Jedan od „standardnih prigovora“ protiv katoličkog bogoslužja i katoličanstva uopće jest, da se naši bogoslužni običaji proglašavaju nekakvim magijskim i poganskim obredima koje su kršćani ugradili u svoj kult.
Takve prigovore iznose kako borbeni ateisti, tako i promotori onih protestantskih denominacija kod kojih se bogoslužje svodi na nekoliko duhovnih pjesama, čitanje dvije-tri rečenice iz Biblije i 45 minuta propovjedi.
Kritika ide u pravcu: stari su Grci i Rimljani imali hramove i žrtvenike na kojima su palili meso životinja, pa su današnji kršćanski hramovi i bogoslužja nastali preuzimanjem tih poganskih običaja. Sve što možemo naći kod katolika, a ne nalazimo kod baptista i kalvinista – zapravo je plod preuzimanja poganskih običaja. To bi trebalo katolika pokolebati u privrženosti tradiciji u kojoj je odrastao i koja je kod njega možda zbog drugih razloga već poljuljana: iz osobnih kontakata znam da ta taktika ponekad i uspijeva. Uspješnije takva antikatolička propaganda djeluje kod protestanata, koji rado prihvaćaju gledati katolike kao nekakve idolopoklonike.
Taktika je međutim utemeljena na neznanju i/ili namjernom prešućivanju istine. Naime je istina ponešto drugačija: naša je liturgija nastala iz liturgije Starog zavjeta, nije Biblija jedino što smo naslijedili od Crkve Staroga saveza. Žrtvenici u našim crkvama su „potomci“ onoga u Šatoru sastanka koji je po zapovijedi samoga Boga Izraelovog podignut u Sinajskoj pustinji nakon izlaska iz Egipta; riječ je to o bogoslužju srodnom onome svećenika Boga Svevišnjega Melkisedeka kome je Abraham dao desetinu (Post 14:18-21) i srodnom bogoslužju koju je pred Bogom služio sam patrijarh Abraham (v. Post 15:7-18; Post 18:1-8)
Kršćanstvo se razvilo iz židovstva
O odnosu Crkve Starog zavjeta i Crkve Novog zavjeta možemo dosta čitati u poslanicama sv. Pavla. Taj složeni odnos je očito puno dirao sv. Pavla, kao rođenog Židova kojemu je veliki – možda pretežni – dio rodbine i prijatelja iz djetinjstva ostao u okvirima Starog zavjeta. Međutim on svoje tekstove uopće ne piše samo zbog svojih osobnih previranja; oni su za našu vjeru iznimno važni i pogađaju najdublje vjerske istine.
Evo ovdje iz Poslanice Rimljanima (9, 1-5): „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.“
Dakle, među stvarima koje baštinimo od Izraela je, kaže sv. Pavao, također i bogoštovlje. Te su veze, očito, došli na stanoviti način istražiti i katolički biskupi koje na slici uz ovaj članak vidimo posjedale u klupe rimske sinagoge, gdje im glavni rabin Riccardo di Segni objašnjava stanovite detalje o židovstvu.
Izgleda li slučajno sinagoga u Rimu posve nalik katoličkim crkvama u istom gradu? Ne: svaka je sličnost posve prirodna.
Evo gdje na mjestu svetohraništa koja su i katoličkim crkvama donedavno bila „ukrašena“ jednom zavjesicom imamo nekakvu sličnu „kućicu“: to je također svetohranište, u kojemu se čuva Riječ Božja. Starozavjetna Riječ Božja, doduše: svici Tore („Zakona“, prvih pet knjiga Biblije), pisani ljudskom rukom i to crvenom tintom, u spomen na krvnu žrtvu kojom je u na Sinaju poškropljen Narod Božji u znak sklapanja Saveza Mojsijevog.
Zapis o toj jedinstvenoj liturgiji što ju je predvodio Mojsije imamo u 24. poglavlju Knjige Izlaska: „Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Jahvi junce kao žrtve pričesnice. Mojsije uhvati krv; polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.’ Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: ‘Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi.’ Onda se uspne Mojsije s Aronom, Nadabom i Abihuom i sa sedamdeset starješina Izraelovih. Oni vidješe Boga Izraelova: podnožje njegovim nogama kao da je bilo od dragog kamena safira, sjajem nalik na samo nebo. Ni ruke svoje nije pružio na izabranike Izraelaca: slobodno su Boga motrili i jeli i pili.“
Nekoliko poglavlja dalje – u 29. poglavlju Knjige Izlaska – imamo važan zapis o uspostavi Starozavjetnog svećenstva; zapravo riječi samoga Boga: „Ovo je obred koji ćeš obaviti na njima da ih posvetiš za moje svećenike: Uzmi jednog junca i dva ovna bez mane; onda beskvasnog kruha, beskvasnih kolača zamiješenih u ulju i beskvasnih prevrta uljem namazanih. Napravi ih od bijelog pšenično brašna. Naslaži ih u košaricu i u košarici i prinesi ih s juncem i oba ovna. Dovedi Arona i njegove sinove k ulazu u Šator sastanka i operi ih u vodi. Zatim uzmi odijelo i obuci Arona u košulju; stavi na nj ogrtač, oplećak i naprsnik i opaši ga tkanicom oplećka. Ustakni mu mitru na glavu; na mitru stavi sveti vijenac. Uzmi zatim ulja za pomazanje; izlij na njegovu glavu i pomaži ga. Onda dovedi njegove sinove; obuci ih u košulje; opaši ih u pasove i obvij im turbane. Svećeništvo neka im pripada vječnom uredbom…. uzmi jednoga ovna, pa neka Aron i njegovi sinovi stave na njegovu glavu svoje ruke. Onda ovna zakolji, uhvati mu krv i zapljusni njome žrtvenik sa svih strana…. Uzmi onda krvi što je ostala na žrtveniku i ulja za pomazanje i poškropi Arona i njegovo odijelo njegove sinove i njihova odijela. Tako će biti posvećen on i njegovo odijelo, njegovi sinovi i odijela njegovih sinova.“
Još mnogo drugih detaljno elaboriranih bogoslužnih propisa (mi bismo danas rekli: rubrika) nalazimo u Knjizi Izlaska: Aron je bio prvi prvosvećenik (mi bismo danas rekli: biskup), a njegovi sinovi su bili prvi svećenici u Božjem narodu.
Imamo i o prvom hramu što ga je Izrael podigao – Šatoru sastanka. Čitav je Izrael bio nastanjen u jednom jedinom šatorskom naselju, i bilo je pogodno da se tu podigne jedan osobito lijepi šator za bogoslužnu svrhu: „Drugo janje prinesi u suton. S njim prinesi žrtvu prinosnicu s njezinom žrtvom ljevanicom kao i izjutra – na ugodan miris, žtrvu u čast Jahvi paljenu. Neka to bude trajna žrtva paljenica od koljena do koljena – na ulazu u Šator sastanka, pred Jahvom. Tu ću se ja s tomom sastajati da ti govorim. I s izraelcima će se tu sastajati, i moja će ih slava posvećivati. Ja ću posvetiti Šator sastanka i žrtvenik; posvetit ću Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici. ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog.“ (Izl 29: 41-45)
Opazimo da sam Bog u Izl 24 – 30 daje relativno preciznu „narudžbu“ za namještanje Šatora sastanka, za bogoslužni pribor i odjeću, ostavljajući tek estetske potankosti umjetničkom daru i umijeću spretnih zanatlija/umjetnika koji će sve te predmete izraditi. Radi izrade hrama prikupljan je doprinos od čitavog naroda, koji je za tu svrhu doista radosno davao; čak i više nego što su umjetnici mogli iskoristiti. Da ne bismo danas razmišljali zašto crkve nisu u jeftinim šatorima, umjesto u skupim zgradama, ostavljen nam je u Izl 38 popis plemenitih materijala utrošenih za izradu umjetnički izrađenih svijećnjaka, stolova, stupova, zavjesa: 29 talenata i 730 šekela zlata (od čistog zlata su bili svijećnjaci i oltar, tj. „pomirilište“, a zlatom je bio obložen i drveni stol za prinosne hljebove); 100 talenata i 1775 šekela srebra (od srebra su bile načinjene šipke, kuke i štošta drugo u šatoru); 70 talenata i 2400 šekela bronce (od bronce su primjerice bili izrađeni kolčići koji su pridržavali Šator, kadionici i razne druge posude za upotrebu uz Žrtvenik). U suvremenim mjerama, jedan talent iznosi oko 34 kilograma, dok bi šekel u današnjim mjerama predstavljao 11 grama. „U prijevodu“, ugrađeno je u bogoslužne predmete preko jedne tone zlata i oko dvije i pol tone srebra. Estetika je morala biti doista iznimna; dostojna štovanja Stvoritelja Neba i Zemlje.
Za one koji vole razmišljati na ekonomski način: u starom svijetu je nadnica poljskog radnika bila oko 4 grama srebra dnevno (toliko je bio težak antički denar, v. Mt 20,2), a zlato je vrijedilo 15 puta više od odgovarajuće količine srebra. Samo ona tona zlata predstavljala je ekivalent kakvih četiri milijuna radnih dana.
Nije stvar, međutim, ni na samom početku išla sasvim glatko: vidimo gdje se nedavno posvećeni Aron u Izl 31 upušta – na navaljivanje Izraelaca, koji su baš u to doba vrlo darežljivo sudjelovali u opremanju Šatora sastanka – na poduhvat „reforme liturgije“ čim je Mojsije okrenuo pete da bi otišao u goru Sinaj primiti zapovijedi Božje. Nije to valjalo: saznavši za bogoslužje pred zlatnim teletom, Mojsije razbija ploče Zakona što ih je donosio sa Sinaja i saziva Levijevce. “On im reče: Ovako govori Jahve, Bog Izraela: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.’ Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. ‘Danas ste se posvetili Jahvi za službu’, reče Mojsije, ‘tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov.'” (Izl 32: 27-29) Ovaj strašni događaj predstavlja ustanovu „klera“ u Izraelu: u Brojevima 18 čitamo gdje Bog zabranjuje Levitima da ikada imaju zemljišni posjed, nego obvezuje sve druge Izraelce da im plaćaju desetinu; Leviti su od tog prihoda desetinu davati svećenicima, a kod hramske službe imaju dužnost „ministriranja“ i smiju dodirivati bogoslužni namještaj i predmete.
Uglavnom, nakon što su stvari sa bogoslužjem na ovakav ekstremno radikalni način dovedene u red, „Mojsije pregleda sve radove i utvrdi da su ih dovršili: kako je Jahve naredio, onako su ih i napravili. I Mojsije ih blagoslovi“ (Izl 39: 43). „Potom unese Kovčeg u Prebivalište; objesi zavjesu za zaklon. Tako zastre Kovčeg svjedočanstva, kako je Jahve i naredio Mojsiju.“ (Izl. 40: 21)
Kršćansko bogoslužje – legitimni nasljednik bogoslužja u Jeruzalemskom Hramu
Nije ovo zadnji dramatični zapis vezan za bogoslužje u Svetom pismu: neke je vjernike i svećenike sam Bog ubijao pred Kovčegom saveza, druge su bezbožni ljudi ubijali kod Kovčega saveza. Nije to ostavljeno isključivo za Stari zavjet: ima i u povijesti kršćanstva analognih događaja, nemali broj.
U kasnijoj povijesti Izraela, krvne žrtve (uz izuzetak pashalne žrtve, koju je mogao prinositi svaki židovski domaćin) su se nastavile prinositi na samo jednom mjestu – od Solomona, to je bio zidani hram u Jeruzalemu. Po drugim mjestima gdje su Židovi živjeli, podizale su se sinagoge (zbornice) u kojima se održavalo bogoslužje u kojem se „žrtva usana“ (usp Heb 13:15) pridruživala onoj žrtvi koju su svećenici prinosili u Jeruzalemu. Sretnija mjesta su za predvodnike zborne molitve – kantore – imali svećenike, u njihovom nedostatku levite ili obične vjernike. Obzirom da su kantori bili vrlo dobro upoznati sa delikatnim bogoslužnim propisima iz Hrama, bogoslužje po sinagogama je održavano na način koji je dosljedno odražavao hramsko bogoslužja.
Nakon Isusovog vremena, znamo, hramsko bogoslužje i svećenstvo su prestali. Među Židovima i danas ima Levitskih obitelji (uglavnom ih možemo prepoznati po prezimena poput Levi, Levin, Lev, Levy, Halevi i sl.), a i svećeničkih (prema hebrejskom „Kohain“ – svećenik, uglavnom i oni nose prepoznatljiva prezimena poput Kohen, Kuhn, Cahun, Kahan, Kaplan, Konel i sl.). Kod bogoslužja u sinagogama muškarci iz tih obitelji i danas uživaju počasno mjesto u liturgiji, iz njihovih redova se češće regrutiraju rabini i kantori, a uglavnom se do danas poštuje drevni običaj da se u posebnoj ceremoniji predaje jednom kohenu – potomku starozavjetnih svećenika – otkupnina za prvorođenog sina, u vidu 5 srebrnjaka („Pidyon Ha-Ben“).
Međutim bogoslužje u sinagogama i danas odražava ono davno prekinuto bogoslužje u Hramu: ovdje imamo sliku bogoslužja sa Šabat u „Bialystoker Sinagogue“ u New Yorku, gdje kantor u uvodnom dijelu bogoslužja stoji pred svetohraništem („Aron haKodesh“) sa svicima Tore: pri tome je okrenut u istom smjeru kao i vjernici – svetohranište je uvijek okrenuto prema Jeruzalemu, tj. prema mjestu gdje se u biblijsko doba nalazilo ono glavno svetohranište („Prebivalište“, riječju koji koriste hrvatski prevoditelji Biblije KS) u kojem se čuvalo Kovčeg saveza, i gdje su svećenici molili analogne molitve pred sličnom zavjesom koja je dijelila prednji dio hrama od onoga u koji su smjeli ući samo svećenici. Kantor je prilikom subotnjeg bogoslužja (kada se jedino otvara svetohranište) okrenut prema puku samo onda kada čita iz Tore, i onda kada propovijeda.
Jesu li apostoli bili izučeni približno takvom načinu bogoslužja: jesu, kao svaki drugi Židov njihovog doba. Znamo iz Djela apostolskih, čak, da je cjelokupna kršćanska zajednica u razdoblju nakon Isusovog Uzašašća svakodnevno sudjelovala u bogoslužju kojega su predvodili židovski svećenici (Dj 2,46); dapače je pisano: „I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.“ (Dj 6,7).
Jesu li prvi kršćani iz redova židovskih vjernika, Levita i hramskih svećenika prenijeli u kršćanstvo liturgijske običaje iz židovstva, ili su možda prihvatili nekakve poganske? Je li primjerice sv. Pavao – izučen za rabina u školi uz Hram u Jeruzalemu – služio pred Židovima u Antiohiji, u Svetoj Zemlji i drugdje nekakvo pogansko bogoslužje, ili je liturgiju vodio sukladno židovskoj tradiciji. Nemojmo biti blesavi: ne bi njega Židovi primali u svoje kuće i dozvoljavali mu propovijedati u sinagogama (usp. primjerice Dj 18:1-4) da je Pavao služio nekakve poganske obrede. Naravno da su prvi kršćani nastavili židovsku liturgijsku tradiciju, upotpunjujući je elementima koji proizlaze iz vjere u Kristovo utjelovljenje i uskrsnuće: tako imamo danas u kršćanskim crkvama svete slike na onim mjestima gdje se na zidovima sinagoga nalaze citati iz Svetog pisma.
Dapače, znamo da su židovska liturgija samo prisjeća nekada davno prikazivane žrtve u Hramu na Sionu; na mjestu kojem se židovski vjernici tek mogu približiti uz Zid plača u Jeruzalemu. Kršćanstvo je pak, posve uvjereno i posve legitimno nastavilo prikazivati žrtvu Kristovu: gdje je Krist žrtva (usp. Otk 5:6-14) i veliki svećenik (v. Heb 7:1-28) i žrtvenik (Otk 16:7).
I doista: dok su židovske sinagoge imala svetohraništa (u kojima se nalazi Tora) okrenute prema Sionu, nalazimo kod najstarijih kršćanskih „sinagoga“ u Jeruzalemu svetohranište (sa oltarom) okrenuto prema Golgoti. Prvi su kršćani bili savršeno svjesni da je bogoslužje Starog Zavjeta doživjelo radikalni dovršetak i savršeno ispunjenje u Kristovom žrtvovanju na Križu.
Zaista: u starozavjetnom bogoslužju prikazivalo se životinjske žrtve kao otkupninu za ljudski život. Na brdu Moriji je po uputi Božjoj pošao Abraham žrtvovati svojega sina Izaka, koji je u pratnji dvojice slugu došao pod brdo i potom iznio na svojim leđima drva na kojima je trebao biti zavezan, zaklan i prikazan za paljenicu; međutim je Bog poslao anđela da zaustavi ruku Abrahamovu u kojoj se nalazila oštrica i providio životinjsku žrtvu u vidu jaganjca čija je glava zapela u trnje (Post 22:1-14). U Novom Zavjetu, predaje sam Bog svojega sina Isusa, Jaganjca Božjeg (Iv 1:29, Iv 1:36), koji je u pratnji dvojice apostola (Ivana i Petra) došao do Golgote i na nju iznio drvo na kojem je bio raspet: Jaganjcu Novoga Saveza su mučitelji sapleli trnovu krunu oko glave i proboli mu prsa oštricom (ovakve paralele između Novog i Starog Zavjeta se zovu „tipologija“; Izak je jedan od glavnih „tipova“ Krista, slično kao što je Noina Arka jedan od glavnih „tipova“ Crkve; na način kako predstavljaju primjerice i prolazak Židova kroz Crveno more i poslije ulazak u Obećanu zemlju preko Joradana starozavjetne tipove novozavjetnog krštenja).
Tog nasljedovanja tradicije starozavjetnog žrtvovanja, koje je do savršenstva dovedeno Kristovom žrtvom na Golgoti, kršćanstvo je na duhovnoj razini savršeno svjesno: podsjećamo se tako Isusovog polaganja u grob (npr. u molitvi Gospine krunice, Križnog puta, u obredima Velikog tjedna) – u kojem su glavnu ulogu imali Josip iz Arimateje i Nikodem; obojica članovi Velikog vijeća, središnjeg tijela legitimne vjerske židovske vlasti.
Dakle: vjernici i svećenstvo vično hramskoj službi prenijeli su svoju liturgijsku tradiciju u kršćanstvo; židovstvu je ostalo tek podsjećanje na davno prekinutu žrtvu na Sionu.
Knanaya kršćanska liturgija – očigledna i živa veza sa izvornim judeokršćanskim bogoslužjem
Dokumentiranje izvornih veza između židovske i kršćanske liturgije suočena je s ozbiljnim problemom: liturgijske knjige su namijenjene svakodnevnom čitanju i listanju. Čak i ako ih se uzorno čuva (a to u pravilu i jest slučaj) one se nakon nekoliko desetljeća jako pohabaju: stoga naprosto ne postoje očuvane liturgijske knjige iz tih starih vremena. O liturgiji iz tog vremena znademo iz drugih zapisa, gdje se zapravo (u kratkim crtama) opisuje što se u bogoslužju događa.
Možemo donekle, pribjeći živućoj liturgijskoj tradiciji: u južnoindijskoj državi Kerala postoji zajednica od nekoliko stotina tisuća „Knanaya“ (koristi se i termin „Malankara“) kršćana koja izravno potječe od najranijih zajednica pokrštenih Židova: zadržali su oni sve do danas niz židovskih običaja, čak su do danas održali običaj da se žene unutar zajednice, prema drevnim židovskim pravilima. Ta je zajednica održala vezu sa kršćanima na zapadu, pri čemu je taj zapad za njih predstavljala – Sirija i Armenija tj. prostor Bliskog istoka sa kojega je kršćanstvo izvorno i proisteklo.
Zahvaljujući „blagodatima youtubea“, možemo danas pogledati liturgiju te zajednice (koja je većim dijelom u potpunom jedinstvu sa Rimom), koja se zadnjih desetljeća iseljavanjem raširila i u neke druge zemlje, najviše u SAD. Dovoljno je utipkati u youtube tražilicu „knanaya qurbana“ – i vidjeti ćemo liturgiju koja predstavlja živu kršćansku liturgijsku tradiciju.
Toplo preporučujem.
Dario C.
Slike: santegidio.org
