Isus je svim svojim prijateljima zajamčio patnju. Uvjeren sam da će je i ona imati. To je patnja po promislu Božjem koja rađa spasonosno i trajno obraćenje, kako kaže sveti Pavao. Ispit vjere – vjernosti Ljubavi! – polaže se u nevoljama.
Nameće mi se pitanje: nije li već samim izborom samostana stavljena na prvu svoju kušnju u redovničkom životu?!
Naime, ako se već odlučila za Karmelski red, zašto nije ponizno prišla prvom samostanu karmelićanki u svojoj blizini? Zašto baš “u glavu” – u Avilu, tamo gdje je bila sveta Velika Terezija? Je li to žarka želja za posvećenjem pod zagovornim okriljem svete Terezije, ili je tu još prikriven mali repić glumačke oholosti koja se ne da iskorijeniti doli da se duša spusti u prašinu. Morat će jednom shvatiti da je potpuno svejedno je li u Terezijinom matičnom samostanu, u Avili, ili ovdje kod nas u Brezovici, Kloštru Ivaniću, Mariji Bistrici…
Kad to shvati i doživotno prihvati, tek tad bismo u njezinu liku mogli nazirati jednu našu novu sveticu.
Dug je put do pobjede nad demonskim svijetom i mučna je borba posvećenja. Želim da do svršetka svog zemaljskog vijeka ostane Bogu vjerna pa postigne vijenac neprolazne slave, za razliku od napuštenih patvorina slave u glumačkoj karijeri što već tjedan nakon premijere padaju u nepovratni zaborav.
Ne mislim da je odlaskom u Avilu što krivo učinila, žarka ju je želja za Karmelom tamo odvela, već iz riznice svetačke mudrosti znam da je nezrelost prva muka svakog čovjeka, tako i kršćanina. Baš svatko samo kroz nevolje može i treba sazrijevati. Ona danas nije zvijezda samostana u Avili, već pravo malo duhovno dojenče koje Crkva Božjim mlijekom doji dok ne poraste u gorostasnu ženu od koje se svi demoni straše, kao što je bila sveta Terezija.

Katolik: Hvala Vam. Kažite nam što smatrate kako laici mogu najbolje doprinijeti u Crkvi danas i što je uopće Crkva?

Rajko Bundalo: Mlada mi žena jednom reče: “Sanjala sam da sam skupila hrpu mačića u našoj kući pa ih izbacila kroz ulazna vrata, a onda čvrsto zaključala kuću. No, tad čujem kako se šuljaju ispod prozora, da ih ne opazim, i šapću međusobno: ‘Idemo se presvući u bijelo da nas ne prepozna!’ Ne znam što bi to moglo značiti.”
Rekoh: “Ti mačići su demoni tvoga roda, kućni duhovi – kako su ih poznavali i zvali stari Rimljani, umiljati duhovi laži, grešnih nagnuća, navika i oholih misli što ih “naši” maze kao općeprihvaćene stavove i navike grlatih i šaljivih muškaraca i žena naših okorjelih rodova i domova. Ti si ih, kroz ove naše razgovore i molitve, prepoznala pa izbacila iz svoje kuće (duše). Postom i pokorom ih iz svog tijela tjeraš pa ih tako zbiljskim činom obraćenja osuđuješ u vlastitom rodu. Kako više ne mogu na isti način zavodnički djelovati protiv tvoje duše, prerušavaju se u nešto što bi tebi u novoj želji i znatiželji moglo biti prihvatljivo. Ovaj put u ruho lažne crkvenosti, u vukove u janjećem runu, u lažne duhovne učitelje i vođe, samozvane karizmatike, zanesenjake što odstupaju od jedinog ispravnog, krotkog i poniznog puta posvećenja s kojeg se na oltar uspinju svi sveci. To su oni ljudi što svojim naukovanjem i čudesima zaobilaze tajnu križa i spasonosne posvećujuće Muke. Zato kažu: ‘Sad ćemo se presvući u bijelo da nas ne prepozna.’ Zato budi budna na svom novom (duhovnome) putu da te ne prevare pa zavedu neki skorojevići (novatori) koje Bog ne šalje, već pakleni knez da s vječnoga Puta odvraćaju Božju nejačad. Ti duhovni hedonisti, iluzijama opijeni “veseljaci”, što svojim se veseljem rugaju Muci Raspetoga i strahoti getsemanske noći, što lutaju po dolini suza kao da su u raju, kako ne žive u Raspetoj Istini, nije im dano shvatiti da su vražji poslanici i najgori su od svih napasnika duša. Čuvaj ih se! Provjeravaj duhove i ne idi za bilo kim znajući da svaki čovjek služi svome nadahnitelju!”
Tipičan znak da netko nije Božji je taj što druge nasilno tjera u “raj” skovan prema mjerilima svoje samovolje. Tjera u umjetno veselje, što ne mari za suze i bol pa tako, zapravo, prezire realnost križa kojeg treba uzeti i s njim vjerno nasljedovati Isusa. On ništa ne poduzima da se duša posvećuje kroz oganj patnje, kroćenja i odricanja, gdje je posvećenje volji Božjoj jedino moguće.
Ni bračni ljudi, muž i žena, ne mogu se posvetiti mimo življenja sakramenta Božje ljubavi koja im je povezala srca; sakramenta svete ženidbe. On u sebe uključuje podjednako brižnu i odgovornu supružničku i roditeljsku dužnost i službu koja se dade izvršiti samo u vjernosti Božjoj ljubavi. To je njihov temeljni ugovor s Bogom, što je najprije perom Duha Svetoga tajno potpisan u Božjem Srcu i njihovim srcima pa tek onda javno ozakonjen na svetom oltaru pred očima crkvene zajednice koja im je pritekla u pomoć svojom žarkom molitvom. Mimo trajno živog saveza Božje i njihove ljubavi, nema za njih drugog posvećenja. No, često se može sresti, kako ljudi vele – “sjajnih”, “angažiranih” (formalno) laika u Crkvi, a sablažnjivih muževa i žena, nemarnih roditelja i njihovih teško oskvrnjenih i zapuštenih obitelji.
To se događa kada parovi po tjelesnoj požudi sklapaju “crkvene” brakove što nisu ni imali otajstvenu stvarnost svetog sakramenta jer su nastali iz neurednih želja. Požuda se ne može obući u haljine svetosti ni nositi krunu sakramenta Božje ljubavi jer Gospodin svoje probodeno Srce ne spušta na ono što nije djelo Očevo, što su đavli napravili kao patvorinu istinitog braka. Zato je redovito teška i trajna muka živjeti u takvim lažnim brakovima.
Lažni brakovi mogu nastati po zavođenju pomodarskih trendova (to su duhovi svijeta) ili po prisili roditelja (duhovi roda). Može i po otvorenom sotonskom nadahnuću: sumnji, tjeskobi i strahu. Sumnja veli: “Možda je Bog na me zaboravio.” Tjeskoba veli: “Ne mogu ja više čekati. Idem bilo koga loviti.” A strah veli: “Vrijeme mi prolazi. Bolje mi se oženiti (udati) za bilo koga samo da ne ostanem sam (sama.)”
Kod onih što srcem nisu čvrsto u Bogu, i magija čini svoja zla; čaranje, vračanje, gatanje, proklinjanje, zlo oko, uroci, horoskopi, bioenergije, radiestezije, reiki, bioritmovi, gledanje u dlan, kavu, olovo, listove čaja, proricanja i kojekakva samozvana vidovnjaštva i moći.

Treba se paziti da nas ne zavedu prividi svetosti, što ih je među kršćanima mnogo, što nastaju katkad namjerno, a katkad iz nužde da se nesretnik i strašljivac iz svog ropstva ljudskom snagom izbavlja. Raspoznati duhove u ovoj zagoneci može se po temeljnoj istini da Bog svog sveca izgrađuje iznutra, u slobodi, radosti i miru utvrđujući u njemu temeljne kreposti – vjeru, pouzdanje i ljubav. Raj pripada unutarnjem bogoštovlju.
Pojednostavljeno bi se moglo reći: čovjek svijeta čovjek je akcije, a Božji čovjek je čovjek kontemplacije, sjedinjenja s Bogom po ljubavi. Čovjek svijeta sve čini slično vihoru što za sobom pustoš ostavlja, dok je Božji čovjek poput cvjetnog mirisa što opija duše božanskom ljepotom i smiruje ih u zajedništvu vjere, pouzdanja i ljubavi već na zemlji do rajske ugode.
Ljude od pretjerane akcije muče neke potajne nevolje. U obiteljskom životu ili kojem drugom životnome krugu nije im sve u redu. Kad nađu priliku, žale se kako ih njihovi ne prihvaćaju. Čak tvrde kako bi za Boga mogli mnogo više učiniti kad ne bi živjeli s takvim ljudima.
Biti muž, biti žena i biti roditelj, to troje je istinito ljudsko određenje. A što se tiče odrastanja i sazrijevanja, tu svatko od nas zauvijek ostaje Božje dijete koje raste prema svetom roditeljskom uzoru, što nije mu korijen u nesavršenom čovjeku, već u savršenom Bogu.
Kršćanstvo nije tržnica na kojoj biraš: ovo hoću – ovo neću, već određenost i jasnoća istine u kojoj se uzima sve ili se sve ostavlja. Nema drugog puta u život mimo Istine. Služenje i samovolja nikad ne idu zajedno. Među njima nikad nema mira.

Katolik: Kolika je po Vašem mišljenju uloga Crkve u vječnom spasenju čovjeka?

Rajko Bundalo: Nezaobilazna. Nezobilazna! Sveta je Katolička i apostolska Crkva, ne samo onodobno djelo Kristovo, kojim je vidljivo očitovan plod žrtve otkupljenja, već živi Krist koji se po svetim sakramentima neprestano žrtvuje na svakom kraju svijeta sve do njegova svršetka. Naime, žrtva otkupljenja nije jednokratni magijski čin koji ostaje zatvoren u svome djeliću vremena i na jednom konkretnom mjestu Božjeg stradanja, već je ona neprestano žrtvovanje Božje ljubavi za svaku dušu kroz sve naraštaje. Zato nju treba promatrati u otajstvenom smislu sveopće, ali i veoma konkretne ljubavi prema svakom Očevom djetetu. Ona traje kroz sva vremena jer dolazi od ljubavi koja nikad ne prestaje. Ona traje u jednakom intenzitetu želje Božjeg Sina da se djelo Očevo spasi, a to je svaki čovjek. Upravo je ona savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku na koju smo u Kristu pozvani.
Crkva je rođena u apostolskom zboru i ona je kroz sva vremena apostolska.
Krist je apostolima neopozivo dodijelio svoju vlast: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” (Mt 18,18) i još potvrdio riječima: “ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). On se tako po služenju uvijek jedne te iste apostolske Crkve otajstveno i iskustveno daruje nama. Mi se Njime pričešćujemo u Crkvi, u njezinom temeljnom obredu, Svetoj Misi. Kroz otajstveni čin svete pričesti, duša nam uranja u Božji mir i uživa plodove blagoslova u samoj bogočovječjoj naravi. Eto zašto se mimo Crkve ne može ući u zbilju otkupljenja i preobrazbe iz smrtnika u besmrtnika.
Jedan je komunistički obraćenik nakon obraćenja priznao: “Kad ozbiljno razmislim, komunisti nisu imali nikakve šanse pobijediti Crkvu, jer oni nisu imali ljudima ponuditi ništa bolje od ovog iskustva spasa i milosti što im Crkva nudi.”
Kršćanski su licemjeri gori od neznabožaca i pogana. Oni su trulež unutar Crkve jer u njima ne živi Krist (Život!), već nečastivi, koji se Božjoj volji uvijek opire premda, radi zavođenja nejačadi i navođenja klonulih kreposnih duša na grijeh, glumi anđela svjetla.
Tko nema istinske vjere, ne može se pričestiti. Ne može. Ne. Jer milost ne silazi u nevjernu dušu. Prema tome, temeljna je svrha služenja Crkve sveta Pričest s Gospodinom koji je već proslavljen uskrsnućem i sjedi s desna Ocu na nebesima. U tom smislu je Crkva jedina posrednica između Boga i ljudi jer je u njoj živi Bog Spasitelj, jedini posrednik između Boga i ljudi.
Sveci Crkve su Kristovi živi udovi; istu vjeru vjeruju, istu volju vrše i istom se slavom proslavljaju. Kojega god sveca zamoliš za milost, na njegov je zagovor dobiješ kao od Gospodina. Žive, ali ne oni, nego Krist živi u njima, kako kaže sveti Pavao (Gal 2,20).
Zato je Crkva jedno jedinstveno otajstveno tijelo Božje ljubavi u svijetu. Mi koji smo ovdje pričešćeni, jedno smo sa onima koji su na nebesima. Po Duhu i Istini jedno. Zato se molimo svecima da nam pomognu. Zato molimo za duše u Čistilištu da mi njima pomognemo. Zato su nam drage litanije sviju svetih, jer oni su već prešli prag kamo mi tek smjeramo. Od Henoka, koji je bez smrti uznesen na nebo, pa do posljednjega koji se u istoj vjeri, u novozavjetnom otajstvu, iskreno pričešćuje, mi smo jedno Tijelo; isti Božji narod. Zato i u crkvenoj arhitekturi, i u crkvenoj glazbi, i u liturgiji kad se pokušavaju nasilno provoditi korjenite reforme, ja srcem zastanem i uznemiri mi se dah. Premda me neki pokušavaju uvjeriti da je to dobro i da je to “novi način slavljenja Boga”, ja po baštini Duha osjećam – “nije to tô”. Zato ne dam srce novotarijama.
U novatorskoj liturgijskoj glazbi duh se svijeta ruga Onome koji za nas na oltaru umire i ruga se riječi svete molitve. Naime, ima nove “liturgijske” glazbe u kojoj nemaš dojam da na oltaru umire Gospodin i da bi priličilo u srcu do bola ljubavi i zahvalnosti dostojno mu se klanjati. Neki čak preinačuju kanonske tekstove i psalme da ih uguraju u svoje ritmove i rime. To nije slavljenje i hvaljenje Boga. Boga se ne slavi mahanjem, nego kroćenjem kukova da spolnost tako bude žrtvovana Ljubavi, a ne predana demonu bludnosti na lomljenje kičme i razorenje svega hrama Duha Svetoga – ljudskog tijela.
No, to su već dubine vjere, svijetu nezanimljive. O njima samo “stado malo” razmišlja. To nije za ovako forumski javne razgovore, već za one koji zbiljski ljube Gospodina.
(Tišina.)
Evo, ako baš hoćete, upravo je ovo bio proročki govor; gledanje na vremenite pojave u Božjoj istini. Raskrinkavanje duhova koji se prerušavaju u anđele svjetla.
Je li dosta, ili treba još?

Katolik: Još!

Rajko Bundalo: Dobro.

Katolik: Molimo Vas, često spominjete rodoslovlje. Pokušajte nam malo rastumačiti jer nismo sigurni da dobro shvaćamo. Puno je o tom govora. Na primjer, O. Raniero Cantalamesa, teolog i propovjednik Papinskog doma, je, kako se citira, rekao da, “liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja,” a slično i glasoviti isusovac dr. O. Mihaly Szentmartony da “liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva.” U župi Sv. Križa, u Sigetu je postojao popularni naziv ‘molitve za obiteljsko stablo’, danas – Misa za pokojne. Recite nam Vi malo više o tome, koliko je što teološka misao, koliko je što doktrina, ili doktrina koja se razvija u Crkvi, ili ništa od ovoga. Jednostavno, ne znamo.

Rajko Bundalo:
Čuo sam za mišljenja što ih spominjete pa sam i njih htio provjeriti. Kako je Isus obećao da će nam “poslati Duha Istine, koji će nas sjetiti svega” što je On govorio, molio sam da se baš u ovoj prilici ispuni to obećanje.
Idem redom kroz Sveto pismo na ona mjesta kojih me u ovom povodu Duh Sveti prisjeća.
Prva Božja riječ upućena ljudskim ušima bila je: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28)
Tako je već početak stvaranja ljudskoga roda označen pozivom na suradnju čovjeka (ljudskog para) s vječnom i sveobuhvatnom Božjom ljubavlju. Već je tom prvom bračnom paru dodijeljena briga za cijelo čovječanstvo. Zar je potonjim bračnim parovima ta najplemenitija briga za sve ljudske živote ikad oduzeta ili zabranjena? Zar se ta ljubav može nazvati okultnom? Zar to nije grijeh protiv Duha Svetoga na koji je oštro upozorio Isus pismoznance, onodobne znanstvene cjepidlake, što cijede komarca, a proždiru devu (Mt 23,24), kad su njegovu otkupiteljsku ljubav oklevetali da uz pomoć Beelzebula, poglavice đavoslskih duhova, oslobađa i ozdravlja ljude. (Vidi Mk 3,22-29) U prah će jednom pasti sve svjetske katedre, kao što u prah svakim danom padaju svi njihovi “blistavi” (“prosvijetljeni” = iluminizirani, luciferizirani) umovi.
Dakle, već je na samom početku svaki pojedinac, osudom samoće (Post 2,18), pozvan u zajedništvo ljudskog (muško-ženskog) para. Najintimnije je pozvan na Božju nesebičnu ljubav koja ne ispušta iz vida nikoga od ljudi. Upravo na tu i tako sveobuhvatnu svetu Božju ljubav Krist poziva Crkvu.
Nadalje, kao stupovi Staroga zavjeta stoje sveti patrijarsi, rodočelnici blagoslovljenih rodova. Ali i kao opomena budućim naraštajima, počevši od Adama i Eve, tu se spominju i grešni očevi i majke zbog kojih propada njihovo potomstvo. Stari je zavjet pun priča o povijesti ljudskih rodova.
Vjera je Božjeg naroda ukorijenjena u obećanje Abrahamu da će biti ocem mnoštva naroda, imati potomaka kao zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. To obećanje povezuje pretke i potomke; obvezuje Božjeg čovjeka na brigu za živote svojih potomaka. Stoga s razlogom Stari zavjet završava sličnim Božjim zahtjevom za uspostavu ljubavi predaka prema potomcima i potomaka prema precima. “Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” (Mal 3,23-24)
Odmah nakon tih riječi započinje Novi zavjet, obvezujuća sveta knjiga svih kršćana, ni manje ni više, nego rodoslovljem Isusa Krista, Sina Davidova, Sina Abrahamova.
U prvim se već novozavjetnim recima vidi da Gospodin prolazi kroz rodove. Rađa se kao jedan od nas. Otkupljuje nas strašnom žrtvom svetog trodnevlja. Silaskom plamenova Duha Svetoga u dan Pedesetnice, potom u istom Duhu kroz cijelu povijest Crkve, otajstvom Žrtve okuplja i čuva svoje otkupljenike te ih, kada to tko dopusti, pretvara u Božje svece.
Baš zato što je Otkupitelj posrnulog ljudskog roda, u njegovu rodoslovlju ima bludnica, ubojica i drugih ljudi “od krvi i mesa”, kako ljudi vele. Spasitelj tako, kao prvi čin svoga dolaska na ovaj svijet, čisti ljudsko rodoslovlje pa se iz koljena takvih nesavršenih ljudi pojavljuje kao njihov novi porod, kao Svetac Božji, kao Sluga Jahvin. On je na se naše grijehe uzeo, govori sveti Pavao, a Crkva ovu istinu ponavlja kroz vjekove.
Kako je on to na se uzeo naše grijehe? Tako što je sebi uzeo tijelo iz tijela grešnih rodova. Tako što je uzeo tjelesno srodstvo s nama, postao je nama jednak u svemu, osim u grijehu.
Zlodusi su smjeli prići tijelu grešnih rodova, kao i nama u našim nevoljama. No, zaslijepljeni mržnjom prema čovjeku, u tom tijelu Sina Čovječjega, nasrtali su na njega kao da nisu prepoznali Boga Spasitelja, premda su zlodusi onih opsjednutih iz Gadare povikali: “Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?” (Mt 8,29). Znali su, dakle, da je Sin Božji, ali nisu mogli podnijeti tijelo čovečje u koje se utjelovljenjem zaogrnuo. Tolika je mržnja zloduha protiv svakoga od nas. Tako se mogla dogoditi Muka. Ali je Riječ Božja u njemu i Duh Božji na njemu, porazio grijeh svih naraštaja pa opravdao ljudsku narav i otvorio joj pristup k Ocu upravo kroz mučeništvo savršene vjernosti i ljubavi prema Bogu i ljudima. Zato i mi, sjedinjeni s Kristom u srcu, po mukama svoga tijela možemo sudjelovati u njegovu djelu suotkupiteljskom žrtvom.
Sva nam se životna borba odvija između težnje duše za svojim idealom u Bogu i, zbog nasljednoga ropstva (takozvanih zlih sklonosti), otpora porobljenog tijela s krvlju po kojem se božanskom idealu protive demoni roda. Oni, po nasljednim – bolje reći neokajanim grijesima, drže  nam u ropstvu tijelo i krv sa svime što tijelu i krvi pripada. A to je prostor i vrijeme, zapravo ovaj svijet. Zato se naše posvećenje odvija u kroćenju zlih poriva u tijelu i krvi što ih baštinimo od sjemena svojih predaka.
Svome rodu dugujemo tijelo i krv. Po tijelu i krvi, on nam je nalijepljen na dušu pa ga moramo u Bogu nositi do poraza svakog zla u njemu, ili skupa s takvim tijelom propadati ako li se grijehu predamo. Zbog tog duga duša nam je uronjena u volju roda, drukčiju od naše. Tako se vodi neprestana borba između prijatelja naše duše – Božjeg Duha po zdravoj savjesti – i demona roda po nečistim i nevjernim porivima tijela. To se vodi borba iz među njihovih neokajanih grijeha i naše čežnje za “savršenstvom”, to jest, za Božjom svetošću. Mi to bolno osjećamo kao dugotrajni razdor između jake i uvijek uredne savjesti i ropskih sklonosti što nam stanuju u slabosti udova. Osjećamo, sve dok ne pobijedimo; dok ne ovladamo potrebnom krepošću.
Sveti Pavao jasno govori o ovome u poslanici Rimljanima: “Moj unutarnji čovjek slaže se s onim što je Božje, dapače to i želi. Ali osjećam drugi zakon u svojim udovima koji vojuje protiv onoga što je Božje, te činim ono što ne bih htio” (Rim 7, 22-23) pa se pita: “Tko će me spasiti od ovog ubogog tijela?” te nastavlja jedinim ispravnim zaključkom vjerničke duše: “Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našem!”
On, Otkupitelj, jedini me može spasiti.
Krštenje je savez, a ne magijski čin. Savez je nešto obvezujuće što proteže se kroz cijeli život, što podrazumijeva naš pravovremeni i odlučni odgovor na Božji poziv na obraćenje i njegovo djelo u nutrini.
On je rekao: “Ištite, i dat će vam se!” On je zavrijedio otkupljenje svih, ali na meni je da ga za se i za svoje zaištem. Dok ne ištem, krsna se milost na me ne može izliti. Ako ne molim, ne mogu primiti puninu Kristova sinovstva i baštini njegove zasluge.
U tom smislu, ako je istina kako sam razumio, ti neki ljudi krivo govore.
Samo u kontekstu ovako shvaćene zahtjevne Božje ljubavi među ljudima, razumljiva je teška riječ u prvoj zapovijedi objavljenoj Mojsiju: “Ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.” (Izl 20,5-6) Svakom čovjeku je povjerena briga za sav ljudski rod jer mu je povjerena savršena Božja ljubav, njegovo sveobuhvatno čovjekoljublje.
Božja riječ je nepromjenjiva i neopoziva. Novi zavjet ne dokida ovu prijetnju, već je Kristovim stradanjem dovršava. “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.” (Mt 5,17-18) Kristovim je stradanjem zlo svladano i grijeh dokinut. Tako, tko živi u njegovoj ljubavi i tko, nasljedujući njega, vrši volju Očevu, baštini otkupljenje. Tko mu se iznevjeri pa pođe za duhovima neprijateljskog svijeta, izvan otkupljenja je; kao Juda. Njemu prijelaz s ovog svijeta nije bio u slavi raspeća (nesebične ljubavi), već u sramoti vješanja (sebičnosti).
Iz prethodnoga sasvim logično proistječe shvaćanje krštenja u smislu saveza koji nas obvezuje na postojano služenje Bogu, a ne u smislu jednokratnog magijskoga čina kojim nečiste duše shvaćaju život kao Božje služenje njihovu hedonizmu.
Prvi korak Spasitelja prema nama je dokidanje “istočnoga grijeha”, otklanjanje utjecaja Adamova i Evina zloduha. Tako se snagom Kristove žrtve dokida nasljedni grijeh prvog roditeljskog para. Ali tih parova u rodoslovlju ima još mnogo. Da je krštenje magijski automatizam, ne bi Crkva naglašavala istočni (izvorni, prvotni) grijeh, već bi tumačila da krštenje briše sve nasljedne grijehe, ali nije tako. Kako je krštenje savez, a ne jednokratni magijski čin, preostaje da pokrštena duša ište da bi joj se dalo (prema Iv 16,24) potpuno otkupljenje. Ta borba se vodi u tijelu i krvi što ih baštinimo od svojih predaka. Tu se susrećemo sa svim nevoljama iz kojih nas treba izbaviti; bolesti, nesreće, prisile i ropstva.
Glavna zadaća svete Crkve jest briga za sav ljudski rod, služenje onoj istoj Božjoj ljubavi iz prvog dana povijesti. Stoga je razumljiva njezina ustrajna molitva za duše u Čistilištu, prikazivanje Svetih Misa za preminule i, napokon, završna molitva u svakodnevnom liturgijskom nizu – molitava za preminule.
Zar nije od Boga nametnuta zadaća da se roditelji brinu o djeci, a djeca o ostarjelim roditeljima? Ta se odgovornost proteže mnogo dublje, do krajnjih rubova predaka i potomaka. Božjom ljubavlju kroz svakog pojedinca treba biti premrežen čitav ljudski rod.
Knez svijeta, kao ni njegovi saveznici i izvršitelji, svjesni ili nesvjesni, ne podnose ovakvu ljubav. Stoga nastoje da ljudi odbace smisao žrtve otkupljenja i vlastitu spremnost na suotkupljenje kao i žrtvu uopće. Lažni bogovi i robovi hedonizma krivotvore Istinu. Što će psihologiji, psihijatriji i filozofiji otkupljenje? Ponavljam, njih ne zanima ni učinak grijeha ni učinak milosti na duše, a prežu da sve duše pokore.
Kad sveti Pavao piše Korinćanima: “Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. (1 Kor 15,1-2) … Što onda čine oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskršavaju, što se krste za njih?” (1 Kor 15,29), kako treba shvatiti ovo naglašavanje kao ispravnog da se neki “krste za mrtve”?
Zaključio bih ovo razmatranje tajne vjere možda po smislu jako značajnom i potresnom Kristovom prijetnjom: “Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja! Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.” (Lk 11,47-52)
Od kojeg će se to naraštaja tražiti račun za duše svih vremena ako li ne od naraštaja kršćana koji imaju dar i moć po vjeri zaiskati žrtvu Kristovu za otkupljenje svih naraštaja čije breme nose u vlastitom tijelu i krvi (po tjelesnom i krvnom srodstvu)?
Je li zabranjeno moliti i prikazivati svete Mise za naše preminule? Je li zabranjeno moliti za duše u Čistilištu? Ima nekih među nama koji niječu opstojnost Sotone i njegovoga Pakla pa tako i Čistilišta? Njima je egzorcizam smiješan. Zar je Krist lažac kad je o tome govorio, kad je izgonio zloduhe (Mt 8,28-33) i liječio svaku bolest i nemoć u narodu (Mt 4,23)? Koga oni izgone? Možda Duha Svetoga iz kolebljivih duša?! Koju oni liječe bolest i nemoć u narodu? Krist je obećao vjeru popratiti čudesima? Gdje su djela toga obećanja u njihovom životu i naučavanju? Gdje je snaga njihove “vjere”? Dao Bog da ih sram bude bar u smrtnom času kad ugledaju kome su služili pa da im se bar u taj čas otvori na korist probodeno Srce Isusovo, kao ono desnom razbojniku.
Tko ima uši, neka čuje!
Dakako, Sotona se pretvara u anđela svjetla pa i sluge njegove. (2 Kor 11,13-14) Zato treba dobro provjeriti na čemu se temelje pojedini karizmatski nastupi i učenja. S pravom Crkva oprezno i polako proučava sve pojave u svojoj duhovnoj povijesti i s pravom je kritički postavljena prema svemu novom, ne da odbaci, već da prouči i prepozna duhovne izvore. U tom smislu kvalifikacije spomenutih komentatora imaju hvale vrijednu osnovu. Ali, ako bi se sa kukoljem pokosilo i žito, to ne bi bilo dobro.
Predao sam se vjeri u Krista Isusa bez pridržaja i kolebanja. Zato sam stekao brojna iskustva spasa, kako vlastitoga, tako i bližnjih za koje sam molio.
U najkraćem, za ilustraciju života u vjeri, evo samo jednog svjedočanstva.
Žena se udala. Svekar i svekrva je na vjenčanju proklinjali. Nisu je htjeli za ženu svoga sina. Rodila dvije kćeri. Jedna umrla. Napravili kuću u svekrvinu dvorištu, ali nisu zemlju preveli jer nisu imali za porez i takse. Kad je kuća bila dovršena, umre joj i muž. Na samom pogrebu, svekrva joj veli: “Izlazi iz kuće ili je nosi odavde; dvorište je moje!” Zove mamu u Njemačku: “Mama, nađi mi posla da spasim sebe i ovo dijete!” Nađe joj mama zaposlenje, ali kao da joj netko nevidljiv krade sve što zaradi. Ništa zaštedjeti ne može. I još su joj liječnici pred polazak u Hrvatsku otkrili rak dojke u opasnoj fazi. Došla moliti za spas te kćeri koja joj je ostala sa svekrvom. “Bojim se da mi ne upropasti dijete jer ta žena nikad nikom nikakvo dobro nije učinila.”
Velim da ništa od nabrojanoga nije korijen njezinoga zla. Temeljno je tvoje pitanje: Zašto nemaš blagoslova? Zašto živiš kao da Bog ne postoji i kao da nikad nikom nije dobro činio? Netko ti je oduzeo blagoslov i ostavio u baštinu svoje prokletstvo. Vjerojatno netko među precima, prema prvoj zapovijedi danoj Mojsiju, do trećeg i četvrtog koljena. Možeš li oprostiti toj duši ili tim dušama njihovo zlo? Veli: “Opraštam svima sve samo da ove muke već jednom prestanu.”
Tad sam po očinskim ovlastima sakramenta svete ženidbe molilo za oproštenje grijeha njezinih predaka i u ime Isusovo podijelio joj očinski blagoslov.
Peti dan ovako zove: “Nakon vaše molitve, dogodilo mi se nešto neobično. Po završetku slušanja vašeg CD-a sa seminara ‘Ozdravljenje kroz naraštaje’, gdje svjedočite iskustva vjere i naslijeđa, u meni je jasno odjeknula riječ: ‘Ti imaš rak dojke zato što je tvoj djed psovao sise Majke Božje i krv Kristovu.’ Ja to ni od koga nikad nisam čula. A kad sam telefonom mamu upitala, moja mama meni potvrđuje: ‘Na žalost, kćeri, to je živa istina. Moj pokojni otac je upravo tako sveg života psovao. A kad smo mu u smrtnim mukama doveli svećenika, on ga je istjerao iz sobe. Nije se htio izmiriti ni s Bogom ni s ljudima.'”
No, da čudo bude veće, veli ta žena, nad rezultatima obavljenih novih pretrage kod liječnika u Hrvatskoj, koje su znatno jeftinije od onih u Njemačkoj, sa čudom doktor izjavljuje: “Gospođo, ja ne znam što se to dogodilo, ali vašeg raka više nema.”
Već su prošle tri i pol godine otkako je ozdravila. Kako drukčije doli po otkupljenju? U živoj vjeri poslužili smo se Svetom Misom kao otkupninom za grijehe toga djeda. Kad je korijen bio iščupan, nestala je i njegova posljedica.
O Bogu najsilnije i najizravnije svjedoče njegova sveta djela.
Tko bi se drznuo ustvrditi za djelo Kristova milosrđa da je to uz pomoć Belzebula, poglavice đavolskog, kako rekoše oni Gospodinovi tjelesni suvremenici, i na njega bi pala ista riječ da je to hula na Duha Svetoga, zbog koje takvoj duši nema oproštenja ni na ovome ni na onome svijetu. Ja bih ljudima koji se klanjaju znanosti više nego Presvetome preporučio da na vrijeme traže sveti Božji strah, dok se može dobiti, da ne griješe u prosudbi i da ne zavedu one koji se Krvlju Kristovom peru i spašavaju. Mnoštvo je kršćana kojima nije na sablazan to što se toliko duša odvraća od spasonosnih svetih sakramenata i šalje psihijatru koji Kristu oduzima duše. Štoviše, nekima je sablazan kad molimo Otkupitelja da skine sa nas breme grešnog roda i tražimo oproštenje neispovijeđenim dušama među našim precima, ako ih je takvih bilo. Ja to smatram tvrdom nevjerom.

(Ovdje se gospodin Rajko privremeno udaljio od nas, otišavši odigrati jednu od svojih scena u predstavi “Skakavci”. Za vrijeme sveg razgovora, imali smo u prostoriji zvučnik sa kojeg smo mogli osluškivati tijek predstave i inspicijenticu koja je pozivala sad ovog, sad onog glumca da se pripremi, kako ne bi zakasnio na pozornicu. Mi smo ostali u kazališnom zdravljaku gdje je intervju vođen, razmišljajući i veseleći se njegovom povratku. Nakon 20-ak minuta razgovor je nastavljen. Evo što je gospodin Rajko nadalje rekao.)

Crkva je rođena silaskom Duha Svetoga. On je vodi kroz povijest, kao što sveca vodi kroz njegov zemaljski vijek. Njezina je praksa trajno vršenje Božje volje, ali Božjim strpljenjem pomiješano sa slabostima ljudskim što s ljudima dolaze i prolaze, a ono Božje zauvijek ostaje. To je kontinuitet iste Objave, Učiteljstva, sakramentalne, obredne i blagoslovne službe. Gledajući u kontinuitet crkvene prakse, nipošto ne mogu zanemariti činjenicu da ona kroz sva vremena običava slaviti svete Mise za preminule, dakako i za preminule iz naših rodova. Nadalje, skup euharistijskih molitava se dovršava molitvom za duše pokojnih i za umiruće.
Zato jako dobro treba paziti što se javno događa sa Svetom Misom i kako joj osobno pristupamo. Tu je naša otkupnina. Bez nje nikome od Evinih potomaka nema spasa. Svetište je Božjeg hrama “šok-soba”, soba za intenzivnu njegu čovjeka koji umire za otkupljenje sve svoje braće i svih svojih sestara od prvog para do posljednjeg među rođenima. Oltar je samrtnički krevet na kojem umire Božji Sin da nas spasi; umire svojoj svemogućoj pravdi da oslabi se do milosrđa, što nalikuje smrti svake pravednosti pa i samog pravednoga Božjeg suda, što odgađa se do konačne čovječje odluke. Zato se tu ne možeš skakati, vikati, pljeskati, tamburati, citirati lude pjesnike i bezumne filozofe. Tu se ulazi sa strahom i u najvećoj poniznosti. Tu svaka bezumljem okaljana glava treba stajati duboko ispod koljena i prepustiti da je u istinski život vodi Božji um, njegov Duh i njegova Riječ. Samo tad se Kristova smrt pretvara u život pokajnika. Amen!
A tko je okajao grijehe nacizma? Kad je to Crkva javno stavila na dnevni red? Tko je okajao grijehe komunizma? Tko će se drugi kajati negoli narod Božji? Samo on ima dar i moć spasonosnog kajanja. Oni koji su u ropstvu ne znaju ni gdje su, ni što su niti što čine, već lutaju kao ovce bez pastira.
Nadalje, tko je okajao grijehe demokracije; njezinih reformi što legaliziraju i promiču sotonizam, što marginaliziraju Krista i Evanđelje, a Duha Svetog (kršćansku civilizaciju) proglašavaju krivim za sve nesreće u svijetu kroz ovu našu eru. To narod Božji treba učiniti, to živo tkivo Crkve treba učiniti.
Moderni je svijet opustošio i zatro sva ljudska životna staništa (sela i naseobine) što rađanjem su nastajala kao izravni proizvod žive Božje ruke. Vječne vrijednosti su ono što Bog stvara i svojim stvorovima daje. To posebno objavljuje čovjeku. Bog stvara osobu kojoj po spolu pripada brak. Braku pripada rađanje, obitelj i dom. Obitelji pripada kroz prošle i buduće naraštaje rod i rodni kraj (zavičaj). Rodovima pripada narod i njegovo duhovno, duševno i tjelesno stanište na svijetu, a to je domovina, ne samo u smislu prostora i materijalnih blaga, nego još više vjera i kultura oblikovana u tradiciju. Upravo se za te vrijednosti kroz dramu povijesti zauzima i s Kristom žrtvuje Crkva.
Suotkupiteljska služba je primarna zadaća Crkve, a tako i svakog kršćanina.

Kamo sreće da ne možemo bez ispovijedi bar svakog mjeseca i bez Svete Mise svaki dan! Ostala bi radost Božja u nama i to bi bila vjerodostojna proslava Kristove žrtve u vjerničkom životu. To bi bila naša istinska ljubav prema Kristu i zahvalnost Bogu Ocu za njega. Tad bi iz naših usta sasvim drukčije zvučao “Oče naš…” i ne bismo mogli ostati hladna srca i na nogama pri presvetoj pretvorbi.

Katolik: Puno se govori o evangelizaciji, reevangelizaciji, novoj evangelizaciji. Vidjeli smo u evangelizaciji da ljudima nije teško navijestiti Radosnu vijest. No, kako svaki čovjek ima slobodnu volju, ne može se nikome ljudskom snagom usaditi želju da traži Boga. Kako, ipak, malo pomoći, potaknuti tu želju?

Rajko Bundalo: “Ne boj se, stado malo!” i “Malo je onih koji se spašavaju.” – veli Gospodin. Malo je onih kojima se sviđa križ i put u raj u vidu križnog puta, shvaćena kao puta odricanja od svakoga zla, puta istinske nesebične ljubavi. Malo. Puno je više hedonista koji prodaju i Boga i vlastitu budućnost pa čak vragu i vlastitu dušu za kratak užitak.
Prva je evangelizacija poslužila proslavi Krista na povijesnoj razini. Ona je bila svojevrsno očitovanje milosrdne Božje ljubavi prema svim narodima. A druga evangelizacija, koju Duh Sveti s posebnim unutarnjim žarom mučenika posljednjih vremena pripravlja za Kristov trijumf nad svim njegovim povijesnim neprijateljima, posebno ubojicama njegova euharistijskog utjelovljenja, ima posebnu zadaću pripraviti svece posljednjih vremena za tu proslavu u njihovu životu, učiniti ih svjedocima nove – euharistijske Pashe novog Izraela.
Prva je evangelizacija bila navještaj Evanđelja svima, ponuda svim narodima i očitovala se najsilnije pokrštavanjem poganskih naroda. Zato je ona uvelike ostala izvanjska, površna, folklorna, gotovo mitska – na razini duhovnih običaja poganskih naroda. Nije postala korjenito utjelovljenje evanđeoske Riječi u pokrštene narode.
Evangelizatori prve evangelizacije su prilazili običajima i slavljima pogana da im daju novo – kršćansko značenje, ali se poganstvo i u tom novom ruhu često znalo očitovati kao neprijateljstvo prema Bogu Ljubavi. Samo su pojedini iskreni Božji prijatelji prihvaćali Evanđelje do kraja pa postajali sveci Gospodnji.
A druga je evangelizacija priprava za vremena posljednjeg i najmasovnijeg – doslovce svjetskih razmjera – progonstva Crkve, kad će se Crkva tim terorom pročistiti od svih lažaca, požudnika, pohotnika i idolopoklonika. Tad će, naime, biti krajnje neugodno i po tjelesni život za mnoge opasno u njoj ostati. Zato će uživaoci tijela i ovoga svijeta morati tražiti sigurniji zaklon i gospodara mimo svetog križa pa će prihvaćati sinkretistička vjerovanja koja služe Antikristu. Još malo i bič će Antikristova bijesa udariti otvoreno i krvavo po svemu što je kršćansko u svijetu jer tajne glave globalizma već sada vode otvoreni medijski, sudski i porezni rat protiv Crkve. Ograničava se sve što je crkveno. Kleveće se Crkva na sva usta; medijski, politički, vojno i svakako. Još malo i bit će moguće u Crkvi opstati jedino kao vjerni Božji mučenik. E za ta vremena potrebna je radikalna evangelizacija srca. Odgoj srca za Evanđelje mira da mognemo prinijeti Abrahamovu žrtvu u vrijeme posljednje nevolje – ostati bez svega vjerujući Kristu. Zato ona ne kasni već stiže točno u svoj odvijeka određeni povijesni čas.
“Bog je mrtav!” – vikali su njegovi globalni neprijatelji. “Ne, nego Bog je živ!” – šapćući govore svjedoci nove evangelizacije i taj je šapat jači od bojne vike svih na svijetu pogana.
Nitko Božji ne može biti vražji, pa ne znam da kako vražje bilo vrijeme. Tko je vražji; tko traži ugode ovoga svijeta, neće moći ostati u Crkvi malog prokušanog stada, već će je morati na vrijeme napustiti. Tako će se Crkva očistiti do malog ostatka vjernih slugu, na kojima će moći zasjati sva snaga Kristova, sva snaga svete Božje slave.
Kad mrklina prekrije narode – mrak bezboštva i terora paklenih razmjera, a mi smo trenutak prije toga vremena, tada će se vidjeti da u mraku svijeta zaista jedino Gospodinov šator svijetli, da je jedino ljudsko utočište i lječilište tamo gdje je istinska vjera istinskoga kršćanina. Ne sveta mjesta, nego svete duše Kristovih mučenika posljednjeg vremena (ovdje ne smjeram na sljedbu koja sama sebe tako naziva) postat će za mnoge živa utočišta. Eto, tome služi nova evangelizacija.
Nju se ne može provoditi kampanjski, globalno, metodama opijene mase, kako to čine neki ljubitelji čudesa. Ne, jer Božja ljubav teče kapilarno iz srca u srce i kroz male skupine poniznih duša ispunjenih svetim strahom, poput apostolske. Sam Gospodin, Svemogući Božji Sin, mogao se dići na oblake, kao na odlasku, pa ozgor cijelom svijetu držati propovijedi i činiti čudesa, ali nije htio. Izabrao je puno intimniji način evangelizacije putujući s malim skupinama bogotražitelja i susrećući se pojedinačno s njima. To je put iskrene ljubavi i tu se događaju čudesne iskrice njezine dobrote što zapaljuju čitav život oduševljenih sljedbenika. Nije On izbjegavao propovijedati mnoštvu na Gori blaženstava i rado je u pustinji nahranio dvadesetak tisuća duša (5000 muževa, ne računajući žene i djecu, kako zbraja evangelist). Ali je izbjegavao natiskavanje mnoštva oko sebe pa bježao na osamu i tim putem vodio učenike. Na goru preobraženja je pozvao, od njih dvanaest, samo trojicu, a u pustinju je išao sam da porazi Zloga i oslobodi tako čitav ljudski rod. To znači da se i pravi evangelizator mora obogaćivati istinskom ljubavlju u maloj zajednici vjernih Božjih prijatelja i snažiti se molitvom i žrtvom na osami. Tek tad može pobijediti Zloga i služili spasu Božjeg naroda.
Kroz molitvu, klanjanje, sakramentalno posvećenje, ispovjedno i pokorničko čišćenje, misnu Žrtvu, pričest i ostale proživljene sakramente, što će reći kroz Crkvu i crkvenost na lokalnoj razini (kroz Crkvu, a ne mimo nje!) stiže se do cilja nove evangelizacije. Nikako drukčije!
Ona ne stvara novu zajednicu Božjeg naroda, već, slično Gospodinovim pismima sedmorim crkvama u Aziji s početka Otkrivenja, ona prijeti ili gasi svijećnjak hladnoj, popustljivoj, pokvarenoj, mrtvoj i oholoj crkvi, a misionarsku hrabri pa preostale vjerne duše poziva da se vrate “svojoj prvoj ljubavi” (svojoj!, a ne kolektivnoj, folklornoj i običajnoj, kojom se zadovoljavaju licemjeri).
Ovaj novi zamah vjere, snagom ponovljenog Božjeg cjelova, poziva da se s površine religioznog formalizma neprestano spuštamo u srž kršćanskoga “poziva i dara”, kako piše u jednom liturgijskom molitvenom retku – u živo zajedništvo s Duhom i Istinom. Tako se ostvaruje unutarnje posvećenje duše, krštenje Duhom, što je daleko važnije od izvanjskog znaka Ivanovog polijevanja vodom gdje stoje oni koji za Duha Svetoga (srcem) nisu ni čuli.
Toliko o tome. Idemo dalje u dubine vjere.
(Par trenutaka tišine.)
Može dalje!

Katolik: Govorimo li, možda, u ljudskoj kategoriji pravednosti, ili smo, možda, jednostavno neuki, šturi, plitki ili naivni ako nam se čini da bi za članove Crkve trebale postojati stanovite restrikcije? To jest, ne cijenimo li sami premalo svetinje, jer se nekad stječe dojam da, bez plodova obraćenja, svatko može biti iniciran i sudjelovati u svem životu Crkve kao Sakramenta?

Rajko Bundalo: Svetost se ne nameće izvana. Nju se od Boga prima iznutra po srcu koje revnuje u žrtvovanju svog života za Božju volju. Do nje se stiže kroz osobno postojano i trajno obraćenje, kroz vjernost Bogu na obraćeničkom putu što mora trajati sve do preminuća. Zato ljudske akcije i propisi ništa ne vrijede jer ne mogu roditi sveta čovjeka.
Uzalud je bilo starozavjetnim pismoznancima na Deset Božjih zapovijedi dodati još preko šest stotina novih zabrana i propisa. Zaslijepljenim srcima to nije pomoglo da prepoznaju Mesiju, već su ga ubili, misleći da upravo tako Bogu služe.
Iliji ti novi propisi i zabrane nisu bili potrebni. Štoviše, i bez njih je bio u kolima vatrene ljubavi uzdignut u nebesa da tjelesne smrti ne okusi.
A Henok, sedmi patrijarh nakon Adama, nije ni čuo za Zapovijedi sa Sinaja pa je bio uznesen kao Ilija, davno-davno prije njega. Svidjelo se Bogu njegovo srce. Zato ga je uzeo sa zemlje.
I u Davidu je našao čovjeka po svome Srcu koji će ispuniti sve želje njegove pa mu u Isusu dao karaljevstvo kojemu neće biti kraja. Nije se osvrtao na njegove slabosti i grijehe. Sjetimo se da je taj strastveni čovjek ubio najodanijeg svoga vojnika, Uriju, da se domogne njegove žene premda je imao mnoštvo žena. Bog ga zbog tog zločina nije odbacio, jer je David, nama na korist i za svjedočanstvo svoje slabosti kakvu i sami trpimo u svojim udovima, ostavio 51. psalam raskajanja.
Jednako ni Šimun apostol nije odbačen zbog trostrukog zatajenja Isusa u noći izdaje, nego mu je unaprijed Gospodin dao ime Petar zato što je poznavao njegovo srce. Naime, Petar se na glas pijetla, sjetio Božje proročke riječi i u raskajanju gorke suze prolio.
Tko ljubi Božju riječ, tko ne da sebi počinka dok ne sagradi njezin dom, taj je čovjek po Božjem Srcu. On je dostojan dara posvećenja. David je taj dom sazidao u vidu Jeruzalemskog hrama, a novozavjetni sveci dom riječi Božje grade u svom tijelu. Posvećenjem tijela, postaju hram živoga Boga. “Živim, ali ne ja, nego Krist živi u meni.” – posvjedočit će u svoje vrijeme sveti Pavao.
Ljudi mogu jedni druge varati, ali Boga prevariti ne mogu.
Kao iskren Kristov učenik, ja neću službu onog nezreloga Petra koji Isusa odvraća od raspeća, nego hoću službu rasplakanog Petra koji vodi duše kroz njihovo raspeće za Raspetim Isusom do uskrsnuća od mrtvih i svete Božje slave u Kraljevstvu ljubavi. Neću službu Petra koji čvrsto stoji na svojim nogama, čuvajući život svoj, pa zato tone u nevjeru i kroz meke valove, nego hoću službu nepotopivoga Petra koji se, radi Krista, utjelovljene Istine, daje raspeti naglavačke da vodi Crkvu preko mnogo strašnijih valova nadolazećih tisućljeća sotonskoga bijesa i sve vojske njegove iz samog pakla i svih svjetskih krajeva. Petar ima ključeve raja. Ti ključevi su Križ i Istina. Križ i na njemu Raspeta Istina!
Evo riječi jednog živog kršćanina kojima me je nedavno hrabrio u nekim mojim obiteljskim nevoljama. Veli:
“Kršćanin je vjernik koji s vjerom prihvaća sve što ga u životu snađe. Gospodin mi je rekao: ‘Ja sam bio na križu. Sad je križ ispražnjen da ti dođeš na njega i svi kršćani redom. Tu ljubav počinje. Dok god tražiš nešto za sebe, nisi u ljubavi.’
Ako si se okrenuo Bogu, ti si dužan prihvatiti križ. Prihvati dušu koja te tako muči kao križ i taj križ nosi do kraja! Ako odbaciš križ, ne možeš više biti Isusov učenik. Ni jedan te križ ne može satrti, ako ga s ljubavlju nosiš. Po tom će križu tvoja obitelj imati milost i spasenje. Kršćanin pod križem može umrijeti, ali ne može odbaciti križ. Tom žrtvom ti otkupljuješ one grijehe s kojima ste ušli u brak. Bog traži nadoknadu za te grijehe. Ako je žrtvom svog života ne prineseš ti, morat će je prinijeti netko od tvoje djece. Samo postom možeš očistiti sebe i svoj rod. Na tebi stoji cijela tvoja obitelj. Netko mora nositi taj križ. Bog je providio za tu službu tebe i ti si mu se odazvao svim srcem, zato ne smiješ natrag. Ako bi ga ti odbacio, to bi bila katastrofa (i za tebe i za njih).
Uđi u radost što imaš križ! On je sredstvo spasa, a ne propasti. Ne traži da ti ukućani budu jednaki jer im nije povjerena ista služba kao tebi!
(Šutnja.)

Riječ Božja dolazi sa silom. Ona potresa kosti i razdjeljuje svjetove; i unutarnje i vanjske. Pred njom se duše moraju opredijeliti. Ili za potpuno prihvaćanje, ili za potpuno negodovanje i odricanje. Gdje dođe istina, tu za mlakost više nema mjesta. Zapravo, tu već počinje sud nad svijetom i spas Crkve, to jest, obistinjuje se i posljednji veliki naslov u Bibliji.
Vjerujem da će na ove riječi biti i škrguta zuba, ali i unutarnjeg odobravanja i prihvaćanja od strane onih koji su po svom križu i blaženoj utjesi spoznali Gospodina. Mora tako biti zato što ne tražim slave sebi, nego Gospodinu i ne žudim za svojom ugodom, već za spasom cijelog moga (dragog, jadnog, ali u svecima i proslavljenog) ljudskog roda. Na sve me ovo navodi bogoljublje i čovjekoljublje moga ljubljenoga Gospodina, Isusa Krista.
On svijetu običava govoriti u usporedbama. Tako, na iskustva milosti koja sam primio i za se i za bližnje kad sam molio da Bog Otac proslavi Krv svog Sina otkupljenjem naših rodova što još im živi trag u našem tijelu i u našoj krvi, došlo mi je ovakvo rasvjetljenje.

Jedina kuća gdje na zemlji živi moja duša jest ovo moje tijelo i ova moja krv, što sam ih dobio od sjemena oca, majke, djedova, baka, pradjeda, prabaka, šukundjeda, šukunbaka i redom roditeljskih parova do Adama i Eve. Tko god je od njih dizao od đavla kredite za kojekakve svoje nedopuštene ugode, stavljao je pod hipoteku đavolje vlasti vlastito tijelo i krv, za koje je ugodu tražio, ali i svoje sjeme iz kojeg će jednom moje tijelo i moja krv nastati.
Ta, zar nisam dok god živim u tjelesnom i u krvnom srodstvu sa tim dušama? Zar Bog mi nije na samom početku predao život u ruke oca i majke? Roditeljska vlast ostaje na meni, kao i moja nad mojim potomstvom “sve dok traje Mjeseca” jer Božja ljubav struji kroz sve nas i želi uvijek da nas u sebi sjedini.
Odmah kod bankrota, kod tjelesne smrti takvog moga pretka, taj pakleni kreditor pristupa ovrsi; svim potomcima izgoni dušu iz tijela i prisiljava ih da njemu robuju pa, makar to duše ne bi htjele, da još istim grijehom nastavljaju vrijeđati svoga Stvoritelja. To su nevolje ovoga života što ih bez vlastite krivice odreda trpimo i to su takozvane “zle sklonosti” koje nas obaraju u grijeh premda duša bar nakratko tom se opire. To nisu zle sklonosti, nego to Neprijatelj stanuje u našem tijelu. Zaposjeo ga je po pravu naslijeđa. Zato u 51. psalmu David točno veli: “Evo, grešan sam već rođen.” pa se ispravlja, prodiruću spoznajom još dublje: “U grijehu me zače majka moja!”
Kad se Duh Sveti odrekne toga psalma pa ga ne bude više čuvao u crkvenom Psaltiru, poslušat ću što govore protivnici otkupljenja koji tako bjesne protiv takozvanog ili iz ljudske perspektive krivo nazvanoga rodovskog stabla. Ali ne samo što ga se već tisućljećima Duh Sveti (Ruah) ne odriče, već ga na dobrobit Crkvi trajno nudi kao pokornički čin. A mislim da David nije srcem bio krivovjerac i da takvom molitvom nije razljutio svoga Svoritelja. Ta, iz njegova je koljena po tijelu naš Spasitelj. Na njegov je psalam došao. I sam je psalme molio. Što više, kad je primio na se grijehe cijelog ljudskog roda, a to znači i mojih predaka, sav je njegov bio 22. psalam, koji započinje jednako žarkim vapajem: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Dok je Mise, bit će otkupljenja. Po riječi Božjoj znam kada se to već primakao kraj; kad dokinuti budu “žrtva i prinos”, kako veli prorok Daniel, kad pojavi se “grozota pustoši”. A kud ćeš veće grozote pustoši od pusta srca što naviješta ljubav, od bakljonoše koji bez Božje baklje Božji narod vodi kroz mrklinu Antikristovih okrutnih i okultnih vremena. Štoviše, koji nad evanđelje spasa uzdiže svjetovne ispraznosti – filozofiju, psihologiju, pjesništvo i psihijatriju, koji “bajkama škaklja uši”, kako Timoteju veli sveti Pavao?! Takvih svjetlonoša ima danas mnogo i upozorio nas je na njih Gospodin. To su ljudi posljednjeg vremena; moderni ljudi, koji su zaboravili ili nikad nisu ni željeli čuti što su sveci za svog vijeka činili. A oni su ipak sveci, vjerodostojni Božji svjedoci, neki čak i naučitelji Crkve.
Ne znam o ljudima što ste ih spomenuli ništa niti sam ih sreo da bih mogao o njima suditi, a sve da i znam, ne bih sudio jer sud pripada Bogu Jedinome. Ali znam i osjećam na svakom koraku da duh “djelotvorne zablude” (“djelovanja zavodničkog”, kako u kasnijem našem prijevodu stoji; 2 Sol 2,11) na sve strane vezuje nevjeru. Govorim ovo da posluži na oprez onima koji se posvećuju; ne kršćanskim čaranjem, već, kao i svi sveci Gospodinove ere, živom Božjom ljubavlju – Svetom Misom.
Ovo nisam naučio iz teoloških predavanja i jalovih intelektualnih rasprava, nego iz klečanja u suzama pred Presvetim. Tu sam samo bio trajno utješen. Sve ostalo je bila prijevara. Ovo smatram svetom istinom jer je i u molitvama za ljubljene duše milost Božja redovito potvrđuje. Zato mi je Sveta Misa važna svaki dan.

(Ovdje g. Rajko odlazi odigrati još jednu malu scenu, a mi opet ostajemo čekati sretno zamišljeni.)

Katolik: Sveti Ljudevit Marija de Montfort je rekao glede one biblijske, “jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Isus Krist” – da “nije li Isus Krist, druga Božanska osoba jednako Bog, kao Bog Otac. I ne treba li nam stoga i za Posrednika posrednik tj. Blažena Djevica Marija?” A Maksimilian (također Maria) Kolbe, rekao je, “da je vjerovati da se bez Marije može doći k Isusu, obična đavolska varka kojom on zavarava ljude da bi ih što više upropastio!” Zato molimo, otkrijte nam vlastiti doživljaj ove stvarnosti blažene Djevice Marije.

Rajko Bundalo: Zahvaljujem Bogu na ovom pitanju. To je najvažnije pitanje za vječni život svake duše jer na njemu se odjeljuje vjera od nevjere.
Samo je jedan pravi Isus Krist, sin Boga živoga i blažene Djevice Marije. Samo jedan! On je najavio da će se pojaviti mnogi pod njegovim imenom i upozorio nas da se pazimo da nas ne zavedu. Taj Jedini nam je došao po krilu Blažene Djevice Marije, ne iz oblaka i rose niti iz kakvog snažnog proročkoga glasa, kako je Bog običavao na razne načine govoriti u ranija vremena. On je Jedinorođenac Očev, Vječni Božji Sin.
U tom svjetlu spoznaje je sasvim izvjesno da je Isusova Majka iznad svih proroka, a njezino bezgrešno začeće i rođenje iznad svih događaja u kojima je Bog očitovao svoju spasonosnu silu protiv neprijateljâ svoga izabranog naroda – Sotone, grijeha i smrti.
Anđelovo navještenje je snažnije i važnije od Mojsijevih čudesa pred faraonom. Sva ta čuda su ponovili faraonovi magi, a bezgrešno začeće Božjeg Sina ne može ponoviti nitko. Njezin je porod u Betlehemskoj špilji spasonosniji i uzvišeniji božanski čin od prelaska izabranog naroda preko Crvenoga mora jer ona je u toj špilji rodila uskrsnuće svih vjernika u Kristu. Ona je Majka Uskrsa i našeg vječnog života. Njezina je majčinska uloga veća i uspješnija od Mojsijeve, jer je Mojsije umro, ne ušavši tijelom u obećanu zemlju, a Isus je uskrsnuo i živi u vjeke i u sve vrijeme do svršetka svijeta živ prilazi svakom naraštaju istinitih Božjih vjernika. Mojsije je vidio obećanu zemlju, ali zbog nesmotrene riječi, nije u nju ušao, a Marija je dušom i tijelom uzišla na nebo. Za njezin se grob ne zna, kao ni za Henokov ili Ilijin. Utoliko je i Marijin savez s Bogom, njen bezuvjetni i neopozivi: “Da!” (Neka mi bude! Fiat!) uzvišeniji od zakonskoga saveza nad Evinom djecom, što ga je Bog uspostavio po Noi, Abrahamu i Mojsiju da njime pripravi dolazak obećanog Mesije, to jest, da učini srca sklonim dolasku kraljevstva ljubavi i pročisti ih u Kristu ognjem Duha Svetoga. Njezin savez s Bogom je savez u Kristovoj Krvi. Njezin: “Neka mi bude!” Bog očekuje od svakog srce koje će baštiniti isto uskrsnuće.
Zahvaljujem Bogu što mi je dao milost da sam ovo mogao spoznati i iskustveno se uvjeriti u stvarnost spasa po Mariji, Crkvi i Euharistiji. Bez milosti ovo ni jedan ljudski um ne može dokučiti niti se ikoga bez dara milosti može uvjeriti u sve što sam rekao. A milost se stječe po Kristu, i to ne po samovoljnom tumačenju zapisane riječi, nego po njegovoj živoj i jedinoj ostavštini – Mariji, Euharistiji i Crkvi.
Lažni Kristi nisu od Žene rođeni, nemaju majke, jer nisu ljudi nego duhovi, i, naravno, zagriženi su protivnici onoga Krista, zbog kojeg su u pradoba pali, koji ima na nebu Oca, a na zemlji Majku. Bogočovjek je od Oca Bog i od Majke čovjek. Takvom čašću je Bog u Mariji žensku narav uzvisio i spasio njezino potomstvo po duhovnom preporodu što ga ona trajno nad svakim naraštajem u bolima čini.
Kad je žrtva otkupljenja bila dovršena, kroz lik svetog Ivana, vjernoga mu učenika, svojim prijateljima predaje i Majku. “Evo ti majke!”, veli, a njoj: “Ženo, evo ti sina!” Tad tek može reći: “Svršeno je.” jer zbog toga nam je došao.
Po uskrsnuću, učvršćuje učenike u vjeri i upućuje ih da čekaju Duha Svetoga kojega im ide od Oca poslati. Duh Sveti, po kojemu je i sam došao na svijet iz Krila Marijina, sada okuplja učenike oko nje i oni u molitvi, piše, “s Isusovom Majkom, Marijom” primaju Duha Svetoga pa postaju s Bogom i međusobno jedno, jedna obitelj, “jedno srce i jedna duša” – Crkva.
Kao što Toma izvan zajedništva nije sreo Njega, već tek naredne nedjelje kad se našao u zajednici apostola (Sjetite se kako se kajao: “Gospodin moj i Bog moj!”), tako ni Duha Svetoga nitko ne može primiti ako nije u molitvenom zajedništvu s apostolima i Isusovom majkom, Marijom. Demon raskola, rušitelj djela Kristova, zato prisiljava zavedene i, po oholosti, nepokorne učenike da se odvoje od Petra, apostola i od Isusove majke Marije. Tjelesnim zanosom tobožnjeg pravovjerja, tada može zasljepljivati i na daljnje raspadanje odvaljenog krila Crkve navoditi te ohole duše, stvarati im privid puno boljeg Isusa, a da pri tom ne vide dva osnovna ploda raskola: prvo, neprestano raspadanje “zajednice” pobunjenika na uvijek neke nove (tobože kršćanskije) sljedbe i, drugo, institucionalno jačanje i političko forsiranje Sotonine sinagoge (prema Otkrivenju), to jest Sotonističke crkve koja nadahnjuje sveopći Antikristov globalizam. To je ponovno porobljavanje otkupljenih rodova i naroda. Naime, cilj globalizma nije gospodarski napredak, nego povratak čovječanstva u najdublji i svakovrsni grijeh.
Oni čitaju neutjelovljenu riječ, a biblijska riječ bez utjelovljenja (pretvorbe) samo je sjena Kristove stvarnosti. Sam Gospodin im jasno veli u Pismu koje proučavaju: “Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.” (Iv 5,39-40) A doći k njemu znači: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Iv 4,53-54)
Zato što im nedostaje punina milosti po svetoj pričesti – koja dušu uzdiže do nebeske (duhovne) radosti gdje anđeli pred Bogom pjevaju nadspoznatljivu pjesmu ljubavi, o čemu istovjetnim iskustvom svjedoče svi Gospodnji sveci što ih neprijatelji Marije, Crkve i Euharistije, jasno, ne priznaju – ovi oponašatelji Božje stvarnosti, nedostatak istinske svete radosti, što je Bog na svece izlijeva, nadomještaju vlastitom kulturnom aktivnošću pa plješću, pjevaju i plešu kao pogani. Slave Boga tjelesno, a ne duhovno (svetim krepostima) što jedino Bogu priliči jer je on duh. Pri tom, i po cijenu siromašenja do ruba opstanka mnogih naroda i kontinenata što im, ispod zagušujućeg tepiha bombi i financijskih ucjena, prostiru tepih od smokvina lista – humanitarnu pomoć, zgrću bogatstva ovoga svijeta i prave svoj umjetni, ali prolazni raj na zemlji. “Već su primili plaću.” (Mt 6,2 i 6,16) – veli Isus. Zato se to njihovo “slavljenje Boga”, poput uzvitlane prašine, sliježe na zemlju i pretvara u blato hedonizma i globalnog imperijalizma. Tko ima uši, neka čuje!
Duh Sveti je vječni Božji Duh. On je, po Gabrielovu navješenju, i vječni Zaručnik Blažene Djevice Marije. On je nju zasjenio i u njoj utjelovio sina Božjega. Tako je učinio prvu – vidljivu! – pretvorbu. Nevidljiva je pretvorba u euharistijskom otajsvtu ostavljena svima koji se vjerom spašavaju po istoj Mariji i istome Isusu u sržnom obredu Svete katoličke i apostolske crkve što je kroz vijekove Duh Sveti izgrađuje ognjem njihovih bogoljubnih i čovjekoljubnih srdaca. Zato je ona Majka Božja i Majka Crkve. Naime, Duh Sveti je Crkvu po noj rodio dok je molitva njezinoga prežalosnog i uskrsnućem Krista proslavljenog Srca predvodila apostolski molitveni skup. Po kruni duhovskih plamenova, nju je Duh Sveti okrunio za kraljicu svetih apostola.
Prave Crkve bez nje nema. A lažne crkve, pokrete i pojedinačne bijesne ispade raskrinkava mržnja prema otajstvu vjekovnoga ognja Svete Euharistije. Napokon, Marijina uloga u spasenju ima biti naročito velika u posljednja vremena. Zato je Bog šalje na zemlju u velikim ukazanjima upravo u vrijeme najvećeg i najbješnjeg osporavanja i protivljenja njoj (Lourdes, Fatima, Međugorje). Šalje je, ne samo da posvjedoči kako je ona Bogu neizmjerno draga, već i važna u djelu spasenja.
Zaista, u ova vremena velikog otpada i agresivnog nastupa Antikristovih upravitelja velesila, njihovih agentura i uličnih sotonista, Marija je predvodnica sve Božje vojske. Njezina je uniforma nebeski plava haljina s krotko pognutom glavom, samozatajno prekrivenom istovjetnim rupcem. A svečana joj je odora o preuzvišenim svetkovinama, srebrna haljina, da i u toj simbolici bude podložna Bogu kojega nam crkvena ikonografija prikazuje u simbolu nerđajućeg zlata. Ona nema na čelu šestokraku, ni petokraku, ni četverokraku ni trokraku zvijezdu, nego istaknuto na grudima svoje oduvijek i zauvijek Neokaljano Djevičansko Srce. Ona je predvodnica vojske ljubavi, vjerna pratiteljica utjelovljene Istine i na zemlji najpouzdanije predstavlja Kraljevstvo Ljubavi (Kraljevstvo Božje). Njoj služe Božji Anđeli i Sile, a zlodusi se pred njom uklanjaju.
Ono što se u početku događalo na razini jednoga, vidljivoga tijela Sina Čovječjega, Isusa iz Nazareta, događa se u konačnici i na razini njegova otajstvenog tijela, Crkve. Pri dolasku na ovaj svijet, sjetimo se da ga je dočekao neprijatelj koji je izvršio pokolj nevine dječice. Ako je, po obećanju, isti onaj Isus živ u Crkvi, prije njegova drugoga dolaska u slavi, mora se dogoditi isto što i o prvom dolasku, jer je isti neprijatelj Božjeg Sina i sve Božje posinjene i pokćerene djece kroz sva vremena spasa; mora se dogoditi pokolj nevine dječice. I, zbilja, zar nije najveći znak našega vremena upravo to – masovni pokolj nevine dječice (masovna propast fetusa, dojenčadi i mladeži)? Borba protiv onih koji trebaju biti rođeni je svjetskih razmjera. Kontracepcije, abortusi, zavođenje djece na krivi put – da propadnu, da se odmetnu od Boga, da se međusobno istrijebe, da se truju kojekakvim “duhovnim” prehranama… Nijedno vrijeme nije tako žestoko mrzilo djecu i zavodilo ih na put uništenja i samouništenja kao ovo vrijeme. Doslovce rat svjetskih razmjera vodi se protiv ljudskog sjemena, začeća i rođenja budućih naraštaja čovječanstva i protiv mladih, koji su preživjeli ovaj planski pokolj, a kojima se tobože za njihovu dobrobit i zaštitu toliko podilazi pa ih se okreće u sukob s domom u kojem su do te dobi uspjeli preživjeti.
Ovaj rat protiv Krista i čovječanstva vodi otajstveno tijelo Sotonino, kako je običavao reći pokojni moj prijatelj i brat, pater Luka Cirimotić, redovnik monfortanac. Tvrdio je on da postoji i tijelo Zloga u svijetu, a čine ga robovi grijeha i službenici Zloga, svi zajedno vršitelji istoga nadahnuća (Sotonine volje).
U vrijeme će progonstva narod Božji voditi Marija, ali ne više kao ona slaba krhka žena u betlehemskoj špilji, kad je bilo dopušteno da je bezbožnici mogu progoniti, nego kao najmoćnija od svih stvorova, svemogućim Bogom prožeta žena koju Herodove lisice posljednjih vremena neće moći ni vidjeti ni progoniti. Ovaj put nju će vidjet samo sveti, kao i Krista nakon uskrsnuća što ga razjarena svjetina više nije vidjela i neće ga vidjeti sve do posljednjega suda.
Na otajstven način, kao u ono vrijeme prije uskrsnuća kad su bili apostoli oko nje, tako će, u vremena posljednjeg progonstva, Božja milost silaziti na Crkvu po Mariji; na one vjerne duše koje će se njoj utjecati pod zaštitu i zagovor.
Onaj tko istinski ljubi Krista, kako može mrziti i progoniti njegovu svetu Majku? Kako protiv nje može biti tako paklenski zagrižen?! Kako, kad Gospodin za svega svoga zemaljskoga vijeka ni jednim svojim trenom nije se odvojio od svoje svete Majke?!
Mnogi krivo tumače onu riječ upućenu njoj na svadbi u Kani Galilejskoj: “Ženo, što hoćeš od mene? Zar je došao moj čas?” Kazavši: “Ženo!”, on ju nije prezreo, nego je tu riječ s najvećom nježnošću izustio i odmah učinio što je poželjela zato što je ona Bogu najdraže od svih stvorenja. Zato je i ona mogla apostolima bez oklijevanja i bez ponovnog moljakanja reći: “Učinite sve što kaže!” Zato je Isus, njoj za ljubav, učinio čudo pretvorbe, očitovao svoje Božanstvo. Tim činom će kasnije u euharistiji isto ljudsko vino pretvarati u Krv svoju, u krv Božanske ljubavi. Tim je činom svetu ženidbu već u Kani ukorijenio u buduću euharistijsku žrtvu, ispunivši smisao Pjesme nad pjesmama – zaručništvo svih duša s Kristom.
Ako je Mariju Magdalenu, uhvaćenu u činu preljuba, kad je ljudi htjedoše kamenovati, s istom nježnošću oslovio: “Ženo, nitko te ne osudi; ni ja te ne osuđujem.” i ako je u uskrsno jutro prema njoj onako nježan bio, onda se s pravom pitam gdje ti protivnici nalaze biblijsko uporište za tako surov odnos prema Mariji, Isusovoj Majci. On Magdalenku ne oslovljava: “grešnice!”, nego “Ženo!” Kao što se iz biblijskog izvješća dade jasno vidjeti, čak ni sveti evanđelist ne govori po njegovu Srcu Božju istinu kada piše “bila je javna grešnica.”, a kamoli da vjerujemo poganima koji Krista nisu ni vidjeli ni čuli, već o njemu sude po samovoljnom proučavanju Svetog pisama po tumačenju duha raskola i neposluha. Ona je za Njega već na samom početku povijesti ljudskog roda, u Očevu Srcu, bila žena i zato je njegovo Srce vlastitom Krvlju, istog trena kad se pred njim našla, savršeno opralo i sačuvalo kao ženu. Učinio je to da njezinim spasom razveseli svog nebeskog Oca koji ju je iz ljubavi i za ljubav stvorio. To je Isusovo bogoljublje i čovjekoljublje koje nadvisuje ljudsku tvrdu i sebičnu, mračnu i nemilosrdnu oholost.
Zato po njoj, i kad smo u najbjedniju grešnost pali, imamo brzi pristup u blizinu svetog Božjeg Sina, Spasitelja našega, Isusa Krista. To je majčinski pristup koji se ne odmeće od njega ni na jedan tren, već ga prati u stopu do posljednjeg mu daha. Pred njezinim se Srcem zbio prizor razgovora raspetih na križu kad razbojniku obećan je raj.
Ona nam u baštinu predaje sav Kristov život. (Tišina. Zatim Rajkov osmijeh pa pitanje)
Što ćemo dalje?

Katolik: Nadovežimo se na Nazaretsku obitelj. Progovorite nam malo o svetom Josipu. Do nedavno ni sami nismo imali dovoljno spoznanja o njegovoj ulozi, njegovoj skrivenoj ulozi, što mu i ime znači. Također, u prethodno postavljenom pitanju, svetac Ljudevit Montfort kaže “da je veće čudo što je Gospodin Isus prije svoje javne trogodišnje službe bio prethodno poslušan Josipu i Mariji kroz 30 godina, nego da je u te tri godine izvodio ne znam kakva čudesa po zemlji i obratio ne znam koliko ljudi.”

Rajko Bundalo: Krist je došao izvršiti volju Očevu. A volja Očeva je da u njegovoj ljubavi živi ljudski par i da snagom te ljubavi rađa čovječanstvo. Tako je bilo na početku. To što je u Evi palo, On obnavlja u novome braku u kojemu naglašava duhovnu važnost svete bračne službe. Josip i Marija su ostali tijelom netaknuti zato da očito bude kako je čovjekov stvoritelj Bog, a ne muž, a muž da vrši očinsku službu nad tim Božjim djetetom. U tom smislu sveti Josip je meni koristan uzor i moćni zagovornik u odgoju. Ja se prema Božjoj djeci, što iz mog krila potječu, trebam odnositi kao Josip prema Isusu, a supruzi uvažavati čast i dostojanstvo božje službenice u majčinstvu kao Josip prema Mariji. Djeca nisu moje vlasništvo, nego povjereno mi Božje blago. A ni supruga nije moja igračka, nego Bogu draga i Duhu Svetom povjerena duša. Ona nije instrument mojih požuda i eksperimenata bludnosti, kako mnogi čak i kršćani misle pod utjecajem pornografije, nego hram Božji i Božja radionica u kojoj Gospod stvara čovječanstvo. Iz žene ne izlazi samo tijelo, nego i glas i duša Božjeg djeteta. Ja toj duši, kao suprug i otac iste djece, trebam biti nježni suradnik i brižni čuvar, a ne duhovno čudovište koje njome želi vladati, ubijati joj srce i ponižavati dostojanstvo što vragovi po poganima čine.
Pravi kršćanski muž bi svoju ženu trebao ljubiti kao Josip Mariju. Prihvaćati ženu koju mu je Bog dao za najuzvišeniju stvaralačku suradnju pa u njoj gledati, poticati i njegovati Marijine kreposti, a ne isticati zla njezina roda što kao otrovne klice probijaju u svačiju narav. U njoj treba sa svom nježnošću i povjerenjem ustrajno iščekivati Gospine kreposti, a ne tolerirati zloću svijeta kad podlegne utjecaju Zloga. Zato kad god se u njoj pojavi Marijin lik, treba se pred njim zahvalnim srcem pokloniti, jer u njoj je tada živi Bog. A kad god se u njoj pojavi Evin lik, treba se zatvarati prema toj nečistoći pa ne slušati nagovore Zloga. U tom smislu nit je meni lako kao suprugu, nit je supruzi lako kao ženi u jednom tako interaktivnom duhovnom zajedništvu što našu obitelj treba suobličavati Svetoj Obitelji. Sveti brak je sveta služba u samome Bogu i zato ga prati rajska radost i nebeska pomoć.
Josipa i Mariju je Bog, radi službe obnavljanja svijeta, na poseban način izdigao kao uzor i moćne zagovornike nad svim brakovima. Njih Crkva štuje da budu živi uzor svakom kršćanskom braku. Oni nisu nikakva mitska ni poetska slika takozvane platonske ljubavi, nego su stvarni bračni par. Ali se upravo u njihovom bračnom životu najočitije vidi da je brak daleko više duhovna negoli tjelesna stvarnost. Za razliku od Crkve, svijet brak obrnuto poima. Za njega je brak seksualni stroj koji ne proizvodi Božju djecu već vlastite perverzne užitke kad samim činom ljubavi prezire i odbacuje Ljubav, Boga, Stvoritelja djece – svoga Stvoritelja.
Početak i svršetak svega je ljubav. Imati ženu, za muža znači imati baštinicu svoga sjemena i savršenu suradnicu u Božjem djelu po njima. Imati muža, za ženu znači imati sjeme, koje će je učiniti plodnom i rodnom, i imati darovatelja ljudskog sjemena, imati u njemu i snagu vjernog srca koje će joj pomoći da Božju službu u svakom trenu savršeno vrši. To moguće je samo u ljubavi.
To je za me sveta tajna braka.

Neki dan velim prijatelju. “Ivane, što misliš, jedan majstor napravi radionicu i pozove dva šegrta da obavi s njima neki važan posao. A ti šegrti istjeraju majstora iz radionice, u svom srcu nasmrt ga pretuku pa stanu lupati i razbijati radionicu. Što misliš, kako će na kraju ti šegrti proći kad se majstor od šoka pribere?” Veli Ivan: “Gazda će ih zauvijek izbaciti van i još ih možda strašno kazniti!” E, rekoh, vidiš, taj majstor je Bog koji stvara ljudski rod. Naša spolnost je Božja radionica. A mi smo samo šegrti na tom poslu koji pomažemo Bogu dodati nešto malo tjelesne tvari i primiti gotov proizvod. I ako mi istjeramo Boga iz svoje spolnosti pa, kao najgori divljaci, strasno polupamo njegovu radionicu, da iz nje ne iziđe Božje djelo, da ne bude djeteta Božjega, kako ćemo drukčije proći nego oni šegrti koji su majstora istjerali i razorili mu radionicu?! Na taj zločin nema blagoslova. Tko smrt ljubi, smrt mu pripada. Zato neodgovorna spolnost je izravni rat protiv Boga, Stvoritelja cijelog ljudskog roda. Ona nije autonomno vlasništvo ljudi, nego nas je Bog u svemu pozvao u zajednički život pa tako i u stvaranje našeg ljudskoga roda. Čak je i to s ljudima htio podijeliti. Zato što On silazi u ljudsku narav bračnog para da stvori čovjeka, zato je za čovjeka sveti spolni čin uvijek iznova pravo rajsko iskustvo. Nema ljepšeg iskustva ni za muža ni za ženu od rajske radosti svetog bračnog čina kad oboje se savršeno ispuni Duhom svete Božje ljubavi.
Ali kada Bogu otmu radionicu pa uvedu zloga duha unutra, to se promeće u zločinačku rutinu i mučninu grubog silovanja, u odvratnost, u krvavi rat među spolovima i u mržnju na začeće Božje nejačadi. Tu se par više ne spominje. Gdje prestaje život ljudskog para, tu prestaje život uopće. To svijet svjedoči samim svojim naopakim životom na svakom koraku i svaki dan. Zato je važan brak, jer je prva Božja želja bila: “Plodite se, množite, zemlju napučite, i sebi je podložite!” Od te želje Bog nikad nije odustao, zato kroz cijelu povijest spašava takvog svoga čovjeka, to jest brak, i njegovo potomstvo. Zato je briga Crkve za brak i buduće naraštaje prevažna briga koju je od Boga dobila. Upravo se u tom svetom odnosu prema trajnoj spolnoj odgovornosti vidi da Crkva vjerno služi Stvoritelju i da vrši volju njegovu. Eto.

Katolik: Hvala. Nedavno smo u religijskom programu HRT-a vidjeli izvješće s godišnje konferencije Jehovinih svjedoka, u Zagrebu. U maloj dvorani Doma športova koja prima 5000 ljudi, bila je puna. Naš je doživljaj, da su to mahom bivši nominalni katolici. Kažite nam nešto iz vašeg razmišljanja o ulozi sekti, to jest, da li se radi o nekakvom Božjem ‘pripuštanju’ njihovog rasprostranjivanja zbog naših nevjera, ili što drugo? I što se tiče drugih kršćana, nekatolika, čuli smo da njih Bog vodi sasvim različito od nas katolika, tako npr. u bilješkama mističarke Ane Katarine Emmerich stoji: “U čistilištu postoji poseban dio za protestante, koji ondje više trpe, upravo zato jer ne vjeruju u nj, pa nema ni tko moliti za njih.” Kažite nam nešto o ekumenizmu, i pseudo-ekumenizmu.

Rajko Bundalo: Što se tiče sekti, što se tiče uopće bilo kojih stranputica u odnosu na jedini istiniti put ljubavi i života, one nisu neprirodna pojava nego plod ljudske samovolje i zlorabljenja po slobodnoj volji. Darom slobodne volje stavljeni smo na put traženja Boga. “Da te tražeći nađu” – kaže redak euharistijske militve. Bog nam je dao milost, da Ga tražeći možemo naći. Mnogi ljudi u traženju pravoga Boga nailaze na zavodnike i sablaznitelje. Isus veli: “Jao onome tko sablazni jednoga od ovih malenih, bolje bi mu bilo da s mlinskim kamenom bude bačen u more.” Mnogi smo sablažnjeni i zavedeni od loših, lažnih kršćanskih roditelja, od nevjernih kršćanskih svećenika, od raskolničkih duhova unutar Crkve, napokon od crkvenih stoljetnih i tisućljetnih raskola što su sablaznili velika mnoštva iskrenih duša. Zato mnoge duše traže Boga na krivome putu. One nisu krive, već su krivi sablaznitelji njih ili njihovih rodova prije njih, zavodnici, lažni učitelji i vođe. No, gdje god da se takva duša nađe, ako iskrena srca traži Istinu, neće se moći ničim zadovoljiti dok je ne pronađe tamo gdje ona boravi. Prepoznat će je po plodovima mira i ljubavi, a ne po riječima i obredima što se tuđim perjem kite da prikriju svoju prijevaru. Tko pak bježi s puta Istine, taj se u zajednici Božjih vjernika ne može održati. On iz Crkve mora bježati, jer mu je sablazan križa neizdrživa; kad-tad on odlazi u tabor svojih duhova. On ne traži Križni put u raj, nego prostrani put hedonizma ovog pokvarenog i preljubotvornog svijeta. Odjeven u haljine laži, s krunom oholosti na čelu, on traži vlast, bogatstvo i javni utjecaj i divi se knezu ovog svijeta. Takvi ljudi, što ih na ropskom lancu u bezdan propasti vodi požuda i oholost, izlaze iz Crkve i okreću se protiv nje. Kako kaže sveti Pavao: “onima koji propadaju, šalje Bog djelotvornu zabludu, kad nisu htjeli vjerovati u istinu” (2 Sol, 2,10-12, u prijevodu Ljudevita Rupčića). Ma, izgleda im kao da je istina, a istina nije! Ali su oni zadovoljni, njima se čini ispravan takav pogled na svijet.

Tu se radi o slobodnom izboru konačnih svjetova po kojima se ljudi već na ovoj zemlji razvrstavaju, a poznaju se po svjetonazoru, djelovanju i ponašanju. Zato prema sektašima treba biti oprezan, da ne povrijedimo i sablaznimo duše bogotražitelja na tom za njih do tog trena najboljem putu prema svetom Božjem imenu.

Zato u svakom naraštaju postoje prelijevanja iz sekti i drugih vjera u Crkvu i otpad iz Crkve. Gdje je čovjekovo blago, ondje će mu biti i srce. Ljudi putuju prema svome vječnom izboru i ne treba ih silom priječiti da negdje ostanu ili da iziđu. Ni Isus nije Judu zaustavljao u zajednici apostola baš kao što nije ni na silu zvao licemjere da postanu njegovi učenici. Svakom će se dati ono što on više želi. I raj i pakao su Božji darovi ljudima. Zaista, i kad Bog pakao nudi, i tad On je ljubav. On plače nad Jeruzalemom, gledajući njegovu nadolazeću propast, ali mu ne želi oduzeti slobodu izbora.

Što se tiče kršćanskog ekumenizma, njega ne može biti mimo Božje istine i ljubavi. A zajedno nam se daju po Srcu Isusovu pred kojim se ljudi trebaju u svetom strahu klanjati zbog strašne žrtve koju je podnio radi našeg spasa i posvećenja. Ekumenizma ne može biti izvan poslušnosti jer je Krist savršena poslušnost volji Očevoj. U Poslanici Rimljanima, i na početku i na završetku, sveti Pavao pravovjerje poistovjećuje s poslušnošću: “navješćujemo vam vjeru – poslušnost među poganima.” Poslušnost. Kristova je narav Bogu poslušna narav. Narav Sina poslušnoga, Sluge Jahvina. Demonska narav je sva u neposluhu

Svaki iskren Kristov prijatelj teži zdravom ekumenizmu, prisnom, kapilarnom ekumenizmu kršćanske ljubavi, a odbija ga lažni, manifestacijski, koji služi monopolu i kojeg monopolisti financiraju i organiziraju glamuroznim skupovima na formalnoj razini. Naravno, diljem tih istih svjetskih metropola, a ne u malim mjestima poput Betlehema, Nazareta, Lourdesa, Fatime, Međugorja ili još neznatnijim – u pustinji, kraj mora ili na gori blaženstava kako je to Isus činio. On, koji je molio Oca da svi budu jedno, na kojem se vapaju i temelji ekumenizam, nije brinuo o brojnosti stada, nego o iskrenosti i vjernosti svojih učenika. Na tim zabitim mjestima su se osipali svi oni iz mnoštva i ostalo je samo malo stado apostola pa je čak i njih pitao hoće li ga i oni napustiti. A tako žestoko osporavani i naglavačke raspeti Petar mu žalosno kaže da kud će drugdje oni koji su radi njega sve ostavili doli za njim.

Lažni ekumenizam je sablazan za iskrene Božje prijatelje. Brojnost pripada svjetini na Kalvariji, a ne malom stadu korjenitih obraćenika. Spomenuh već Betlehem, Nazaret, Fatimu, Lurd, Međugorje i neka druga, još neznatnija mjesta. S razlogom to nije Lisabon, Pariz ni Zagreb. A postoji ekumenizam svjetskih metropila, imperijalnih središta što se pred Bogom za svoj grijeh ne kaju. Ja u njega ne vjerujem. Koje veze s ekumenizmom ima London, Pariz, Beč, Berlin ili bilo koji drugi monopolistički centar iz kojega su se pokretali ratovi i porobljavanja naroda za koje je Krist umro?

Katolik: “I Asiz je mali grad.”

Rajko Bundalo: Da, i Asiz je mali grad. Gospodin hoda rubom ljudskog interesa tako i njegovo djelovanje polazi s tih strana. “Tko se ponizi, bit će uzvišen”. Akcije su djela ljudska, a ne Božja. Služenjem, ljudi sudjeluju u djelu Božjem jer je djelo Božje ljubav. Akcije pripadaju poganima i one uvijek proizvode veliko poganstvo poput nacističkog, socijalističkog i demokratskog kojim “vrata paklena” pokušavaju razoriti Crkvu. Kompromisne novotarije s tih skupova često znaju podmuklo razarati crkvu pa stvarati jedinstvo sve veće vojske njezinih razoritelja.

Osobito je opasno kad se mladima serviraju zavodničke ideje, redovito u ruhu “novoga” i “naprednoga”, kao u politici. Tada zavodničko djelovanje neko vrijeme zaustavlja u hodu posvećenja kreposne duše – istinske Božje prijatelje i dezorijentira ih u odnosu na tisućljetni mučenički put Božjeg naroda.

Svaki kolektivizam se protivi zajedništvu jer zatire osobnost. Kolektivizam stvara izmanipulirane čopore koji vrše volju svojih demona. A Božja ljubav u pustinji njeguje osobnost istinskih sinova i kćeri Božjih.

Gledam kao čovjek odgajan u pustinji pod teškim križem moga obraćenja gdje sam upoznao živoga Boga nepromjenjivu (svevremenu) njegovu crkvu, lijepo je to njihovo druženje i križni putovi po šumama i gorama. No, prođe desetak godina, a iz te monolitne grupe možeš sresti tek poneku dušu koja živi od molitve i euharistije, od sakramenata i vjere, od svetih tišina u kojima Bog njeguje savjest i stid i jasno objavljuje svu istinu koja je u sve vrijeme do svršetka svijeta raspeta na križu, a svijet joj se ne klanja, nego je ubija. A od onog oduševljenog pjevačkog i putujućeg mnoštva kršćanskih izletnika na kraju nađeš hrpu pogana koji nisu samo izišli iz otajstvenog središta Crkve na rub formalne crkvenosti, nego su se neki od njih čak žestoko okrenuli protiv nje. No tako je bilo od početka i do konca svijeta tako mora biti jer malo je onih koji uskim putem na tijesna vrata ulaze u Život. Većina se uvijek odlučuje za široka vrata i prostran put kolektivizma koji vodi u propast (revoluciju).

Ne pretjerujem kad ovako razmišljam. Sam Gospodin Isus je na odlasku ostavio jasan kriterij posljednjega suda: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: “Gospodine, Gospodine!”, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: “Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?” Tada ću im kazati: “Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!” (Mt 7,21-23)

Ima kršćana koji na taj sud i ne misle ili se ponašaju kao loši učenici koji misle da će lako položiti maturu. Ispit spasa duše je mnogo teži od najteže mature. Božja pravda nije umrla, nego je na neko vrijeme dala prednost milosrđu da se grešnici mognu vratiti na sveti križni put i na njemu naći vječni Život.
Akcija bez kontemplacije ne rađa vjerne kršćane. Njih rađa Sveta Misa, molitva, žrtva i uredan (krotak) društveni život.

Ovim ne zagovaram dokidanje plemenitih nastojanja unutar crkvenih pokreta, nego nastojim osvijetliti zamke i opasnosti što ih sobom nosi akcijaška površnost kad je ne prati duboka molitva. Sjetite se da je Isus probdio noć u molitvi kad je birao apostole, a nije ih vodio na tabor da mu tamo postanu i ostanu vjerni. Apostoli su pristali biti s njime na osamljenom i siromašnom mjestu. Pa ipak i tamo se našao jedan sin propasti.

Zato nikog nigdje ne treba zaustaviti niti ići na skupove na kojima se svjetina okuplja. Bogu ne trebaju uvježbani zborovi kolektivista, nego svete duše dostojne muke Isusove i Očeve dobrote. Neka svatko ide svojim putem do vlastitog cilja i neka baštini plodove slobodnog izbora! To Bog hoće. Kao što nema kolektivnog poroda, tako nema ni kolektivnog spasenja. Svaka će se osoba pred Osobom Božjeg Sina na dan Suda sama pojaviti i položiti račun za svoj život.

Konačnicu vlastitog života biramo mi, a ne Bog. On je ponudio dva vremenita puta sa dva vječna ishoda, a izbor je prepustio ljudima. Na kraju jednoga je blagoslov, a na kraju drugog prokletstvo. Sveti Pavao vjernima kaže: “Sve je dopušteno, ali sve nije dobro, odnosno sve nije na izgradnju.”

Eto… To su redovite unutarnje borbe koje u duhovnom svijetu Bogu odano srce mora podnositi. Općenito, teško je biti čovjek, jer nas đavli ne vole, a Bog poštuje slobodu pa na silu ne ulazi nikome u život. Ali je i divno biti Božji čovjek, jer sav pakao ustaje protiv njega, a ne može mu ništa. Sve ga ubija, a on i nadalje živi. Izgleda kao da je nedruštveni osobenjak, ali gdje god se pojavi nevolja, tu je prvi u ljubavi prema bližnjima i revnošću nadmašuje mnoge pokraj sebe. Eto…

Nitko od nas neće spasiti svijet, nego će, vjernošću Bogu u ovakvom svijetu, svatko ima priliku posvetiti se pa postati Božji ukućanin.

Bog je onaj koji stvara svijet. Bog je onaj koji ga spašava. Bog je onaj koji ga osuđuje kad se svojoj zloći prepusti. A mi smo pozvani na spasenje, ako to želimo i nastojimo oko svoga posvećenja. Zato nikoga ne treba zaustavljati. Poticati treba one koji prihvaćaju poticaj.

Kad sam jednom pitao: “Gospodine kome da idem? Ovima su dosta akcije i ljudska slavlja na njihovu završetku. Obrazi im suze ne poznaju niti oči muke pravednika. Kome da idem?” Govori Gospodin: “Samo onome koji traži spasenje. Tko ne traži spas, njega zaobilazi! Uzalud trošiš vrijeme s njime.”
To je živa istina. Kakva li to akcija može napraviti sveca od čovjeka koji se svetosti protivi? Nikakva. Bog od mene može napraviti sveca samo ako ja to hoću. I to ne sveca u nekim bijelim jastucima, nego u neprijateljskom svijetu koji gazi i prezire sve što je sveto. Koji ti ne dopušta da budeš čovjek svoga imena i prezimena, svoga identiteta, već da se uklopiš u njegov dresirani čopor. Da budeš idolopoklonik bilo koje vrste, sljedbenik bilo kojeg glasovitog učitelja ili vođe koji nije Bog, nego smrtnik kojega će već za kratko vrijeme zakopati vlastiti mu kolektiv, a koji potom neće uskrsnuti ni pokazati se u slavi Vječno Živog. Treba se otrgnuti od tog zavodničkog sivila, od te slijepe, ropske duhovne uniformiranosti pa biti ona duša koju je Bog poželio, biti Božji čovjek koji ne ostaje ovdje, već prolazi kroz svijet pa tek na izlasku iz njega ulazi u svoj pravi život, sveti život koji ne prestaje.
Dotle, u svakoj životnoj prilici, treba provjeravati duhove jer ne dolaze svi od Boga. Naročito ih treba provjeravati kod susretanja s takozvanim duhovnim ljudima.
Duhovi ropstva i slobode nikad nisu mogli skupa! Tko je u ropstvu, on djeluje snagom i voljom duha porobljavanja; on porobljava bližnje, stvara imperij na zemlji (bilo tijelom – vojnički, bilo dušom – financijski, bilo duhom – magijski, bilo sve troje, kako čini Antikristov novi svjetski poredak). Zato je monopolistički ekumenizam ista ona Kajinova zamka Abelu. A istinski ekumenizam je samo onaj kojega sjedinjuje ista Riječ i isti Duh kroz sva vremena povijesti spasenja. Nema druge istine od Utjelovljene Istine – Isusa Krista i nema drugog Božjeg Duha od Duha Svetoga koji je uz Mariju sišao na Petra i apostole. Sa svim ljudima dobre volje valja i treba surađivati u pitanjima svakog društvenoga dobra jer živimo na istoj zemlji, utječemo jedni na druge i u stanovitoj mjeri čak i ovisimo jedni o drugima. U tom smislu naša dobrohotna i vjerna suradnja može postati kvasac evanđelja u svijetu i vjerodostojno (životno) svjedočenje Krista. Ali spajati ulje i vodu radi kolektivizma, to postaje uzaludni Sizifov posao. Ulje pliva u slasti i masti svjetovnog bogatstva, a voda je opterećena svetim križem pa se drži poniznosti koja je vladarima svijeta mrska. Nije faraon bio ateista, nego je imao i te kako razrađen sustav vjerovanja, ali nije mogao podnijeti Mojsijev štap jer mu je Božjom prijetnjom ugrozio vlast. Zato ekumenizam između Mojsija i Faraona nije moguć. To svjedoči Crveno more. Faraon se oblači u raznovrsno ukrašeno ruho, a moderni faraon čak i u kršćansko. Zato s koljena pred Bogom treba promatrati ljude pa, tko klekne uza te, taj ti je brat, taj pripada narodu što ga živi Bog izvodi iz ropstva.
Bit će dosta. Pomolimo se!
Zato što ste ustrajali do kraja, nek’ vas blagoslovi Bog, + Otac, +Sin i + Duh Sveti! Amen.

Katolik: Hvala, neka i Vas blagoslovi!

(Intervju vođen u Zagrebačkom kazalištu mladih, 11. ožujka 2007, 3. korizmena nedjelja)