Da živimo u izazovnim vremenima, svima je apsolutno jasno. Ta izazovna vremena nisu neka hrvatska specifičnost od koje bi se moglo pobjeći negdje preko granice, već se radi o globalnoj pojavi s mnoštvom simptoma, ali samo jednim uzrokom, a taj je da se čovjek više nego ikada udaljio od Boga što ga je neminovno dovelo do pogubne pozicije, a to je propast za vječnost.
Taj uzrok ima mnogostruke simptome koji se manifestiraju kroz metajezik bez kojeg više ne može proći niti jedan govor u javnom prostoru. U njemu prevladavaju pojmovi kao što su: razboritost (politička korektnost), a zapravo kukavičluk, zagovaranje globalizacijskih (masonskih) procesa (najčešće na štetu malih naroda), a zapravo pozicioniranje moćnih, ekumenizam – a zapravo negiranje istine u korist nekog lažnog poštivanja dostojanstva druge osobe (druge religije), itd.
Naravno, potpuno je jasno da treba poštivati svako ljudsko biće, ali podržavati ga u hodu pogrešnim smjerom pod krinkom poštovanja ne treba ni u kom slučaju i nikada.
Kod ljudi izgubljenih u šumi modernističkih sofizama neminovno dolazi do zbunjenosti i nejasnoće koja izaziva strah. A, kad ljude obuzima strah tada su podložni manipulacijama i usmjeravanju prema nametnutoj agendi koja je najčešće protuprirodna pa samim time i protu Božja. Kad na sve to dodamo atribut asimetričnih informacija koje podržavaju ostvarivanje agendi imamo humusirano tlo pogodno za nicanje plodova koji su kržljavi i gorki. Naravno, uvijek je idealno u takav lonac ubaciti i malo krivnje. Nju vješti modernisti najčešće po načelu obrnute proporcionalnosti upakiraju u jeftine New Age aforizme.
Pa tako dobijemo poruku MISLI NA DRUGE, CIJEPI SE – jer naravno ne bi bilo politički korektno napisati AKO SE NE CIJEPIŠ, ONDA SI SEBIČAN. Ovako na subliminalnoj razini puno je lakše doprijeti do ljudi, ali i od njih učiniti „plemenito“ stado. Paradoksalno je da to govore upravo New Age globalisti, oni koji su cijelu životnu filozofiju pa time i svoj život izgradili na individualizmu, samoostvarenju i sebičnosti.
Ako u cijeli kontekst dovedemo i našu Hrvatsku, njezinu tešku povijest i poremećeni identitet koji je iz te povijesti proizašao, imamo poziciju koja više nego ikada traži misleće, ali prije svega iskrene, poštene i hrabre ljude koji će imati snage stvari nazvati svojim imenom i za to, ako treba, platiti i vlastitom glavom. Rekao mi je jedan prijatelj prije nekog vremena: „Siguran sam da blaženi Stepinac nije bio Hrvat“. „Kako to misliš?“, upitala sam ga začuđeno. „Pa drži riječ i za nju je spreman umrijeti“, odgovorio je. Nisam znala bih li se smijala ili plakala. Pitanje hrvatskog identiteta preozbiljno je pitanje za naš narod, ali pitanje katoličkog identiteta za naš je narod doista od presudne važnosti. Iz tog katoličkog identiteta hrvatski je narod stoljećima pronalazio snagu i crpio nadahnuće. Iz njega su nicali hrvatski velikani, svjetionici koji su svijetlili generacijama hrvatskih sinova i kćeri. Jedan od takvih zasigurno je bio i blaženi Alojzije Stepinac.
Rastakanje katoličkog identiteta nije ništa novo i nije karakteristično samo za Hrvatsku, radi se o globalnoj agendi koja ima za cilj uništiti čovjeka. Duhovna kriza koja je zahvatila i Crkvu očituje se kroz kukavičku šutnju koja nikad nije bila rječitija. Pa iako nas sv. Pavao poziva da propovijedamo i kada je zgodno i kada nije (usp. 2. Tim 4,2), unatoč tome što nam sam Isus pomalo provokativno govori – ako vi šutite onda će kamenje progovoriti (usp. Lk 19, 40), unatoč tome što nam posviještava tko smo i čiji smo kad govori – vi ste sol zemlje, vi ste svijetlo svijeta (usp. Mt 5, 13-16), ipak ŠUTNJA. Ali, i ta vremena šutnje imaju svoju ulogu, a to je da se glasovi onih koji govore glasnije čuju.
Ono što je zanimljivo, (ali ne čudi) je da se takvih ljudi najčešće odriču njihovi, baš onako kako nam o tome govori sv. Ivan apostol kad u svom proslovu govori o Isusu – k svojima dođe i njegovi ga ne primiše (usp. Iv 1, 11). Tako se i u ovom slučaju, Upravitelj crkve u Prozorju odrekao pravednika i istine.
Naša se Udruga nedavno, svojim hrabrim pastirima poimence zahvalila tekstom – Hvala vam dobri pastiri koji je objavljen na našim mrežnim stranicama. Ovom se prilikom želimo još zahvaliti i pateru Dominiku Kristijanu Gerbicu na hrabroj propovijedi[1] koju su napali gotovo svi hrvatski mediji. Čak i oni koji su mahali palminim grančicama nažalost često nisu na braniku nauka svoje vjere. Svi ti hrabri svećenici pokazali su duboku svjesnost i razumijevanje znakova vremena te svoju spremnost da se njima suprotstave, stavljajući svoju poslušnost Bogu, ispred svih ljudskih obzira i ispred svake lažne uljudnosti. I na tome im hvala.
Dr. sc. Andreja Švigir
