I. postaja. Sve je počelo 22. travnja 2002. u mjestu Abano Terme kod Padove u Italiji kad se na roditeljskom sastanku gospodin Massimo Albertin, kršten, ali istupio iz Katoličke Crkve, uvjereni agnostik, otac dvoje djece, od 12 i 14 godina, digao protiv Propeća u osnovnoj školi i tražio da se simbol Isusove muke ukloni iz razreda u kojem njegova djeca sjede i uče. A u svakom odjeljenju drveno Propelo na koje su ljudi razapeli Propetoga prije dvije tisuće godina! Roditelji, Massimo i žena mu Soile Lautsi, tražili su od Školskoga vijeća da uklanjanje Raspela iz učionica demokratski stavi na glasovanje roditeljima djece koja pohađaju tu školu. Na referendumu: 12 glasova za Križ, a 3 glasa protiv Križa. Obitelj Albertin-Lautsi demokratski izgubila. Škola joj je odgovorila negativno. I tu je, s prvom postajom, trebao završiti križni put. Ali…
II. postaja. Međutim, tri mjeseca kasnije, 23. srpnja 2002., nemirna obitelj, ovaj put samo supruga Soile Lautsi, rođena u Finskoj 1957., talijanska državljanka od 1987., s boravištem u pokrajini Padovi, podigla formalnu tužbu mjerodavnom sudu u Venetu protiv škole tražeći da se iz školskih dvorana izbaci Propeće, koje u Italiji desetljećima mirno visi u stotinama tisuća odjeljenja; da se ukloni jer smeta osjećajima njezine bezbožno odgajane djece. Nije dakle njoj do demokratskoga glasovanja, na kojem je izgubila, nego do presude križu koji je nepomično pribijen na zid.
III. postaja. Već je u listopadu 2002. Ministarstvo prosvjete i znanosti pretvorilo onu školsku odluku iz Padove u svoj službeni naputak i razaslalo ga svim školama u Italiji na znanje i ravnanje. Tako se parnica o Raspelu i Raspetome stala odmotavati odnosno zamrsivati, uzbuđujući Italiju, pa i medijsku Europu.
IV. postaja. Isto je Ministarstvo, godinu dana kasnije, 30. listopada 2003., izjavilo da je tužba gospođe Lautsi neosnovana, jer se nazočnost Propeća u razredima zasniva na talijanskoj predaji još od kraljevskih dekreta iz 1924. i 1928. koji su na snazi.
V. postaja. Sud u Venetu 14. siječnja 2004., ne želeći ulaziti u tako osjetljiv spor između čvrste tradicije talijanskoga katoličkog naroda i dvoje, u roditeljskom domu, agnostički odgajane djece, proslijedio je tužbu na Vrhovni sud u Rim neka on presudi.
VI. postaja. Vrhovni se sud u Rimu, 15. prosinca 2004. još jače izjasnio nemjerodavnim i vratio parnicu nižemu Sudu u Veneto, jer nema zakona po kojem bi križ u učionicama trebao biti izložen ili neizložen. Oni kraljevski dekreti od prije 80 godina da nisu zakoni, nego obični dekreti, koji nisu prošli parlamentarni postupak.
VII. postaja. Na zasjedanjima od 17. do 22. ožujka 2005. sud je u Venetu utvrdio da se „u sadašnjoj društvenoj stvarnosti, križ ima smatrati ne samo simbolom povijesnoga i kulturnog razvoja, dakle identiteta našega naroda, nego isto tako simbolom sustava vrijednosti slobode, jednakosti, ljudskoga dostojanstva i vjerske snošljivosti, pa prema tomu laičnosti države; a ta načela prožimaju naš Ustav”. Stoga se odbija tužba gospođe Finkinje. Uostalom ta je povijest, kultura i identitet kudikamo jači i širi od onih kraljevskih dekreta o križevima u razredima.
VIII. postaja. Trinaestoga travnja 2006. Državno vijeće (talijanski vrhovni upravni sud) u Rimu izjavljuje da gospođa Lautsi ima krivo jer: „Križ je postao jedna od svjetovnih vrjednota talijanskoga Ustava i predstavlja vrijednosti civilnoga života”. Ne, dakle, samo religioznoga, katoličkoga, nego općepriznatoga i prihvaćenoga kulturnog života.
IX. postaja. Ali opet se javila gospođa Lautsi i tri mjeseca kasnije, 27. srpnja 2006., umjesto da poput Veronike otare Isusovo umorno i znojno lice, prijavila Talijansku državu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, u Francuskoj, protiv Isusova Raspela. Idemo dakle na suđenje Križu izvan Italije!
X. postaja. Nakon tri i pol godine proučavanja i promatranja Krista raspetoga, 3. studenoga 2009. strasburški Sud odlučuje o zahtjevu. I to jednodušno protiv Križa, za njegovo izbacivanje iz škola. Presudom se utvrđuje da nazočnost križeva u razredima predstavlja „kršenje prava roditelja na odgoj djece prema njihovim uvjerenjima” i povrjedu „slobode religije učenika”. Ovo je doslovno obrazloženje: „Sud nije kadar razumjeti kako, u razredima državnih škola, izlaganje simbola koji je moguće razumno povezati s katoličanstvom, može služiti odgojnom pluralizmu koji je bitan za očuvanje demokratskoga društva onako kako je shvaćena europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; pluralizma koji priznaje Vrhovni sud Italije”, još od 1950. godine. Prvi dakle stupanj Suda za ljudska prava u Strasbourgu jednoglasno je presudio protiv izlaganja križeva u razredima. Sedmorica sudaca koji su sastavili presudu protiv Raspela u školi dolaze iz Belgije, Italije, Litve, Mađarske, Portugala, Srbije i Turske. Svi iz kršćanskih zemalja, osim Turske. Ali budući da se ne može narediti državi uklanjanje križeva iz toliko tisuća osnovnih škola u Italiji, Sud kažnjava Talijansku državu da mora platiti gospođi Lautsi kao „primjerenu naknadu u ime nematerijalne štete iznos od pet tisuća eura uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati”. Proglašava se dakle pravo da se zbog bilo koga, ako ima osjećaja protiv Isusa i kršćanskih simbola, može ukloniti svaki vjerski znak s javnih mjesta, iz društva, iz države. U ime poštovanja prava čovjeka! Je li to vladavina prava? Demokracija? Ili diskriminacija?
XI. postaja. Čim je presuda izrečena, dvije su države, Austrija 19. studenoga 2009., a Poljska 3. prosinca iste godine, dale svoje izjave protiv takve besmislene presude.
XII. postaja. Kakva je reakcija u nas, u Hrvatskoj? Ne čekajući da Strasbourg reče svoju, vrhovnik se još 12. kolovoza 2009. požurio otpočeti medijsku kampanju tražeći da se raspela uklone iz vojarni, policijskih postaja, škola. Križeve u kapelice! Čak je i Svetoga Oca informirao o tome svom neznabožnom stavu. Ali ta je medijska propaganda bez suda proizvela suprotan učinak: ljudi su u svojim javnim uredima počeli stavljati raspela u obliku umjetničkih slika, dragocjenih grafika, godišnjih kalendara; žene stale stavljati križeve oko vrata kao ukras. Kažu da je značajan postotak „narodne reakcije” stavio takve vrste raspela u svoje kancelarije. Ne toliko iz pobožnosti, koliko iz odgovora onomu državnom borbašu protiv križa. Ozbiljni su se ljudi pitali: ako se poduzme rat protiv križeva, ne će li neki odmah početi izbacivati i vjeronauk iz škola, pa onda i iz društva? Počet će revolucionari rušiti oltare i katedrale, bazilike i muzeje, Križne putove i Križeve po humovima, sve gdje god vide da ima ikakav kršćanski simbol. Je li to i u nas počelo?
XIII. postaja. Ali ni talijanska vlada nije bila prekriženih ruku. Ona je 28. siječnja 2010. podnijela utok na presudu strasburškoga Suda s ovom motivacijom: Propeće izloženo u školi, kao i na drugim javnim mjestima „nije samo objekt bogoštovlja, nego simbol prikladan da izrazi uzvišeni temelj civilnih vrijednosti, koje imaju religiozno podrijetlo, a te vrijednosti ocrtavaju laičnost sadašnjega državnog uređenja”. Presuda je propustila vrjednovati, ističe Državno odvjetništvo Italije, kako se već na javnim mjestima, uključujući i škole, stalno šire i liberalnim duhom prihvaćaju simboli i religiozne prakse u međureligijskom dijalogu. Početkom 2010. godine talijanski ministar vanjskih poslova razaslao je obrazloženje na 47 europskih zemalja, članica Suda, tražeći njihovu potporu na sudu kao „trećih strana“ (prijatelja Suda). Potporu je Italiji dalo deset država: Armenija, Bugarska, Cipar, Grčka, Litva, Malta, Monako, Rumunjska, Rusija, San Marino, većinom pravoslavne zemlje. Deklarativnu potporu su dale, ali se u postupak nisu umiješale Albanija, Austrija, Hrvatska, Mađarska, Makedonija, Moldova, Poljska, Srbija, Slovačka i Ukrajina. I mnoge europske biskupske konferencije, među kojima i naša, dale su svoju potporu i glas Italiji. A nijedna država nije bila na strani te Finkinje, ni usmeno ni napismeno, osim onoga državnika koji je želio očistiti državne zidove od kršćanske simbolike.
XIV. postaja. Utok je Italije primljen i prenesen na drugi stupanj, Veliko vijeće Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu. Saslušani su država Italija i gospođa Lautsi 30. lipnja 2010. Osim spomenutih država i brojnih biskupskih konferencija, još su se javila 33 zastupnika u Europskom parlamentu da govore u obranu Propeća kao najobičnijega znaka kulture i kršćanstva. Veliko vijeće Europskoga suda za ljudska prava, sastavljeno od sedamnaest sudaca, 18. ožujka 2011. dalo je pravo Italiji s obzirom na nazočnost Križa u javnim školama, bez mogućnosti daljnjega priziva. Od 17 sudaca 15 ih je glasovalo da Križ na zidu ne uskraćuje pravo na obrazovanje djeci gospođe Lautsi i da je u obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država, s Križem na zidu u učionicama, poštovala pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Zbog toga, 15 sudaca i Sud smatraju da se Križem u razredu ne krši pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti gospođe Lautsi i njezine djece, a svih 17 sudaca glasovalo je i da Križ na zidu ne predstavlja diskriminaciju zbog vjeroispovijesti ili mišljenja ili po kojoj drugoj osnovi. Propeće je – kaže se u konačnoj presudi – „poglavito (iako ne isključivo) religiozni simbol, ali nema ništa što dokazuje da njegovo izlaganje na zidovima školskih dvorana može imati utjecaja na učenike”. I dodaju: „Križ pribijen na zid bitno je pasivan simbol, čiji utjecaj ne može nikako biti uspoređen s didaktičnim govorom ili sudjelovanjem u religioznoj aktivnosti”.
Zaključak. Što znači da je križ, na zid pribijen, pasivan simbol, dok didaktični govor može biti aktivno razoran po religioznost djece? Evo primjera: u jednom našem gradu u jednome razredu, da ne spominjemo u kojem, uopće nema križa, ali ona jedna nastavnica, da ne spominjemo koja, po više puta na satu opsuje Boga pred prvašima, trećašima, prvopričesnicima. Uči djecu kako Boga vrijeđati, nekulturno se ponašati, sijati i širiti religioznu nesnošljivost i govor mržnje. Kako roditelji te djece ne zatraže da se ta učiteljica disciplinira? Ne samo u razredu, nego na svakom mjestu: u uredu, u gostionici, na igralištu, na gradilištu, u svađi lako se može Boga pogrditi, a Bog nam apsolutno ništa nije kriv. Ili mi mislimo da Bog uopće ne drži do svojega dostojanstva i do svoje zapovijedi „Ne izusti ime Božje uzalud”? I da ne upozorava takve pogrditelje svojim znakovima? Samo zato što „ne plaća svake subote”…
Gospodine Isuse, Raspeti na križu zbog naših grijeha, progona i gnusoba! Molimo Te, pouči nas da Te štujemo svim umom svojim, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.
Napisao: mons. Ratko Perić
Autor je mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanjske biskupije.
Objavljeno tiskom u: Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.) 44, str. 37-39.
Slika: Raspelo u Hlebinama, Generalić, prema Slavko Stepanić
