Crkva je mudro šutjela.
Od 5. do 22. Kolovoza u tiskovinama, dnevnicima i tjednicima, objavljeno je više od stotinu priloga različitih autora u kojima se tretiralo Katoličku Crkvu ili pojedine njezine ustanove i članove, ne računajući priloge koji su nastali jer se u životu Crkve nešto događalo ili dogodilo.
Ta erupcija tekstova, koji su uglavnom bili poopćeno rečeno, protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj, dobar je povod za još jedno promišljanje temeljne uloge medija u suvremenom društvu.
(…)
Ponajprije suvremeni mnediji u svijetu, kao i u Hrvatskoj, postali su privredna grana, može se reći industrija, koja na valu osobne i društvene potrebe za informiranjem teži što jeftinijoj proizvodnji, što boljoj prodaji i što većoj zaradi. (…) Suvremena medijska industrija jedina se otela toj naravnoj zakonitosti pa tek prividno i samo djelomice odgovara na osobnu i društvenu potrebu za informiranjem, pčrerastajući u važan društveni čimbenik, ačesto i važan osobni čimbenik za one koji su nekritični i koji medijima nasjedaju. (…) Ciljevi i interesi suvremenih medija u trajnom su sukobu s istinom i stvarnošću, jer mediji uvijek biraju što će objaviti a što će prešutjeti, služeći se pritom i metodama (pre)slobodne interpretacije, koja često određenim događajima ili idejama daje smisao koji nema nikakve veze s izivornim događajem i izvornom idejom.
(…)
Za čitatelja, gledatelja i slušatelja bitno je da u svako doba, a osobito u ljetno, dobro razlikuje hijerarhiju izvora na koje se mediji pozivaju, je li nešto službeno ili tek usputno. Suvremena medijska industrija želi nametnuti uvjerenje da je skriveni izvor važniji od službenoga govorenja, od nečijeg mišljenja, nečijih želja ili nagađanja. Drugačiju težinu ima službeno priopćenje odnosno očitovanje ili tiskovna konferencija od intervjua ili od novinara isprovocirana izjava bilo kojeg dužnosnika.
(…)
Službena Katolička Crkva ni na kojoj razini nije se uključila u tu raspravu (uklanjanje križeva iz javnih prostorija), a na novinarski upit glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije samo je je rekao da nema komentara.”
G. Ivan Miklenić u “Glasu Koncila”, broj 35, 30. kolovoza 2009.
Dodatni komentar na tekst g. Miklenića
Imam djecu koja na tvu gledaju crtiće. Ili mi odrasli gledamo dokumentarni program, nekad malo informativni, nekad sportski. Mislim da se tv u kući koristi kritički. Vjernički kritički. Kako je ovo nabrojano ipak dosta programa, sve ‘rupe’ dok ne dođe željena emisija ili nakon nje, po inerciji televizija ostane ‘goriti’. U tim rupama često se nađe programa upitne kvalitete. Najčešća sintagma korištena u informativnom programu kada se želi biti ekskluzivan ili intrigantan je “neslužbeno doznajemo”. Ovdje vidim dobro mjesto za primjeniti savjet g. Miklenića Za čitatelja, gledatelja i slušatelja bitno je da u svako doba, a osobito u ljetno, dobro razlikuje hijerarhiju izvora na koje se mediji pozivaju, je li nešto službeno ili tek usputno jer u tom grmu leži zec neoopoganjivanja nas katolika, ili često agresije na Crkvu, kako je naznačeno i u ovom tekstu na primjeru prijedloga uklanjanja križeva iz javnih prostorija. Glede neoopoganjivanja nas katolika događa se suprotan učinak onome koji mi katolici priželjkujemo – evangelizirati svijet, ili ga reevangelizirati uključujući i nas same. Smatram vrlo opasnim kada pratitelj određenog medija, ne samo katolik, preskoči prvi „firewall“ u svojoj svijesti – a on bi trebao biti istinitost i vjerodostojnost izvora određene informacije i podatka. Previše olako ili lakoumno prelazimo sa tog “neslužbeno doznajemo” na daljnje praćenje (dez?)informacije. Kada bi nam informator/medij pružio ime ili koji drugi podatak o izvoru, izvjesno je da bismo lakše sami valozirali da li se tom izvoru može vjerovati ili ne, a ovako je sve naše povjerenje uključno sadržano u vjerodostojnosti samog medija – informatora. Je li to baš tako treba biti i je li to dobro? Čini mi se da ne, s ponovnim apostrofiranjem da često nije dobro za nas katolike. Jer sve oni mogu neslužbeno “doznati”, i koliko se novaca vrti gdje, i je li neki župnik pedofil, da li Crkva samo misli na povrati imovine, itd.
Ovo pitanje može povući i mali slijed drugih važnih pitanja života i sudjelovanja katolika u civilnome društvu. Primjerice, relativno često dobivam elektronsku poštu ili sms gdje se od mene kao jedinke katolika traži participacija u ukupnoj široj reakciji na nešto. Ili neki apel nekim važnim državnim tijelima. Ili neka peticija. Ili neko glasanje da bi se nešto negativno spriječilo i tome slično. Pitam se treba li gotovo uvijek biti neka REakcija? A kada će biti akcija, pa nek bude nečijaa REakcija (ako je treba biti)? Zašto ne bismo određenom mediju, ili kojem drugom tijelu, a malo koji se ne služi tom začudnom sintagomom “neslužbeno doznati”, zašto ne bismo njemu uputili mnoštvo pitanja u formi peticije, u kojoj bismo molili i zahtjevali da se neslužbeni izvori što češće imenuju. Da nam se iskaže veće poštovanje – valjda mi kao ciljna skupina informiranja imamo sami nekih sposobnosti ili izvora procjeniti da li je neki neslužbeni izvor valjan ili on to nije. Kada i ne bismo znali je li valjan ili nije, barem bismo ga tada upoznali, i dobili priliku negdje drugdje ga provjeriti, usporediti i sl. A ovako, mi smo svoje povjerenje već predali u najčešće sekularne medije, a potom se bunimo kakvi su, kao da baš ništa mi tu ne možemo / ne smijemo. Situacija je tim gora po nas ako se za te medije plaća još i pretplata.
Premreženi smo medijima. Nekritički primati, znači u prvom redu neprovjeravati izvor, ali i pratiti sadržaj priloga posvjetovnjačenom dioptrijom ili sluhom. Puno sam puta od često dobronamjernih, ali i naivnih katolika morao braniti i svoju osobnu, ali i našu zajedničku vjeru, upravo zbog pogrešnog izvora informiranja dotičnog. Još je gore bilo sa protivnicima vjere i Crkve. Što bi se događalo? Ljudi bi primili određenu informaciju zdravo za gotovo, potom me njome lupali po mojim receptorima za informacije u mozgu, i jedvice ili nikako se dali odvratiti da im je medij i sam pristup informaciji nevaljan ili manjkav. Znao sam se koristiti i primjerom kroz sliku ne bi li obojicu poštedio suvišne diskusije. Evo te slike, a ako vam se učini praktična možete je i vi koristiti u ovoj ili sličnoj formi. Pitao bih čovjeka od kuda mu neka informacija, gdje bi on napao ili pogrdio moju vjeru i Crkvu, zbog npr. neke izjave iz Vatikana, ili učenja Crkve načelno: “Katoličanstvo je većinska konfesija kršćanstva i temelji se ponajprije na priznavanju rimskog pape kao Kristova namjesnika na Zemlji. O Katoličkoj se crkvi govori tek od istočnog raskola, kad se Istočna Crkva odvojila od Rima i ustanovila Pravoslavnu kršćansku crkvu.“ Neću sada tumačiti što je sve pogrešno u ovoj rečenici, morat ćete se malo potruditi i sami, mada vjerujem da vas većina već zna. Kada mi moj prijatelj odgovori da je taj podatak našao u “Velikoj enciklopediji za djecu – ‘Religije i Mitovi'” – biti ću revan, pa ću ga pitati dalje sa “A tko ju je izdao?”. Inače, ona zaista postoji i gornja rečenica je točno prenesena. Kada mi odgovori: “Europapress holding d.o.o. (Jutarnji list)” – u ovom slučaju po stranoj licenci, biti će mi puno jasnije. Da se radilo o “Kršćanskoj sadašnjosti”, “Glasu Koncila”, “Verbum” izdanju i slično imao bih trenutačnu sigurnost, a ovako je nisam imao. Imao sam potvrdu da je pogrešna. Često i sam pitam “Kada imaš problema sa strujom u autu, ideš li autolimaru ili autoelektričaru?” Ili još drastičnije, npr “frizeru”? Kada bih izložio prijatelju ovakav mali logičan slikovit primjer, bilo je i različitih reakcija, od tvrdoglavog oponiranja, do uviđajnog odobravanja. Naravno, da je najbitniji korak, kako kaže g. Miklenić, da mi sami “ne nasjedamo.” te tražimo službene izvore. Naš je izvor sveznajuć – Isus Krist, a naš vodovod nezabludiv – Katolička Crkva.
Mirko Horvat
mirko.horvat@katolik.hr
