Nedavno sam po prvi put imao prilike sudjelovati na tradicionalnoj Misi na latinskom jeziku. Nisam požalio: bilo je to za mene jedno iskustvo usporedivo sa hodošašćem – danima nakon te nedjelje doživljaj te Mise je dublje i dublje pravio mjesto u mojem srcu. Riječ čudesno iz naslova stoga nije puko uljepšavanje: doista je ta Misa – točno onakva kakvoj je pribivao nebeski zaštitnik katolik.hr-a bl. Ivan Merz i koju je celebrirao bl. Alojzije Stepinac – nešto što jednom katoliku vrijedi iskusiti. Ne samo zato što je ta Misa estetski vrlo, vrlo različita od naše uobičajene „novus ordo“ Mise iz 1970.- ih godina. Zahvaljujem kardinalu Josipu Bozaniću i Zagrebačkoj nadbiskupiji što nam je omogućila ovaj duhovni doživljaj.
Crkvica sv. Martina u Zagrebu (Vlaška ul. 36, blizu križanja s Palmotićevom) je mala, ali prikladna za tradicionalno bogoslužje.
Već sam ulazak svećenika u misnici „baroknog“ kroja (vidjeti gore na sv. Piju iz Pietrelcine), sa manipulom (naručnik, urešena platnena traka koja se vješa o lijevu ruku) i sa crnim biretom na glavi, odmah vam daje na znanje da je ovdje riječ o jednoj drugačijoj estetici. I svetoj, jer „ono što je tolikim generacijama i toliko vijekova bilo veliko i sveto, i dalje ostaje veliko i sveto“2.
Uvodni dio Mise
„Dominus vobiscum!“ (Gospodin s Vama) su riječi koje svećenik upućuje puku prije nego priđe oltaru, ponavljaju se tijekom Mise čak osam puta. Narod svaki put odgovara: „Et cum spiritu tuo!“ (I s duhom tvojim).
Nije to jedina stvar koju ćemo ponavljati tijekom Mise: koliko mogu pobrojati iz Reda Mise (ova kojoj sam pribivao je tzv. „tiha Misa“, koja se po doživljaju razlikuje od pjevane, kako me poslije upućuju), prekrižiti ćemo se čak 44 puta. Toliko puta se izgovara i riječ „Amen“ (ali ne na istim mjestima na kojima se križamo).
Uvodni dio Mise „odradit“ ćemo klečeći. Potom ćemo – također poduže – klečati i prigodom priprave za pričest. Pričest se također prima isključivo klečeći i na jezik. Blagoslov na kraju Mise (dosta opsežno, počinje riječima „Ite, missa est!“) također primamo klečeći.
Ubrzo shvatite da je u ovoj Misi uloga ministranta mnogo zahtjevnija: opsežna „odgovaranja“ su na latinskom, i uglavnom ih ministrant izgovara sam – vjernici se mogu (i ne moraju) tišim glasom pridružiti, koliko „odgovaranja“ znadu. Kada ministrant tijekom Mise stoji ili kleči (a uglavnom kleči), drži ruke sklopljene „kao da moli“, osim ako u rukama nešto drži. Kada svećeniku nešto dodaje, uvijek to čini desnom rukom, a od svećenika prima lijevom.
Kako sam se za susret sa tradicionalnom misom pripremao iz molitvenika „Veliko obećanje“ (Franjevački samostan sv. Lovre, Šibenik 1964.), gdje sam sve našao napisano na hrvatskom (makar se 1964. god., očito, misa služila na latinskom) krenuo sam s idejom da očito i nije toliko važno točno znati značenje latinskih riječi koje izmjenjuju svećenik i ministrant – koliko je zapravo važno znati o čemu je riječ.
To vam postaje kristalno jasno čim počnete slušati početni „psalmistički dijalog“ između svećenika i ministranta; takvo što bi doista teško bilo pratiti na latinskom:
P: Judica me Deus, et discerne causam meam de gente non sancta: ab homine iniquo et doloso erue me.
(S. Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene.)
R: Quia tu es Deus fortitudo mea: quare me repulisti, et quare tristis incedo, dum affligit me inimicus?
(M. Jer Ti si, Bože, snaga moja: zašto me odbacuješ i zašto tužno hodim dok me ojađuje neprijatelj?)
P: Emitte lucem tuam, et veritatem tuam: ipsa me deduxerunt, et adduxerunt in montem sanctum tuum, et in tabernacula tua.
(S. Pošalji svoju svjetlost i svoju istinu: one me dovedoše i privedoše na svetu goru Tvoju i u šatore Tvoje. )
R: Et introibo ad altare Dei: ad Deum qui laetificat juventutem meam.
(M. I pristupit ću k Božjemu žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost.)
P: Confitebor tibi in cithara Deus, Deus meus: quare tristis es anima mea, et quare conturbas me?
(S. Slavit ću Te citrom, Bože, Bože moj: zašto si tužna, dušo moja, i zašto se uznemiruješ?)
R: Spera in Deo, quoniam adhuc confitebor illi: salutare vultus mei, et Deus meus.
(M. Uzdaj se u Boga, jer opet ću ga slaviti: On je spasenje moje i Bog moj. )
P: Gloria Patri, et Filio, et Spiritu Sancto.
(S. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. )
R: Sicut erat in principio et nunc, et semper, et in saecula saeculorum. Amen.
(M. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.)
P: Introibo ad altare Dei.
(S. Pristupit ću k Božjem žrtveniku.)
R: Ad Deum qui laetificat juventutem meam.
(M. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.)
P: Adjutorium nostrum + in nomine Domini.
(S. Pomoć je naša + u imenu Gospodina) / „+“ označava mjesto gdje puk načini znak križa./
R: Qui fecit coelum et terram.
(M. Koji je stvorio nebo i zemlju.)
Naše bake, očito, nisu znale dovoljno latinskog da bi ovaj dijalog (i mnoštvo drugog latinskog tijekom Mise) mogle pratiti – ali su misu pratili i točno znale na koja se 44 mjesta treba prekrižiti i na kojim sve mjestima treba reći “Amen”. Što znači da su znale što se događa u misi, makar nisu razumjele riječi (vidimo, da današnji vjernici često ne znaju što se događa na misi, makar razumiju riječi). Tako, preporučujem da vjernik koji pohodi tradicionalnu Misu pogleda hrvatski „Red Mise“ u kakvom starijem molitveniku ili na internetu (nema toga puno, lako se može isprintati), i moći će ovu prekrasnu Misu pratiti po prilici kao i naše bake i djedovi – koji također nisu bili neki govornici latiniskog.
Ako netko s vremenom nauči više, neće mu škoditi – eto tako je cijelu Misu poznavao bl. Ivan Merz, i zapravo svaki drugi vjernik koji je imao čast da u dječačkoj dobi ministrira.
Uobičajeno je da u uvodnom dijelu Mise kod „Kyrie eleison“ (Gospodine smiluj se) puk izmjenično govori za svećenikom dio na grčkom jeziku:
S. Kyrie, eleison.
M. Kyrie, eleison.
S. Kyrie, eleison.
M. Christe, eleison.
S. Christe, eleison.
M. Christe, eleison.
S. Kyrie, eleison.
M. Kyrie, eleison.
Služba riječi
To se izmoli prije misnih čitanja, koja se – prema Instrukciji „Inter oecumenici“ iz 1964. godine i uputama Benedikta XVI.3 – u principu čitaju i na narodnom jeziku.
Prije evanđelja svećenik glasno izgovara, a puk odgovara:
S. Sequentia/Initium sancti Evangeli secundum … (Dio/Početak svetog Evanđelja po …
M. Gloria tibi, Domine. (Slava Tebi, Gospodine.)
Nakon što završi čitanje evanđelja, puk izgovara:
M. Laus tibi, Christe. (Slava Tebi, Kriste.)
Obzirom da su čitanja poslanica (to obavi ministrant) i evanđelja (svećenik) na hrvatskom jeziku, ne mora preč. Stanislav Vitković – učen i spretan služitelj liturgije, inače – propovijed započinjati sa prepričavanjem sadržaja čitanja na hrvatskom jeziku, kako je stoljećima bio običaj.
Onda propovijed ide kao što smo i naučeni; kod dr. Vitkovića je to uvijek inteligentno, pobožno i elegantno, kako sam se i ranije imao prilike uvjeriti.
Poslije propovijedi, slijedi Vjerovanje. Ono ide na latinskom; mi u puku pokleknuti ćemo kod spominjanja Utjelovljenja (to se ne čini tako da se „počučne“, nego se blago iskorači desnom nogom unazad, i potom spusti na koljeno te noge).
Prema pričesti
Idemo zatim prema svetoj pričesti. Ubrzo shvaćam da svećenik i ministrant mole tiho, i pružaju puku jedno vrijeme svečane, sabrane tišine. Ova svečana tišina je za mene pravi šok: toga u Misi koju slušam od djetinjstva naprosto nema. Osjećam kao da mi se srce širi, dok tihi latinski žamor što dolazi od oltara stvara kontemplativno ozračje u koji očito uranja i preostali puk u Crkvi (uglavnom mlađi svijet, ljudi od kakvih trideset godina).
Ja sam u toj tišini bacio pogled na prijevod onoga što u mome Redu Mise piše kao prijevod riječi same liturgije – tj. hrvatska verzija onog žamora koji dopire od svećenika i ministranta. Čuh od starijih ljudi da su u tom mjestu uglavnom u sebi molili neke privatne molitve euharistijskog karaktera: evo jedne lijepe koje nalazim na str. 44 -45 molitvenika „Malena knjižica molitvena“ iz 1839. godine4:
Neka primi Gospodin iz ruku Misnika, ovaj Dar, na diku i slavu Imena svojeg i na korist našu, i čitave svoje svete Crkve. Amen.
O Gospodine Bože moj, koji krivca ispravljaš, i ne želiš smrti grješnika, već da se živući pokaje, i spasen bude, pobudi u Srcu mome jednu pravednu žalost i savršeno skrušenje, za sve grijehe moje: i daj očima mojim pokorničke suze, da pred Tobom mogu sve svoje grijehe dostojno oplakati, te dok je pogodno vrijeme i dani spasenja, sada za njih pravednu pokoru čineći Tebi pravednom sucu zadovoljiti, i na milosrđe meni veoma potrebno, ganuti. O, Gospodine Bože, molim te ponizno: primi ove molitve moje, pred Sveto Lice Tvoje, jer ako me ti odbaciš, tko će me primiti i obraniti? Spomeni se, Gospodine, kako si onu ženu Kananejsku milostivo uslišao, očitoga grješnika na pokoru pozvao, i Petra apostola tvojega milosrdnim pogledom na plač ganuo, te sve pravedne pokornice u tvoju milost primio. Tako Gospodine Bože moj, primi ovu Molitvu moju, i ojačaj me, da milostivo Lice Tvoje bude meni pomoć za pokoru i time za vječno spasenje. Amen.
Zacijelo je ispravnije moliti one molitve iz Reda Mise, ali ovo citiram naprosto stoga što su ovakve (raznorazne) privatne molitve bile u “pretkoncilsko” doba uobičajenije.
Prije posvećenja ide „predslovlje“; tu svećenik snažnijim glasom započinje, a ministrant sa pukom odgovara:
S. Per omnia saecula saeculoroum. (Po sve vijeke vijekova.)
M. Amen.
S. Dominus vobiscum. (Gospodin s vama.)
M. Et cum spiritu tuo. (I s duhom tvojim.)
S. Sursum Corda. (Gore srca.)
M. Habemus ad Dominum. (Imamo kod Gospodina.)
S. Gratias agamus Domino Deo nostro. (Hvalu dajmo Gospodinu, Bogu našemu. )
M. Dignum et justum est. (Dostojno je i pravedno.)
Slijede molitve za Crkvu, za bližnje, za duše u Čistilištu, za nas grješnike … i opet mi koji molimo na svojim mjestima ne moramo baš pratiti latinske molitve koje idu po redu Mise – u novoj Misi može svećenik birati koje će molitve izgovarati; kod tradicionalne je ta njegova sloboda manja, ali zato puk ima više mjesta za izbor svojih privatnih molitava.
Nema puno opasnosti da ćete se izgubiti u svemu tome: ipak je Misa – Misa, i manje-više imate u tradicionalnoj Misi sve ono što imate i u onoj iz 1970.- ih. Kada se drugi tuku u prsa, udarate se u prsa i vi, kada drugi ustanu, ustanete i vi; kad svi sjednu, sjednete i vi.
Završni dio Mise
Nakon pričesti ide blagoslov (kojega vjernici primaju klečeći); potom „posljednje evanđelje“. To je početak Evanđelja po Ivanu („Na početku bijaše Riječ …“); njega svećenik čita na latinskom jeziku.
Misa završava „posljednjim molitvama“. Tri zdravomarije, Zdravo kraljice, Sveti Mihovile Arkanđelu … – to ide na hrvatskom.
Osjećaj nakon svega? Meni je bilo kao da sam bio na dobrom hodošašću. Neke stvari ne znam objasniti, naprosto me doživljaj duboko dirnuo.
Za vas? Hodite, pa vidite.
U svakom slučaju, toplo preporučam.
1 Pismeno Zagrebačke biskupije od 5. ožujka 2010. god.,
2 Pismo Benedikta XVI biskupima povodom objavljivanja Apostolskog pisma „Summorum Pontificium“ o korištenju Rimske Liturgije prethodeće reformi iz 1970.- ih, 07.07.2007., http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2007/documents/hf_ben-xvi_let_20070707_lettera-vescovi_en.html
3 Apostolsko pismo „Summorum pontificium“ iz 2007. god.
4 Integralni scan dostupan na
